August Košutić
| Augustin Košutić | |
 August Košutić | |
| dopredsjednik Hrvatske seljačke stranke | |
|---|---|
| trajanje službe kolovoz 1928. – ? | |
| Ministar građevine Kraljevine SHS | |
| trajanje službe 24. prosinca 1926. – 1. veljače 1927. | |
| Premijer | Nikola Uzunović |
| Rođenje | 5. srpnja 1893., Radoboj kraj Krapine, Hrvatska |
| Smrt | 12. rujna 1964., Zagreb, Hrvatska |
| Politička stranka | HSS |
| Zanimanje | političar |
August Košutić (Radoboj kraj Krapine, 5. srpnja 1893. – Zagreb, 12. rujna 1964.), bio je hrvatski političar. Jedan od prvaka Hrvatske seljačke stranke (potpredsjednik) u razdoblju Prve Jugoslavije. Brat je hrvatske književnice Side Košutić[1] i mlađi brat Stjepana Košutića. Suprug Mire Radić, kćeri Stjepana Radića.
Život i djelovanje do 1929.[uredi | uredi kôd]
August Košutić rođen je u Radoboju 1893. godine. Po završenoj osnovnoj školi odlazi u Zagreb i nastavlja školovanje u Klasičnoj gimnaziji koju završava 1913. godine.[2] Kao srednjoškolac naučio je stenografiju, pa je bio pozvan u Hrvatski sabor bilježiti izlaganja saborskih zastupnika. U Saboru je često susretao Stjepana Radića, kojega je već ranije upoznao u roditeljskoj kući i koji je na njega snažno utjecao.
Završivši srednju školu, upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu. Nakon izbijanja Prvoga svjetskog rata morao je prekinuti studij i odazvati se pozivu u vojsku. Kao časnik austrougarske vojske bio je na bojištima Galicije i Soče.
Po završetku rata ne nastavlja studij prava, već se upisuje na Visoku tehničku školu u Pragu. Nakon uspješno položenih ispita promoviran je u inženjera. Neko vrijeme ostaje u Pragu kao asistent katedre za opću znanost o strojevima.[3]
Ubrzo se vraća u domovinu. Uključuje se u redove HRSS i kao jedan od rijetkih intelektulaca u stranci ulazi u njezino vodstvo. Godine 1921. vjenčao se s kćeri Stjepana Radića, Mirom. Biran za zastupnika u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS.
Godine 1923. – 1924. pratio je Radića na putu u London i Moskvu. U vrijeme kada je rad HRSS bio zabranjen na temelju Obznane, 1924. – 1925., bio je s ostalim članovima vodstva stranke zatvoren. Godine 1924. preživio je atentat u Kaštel Starom.[3] Kad Stjepan Radić sklapa sporazum s radikalima i ulazi u vladu, Košutić postaje podtajnik u Ministarstvu prometa, a krajem 1926. godine ministar građevine. Ubrzo je HSS opet prešla u oporbu.
Poslije smrti Stjepana Radića izabran za dopredsjednika HSS (predsjednik Vladko Maček).
Emigracija i povratak (1929. – 1941.)[uredi | uredi kôd]
Nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature odlazi u emigraciju. Boravio je isprva u Rimu, kasnije pretežito u Beču, neko vrijeme u Berlinu, a posjetio je i SAD.
U listopadu 1930. godine održan je u Salzburgu sastanak Vladka Mačeka, Ante Pavelića, Augusta Košutića i Jurja Krnjevića, na kojem se, prema nekim podatcima, dogovarala dalja koordinacija u akcijama u inozemstvu (Italija, Francuska, Engleska).[4]
Iz prve polovice 1930-ih značajna je njegova prijepiska s drugim emigrantom, Svetozarom Pribićevićem, koji boravi u Parizu.
