Thomas Young

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Thomas Young
Thomas Young (scientist).jpg
Rođenje 13. lipnja 1773.
Milverton, Somerset, Ujedinjeno kraljevstvo
Smrt 10. svibnja 1829.
London, Ujedinjeno kraljevstvo
Državljanstvo Englez
Polje Fizika,
Fiziologija,
Egiptologija
Institucija profesor na Royal Institution u Londonu
Alma mater Sveučilište u Göttingenu
Poznat po Youngov modul elastičnosti,
Valna teorija svjetlosti,
Astigmatizam,
Interferencija valova,
Young-Helmholtzova teorija

Thomas Young (Milverton, 13. lipnja 1773. – London, 10. svibnja 1829.), engleski fizičar, liječnik i egiptolog. Doktorirao fiziku na Sveučilištu u Göttingenu 1796. Od godine 1801 do 1804. bio je profesor na Royal Institution u Londonu. Od 1804. djelovao je kao liječnik u Londonu. Objavio je mnoge radove iz fizike, medicine, astronomije, fiziologije, geofizike i arheologije, osobito paleografije. Kritizirao je čestičnu teoriju svjetlosti i uvodio valnu teoriju. S pomoću valne teorije razjasnio je interferenciju svjetlosti. U pismu upućenom Françoisu Aragou postavio je hipotezu o transverzalnoj prirodi valova svjetlosti. Young je dao i radove s područja teorije elasticiteta, pa se prema njemu modul elastičnosti naziva Youngov modul elastičnosti. Bio je član Kraljevskog društva (eng. Royal Society) od 1794., Francuske akademije znanosti od 1827. i Kraljevske švedske akademije znanosti od 1828. [1]

Životopis[uredi VE | uredi]

Mathematical elements of natural philosophy, izdanje iz 2002.

Young se rodio u kvekerskoj obitelji u Somersetu 1773. godine kao najstariji od desetoro djece. Već u dobi od 14 godina naučio je grčki i latinski jezik te je poznavao francuski, talijanski, arapski, sirijski, kaldejski, hebrejski, amharski, perzijski, samaritanski i turski. Započeo je studij medicine u Londonu 1792. godine, zatim je otišao u Edinburgh 1794. , a godinu kasnije u Göttingen gdje je diplomirao 1796. godine. Sljedeće godine je pristupio na Sveučilište u Cambridgu, a istovremeno 1797. je nasljedio imetak koji mu je omogućio financijsku neovisnost.

Godine 1799. započeo je liječničku praksu u Londonu. Mnoge od svojih ranih teorijskih radova objavljivao je anonimno, kako ne bi ugrozio liječničku reputaciju. Počeo je predavati na Royal Institution 1801., a iduće godine imenovan je tajnikom Kraljevskog društva (eng. Royal Society) u Londonu, čiji je bio član od 1794. Godine 1803. napustio je mjesto predavača zbog bojazni da će mu obaveze ometati lječničku praksu. Njegova su predavanja objavljena 1807. u Course of Lectures on Natural Philosophy i sadržavala su brojne naznake njegovih kasnijih teorija. Young je postao liječnik u St. George's Hospital 1811. a tri godine kasnije sudjelovao je u radu odbora koji je razmatrao opasnosti povezane s plinifikacijom Londona. Nekoliko godina prije smrti počeo se baviti idejom životnog osiguranja, a uz druga zaduženja i počasti, bio je izabran za jednoga od osam stranih suradnika Francuske akademije znanosti (1811.). Umro je 10.svibnja 1829.. u Londonu u dobi od 56 godina.

Istraživanja i teorije[uredi VE | uredi]

U djelu Skice i ekperimenti u vezi sa s zvukom i svjetlošću kritizira korpuskularnu teoriju svjetlosti i uvodi valnu teoriju. S pomoću valne teorije razjasnio je interferenciju svjetlosti. U pismu upućenom francuskom fizičaru Françoisu Aragou postavlja hipotezu o tranverzalnoj prirodi valova svjetlosti. Dao je radove s područja teorije elasticiteta, pa se prema njemu modul elastičnosti naziva Youngov modul elastičnosti. Young se bavio istraživanjem vida i teorije boja, i smatra ga se utemeljiteljem fizikalne optike. Godine 1793. objasnio je način na koji se oko prilagođava na različite udaljenosti ovisno o promjeni zakrivljenosti leće. Godine 1801. prvi je objasnio astigmatizam. Predstavio je hipotezu koja objašnjava percepciju boja, odnosno da ovisi o tri vrste živčanih vlakana u mrežnici, koja reagiraju na crvenu, zelenu i ljubičastu svjetlost. Teoriju je kasnije razvio Hermann von Helmholtz (Young-Helmholtzova teorija), eksperimentalno je dokazana 1959.

Youngov modul elastičnosti[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Youngov modul elastičnosti

Univerzalna kidalica se koristi za mjerenje Youngovog modula elastičnosti.

