T'ang

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Dinastija Tang
唐朝
Táng Cháo
Blank.png
618.907.
Lokacija Dinastije Tang
Kina za dinastije T'ang oko 700. godine
Glavni grad Chang'an (618.-904.)
Luoyang (904.–907.)
Jezik/ci starokineski
Religija budizam, taoizam, konfucijanizam
Vlada
Car
 - 618. - 626. Car Gaozu od Tanga
 - 904.-909. Car Ai od Tanga
Povijest srednji vijek
 - Li Yuan zauzima prijestolje Dinastije Sui 18. lipnja 618.[1]
 - Vladavina Wu Zetian (Druga dinastija Zhou) 8. listopada 690.3. ožujka 705.
 - An Shi pobuna 16. prosinca 755. – 17. veljače 763.
 - Zhu Quanzhong uzurpira carsku vlast; kraj vladavine dinastije Tang 4. lipnja 907.
Stanovništvo
 - 7. stoljeće otp. 50,000,000 
 - 9. stoljeće otp. 90,000,000 
Valuta kineska kovanica
Prethodnice
Nasljednice
Blank.png Dinastija Sui
Kasnija Dinastija Liang Blank.png
Kasnija Dinastija Tang Blank.png
Wu (Deset Kraljevstva) Blank.png
Wuyue Blank.png
Chu (Deset Kraljevstva) Blank.png
Bivši Shu Blank.png
Qi (Deset Kraljevstva) Blank.png
History of China: A good collection of information on Chinese history (engl.)

Dinastija T'ang ili Dinastija Tan (kineski: 唐朝, pinyin: Táng Cháo) je bila kineska carska dinastija koja je nasljedila dinastiju Sui i vladala od 18. lipnja 618. do 4. lipnja 907. godine. Dinastije je djelimično prekinuta za vrijeme Druge Chou dinastije (16. rujna, 690.3. ožujka, 705.) kada je carica Wu Zetian zauzela prijestolje, postavši tako jedina kineska carica koja je samostalno vladala.

Rasprostiranje i vremensko trajanje dinastije T'ang

Dinastija T'ang, sa sjedištem u gradu Chang'anu (današnji Xi'an) koji je bio najnapučeniji grad na svijetu, smatra se vrhuncem kineske civilizacije i zlatnim dobom kozmopolitske kineske kulture. Teritorij Kine je za vrijeme dinastije T'ang, u brojnim vojnim pohodima ranih vladara, narastao veći od onog za vrijeme dinastije Han, a populacija je (prema broju zabilježenih kućanstava) prešla 50 milijuna stanovnika[2]. Čak i kad je središnja vlast postupno oslabila tijekom 9. stoljeća i nije bila u mogućnosti napraviti točan popis stanovništva, ipak su procijenili da je broj stanovnika do tada narastao na otprilike 80 milijuna ljudi[3]. Zahvaljujući tom velikom broju stanovnika, dinastija T'ang je mogla podizati profesionalne i unovačene vojske od stotina tisuća vojnika da bi se nadmetala s nomadskim narodima za dominaciju nad središnjom Azijom i unosnim trgovačkim putovima duž Puta svile. Mnoge države i kraljevstva su plaćale danak T'ang dvoru, a T'ang je ujedno i pokorio nekoliko pokrajina kojima je neizravno upravljano kroz sustav protektorata. Izuzev političkog, Dinastija T'ang je imala i snažan kulturološki utjecaj na susjedne države poput onih na području današnje Koreje, Japana i Vijetnama.

Knjiga Diamond Sutra je najranija tiskana knjiga uz uporabu drvoreza iz 868. godine.
Car Taizong (v. 626.-649.) ugošćuje Ludongzana, poslanika Tibeta na svom dvoru; naslikao 641. Yan Liben (600.-673.)

Povijest[uredi VE | uredi]

Uspon dinastije T'ang[uredi VE | uredi]

Bareljef vojnika i konja s raskošnim sedlom iz grobnice cara Taizonga, oko 650. godine.

Dinastiju T'ang je osnovala obitelj Li (李), koja je preuzela vlast za vrijeme raspada dinastije Sui, koja je propala djelimično zbog tereta nametnutih javnim radovima, kao što je Veliki kanal, a djelimično zbog skupih pokušaja da se osvoji Koguryo (sjeverna Koreja). Li Yuan (koji će kasnije postati car Gaozu od Tanga, v. 618.-626.) je bio vojvoda od Tanga i bivši upravitelj Taiyuana tijekom raspada Sui carstva. Majke cara Yanga od Suija (v. 604.-617.) i cara osnivača dinastije Tang su bile rođene sestre, što znači da su carevi ovih dviju dinastija bili bratići[2]. Li Yuan je zauzeo Chang'an i postao regent marionetskom dječijem caru Suija, unazađujući njegova oca, cara Yanga, na mjesto Taishang Huanga ili umirovljenog cara[2][4]. Nakon što je doznao da je cara Yanga ubio njegov general Yuwen Huaji (prem. 619.), 18. lipnja 618. god., Li Yuan se proglasio carem nove dinastije Tang[4].