Kao predstavnik predsjednika HSS-a Vladka Mačeka održavao je kontakte naročito s Njemačkom i Italijom, u kojima tada vlada nacistički odnosno fašistički režim. Već na početku emigracije susreo se u Italiji s Antom Pavelićem i održavao s njim uglavnom dobre odnose, za razliku od drugog predstavnika HSS-a u inozemstvu Jurja Krnjevića. U srpnju 1936. godine bio je primljen kod Musolinija; o tom posjetu ima malo podataka i njegova pozadina i smisao ostaju nejasni.[5] Odnosi s ustašama (frankovcima) kasnije su pogoršani, jer ovi optužuju Mačeka za izdaju zajedničke borbe zbog politike sporazumijevanja s Beogradom.
Vraća se u zemlju 1937. godine. Preuzima dužnost dopredsjednika HSS-a. Sudjeluje u pregovorima koji su doveli do potpisivanja Sporazuma Cvetković-Maček. Maček ga je želio za bana novoosnovane Banovine Hrvatske.[3] Međutim, knez Pavle Karađorđević, namjesnik, smatrao je da će on biti neprijhvatljiv za srbijanske političare. Tako je banom imenovan umjereni Ivan Šubašić.
Između ustaša i partizana (1941. – 1946.)[uredi | uredi kôd]
Nakon uspostave NDH ostaje u Zagrebu. ustaški ga režim više puta zatvara 1941. i 1942. godine.[3] Poslije se odnos mijenja.
Pregovori o ulasku u vladu NDH[uredi | uredi kôd]
Krajem ljeta 1943. godine Nijemci, uznemireni neuspjehom ustaške vlasti u osiguravanju mira i reda, te padom Mussolinija (puč maršala Badoglia, 25. srpnja 1943. godine) pokreću inicijativu uključivanja predstavnika HSS-a u političko vodstvo NDH. Mladen Lorković stupio je u vezu s Košutićem i iznio mu ponudu. Košutić i ostali predstavnici HSS-a predlagali su uspostavu nestranačke (činovničke) vlade i raspisivanje izbora za Hrvatski sabor. Lorković je predlagao ulazak predstavnika HSS-a u postojeću vladu, a drugi uvjet je ocijenio neprihvatljivim.
Ante Pavelić se 2. rujna 1943. godine odriče funkcije predsjednika vlade i na to mjesto imenuje dr. Nikolu Mandića, starijeg političara bez osobitog ugleda; međutim Pavelić kao poglavnik zadržava svu stvarnu vlast. Mandić i Lorković nastavljaju pregovore s Košutićem i drugim predstavnicima HSS-a, međutim u listopadu je Pavelić naredio prekid pregovora.
Pregovori s komunistima[uredi | uredi kôd]
U proljeće 1944. godine Košutić stupa u kontakt s Narodnooslobodilačkim pokretom. Kao uvjete za suradnju traži priznanje HSS-a kao legitimnog predstavnika hrvatskog naroda, osiguravanje izborne demokracije (tj. mogućnost HSS-a da osniva svoje organizacije na slobodnom teritoriju i ističe kandidate na izborima za Narodnooslobodilačke odbore), te nepolitičnost vojske (ukidanje komunističkih komesara). Njegove zahtjeve Izvršni odbor Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte Hrvatske (JNOF) odbija u srpnju 1944. godine. U to je doba već niz dužnosnika HSS-a, među kojima je najznačajniji Božidar Magovac, kao Izvršni odbor HSS-a sudjelovalo u NOP-u, a osobito u radu ZAVNOH-a. Oni nisu postavljali takve uvjete i nisu ugrožavali dominaciju komunista u Pokretu. Sudjelovali su u sve oštrijim napadima na predsjednika HSS-a Mačeka, čija je pasivnost ocjenjivana kao izdaja.
Puč Lorković-Vokić, bijeg i zatvor[uredi | uredi kôd]
Godine 1944., s Košutićem i skupinom drugih vođa Hrvatske seljačke stranke kontaktiraju pokretači Urote Lorkovića i Vokića, koji planiranju raskid NDH s Nijemcima i prijelaz na stranu saveznika. Krajem kolovoza 1944. godine petorica vođa HSS-a koji su sudjelovali u zavjeri bili su uhićeni. Košutić uspijeva pobjeći i 7. rujna se pojavljuje na teritoriju pod kontrolom NOP-a. U Topuskom razgovara s Andrijom Hebrangom.
