Vladimir Radić

Dodaj poveznice
Izvor: Wikipedija
Vladimir Radić
Vladimir Radić
"Vladimir Radić, sin blagopokojnoga Predsjednika Stjepana Radića sa svojom obitelju."[1] (oko 1930. godine.)
Rodno ime Vladimir Radić
Pseudonim(i) Vladimir Stjepanović
Rođenje 14. svibnja 1906.
Smrt 18. veljače 1970.
Nacionalnost Hrvat
Etnicitet Hrvat
Zanimanje publicist, prevoditelj, nakladnik
Politička stranka HSS
Vjera katolička
Supruga Marija (rođ. Devčić)
Djeca Stjepan Radić
Roditelji Marija i Stjepan Radić
Portal o životopisima

Vladimir Radić (Zagreb, 14. svibnja 1906. − Zagreb, 18. veljače 1970.), bio je hrvatski publicist, prevoditelj i nakladnik.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Vladimir Radić rođen je u Zagrebu 1906. godine. Stariji je sin Stjepana i Marije (rođ. Dvořák) Radić. Stjepan i Marija Radić imali su još troje djece, Milicu (1899. – 1946.), Miroslavu (Miru) (1901. – 1988.) i Branislava (Branimira, Branka) (1912. – 1983.).

U jugoslavenskoj monarhiji Stjepan Radić bio je podvrgnut strogome nadzoru upravnih organa vlasti, žandarmerije, policije i vojske te je proganjan, kažnjavan, suđen i zatvaran, a i njegova obitelj bila je pod nadzorom i uhićivana je od policije.[2]

Vladimir Radić krajem svibnja 1924. godine, zajedno s ocem Stjepanom i inž. Augustom Košutićem, odlazi u Moskvu.[3] Pošli su iz Beča i putovali kroz Berlin i Rigu a u Moskvi boravili su od 3. lipnja do 1. kolovoza iste godine. Stjepan Radić tada je Hrvatsku seljačku stranku učlanio u Seljačku internacionalu.[4] Iz Moskve vratili su se u Zagreb 11. kolovoza 1924. godine.

Vladimir Radić vjenčao se s Marijom Devčić. Njihov sin Stjepan bio je pijanist i profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, političar i počasni predsjednik Hrvatske seljačke stranke.

Božićnica: seljački prosvjetno-politički sbornik i kalendar za prostu godinu 1930., sastavio i uredio Vladimir Radić, naklada Vladimira Radića, Zagreb, 1929.

Vladimirov otac Stjepan smrtno je ranjen u atentatu na hrvatske narodne zastupnike koji je izvršio zastupnik Narodne radikalne stranke Puniša Račić, u beogradskoj Narodnoj skupštini, 20. lipnja 1928. godine, kada su ubijeni Đuro Basariček i Pavle Radić a ranjeni Ivan Pernar i Ivan Granđa. Nakon atentata režim jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića, pogotovo nakon uvođenja diktature 6. siječnja 1929. godine, ↓1 obračunavao se je s prvacima hrvatske oporbe, s čelnim ljudima Seljačko-demokratske koalicije, obračun "bio je (...) sustavan i usmjeren ne samo na političko onemogućavanje nego i na fizičko uklanjanje iz javnosti, pa i iz života".[5] Obitelj, Stjepana Radića imala je dosta sukoba s policijom, osobito u vrijeme obilježavanja Radićevih obljetnica kao i u vezi s listom Dom no bila je pošteđena zatvora i kažnjavanja a policija je vodila posebni nadzor nad Vladimirom Radićem no on se je od početka 1929. godine nalazio na studiju u Parizu te mu nije mogla izravno naškoditi.[5] Za vrijeme studija sabrao je sve publicirane članke iz novina, obradio ih kao disertaciju (Zločin od 20. lipnja i međunarodna štampa) i doktorirao u Parizu na Školi visokih međunarodnih znanosti u mjesecu svibnju 1931. godine.[6][7] Reprint te disertacije učinio je Kroatischer Kulturverein Ogranak Matice hrvatske u Baselu, 1978. godine, u znak 50. obljetnice atentata na hrvatske zastupnike u beogradskoj Narodnoj skupštini 20. lipnja 1928. godine.[8] Dijelovi te disertacije objavljeni su u ediciji Spomenica Braće Radić. Stjepan Radić, ur. inž. Franjo Gaži, Zagreb, 1990., str. 102. – 142.[7] Njegova knjiga Zločin od 20. lipnja i međunarodna štampa bila je zabranjena 1932. godine.[9]

