Vasilije Krestić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Vasilije Krestić (Đala kod Krstura, na krajnjem sjeveru Banata, 20. srpnja 1932.), srpski je povjesničar poznat po svojim nacionalističkim stavovima. Bio je jedan od sastavljača kontroverznog Memoranduma SANU i smatra se jednim od glavnih ratnih huškača u vrijeme pred Domovinski rat.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Vasilije Krestić rođen je u Đali kod Krstura, na krajnjem sjeveru Banata, 1932. godine. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Zrenjaninu. Studij povijesti završio je na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1957., gdje je i doktorirao 1967. na temu "Hrvatsko-ugarska nagodba 1868. godine". Za docenta je izabran 1967. godine, za izvanrednog profesora 1973. godine, a za redovitog 1979. godine. Od 1981. godine šef je Katedre za nacionalnu povijest novog vijeka do odlaska u mirovinu 1997. godine.

Za dopisnog člana SANU izabran je 1981. godine a za redovitog 1991. godine. Od 1982. godine ravnatelj je Arhiva SANU. Član Predsjedništva SANU je od 1995. godine. Tajnik Odjela povijesnih znanosti postao je 1998. godine.

Sredinom 1980-ih godina se iskazao koautorstvom Memoranduma SANU i političkom eksploataciju tzv. jasenovačkog mita. U tekstu "O genezi genocida nad srpskim narodom u NDH" koji je objavljen 15. rujna 1986. godine Vasilije Krestić piše o „netrpeljivosti prema Srbima u Hrvatskoj, koja se u Drugom svjetskom ratu pretvorila u jedan od najstrašnijih genocida u povijesti čovječanstva“, pri čemu je uvjeravao kako je moguće u Hrvata „dokazati postojanje, u poslednja tri veka, netrpeljivosti, potom i mržnje, kao i planova za uništavanje srpskog naroda“, te da se bez dvoumljenja može zaključiti, kako se čekao pogodan trenutak da se „na najgrozniji način – pokoljima, vešanjima, streljanjima, izgladnjivanjem, prekrštavanjem, iseljavanjem itd. – za svagda mogu osloboditi Srba. Kako im to nije pošlo za rukom u prvom svetskom ratu, strpljivo su sačekali drugi. Priliku koja im se tada ukazala iskoristili su kolikogod su mogli (…) dugotrajno nastajanje genocidne ideje u određenim sredinama hrvatskoga društva (…) nije imalo tako usku nego prilično široku bazu, duboko se ukorenilo u svest mnogih generacija.“[1] Bilježi se da mu se tih godina suprotstavio tadašnji asistent na Filozofskom fakultetu Drago Roksandić, koji se potom se našao na udaru grupe historičara sa svojega fakulteta "predvođenih od profesora Vasilija Krestića, kao eksponenta vrlo tendencioznih sagledavanja povijesti, koji su pokrenuli i organizirali kampanju, dovodeći u pitanje istraživanja Dr. Roksandića i njegov intelektualni integritet. Njihov cilj je bio da liše dr. Roksandića njegovog nastavnog mjesta. Obzirom da je dr. Roksandić bio dobro poznat kao protivnik nacionalističkog zloupotrebljavanja povijesti, profesor Krestić i njegova grupa je koncentrirala svoje napade manje na njegovo istraživanje, a više na njegovu navodnu 'nacionalnu nelojalnost'.... Nakon serije manevara, tri sjednice za glasovanje u studenom i prosincu 1989. i pritisaka na članove Fakulteta koji su odbijali suradnju, dr. Roksadnić je naposljetku lišen svojega nastavnog mjesta".[2]

Radi znanstvenog usavršavanja i znanstvenog istraživanja boravio je u Budimpešti, Beču, Mainzu, Pragu, Moskvi i Bonnu. Njegovo znanstveno zanimanje vezano je za širi prostor južnoslavenskih zemalja u razdoblju od XVIII. do XX. stoljeća. Kao poznavatelj austrijskih arhiva više godina bio je član stručnog tima Srbije koji je radio na restauraciji arhivske građe odnesene iz Srbije tijekom Prvoga i Drugoga svjetskoga rata.