Youngov modul elastičnosti (znak E) je fizikalna veličina koja opisuje koliko se izduljena elastična tijela skraćuju ili produljuju pod djelovanjem sile ovisno o materijalu od kojega su načinjena; omjer je naprezanja pod djelovanjem vlačne sile i relativne promjene duljine (deformacija):

E = \frac{\sigma}{\varepsilon} = \frac{F}{A} \cdot \frac{\Delta L}{L_0}

gdje je: σ - naprezanje, ε - linearna elastična deformacija, F - vlačna sila, A - ploština početnoga poprečnog presjeka, ΔL - promjena duljine, L0 - početna duljina. Mjerna je jedinica Paskal (Pa). Što je manji modul elastičnosti, uz isto naprezanje, veća je deformacija tijela (Hookeov zakon). [2]

Interferencija valova[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Interferencija valova

Interferencija dvaju kružnih valova.

Interferencija valova je međudjelovanje dvaju ili više valova (redovito jednake valne duljine) koji istodobno prolaze kroz isti prostor. Zbiva se kod svih valova (elastičnih, elektromagnetskih, valova na vodi) i općenito kod svih periodičkih gibanja. Amplituda rezultantnoga vala može biti veća ili manja od amplituda pojedinih izvornih valova, što ovisi o odnosu među njihovim fazama. Na primjer dva interferirajuća vala jednake valne duljine, amplitude i faze pojačavaju se, a ako su jedan prema drugom u fazi pomaknuti za polovicu valne duljine, njihovo se djelovanje poništava. Interferencija se može zapaziti samo ako u svakoj točki prostora u kojem se šire interferirajući valovi postoji stalna razlika u fazi među tim valovima (uvjet koherentnosti), jer se time osigurava stalni prostorni raspored minimuma i maksimuma rezultantnoga vala (interferencijska slika). Newtonovi kolobari i pruge interferencije primjeri su interferencijskih slika nastalih slaganjem koherentnih snopova svjetlosti. Budući da razmaci među minimumima i maksimumima interferencijske slike ovise o valnoj duljini interferirajućih valova, moguće je, mjereći te razmake, odrediti valnu duljinu; obrnuto, kada se poznaje valna duljina, mogu se odrediti i razmaci (interferometar). [3]

Jezici[uredi VE | uredi]

U njegovom članku Jezici kojega je napisao za Encyclopædiju Britannicu, Young je usporedio gramatiku i vokabular 400 jezika. U drugom radu iz 1813. uveo je pojam Indoeuropski jezici, 165 godina nakon prijedloga nizozemskog lingvista Marcusa Zueriusa van Boxhorna (1647.).

Egipatski hijeroglifi[uredi VE | uredi]

Young je također radio na dešifriranju egipatskih hijeroglifa, što ga svrstava među pionire egiptologije. Svoj rad temeljio je na postavkama Silvestre de Sacija i Šveđanina Akerblada, koji je postavio demotski alfabet od 29 slova, pogrešno vjerujući da je demotski isključivo fonetski (alfabetski). Do godine 1814. Young je u potpunosti preveo demotski tekst kamena iz Rozete, koristeći listu od 86 demotskih riječi. Young je potom proučavao hijeroglifski alfabet, no pogrešno je vjerovao da se radi o jednostavnom prijevodu, nije uočio da se radi o parafraziranom tekstu. Godine 1823. objavio je Account of the Recent Discoveries in Hieroglyphic Literature and Egyptian Antiquities, a neki od Youngovih zaključaka pojavili su se u znamenitom članku Egipat kojega je napisao za Encyclopædiju Britannicu 1818. Kad je francuski lingvist Jean-François Champollion objavio svoj prijevod hijeroglifa, Young ga je pozdravio ali je ustvrdio da je Champollionov sustav baziran na njegovim člancima. No Champollion je to odbacio i nije bio voljan pripisati zasluge Youngu. U narednom razdoblju, u skladu s političkim tenzijama, Velika Britanija podupirala je Younga a Francuzi Champolliona. Premda je Champollionovo razumijevanje gramatike egipatskog pisma ukazivalo na pogreške vidljive i kod Younga, ustrajao je u tvrdnji da je sam dešifrirao hijeroglife. No nakon 1826., kad je Champollion postao kustos Louvra, ponudio je Youngu pristup demotskim rukopisima.

Ostavština[uredi VE | uredi]

Kasniji stručnjaci i znanstvenici cijenili su Youngov rad čak i kad su ga poznavali samo prema postignućima na njihovom području. Njegov suvremenik Sir John Herschel nazvao ga je originalnim genijem. Albert Einstein ukazao mu je počast 1931. u predgovoru Newtonove Optike. Među znanstvenicima koji su mu se divili bili su fizičari, dobitnici Nobelove nagrade Lord Rayleigh (1904.) i Philip Warren Anderson (1977.).

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Young, Thomass, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.
  2. modul elastičnosti (Youngov modul), [2] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.
  3. interferencija, [3] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]