Volksdeutsche

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search

Volksdeutsche ili Folksdojčer bio je termin kojega se počelo koristiti 1930.-ih godina za stanovništvo kojem je njemački bio materinski jezik, a koje je živjelo u srednjoj i istočnoj Europi izvan država s njemačkim većinskim stanovništvom. Nijemci koji su živjeli u samoj Njemačkoj zvalo se tada "Reichsdeutsche", a one koji su živjeli šire u svijetu se nazivalo "Auslandsdeutsche" .

Veliki dio tog stanovništva se našao izvan područja Austro-Ugarske nakon stvaranja novih država: u Kraljevini Jugoslaviji, Mađarskoj, Rumunjskoj, Čehoslovačkoj, te u Italiji (Tirolu). Manji dio Njemačke pripojen je Poljskoj - područje oko Poznanja (oko 800 tisuća Nijemaca, u populaciji od oko 2 milijuna), područje Zapadne Pruske ("Poljski koridor") s nešto više od 350.000 Nijemaca (u ukupnom stanovništvu od 900 tisuća) te manje područje oko Katowica u Šleskoj. Preostali dio se odnosio na Nijemce koji su tijekom Ruskog Carstva naseljavali na područja Poljske, Bjelorusije, Ukrajine, Litve, Latvije i Estonije pod ruskom vlašću.

U Hrvatskoj je do II. svjetskog rata živjelo oko 100 tisuća Folksdojčera; nakon rata i progona u poraću, ostalo ih je svega oko 10 tisuća.

Statistika[uredi VE | uredi]

Brojčano najveći udio njemačke manjine 1938. s oko 8,6 milijuna Nijemaca izvan njemačkih granica živio je: u Čehoslovačkoj (3,48 milijuna), Poljskoj (1,15 milijuna), Rumunjskoj (0,75 milijuna), Mađarskoj (0,6 milijuna), bivšoj Jugoslaviji (0,55 milijuna) i Sovjetskom Savezu (1,15 milijuna). Dodatnih 0,6 milijuna Nijemaca živjelo je u Estoniji, Latviji i Litvi.

Prisilno iseljavanje nakon II. svjetskog rata[uredi VE | uredi]

Tijekom II. svjetskog rata je njemački Treći Reich nametnuo svoju dominaciju nad svim tim zemljama, te su Folksdojčeri imali izdvojeni i povlašteni status, a služili su i njemačku vojsku. Tako su u NDH bili okupljeni u Njemačku narodnu skupinu, te su od početka rata novačeni u 7. SS dobrovoljačku diviziju "Prinz Eugen"; potom su imali važnu ulogu u Njemačko-hrvatskoj policiji, te u zapovjednom kadru njemačkih postrojbi koje su popunjavane mobiliziranim Hrvatima i Bošnjacima, poput 373. "Tigar" divizije Wehrmachta i 13. "Handžar" divizije SS.

Na Potsdamskoj konferenciji savezničkih velesila pobjednica u ratu (17. srpnja do 2. kolovoza 1945.) zaključeno je (XII “Uredno iseljavanje njemačkog stanovništva”) da se preostalo njemačko stanovništvo iz Poljske, Čehoslovačke i Mađarske treba preseliti na područje Njemačke, pri čemu preseljenje treba izvesti "organizirano i na human način". Oni koji se nisu našli u zaključcima Potsdamske konferencije, riješili su problem folksdojčera na još drastičniji način, ponajprije Jugoslavija.[1]

