Antun Vrančić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Antun Vrančić
Antun Vrancic by Martin Rota.jpg
Rođen 29. svibnja 1504.
Šibenik
Umro 15. lipnja 1573.
Prešov
Zaređen
za svećenika
oko 1530.
Služba Pečuh (Pécs), Jegar (Eger), Nadbiskupija Ostrogon (Esztergom)
Počasti kardinal
Grb COA archbishop HU Vrancic Antun.png
Portal: Kršćanstvo

Antun Vrančić (Šibenik, 29. svibnja 1504. - Prešov, Slovačka, 15. lipnja 1573.), hrvatski patricij, crkveni prelat, diplomat, pisac, nadbiskup i kardinal. U mađarskim izvorima ga se nalazi pod imenom Verancsics Antal.

Antun Vrančić je mlad otišao iz rodnog Šibenika u svijet i proživio buran život. Kao mladić otišao je u Ugarsku, gdje je proveo veći dio života. Studirao je u Padovi, Beču i Krakovu. Kao tajnik ugarskog kralja Ivana Zapolje putovao je po cijeloj Europi u raznim diplomatskim misijama. Kad je došao u sukob s ljudima oko dvora, preselio se u Beč, gdje je postao savjetnik kralja Ferdinanda I., koji ga je 1553. poslao u Carigrad da sa sultanom Sulejmanom pregovara o miru. U Carigradu je ostao četiri godine. U znak zahvalnosti za uspješno obavljenu misiju kralj ga je imenovao biskupom jegarskim (naslov je nosio 17. srpnja 1560. – 25. listopada 1570.) i kraljevskim savjetnikom. Dotada je bio i biskupom pečuške biskupije (1554.-1557.). Na brojnim putovanjima sakupljao rimske natpise na Balkanu, a tijekom spomenute diplomatske misije u Otomanskom Carstvu, zajedno s poznatim flamanskim humanistom A. B. Busbecqom u Ankari je pronašao Augustov autobiografski spis Djela božanskog Augusta (Res gestae divi Augusti), kasnije nazvan Spomenik iz Ankare (Monumentum Ancyrānum). Kako ga je Vrančić prvi i tiskao, to je ovaj natpis danas poznat i kao Codex Verantianus.

Vrančić je važan kao književnik koji je pisao pjesme, putopise, rasprave, ali je najznačajnija njegovo dopisivanje s mnogim ondašnjim slavnim ljudima, kao što su Erazmo Roterdamski, Nikola Zrinski, Philipp Melanchthon i drugi.

Povijesna i zemljopisna istraživanja[uredi VE | uredi]

U tim istraživanjima osobito se rado oslanjao na svoje temeljito poznavanje klasične filologije i brjnih modernih jezika. Sastavio je nekoliko kraćih tekstova takve vrste, primjerice:

  • De situ Transylvaniae, Moldaviae et Transalpinae (Položaj Erdelja, Moldavije i Vlaške)
  • Vita Petri Berislavi (Životopis Petra Berislavića)
  • De rebus gestis Ioannis, regis Hungariae (Djela ugarskog kralja Ivana)

Tim su raspravama bliska i dva nedovršena putopisa, koja se oba bave prvim izaslanstvom u Tursku (1553.-1557.), a poznata su uglavnom pod kasnijim naslovima:

  • De itinere et legatione sua Constantinopolitana cum fratre Michaele dialogus (Razgovor s bratom Mihovilom o putovanju i poslanstvu u Carigrad)
  • Iter Buda Hadrianopolium (Putovanje iz Budima u Drinopolje)[1]

Izvori[uredi VE | uredi]