Sastavio je i uredio Božićnicu: seljački prosvjetno-politički sbornik i kalendar za prostu godinu 1930. (Zagreb, 1929.).

Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, u vrijeme ustaškoga režima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, objavljivao je članke u časopisima i novinama (Hrvatski narod; Nova Hrvatska; Božićnica 1942.).

Nakon Drugoga svj. rata[uredi | uredi kôd]

Mnogi članovi šire obitelji Stjepana i Marije Radić nakon Drugoga svjetskoga rata i dolaska komunista na vlast bili su proganjani, uhićivani, saslušavani, suđeni i zatvarani. Vladimir Radić uhićen je i protiv njega podignuta je optužnica, ali je povučena primjenom amnestije koja je proglašena za one koji su bez materijalne dobiti surađivali s okupatorom na kulturnom području i na temelju ocjene kako nisu igrali nikakvu političku ulogu. ↓2 Marija, Vladimirova supruga, osuđena je radi organiziranja i slanja ljudi u križare (ljudi s kojima je imala veze nju su označili kao glavnu organizatoricu) na 12 godina lišenja slobode s prisilnim radom. Stjepan Radić ml., njihov sin uhićen je u siječnju 1946. godine kada je još bio malodobnik a osuđen je 30. kolovoza 1946. godine na jednu godinu lišenja slobode radi veza s pojedincima koji su osuđeni kao križari. Ta kazna mu je nakon molbe njegovoga odvjetnika Ive Politea pretvorena u uvjetnu.[10]

Vladimir Radić umro je u Zagrebu 1970. godine.

Djela[uredi | uredi kôd]

  • Pravedni mir ili rat?, Radićeva obrazovna knjižnica, sv. 5-6, Naklada Slavenske knjžare St. i M. Radić, Zagreb, 1930.
  • Čovječanstvo i mir, Radićeva obrazovna knjižnica, sv. 5-6, Naklada Slavenske knjžare St. i M. Radić, Zagreb, 1930.
  • Zločin od 20. lipnja i međunarodna štampa, Pariz, [1931?] (disertacija), (reprint, Kroatischer Kulturverein Ogranak Matice hrvatske u Baselu, 1978.)
  • Elektriciteta i traktor u seljačkom gospodarstvu, Radićeva obrazovna knjižnica, sv. 9, Slavenska knjižara St. i M. Radić, Zagreb, 1933., (pod pseudonimom Vladimir Stjepanović)[11]

Prevoditelj[uredi | uredi kôd]

Prevodio je s francuskoga i engleskoga jezika na hrvatski jezik.

  • Roger Salardenne, Tajanstvena kruglja, Naklada slavenske knjižare St. i M. Radić, Zagreb, 1930.
  • James Oliver Curwood, Bolna srca: roman s dalekog sjevera, Naklada slavenske knjižare St. i M. Radić, Zagreb, [19??]
  • James Oliver Curwood, Nomadi sjevera, Književno vrelo, knjiga broj 2, Naklada Slavenske knjžare St. i M. Radić, Zagreb, [1936?]