Li Yuan je vladao do 626. godine kada ga je svrgnuo njego sin, Li Shimin, princ od Qina, koji je već bio ostvario veliku vojnu slavu i moć. Naime, boreći se protiv brojčano nadmoćnije vojske porazio je Dou Jiandea (573.-621.) kod Luoyanga u Bitci za Hulao 28. svibnja 621. god.[4] U krvavom uklanjanju kraljevske obitelji iz straha od ubojstva, Li Shimin je iz zasjede ubio dvojicu svoje braće, Li Yuanjia (r. 603.) i Krunskog princa Li Jianchenga (r. 589.) u tzv. „Incidentu kod Xuanwu vrata” 2. srpnja 626. god.[4] Nedugo potom njegov je otac abdicirao u njegovu korist i Li Shimin je preuzeo prijestolje kao car Taizong (唐太宗). Taizong se dokazao kao sposoban vladar koji je slušao savjete najmudrijih članova svojeg savjetničkog vijeća. Tako je tijekom pohoda protiv Istočnog Tujuea, gokturskog kanata, dao sagraditi budističke samostane na mjestima velikih bitki tako da bi se monasi mogli moliti za pale na obje strane[5]. Nakon što je slavni Tang vojskovođa, Li Jing (571.-649.), koji je kasnije postao kancelar, zarobio kana Ashini Duobija Turci su morali prihvatiti Taizonga kao svog Velikog kana ili Tian Kehana (天可汗)[4].

T'ang vladari su bili pokrovitelji budističkih Longmen špilja.

Nakon nekoliko godina godina unutrašnjeg jačanja dinastija T’ang započela je širenje preko granica. Do 660-ih vojska dinastije T’ang intervenirala je u Indiji, zauzela Tarim i Džungariju i nakratko uspostavila protektorate u Tuharistanu, Sogdijani i Fergani. U to vrijeme je konačno zauzet i Koguryo. Oko 660. godine Kinesko Carstvo je imalo najveću površinu do 18. stoljeća. Kineska kultura i sustav upravljanja širili su se zajedno s vojnim osvajanjima te su uspostavili kinesko kulturno jedinstvo na Dalekom istoku, koje se održalo i dugo nakon propasti dinastije T’ang.

Vrhunac Carstva[uredi VE | uredi]

Carstvo je bilo povezano mrežom poštanskih putova, dok je prijevoz između područja u dolini rijeke Yangtze, koja su se brzo razvijala, i sjevera bio omogućen učinkovitim sustavom kanala i plovnih putova. Cestovni sustav bio je usmjeren prema prijestolnici, Ch’ang-anu, koji je ostao političko i strateško središte carstva. No, godpodarska središta nalazila su se u sjevernoj ravnici oko donjeg toka Yangtzea. Većinu trgovine na Putu svile vodili su Kinezi i nomadski narodi središnje Azije.

Povijest Kine
Povijest Kine
Prapovijest Kine
3 Suverena i 5 Careva
Dinastija Xia
2100. pr. Kr. - 1600. pr. Kr.
Dinastija Shang
1600. pr. Kr. - 1046. pr. Kr.
Dinastija Zhou
1045. pr. Kr. - 256. pr. Kr.
Proljeće i jesen Istočni Zhou
Zaraćene države
Dinastija Qin
221. pr. Kr. - 206. pr. Kr.
Zapadni Han Dinastija Han
206. pr. Kr. - 220.
Dinastija Xin
9. - 23.
Tri kraljevstva
220. - 280.
Dinastija Jin
265. - 420.
Dinastija Sui
581. - 618.
Dinastija Tang
618. - 907.
(prekinuta od Drugog Zhoua)
690. - 705.
Liao
907. - 1125.
Song
907. - 1279.
Dinastija Yuan
1271. - 1368.
Dinastija Ming
1368. - 1644.
Dinastija Qing
1644. - 1911.
Republika Kina (Tajvan)

Među kraljevstvima koja su plaćala danak Dinastiji Tang bila su: Kašmir, Nepal, Kotan, Kuča, Kašgar, Japan, Koreja, Čampa, te kraljevstva iz dolina rijeka Amu i Sir Darja.[6][7] Nakon što je Su Daifang (591.-667.) ugušio veliki ustanak gokturskog kana Shabolüe Kana (umro 658.) kod Issyk Kula 657. godine, Car Gaozong je osnovao nekoliko protektorata kojima su upravljali Veliki upravitelji protektorata, te time proširio kinesku zonu utjecaja sve do Herata u zapadnom Afganistanu.[8] Car Xuanzong od Tanga je donio zlatno doba u „Središnje Kraljevstvo”; Put svile je cvjetao, a dinastija Tang je imala snažan utjecaj na Indokinu, te je na zapadu bila gospodar Pamira (u današnjem Tadžikistanu), dok joj je protektorat nad Kašmirom činio granicu s Perzijom.