Nekoliko godina bio je glavni i odgovorni urednik Istorijskog glasnika, organa Istorijskog društva Srbije. Član je redakcije „Zbornika za istoriju“ Matice srpske. Pokrenuo je Zbornik za istoriju Srba u Hrvatskoj, čiji je odgovorni urednik. Sudjelovao je na mnogim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu na kojima je podnosio priopćenja.

Radovi[uredi | uredi kôd]

Bavi se poviješću Srba i Hrvata, srpsko-hrvatskih odnosa i jugoslovenske ideje. Posebno je proučavao političku povijest, povijest društva i društvenih pokreta, kao i kulturnu povijest. Iz tih područja napisao je i objavio više od 250 radova ( monografija, studija, članaka, rasprava i eseja ).

Radovi su mu prevođeni i objavljeni na engleskom, francuskom, njemačkom, mađarskom, češkom, bugarskom i grčkom jeziku.

Nositelj je više društvenih nagrada i priznanja.

Politička aktivnost[uredi | uredi kôd]

Suautor je Memoranduma SANU iz 1986. i Memoranduma SANU iz 1995. godine.

O suživotu Hrvata i Srba:[3]

Wikicitati „Po mome dubokom uverenju, zajednički život je nemoguć... I bilo bi dobro i za hrvatski i za srpski narod kada bi se našla neka međa. Teško je da prognoziramo u ovom času, ali sam uveren da ako to tako ne rešimo imaćemo permanentan rat... Znate, to je ono pitanje odnosa 'urbanih' i 'ruralnih' Srba. Ja sam oduvek smatrao da je vrlo važno da, ako već ne možemo zajednički da živimo, izdvojimo delove u kojima je srpsko stanovništvo većinsko. Time se može rešiti i pitanje 'urbanih' Srba. 'Urbani' Srbi, ako ostanu u Hrvatskoj ovakvoj kakva je, nedemokratskoj, ili će postati Hrvati ili će morati otići iz gradova, što se delimično već dešava.”

Početkom 2007. izbila ja skandal, kada se saznalo da bi Krestić trebao nastupiti 10. siječnja 2007. na stručnom skupu trebao s predavanjem učiteljima povijesti u Vukovaru. Kad se u javnosti saznalo da je uvršten u popis predavača, skupina od osamnaest redovitih članova Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) uputila je Izjavu u kojoj ističe kako je neprimjereno i neuljudno da u Vukovar dolazi predavanje održati Vasilije Krestić, kao jedan od tvoraca Memoranduma SANU i tvoraca sintagme o Hrvatima kao genocidnom narodu.[4] Umjesto njega na kraju je došao prof. Dragutin Roksandić i održao predavanje o povijesti Srba u Hrvatskoj u vrijeme austro-ugarske vladavine.[5]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Bernardica Jurić. [https://hrcak.srce.hr/192829?lang=en Jasenovačke žrtve i uspostava nacionalnog programa u Srbiji (1986. – 1995.), str. 229 i 230]. RADOVI - Zavod za hrvatsku povijest, vol. 49, 2017.. Pristupljeno 29. siječnja 2021.
  2. Tony Judt, Ivo Banac, Gale Stokes, Daniel Chirot, Jan T. Gross, et al. (29. ožujka 1990.). Fired in Belgrade. The New York Review. (engl.) Pristupljeno 11. veljače 2021.
  3. Nenad Piskač, Velikosrpska tvorevina na hrvatskom tlu: izvorni dokumenti o djelovanju 'Republike Srpske Krajine' (XXXIII.), Vjesnik, Podlistak, 21. travnja 2005., hic.hr, pristupljeno 23. rujna 2017.
  4. Ministarstvo promjenilo spornog predavača, HINA, dnevnik.hr, 8. siječnja 2007., pristupljeno 23. rujna 2017.
  5. Umjesto Krestića predavao Roksandić, poslovni.hr, 11. siječnja 2007., pristupljeno 23. rujna 2017.
RomanH-01.pngI, heavily serifed.pngRomanC-01.png  
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Hrvatskog informativnog centra (http://www.hic.hr/).  Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: HIC.
Dopusnica nije potvrđena OTRS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]