Bilješke[uredi | uredi kôd]

  1. ↑1 "Vladavina kralja Aleksandra, poznata kao šestojanuarska diktatura, proglašena 6. siječnja 1929. godine, obilježena je u cijeloj državi zabranama političkog djelovanja svima građanskim strankama i represijama raznih vrsta protiv neposlušnika i oporbenjaka. U Hrvatskoj, a osobito u Zagrebu, gdje je bilo središte i političkog života, diktatura je obilježena ne samo zabranama rada političkim strankama nego i kontrolom kretanja prvaka hrvatske oporbe, njihovim uhićenjima, interniranjima, suđenjima i na kraju - ubojstvima."[12]
  2. ↑2 "U sredstvima javnog priopćavanja, osobito novinama, javnost se podsjećala na suradnju pojedinih članova te obitelji u časopisima i novinama u vrijeme ustaškog režima u NDH. Navodili su se članci u Spremnosti, Božićnici iz 1942. godine i Evoluciji. Poimenice su prozivani Krešimir Devčić, Milica-Devčić Radić, Vladimir Radić te žena mu Marija.".[13]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ Božićnica: seljački prosvjetno-politički sbornik i kalendar za prostu godinu 1930., sastavio i uredio Vladimir Radić, naklada Vladimira Radića, Zagreb, 1929., str. 30.
  2. ↑ Bosiljka Janjatović, Stjepan Radić: progoni, zatvori, suđenja, ubojstvo: 1889.-1928., Dom i svijet, Zagreb, 2003., ISBN 953-6491-82-6, str. 149., 162. i fusnota 531. na str. 162.
  3. ↑ Očak, Ivan. Stjepan Radić i Rusija // Radovi: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, sv. 25, br. 1. (1992.), str. 103. - 122. (Hrčak), str. 115.
  4. ↑ Bogdan Krizman, Stjepan Radić - život - misao - djelo, str. 41., u: Korespondencija Stjepana radića: 1885-1918, sv. 1, Sveučilište u Zagrebu - Institut za hrvatsku povijest, Zagreb, 1972.
  5. ↑ a b Janjatović, Bosiljka. Hrvatska 1928.-1934. godine: vrijeme organiziranih političkih ubojstava, // Povijesn prilozi, sv. 13, br. 13. (1995.), str. 219. - 244. (Hrčak) str. 233.
  6. ↑ Tomislav Jonjić, Planovi federalizacije Jugoslavije (Promašeni argument partizanske kvazihistoriografije), fusnota 3 na str. 42., tomislavjonjic.iz.hr, pristupljeno 17. srpnja 2017.
  7. ↑ a b Janjatović, Bosiljka. Hrvatska 1928.-1934. godine: vrijeme organiziranih političkih ubojstava, // Povijesn prilozi, sv. 13, br. 13. (1995.), str. 219. - 244. (Hrčak) fusnota 25 na str. 226.
  8. ↑ Dragan Hazler, Stjepan Radić: “Mogu me ubiti, ali moj duh neće!”, hazud.ch, 20. lipnja 2011., pristupljeno 17. srpnja 2017.
  9. ↑ Cenzura i zabrana tiska: 1913-1941: (Grupa XVIII), str. 90., analitički inventar, Broj zbirke: HR HDA 1361 Inv. br. 1-3524, Hrvatski državni arhiv, pristupljeno 6. listopada 2019.
  10. ↑ Branka Boban, Sudski progoni prvaka Hrvatske seljačke stranke (1945. – 1948.), str. 252., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 8. kolovoza 2014.), pristupljeno 17. srpnja 2017.
  11. ↑ Skupni katalog Crolist: Elektriciteta i traktor u seljačkom gospodarstvu / Vladimir Stjepanović, opak.crolib.hr, pristupljeno 17. srpnja 2017.
  12. ↑ Janjatović, Bosiljka. Hrvatska 1928.-1934. godine: vrijeme organiziranih političkih ubojstava, // Povijesn prilozi, sv. 13, br. 13. (1995.), str. 219. - 244. (Hrčak) str. 229.
  13. ↑ Zdenko Radelić, Hrvatska seljačka stranka: 1941.-1950., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1996., ISBN 953-6324-05-9, str. 78.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Vladimir_Radić&oldid=6877082"