Veliku pagodu Divlje guske u Chang'anu, izgrađenu 652., obnovila je carica Wu Zetian 704. god.

U 8. stoljeću, kao posljedica gospodarkog razvoja, došlo je i do znatnog povećanja broja stanovništva. Vjerska i filozofska ideologija budizma je postala sastavnim dijelom kineske kulture, no nikada nije potisnula izvorna kineska vjerovanja, te će u 9. stoljeću budizam biti proganjan od strane vlasti i izblijedit će njegov utjecaj. Usprkos silaznoj putanji dinastije T’ang, umjetnost i kultura će nastaviti da se razvijaju. Dva kineska najslavnija povijesna pjesnika potječu iz ovog doba – Du Fu i Li Bai; kao i pjesnici Meng Haoran, Du Mu i Bai Juyi, ali i slikari Han Gan, Zhang Xuan i Zhou Fang. Također cvate povijesna literatura koju skupljaju povjesničari, ali nastaju i enciklopedije i knjige o zemljopisu i medicini. Mnoge nove inovacije su se također javile u dinastiji T’ang, poput drvoreza, mehanizma pomaka u urarstvu, unapređenja kartografije, pa čak i primjena hidraulike kod pokretanja ventilatora.

Propast dinastije T’ang[uredi VE | uredi]

Divovski Leshan Buda, visok 71 m; klesan je od 713. do 803. godine.

Graničarski general An Lushan dignuo je 755. godine bunu koja je znatno oslabila dinastiju T'ang. U burnim godinama koje su uslijedile, Kina se povukla iz središnje Azije i postala zatvorenija, djelomice i zbog širenja Islama, koji je do 8. stoljeća došao do Fergane, a potom postao dominantan i u Turkestanu. Na unutarnjem planu carska je vlast oslabila, moć je prešla na provincije, a mnogi su glavni gradovi prerasli u velike i bogate metropole. Istodobno dolazi do velikih premještanja stanovništva prema dolini rijeke Yangtze, gdje su se koristile nove metode poljodjelstva. Trgovina je cvala, a mreža malih trgovačkih gradova je rasla.

Krajem 9. stoljeća veliki je seljački ustanak gotovo uništio središnju vlast dinastije T’ang. Kina je podijeljena na 10 država s malim ostatkom carstva kojim je vladalo pet dinastija u nizu (tzv. „Razdoblje Pet dinastija i Deset kraljevstava”). Tek 960. godine dolazi do ponovnog ujedinjenja zemlje pod dinastijom Sung.

Uprava[uredi VE | uredi]

Konjušar, slika Han Gana (706.–783.), dvorskog umjetnika cara Xuanzonga
Samostani Wutaija sa zidne slike u Mogao špiljama. Tijekom dinastije Tang, hramovi i samostani planine Wutai su doživjeli vrhunac i planina je postala središte Han budizma. broj hramova je narastao na 360, a privlačili su hodočasnike iz Indije, Nepala, Šri Lanke, Burme, Vijetnama, Koreje i Japana, koji su proširili učenje Manjusrija cijelom jugoistočnom Azijom.

Dinastija T’ang je u tom početnom vremenu mnogobrojnih pobuna uspjela stvoriti snažno centralizirano carstvo s učinkovitim sustavom upravljanja. Njezinu vladavinu podržavao je Carski ispitni sustav, čiji je zadatak bio izabrati obrazovane građane da služe carstvu na osnovu standardiziranih ispita i preporuka za službu.

Tang je imao tri odjeljenja (省, shěng), koji su redom imali obvezu: stvaranja, revizije i provođenja državne uprave. Postojalo je također šest ministarstava (部, ) koja su bila zadužena za za provođenje pojedinačih odredbi i državnih mjera. Ovaj višedjelni administracijski sustav je uključivao kadrovsku službu, financije, obrede, vojsku, pravosuđe i unutrašnje poslove, postavivši upravni model koji će trajati do pada dinastije Qing (1644.–1912.)[3]. Središte držvane moći je bio glavni grad Chang'an (današnji Xi'an), gdje je car imao brojan i velik dvor u kojem je gostio poslanike glazbenim i sportskim priredbama, akrobatskim predstavama, poezijom, slikama i dramskim scenskim izvedbama.

