Heydər Əliyev

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Heydər Əliyev, 2002.

Heydər Əlirza oğlu Əliyev (Nahičevan, 10. svibnja 1923. - Cleveland, 12. prosinca 2003.) bio je predsjednik Azerbajdžana od 1993. do 2003. U vrijeme Sovjetskog Saveza bio je predsjednik Odbora državne sigurnosti (KGB) u Azerbajdžanskoj SSR od 1967. do 1969., a potom prvi tajnik CK KP Azerbajdžana od 1969. do 1982. Član je Politbiroa CK KP SSSR-a i zamjenik premjera sovjetske vlade od 1982. do 1987., kada ga je smijenio Mihail Gorbačov kao protivnika reformske politike.[1][2]

Nakon povratka u Azerbajdžan istupao je kao nacionalist. Komunističku partiju napustio je 1991. i postao predsjednik parlamenta u Nahičevanskoj AO. U lipnju 1993. uklonio je predsjednika Əbülfəza Elçibəya s vlasti i postao predsjednik države.[2] Kao predsjednik Azerbajdžana, 1994. potpisao je mirovni sporazum s Armenijom kojim je okončan Rat u Gorskom Karabahu, a Armenija zadržala vlast nad enklavom Gorski Karabah zbog koje se vodio rat od 1988.[1] Njegovim dolaskom na vlast prekinuto je razdoblje nestabilnosti. Američke i druge naftne kompanije uključile su se u eksploataciju nafte. Vladavina Əliyeva bila je obilježena korupcijom i nepotizmom. Zbog bolesti je odstupio s vlasti 2003., a za predsjednika je izabran njegov sin İlham Əliyev.[3]

Mladost[uredi VE | uredi]

Heydər Əliyev rođen je u Nahičevanu u kući koja se nalazila u Puškinovoj ulici, poznatoj kao Puškinski potok.[4] Rođen je u obitelji željezničkog radnika kao četvrto od osmero djece. Obitelj Əliyev u Nahičevan je došla iz azerskog sela Džomartli u nekadašnjem Zangezurskom ujezdu (današnje selo Tanaat kod Gorisa u Armeniji).[5] Majka njegovog oca bila je iz sela Urud (danas selo Vorotan u Armeniji).[6] Među njegovim pretcima ima i onih koji su nosili počasni naslov kerbalai koji se davao onim šijitskim muslimanima koji su hodočastili u Karbalu u Iraku. U jednom intervjuu Əliyev je rekao: "Ja po svojim korijenima pripadam muslimanskoj religiji. Po nacionalnosti sam Azer i ponosan sam s tim".[7] U njegovoj je obitelji bilo još četvero braće: Həsən (1907. - 1993.), Hüseyn (1911. - 1991.), Aqil (1926. - 2006.) i Cəlal (r. 1928.) te tri sestre: Sura, Shafika i Rəfiqə (r. 1932.).

Nakon završenog obrazovanja na Pedagoškoj visokoj školi 1939. Əliyev je otišao studirati arhitekturu na Azerbajdžanskom industrijskom institutu. Međutim, početak Drugog svjetskog rata je prekinuo njegovo obrazovanje.[8]

Komunističko razdoblje[uredi VE | uredi]

Djelatnost u službi sigurnosti[uredi VE | uredi]

Heydər Əliyev kao pukovnik KGB-a

Od ljeta 1941. Əliyev je radio kao načelnik odjela u Narodnom komesarijatu unutarnjih poslova Nahičevanske ASSR i u Vijeću narodnih poslanika Nahičevanske ASSR. U ljeto 1944. premješten je u službu državne sigurnosti.[8] U Komunističku partiju SSSR-a učlanio se 1945., a iste godine završio je tečaj osposobljenja u Školi obuke rukovodstva operativnog sastava MUP-a SSSR-a. Nakon toga se vratio u Nahičevan gdje je radio u službi sigurnosti s činom poručnika.[9]

Na 30. obljetnicu sovjetske vojske i mornarice, 1948., Əliyev je odlikovan jubilarnom medaljom, a u to vrijeme promaknut je u čin natporučnika.[9] Od te je godine vodio 5. odjel MUP-a u Azerbajdžanskoj SSR.[10] Između 1949. i 1950. pohađao je Školu obuke rukovodstva operativnog sastava MUP-a SSSR-a radi prekvalificiranja u Lenjingradu koju je završio s odličnim uspjehom.[11] Nakon toga vratio se u Baku i ubrzo je promaknut u čin satnika.[9]