Do 1950.-te godine je iz istočne i jugoistočne Europe iz svojih zavičaja iseljeno, procjenjuje se, između 12 i 14 milijuna etničkih nijemaca. Nisu svi bili Folksdojčeri: naime su Nijemci iseljeni i iz istočnih pokrajina same Njemačke, koje su nakon II. svjetskog rata pripale Poljskoj, kao kompenzacija za istočnu polovicu Poljske, koja se našla u sastavu Sovjetskog Saveza (riječ je bila o pokrajinama Njemačke u kojima je do tada živio manji ili veći postotak etničkih Poljaka). Mahom su ti Nijemci iseljeni u SR Njemačku, ali manjim dijelom i u DDR, te Austriju. Procjenjuje se da je uslijed nasilja, gladi i zaraznih bolesti - korišteni su za njihov smještaj nerijetko raniji nacistički koncentracijski logori poput Auschwitza u Poljskoj i Theresienstadta u Čehoslovačkoj - život izgubilo njih oko 500 tisuća. Čak i nakon dolaska u Njemačku bili su uvieti njihovog života teški, u velikoj mjeri zbog odluke zapadnih saveznika da se njima ne dodjeljuje nikakva humanitarna pomoć.[2]

Etničko čišćenje Folksdojčera u komunističkoj jugoslaviji[uredi VE | uredi]

Odlukom AVNOJ-a od 21. studenog 1944. godine proglašeni su svi etnički Nijemci na području Jugoslavije (primjenjivalo se to i na Austrijance) neprijateljima, osim onih koji su surađivali s NOVJ. Odlučeno je da se svima njima bez naknade oduzme svu imovinu. Procjenjuje se da je od oko 500.000 Nijemaca, koliko ih je živjelo na području Jugoslavije do potkraj Drugoga svjetskog rata, oko 240.000 evakuirano pred naletom Crvene armije i NOV i POJ. Potkraj 1944. godine snage Crvene armije odvode na prisilni rad u Sovjetski Savez oko 30.000 jugoslavenskih folksdojčera, bez protivljenja jugoslavenskih komunista.

Josip Broz Tito je, nakon što je s dijelom Vrhovnog štaba NOV i POJ pristigao 4. listopada 1944. u vojvođanski Vršac, da bi odatle rukovodio borbama radi oslobođenja Beograda. Našavši ondje dosta civila Folksdojčera, upućuje 16. listopada 1944. komandantu 1. armijske grupe NOVJ Peki Dapčeviću depešu u kojoj je naređuje: “Pošalji mi hitno preko Bele Crkve za Vršac jednu od najboljih, jakih brigada eventualno krajišku. Potrebna mi je da očistim Vršac od švapskih stanovnika.“ Od listopada do prosinca 1944. nekoliko tisuća civila folksdojčera, ali i drugih, pretežno muškaraca, odvedeno je u obližnji likvidacijski logor. Prema poimeničnim pokazateljima u Vršcu i okolnim mjestima utvrđeno je 1.038 žrtava.

Na sličan način postupalo se i u drugim krajevima koje su nastanjivali Folksdojčeri. Na sjednici NKOJ-a održanoj 30. listopada 1944., predsjednik NKOJ-a maršal Jugoslavije J. Broz Tito je objasnio: “Uspostavu vojne vlasti u Vojvodini diktirali su specijalni problemi u Vojvodini, - isterivanje Nemaca ... Pitanje iseljavanja Nemaca mi moramo rešiti, jer je to večita opasnost za našu zemlju. To pitanje ćemo postepeno rešavati. Zasada će se sve sposobno od 16 do 60 godina svrštavati u radne bataljone i upotrebljavati na razne radove. Kolonizaciji našeg stanovništva u Vojvodini namesto isteranih Nemaca treba odmah pristupiti. Tj. na nemačka imanja odmah naseljavati Srbe, Crnogorce, Ličane i td, i to siromašne i poštene porodice.“[3]

Državna komisija za repatrijaciju je 22. svibnja 1945. zabranila povratak na teritorij Jugoslavije svim Folksdojčerima s područja Jugoslavije koji su se zatekli izvan njenog teritorija. Predsjedništvo Ministarskog savjeta (vlade) Demokratske Federativne Jugoslavije u Beogradu izvijestilo je 11. lipnja 1945.: “Vlada Jugoslavije stoji na stanovištu da sve Njemce koji se nalaze u okviru granica Jugoslavije raseli i uputi u Njemačku, čim se zato stvore povoljni tehnički uslovi.”