Sredinom rujna susreo se s Randolphom Churchillom, britanskim izaslanikom. Nekoliko dana poslije dostavio mu je Izvještaj o aktivnositma Hrvatske seljačke stranke poslije napada na Jugoslaviju 1941., pisan na engleskom jeziku.[6]
Krajem rujna Košutić je po naredbi Aleksandra Rankovića uhićen. Hebrang je to objasnio sumnjom kako je Košutić nastavio kovati zavjeru s Pavelićem i Mačekom o osnivanju zajedničke hrvatske vlade, koja bi se u povoljnom trenutku okrenula protiv Nijemaca i koju bi Saveznici možda priznali. Vladimir Bakarić znatno poslije, 1978. godine, piše da je »održavao različite veze i pokušavao da na našem terenu obnovi nekakve organizacije HSS-a koje ne bi sudjelovale u NOB-u«.[7] Bakarić otkriva pravi razlog za njegovo uklanjanje (komunisti ne dopuštaju nikakvu stvarnu oporbu), dok je Hebrangova optužba sigurno izmišljena (iako je on mogao vjerovati da je mogućnost takve urote realna).
U zatvoru je ostao do 5. rujna 1946. godine.[8] Pušten je bez sudskoga postupka,[9] a nakon toga želi ponovno pokrenuti rad HSS-a ali komunistička vlast to brzo onemogućava. Bio je i kasnije zatvaran.[8] Radio je u tvornici "Rade Končar" i bio pod neprestanim policijskim nadzorom. Do umirovljenja živi baveći se strukom, daleko od politike.
Umro je u Zagrebu 12. rujna 1964. godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.[10]
Literatura[uredi | uredi kôd]
- Boban, Ljubo. Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928-1941. Iz povijesti hrvatskog pitanja, sv. I-II, Zagreb, 1974.
- Boban, Ljubo, 2. Kontroverze iz povijesti Jugoslavije 2, Školska knjiga i Stvarnost, Zagreb, 1989., str. 249-285. (članak Iz povijesti HSS-a u drugom svjetskom ratu)
- Jelić-Butić, Fikreta. Hrvatska seljačka stranka, Globus, Zagreb, 1983.
- Matković, Hrvoje. Povijest Nezavisne države Hrvatske. Kratak pregled, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 2002. (2. dopunjeno izdanje)
- Radelić, Zdenko. Hrvatska seljačka stranka 1941. – 1950., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1996.
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Josip Lisac, Profesorica Nevenka Košutić Brozović // Croatica et Slavica Iadertina, sv. 5, br. 5, (2010.), str. 3.-6., (Hrčak), str. 3.
- ↑ Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007., str. 926., ISBN 978-953-95772-0-7
- ↑ a b c d Hrvatska enciklopedija: Košutić, August, preuzeto 3. studenoga 2013.
- ↑ (Boban 2, str. 52-53.)
- ↑ (Boban, str. 20-22.)
- ↑ (Boban 2, str. 261., 263.)
- ↑ (cit. u Boban 2, str. 274.)
- ↑ a b Branka Boban, Sudski progoni prvaka Hrvatske seljačke stranke (1945. – 1948.), str. 252., (u međumrežnoj pismohrani archive.org 8. kolovoza 2014.), pristupljeno 9. siječnja 2015.
- ↑ Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb, 1999., ISBN 953-6308-13-4, fusnota 460. na str. 460.
- ↑ Gradska groblja Zagreb - K, pristupljeno 9. siječnja 2015.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- Boris Gašpar, Korupciju treba istrijebiti do korijena - jer je korupcija smrt socijalnoj pravdi: August Košutić 1893-1964, (u međumrežnoj pismohrani archive.org 9. kolovoza 2014.)