Zamjenikom šefa KGB-a u Bakuu imenovan je 1956.[9] Pod njegovim rukovodstvom i izravnim sudjelovanjem provedene su operacije djelovanja "Dvoboj", "Alagez", "Prirodoslovac" i druge. Diplomirao je povijest na Azerbajdžanskom državnom sveučilištu 1957. Zbog uzorne službe KGB ga je odlikovao više puta.[11] Od 1960. bio je na čelu protuobavještajnog odjela Vijeća ministara Azerbajdžanske SSR.[12] Zamjenikom predsjedavajućeg KGB-a Azerbajdžanske SSR imenovan je 1964.[11] Na čelu azerbajdžanskog KGB-a bio je general Semjon Cvigun koji ga je Əliyeva preporučio na položaj prvog zamjenika.[13] Dvije godine završio je obuku rukovoditeljskog sastava s odličnim uspjehom na Višoj školi KGB-a nazvanu po Feliksu Dzeržinskom.[11]

Odlukom Prezidijuma Vrhovnog sovjeta Azerbajdžanske SSR imenovan je na dužnost šefa azerbajdžanskog KGB-a 21. lipnja 1967. Na toj dužnosti ostao je do 14. srpnja 1969. Na tom položaju dao je velik doprinos nacionalizaciji i obuci obavještajnih stručnjaka. Promaknut je u čin generala bojnika. Zbog zasluga u službi, šef KGB-a u SSSR-u Jurij Andropov poslao mu je pismo zahvale i vrijedan poklon.[11]

Vođa sovjetskog Azerbajdžana[uredi VE | uredi]

Heydər Əliyev, dvostruki heroj socijalističkog rada

Kada je u srpnju 1969. izabran za prvog tajnika CK KP Azerbajdžana, Əliyev je postao vođa Republike.[8] Uskoro je počeo mijenjati vodstvo u vodećim partijskim i državnim tijelima, na republičkoj i područnoj razini. Samo dvije i pol godine nakon što je preuzeo vodstvo partije u Azerbajdžanu, samo jedanog člana CK KP Azerbajdžana nije izabrao Əliyev osobno. Pod njegovim vodstvom životni standard u Azerbajdžanu je porastao, iako je bio ispod sovjetskog prosjeka. U Azerbajdžanu je 1970. dohodak po glavi iznosio svega 63% ukupnog sovjetskog dohotka po glavi, da bi do 1980. porastao na 80%.[14]

Əliyev je vodio politiku balansiranja između korjenizacije i održavanja dobrih odnosa sa središnjom vlasti. Promaknuo je Azere na gotovo sve vladajuće položaje. Također je, kao znak simbolike, vratio posmrtne ostatke pisca Hüseyna Cavida koji je umro u izbjeglištu u Sibiru 1941. u vrijeme Staljinovih čistki. Istovremeno, Əliyev je održavao dobre odnose s glavnim tajnikom Leonidom Brežnjevim te je izbjegavao sukobe s Moskvom.[14]

Za člana Politbiroa CK KP SSSR-a i zamjenika predsjednika vlade Sovjetskog Saveza izabran je 1982., te je tako postao jedan od vođa SSSR-a.[8] Bio je prvi musliman koji je postao član Politbiroa. Njegov položaj je oslabio 1985. kada je Mihail Gorvačov postao glavni tajnik KP SSSR-a. Gorbačov je imao u vidu smanjiti utjecaj elite iz Brežnjevljevog razdoblja u partiji i vladi.[14] U razdoblju od 20 godina bio je narodni poslanik u Vrhovnog sovjeta SSSR-a, a u razdoblju od pet godina obnašao je dužnost predsjednika Vrhovnog sovjeta SSSR-a.[8]

Kako je pripadao konzervativnim antireformskim snagama u SSSR-u,[2] Əliyev je bio primoran odstupiti s položaja, službeno zbog zdravstvenih razloga, no i usred sumnji zbog upletenosti u korupciju.[14] Zbog krvoprolića kojeg je počinila Crvena armija nad nedužnim stanovništvom glavnog grada Azerbajdžana Bakua 20. siječnja 1990., Əliyev je, kao zastupnik Azerbajdžana u Moskvi, tražio da se kazne organizatori i počinitelji. U znak prosvjeda protiv komunističkog vodstva SSSR-a nakon što je Azerbajdžan izgubio enklavu Gorski Karabah, Əliyev je u srpnju 1991. napustio Komunističku partiju.[8]

Neovisni Azerbajdžan[uredi VE | uredi]

Nakon što se u srpnju 1990. vratio u Azerbajdžan, Əliyev je najprije živio u Bakuu, a potom u Nahičevanu. Iste godine izabran je za poslanika u Vrhovnom sovjetu Azerbajdžanske SSR. Između 1991. i 1993. bio je predsjednik Narodne skupštine Nahičevanske Autonomne Republike i zamjenik predsjednika Vrhovnog sovjeta Azerbajdžanse SSR. Na osnivačkoj skupštini Stranke Novi Azerbajdžan održanoj 1992. u Nahičevanu, izabran je za njezinog predsjednika.[8]