Zemaljska komisija za repatrijaciju Nijemaca pri Ministarstvu unutarnjih poslova FD Hrvatske, Zagreb, izvijestila je 7. srpnja 1945. oblasne i okružne Narodne odbore koga se treba smatrati Nijemcem, internirati u logor i protjerati: “[...] u obzir za iseljavanje dolaze svi Njemci i Njemice po slijedećem kriteriju: 1) Kome je materinski jezik njemački (potječe iz braka Njemca ili Njemice).- 2) Tko potiče iz braka u kome je otac Njemac.- Od ovoga se izuzimaju: 1) Tko je aktivno pomagao narodno-oslobodilačku borbu (ostaje zajedno sa svojom užom porodicom – djeca, otac i majka).- [...] 2. Njemice udane za Jugoslavene sa djecom.- 3. Djeca do uključivo 16 godina iz braka Jugoslavenke sa Njemcem, ukoliko se takova Jugoslavenka odluči da ostane u zemlji i napusti muža Njemca. Ženi Jugoslavenki udatoj za Njemca ostaje slobodno da bira dali će poći sa mužem ili će ostati u zemlji sa djecom do 16 godina. U koliko se radi o ženskom bračnom partneru nejugoslavenske narodnosti takva je žena dužna da slijedi muža Njemca.- [...].”

Od približno 200.000 Nijemaca civila koji su nakon kraja ratnih operacija ostali na teritoriju Jugoslavije, bilo je od kraja 1944. godine do početka 1948. godine u logore internirano njih oko 170.000. Smatra se da je barem 60.000 Foldsdojčera pomrlo u tim logorima, uslijed nehumanih uvjeta u njima.

Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova FNR Jugoslavije, u siječnju 1946. se području Jugoslavije u logorima nalazilo (do tada preživjelih) 117.485 Folksdojčera, od toga 34.214 muškaraca, 58.821 žena i 24.422 djece; na slobodi se u tom trenutku nalazilo samo 12.897 Folksdojčera. Na području Hrvatske u logorima se tada nalazilo 10.600 Folksdojčera, od toga 3.000 muškaraca, 4.500 žena i 3.100 djece; na slobodi se nalazilo 2.000 Folksdojčera, od toga 700 muškaraca, 1.000 žena i 300 djece. Jugoslavenski ministar unutarnjih poslova Aleksandar Ranković iznosi u u opsežnom izvješću Vladi FNR Jugoslavije da je “stanje u ovim logorima ... vrlo loše u svakom pogledu. Smeštaj, higijenske prilike, ishrana, odeća i obuća su daleko ispod minimalnih zahteva za uredno življenje.”

Od prijašnjih oko pola milijuna, ostalo je do prvog popisa stanovništva u poslijeratnoj Jugoslaviji 1948. godine živjeti samo 55.000 Folksdojčera. U Hrvatskoj ih je ostalo oko 10.000, od ranijih preko 100 tisuća.[3]

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Vladimir Geiger (2006). Logori za folksdojčere u Hrvatskoj, 1945. - 1947. , str. 1081.-1100.. Hrvatski instutut za povijest. pristupljeno 28. svibnja 2018.
  2. R. M. Douglas (25. lipnja 2012.). The Expulsion Of The Germans: The Largest Forced Migration In History (engleski). https://www.huffingtonpost.com/. Huffington post. pristupljeno 28. svibnja 2018.
  3. 3,0 3,1 VLADIMIR GEIGER (2008.). Josip Broz Tito i sudbina jugoslavenskih Nijemaca ČSP, br. 3., 801-818. Hrvatski institut za povijest. pristupljeno 28. svibnja 2018.