Rusko-turski rat (1787. – 1792.)

Izvor: Wikipedija
Rusko-turski rat (1787. – 1792.)
sukob: Rusko-turski ratovi

Bitka kod Isakova 1790. (nepoznati autor)
Vrijeme 1787.1792.
Mjesto Moldavija, Besarabija, Budžak, Srbija, Crno more
Ishod ruska pobjeda
Sukobljene strane
Rusko Carstvo
Habsburška Monarhija
Osmansko Carstvo
Krimski Tatari
Zapovjednici
Katarina II.
Grigorij Aleksandrovič Potemkin
Aleksandar Suvorov
Petar Rumjancev
Fjodor Ušakov
Josip II.
Leopold II.
András Hadik
Gideon Ernst
Frederick Josias
John Paul Johnes
Abdul Hamid I.
Selim III.
Jusuf-paša
Eski Hasan
Şahbaz Giray
Bakht Giray
Jačina
Rusko Carstvo: 100.000
Habsburška Monarhija: 10.000
Ukupno: 110.000
Osmansko Carstvo: 280.000
+ pojačanje (25.000)
Ukupno: 305.000
Gubitci
Rusko Carstvo:
59.000 – 72.000
Habsburška Monarhija:
3000 – 4000
Ukupno:
62.000 – 76.000 ubijenih
Osmansko Carstvo:
116.000 – 130.000 ubijenih

Rusko-turski rat (1787. – 1792.) bio je neuspješan pokušaj Osmanskog Carstva da vrati teritorije izgubljene u prijašnjem Rusko-turskom ratu (1768. – 1774.). Ovaj sukob odvijao se istovremeno s Habsburško-turskim ratom 1788. – 1791. godine.

Trijumfalni mimohod 1786., koji je napravila ruska carica Katarina II. u netom pripojenom Krimu u društvu svog saveznika austrijskog cara, Josipa II., bili su kap koja je prelila čašu. Javnost u Istanbulu tražila je rat, smatrajući da je time prekršen mirovni ugovor iz Kučuk-Kajnardžija. Podgrijanoj ratnoj atmosferi doprinijeli su i britanski i francuski veleposlanici, dajući bezuvjetnu podršku strankama naklonjenim ratu u Rusiji.

Rat je 1788. objavio ruski veleposlanik u Istanbulu Jakov Bulgakov (zbog toga je bačen u tamnicu). Turci su u rat ušli nedovoljno pripremljeni i nesvjesni činjenice da su Austrija i Rusija postali saveznici, a toga su postali svjesni tek kad se rat razbuktao. U početku rata Osmansko Carstvo uspjelo je odbaciti natrag Austrijanace iz Mehadia (Rumunjska) i vratiti Banat (1789.), ali je gubilo u Moldaviji, gdje je ruski feldmaršal Rumjancev zauzeo utvrde Jaši i Hotin. Nakon duge zimske opsade pao je i grad Očakov u ruke kneza Potemkina. Ova vijest je toliko utjecala na sultana da je zbog toga umro.

Turski zapovjednici su bili nesposobni, a vojska nedisciplinirana, tako da su napadi na moldavske utvrde i teritorije Bender i Izmail propali. Na drugoj strani Austrijanci su uspjeli zauzeti Beograd. A neosvojivu tvrđavu Izmail zauzeo je Rus Suvorov iznenadnim napadom pješaštva i topništva. Ušakov je potapao turske brodove u bitkama kod Fidonisija, Tendre, tjesnaca Kerč i rta Kaliakra. Padom grada Anapa u ruke Ivana Gudoviča završena je serija turskih vojnih poraza.

Mladi sultan Selim III. je silno htio vratiti ugled zemlje, i nužno mu je trebala neka pobjeda prije donošenja mira, ali njegova vojska pokopala je ovu nadu. Zbog toga je 31. siječnja 1790. potpisao s Prusijom ugovor o obrani, ali ni to mu nije pomoglo u ratu.

Nakon toga potpisan je ugovor iz Jašija s Rusijom 9. siječnja 1792., po kojem je Rusija 1783. anektirala Krim, Jedisan, Hačibeg i Očakov, a rijeka Dnjestar postala je granica između Rusije i Osmanskog Carstva u Europi. Status rijeke Kuban na azijskoj granici ostao je nepromijenjen.

Unutarnje poveznice[uredi | uredi kôd]