Dinastija Tang je bila razdoblje napretka i stabilnosti, izuzev tijekom An Shi pobune i tijekom slabljenja središnje vlasti u kasnijoj polovici dinastijske vlasti. Na koncu, društveni poredak je narušen jačanjem pokrajinskih vojnih upravitelja protektorata zvanih jiedushi tijekom 9. stoljeća. Naime, od vladavine cara Xuanzonga jiedushi imali značajnu autonomiju od središnje vlasti da bi se mogli nositi s problemima unutar protektorata; mogli su držati vlastitu vojsku, sakupljati poreze, te su njihove titule postale naslijedne. Ovo se obično uzima kao početak pada središnje Tang vlasti.

Vojska[uredi VE | uredi]

Do 737. god. car Xuanzong je odbacio regrutaciju u kojoj se svake tri godine postojeće vojnike mjenjalo za nove regrute, te je time dobio stojeću vojsku iskusnih i u bitkama prekaljenih vojnika[9]. To je ujedno donijelo i smanjenje troškova vojske, jer je obuka novih regruta i njihovo slanje na granicu u ciklusima od tri godine bilo veliko opterećenje za riznicu[9] Do kraja 7. stoljeća fubing trupe su počele da napuštaju vojnu službu i zemlju koju su dobili u „sustavu jednakih polja”. Standard od 100 mua zemlje po obitelji se sve više smanjivao kako su područja Kine postajala prenapučena i kako su bogataši počeli kupovati velike površine zemlje[10] Osiromašeni seljaci i težaci su zbog toga regrutirani u vojsku tako kako bi umjesto zemlje dobili izuzeće od plaćanja poreza i prisilnog rada, te obradivu zemlju i kuću za obitelj koja bi pošla za vojnikom u granična područja[11]. Do 742. godine broj ljudi u Tang vojsci se popeo do pola milijuna ljudi[9].

Kultura[uredi VE | uredi]

Kineska kultura je cvijetala i dozrijevala tokom vladavine Dinastije Tang, te se to razdoblje smatra najvećim u kineskoj poeziji[12]. Dva najpoznatija kineska pjesnika: Du Fu i Li Bai su pripadali ovom razdoblju kao i mnogi poznati slikari poput: Han Gana, Zhang Xuana i Zhou Fanga. Mnoga književna i znanstena djela, enciklopedije i atlasi nastali tokom Dinastije Tang zauzimaju važno mjesto u razvoju kineske književnosti.

Mnogi važni izumi su upravo iz razdoblja Dinastije Tang, uključujući i razvoj drvenog tiska.

Još dok se borio za vlast, Li Yuan je sakupljao podršku tvrdnjom da potječe od taoističkog mudraca Laozija iz 6. stoljeća pr. Kr.[13]. Budizam ima značajan utjecaj na kinesku kulturu tog razdoblja i razne kineske sekte dobivaju na važnosti, no budiste će država kasnije progoniti i taj utjecaj će biti znatno umanjen. Prije progona budista u 9. stoljeću, budizam i taoizam su bili jednako prihvaćeni, te je Car Xuanzong od Tanga (v. 712.-756.) pozivao monahe i svećenike obiju vjera na svoj dvor.[14]

Iako su dinastija i središnja vlast oslabili tijekom 9. stoljeća, umjetnost i kultura su i dalje cvjetali. Oslabljena središnja vlast se uglavnom povukla iz upravljanja gospodarstvom, no unatoč tomu trgovina i proizvodnja su uglavnom ostali netaknuti, pa čak i napredovali.

Izvori[uredi VE | uredi]

  • Povijest svijeta, The Times, Hena com, Zagreb, 2002. ISBN 953-6510-62-6
  • S. A. M. Adshead, T'ang China: The Rise of the East in World History, Palgrave Macmillan, New York, 2004. ISBN 1403934568
  • Patricia Buckley Ebrey, James B. Palais i Anne Walthall, East Asia: A Cultural, Social, and Political History, Houghton Mifflin, Boston, 2004. ISBN 0618133844
  • John King Fairbank i Merle Goldman, China: A New History (2nd enlarged ed.), Cambridge: MA; London: The Belknap Press of Harvard University Press, 2006. ISBN 0674018281
  • David Andrew Graff, Medieval Chinese Warfare, 300-900, New York, London: Routledge, 2006. ISBN 0415239540
  • Pauline Yu, Charting the Landscape of Chinese Poetry, Chinese Literature: Essays, Articles, Reviews, 1998.

Poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: T'ang

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]