Na prvim demokratskim izborima održanim u rujnu 1991. za predsjednika je izabran Ayaz Mütəllibov, glavni tajnik Komunističke partije Azerbajdžana koji se natjecao bez protukandidata. Mjesec poslije, 18. listopada 1991. Azerbajdžan je postao neovisan od Sovjetskog Saveza. Mütəllibov je nakon niza poraza u ratu za Gorski Karabahu i pokolja Azera od strane Armenaca u gradu Hodžali (Ivanjan) postao vrlo nepopularan. U ožujku 1992. odstupio je s položaja predsjednika, no Narodna skupština ga je ponovno nakon dva mjeseca postavila na predsjednički položaj. Međutim, Azerbajdžanska narodna fronta zbacila ga je s vlasti i novi izbori održani su u lipnju 1992. Əliyev, koji je tada živio u Nahičevanu, nije se mogao kandidirati zbog dobnog ograničenja. Izbore je dobio Əbülfəz Elçibəy, vođa Narodne frone, s 55% glasova.[14]

Elçibəy nije bio u stanju nositi se s frakcijskim borbama unutar Azerbajdžanske narodne fronte niti ovladati upravom koju su činili bivši komunisti, štoviše, nije imao vlast niti nad oružanim snagama. Zbog gomilajućih azerskih poraza u ratu za Karabah, Elçibəy je smijenio jednog od ključnih zapovjednika u ratu, Surəta Hüseynova. Hüseynove postrojbe su zbog toga u lipnju 1993. povele otvorenu pobunu protiv Elçibəya i zauzele grad Ganju te krenuli prema glavnom gradu Bakuu. Da bi izbjegao državni udar Elçibəy je pozvao Əliyeva da posreduje u nastaloj krizi. Əliyev je prihvatio poziv i truskim zrakoplovom stigao u Baku. Njegov dolazak u Baku označio je kraj Elçibəyeve vladavine.[14]

Na vlasti[uredi VE | uredi]

Stabilizacija[uredi VE | uredi]

Inauguracija Heydəra Əliyeva, 1993.

Əliyev je djelovao brzo. Pregovarao je s Hüseynovim čije su postrojbe opkolile Baku. Hüseynov je uskoro dobio položaj predsjednika vlade, no nije ga zadržao dugo. Əliyev je 15. lipnja 1993. izabran za predsjednika Narodne skupštine Azerbajdžana, čime je privremeno stekao predsjedničke ovlasti. Tri dana poslije Elçibəy je sam otišao u izbjeglištvo u rodno selo Keleki kod Nahičevana, a u međuvremenu Əliyev je raspisao referendum kojim je Elçibəyu izglasovano nepovjerenje. Əliyev je 3. listopada 1993. izabran za predsjednika s 98.8% glasova.[14]

Kada je Əliyev stigao u Baku, Azerbajdžan je doživljavao poraze na brojnim područjima. Gubio je rat za Gorski Karabah, gradovi su bili prenapučeni izbjeglicama, gospodarstvo je bilo zahvaćeno kolapsom širom bivšeg gospodarskog područja SSSR-a, Rusija i Iran imali su neprijateljski stav prema Azerbajdžanu, a Zapad je bio nezainteresiran. Əliyev je uspio državi dati stabilnost. Poništio je neke Elçibəyeve odluke i tako uspio normalizirati odnose s većim silama u okruženju.[14]

Najveći problem s kojim se suočavao Əliyev bio je Gorski Karabah i okolna područja. U tom vremenu zbunjenosti, od kada je Elçibəy otišao u izbjeglištvo do Əliyevog izbora za predsjednika, Azerbajdžan je izgubio veliki dio područja istočno i jugoistočno od Gorskog Karabaha od Armenaca. Əliyev je pokušao vratiti oduzeto područje. Da bi uklonio prijetnju, raspustio je postrojbe odane Narodnoj fronti. Pred njim je bio zadatak izgradnje pravih oružanih snaga. U prosincu 1993. Əliyev je pokrenuo novu vojnu kampanju u Gorskom Karabahu koja je trajala do proljeća 1994., no bez uspjeha. U tom razdoblju azerske žrtve uvelike su nadmašivale armenske. U svibnju 1994. uz posredovanje Rusije postignuto je primirje kojim je okončan rat za Gorski Karabah.[14]

Vanjska politika[uredi VE | uredi]

Əliyev s ukrajinskim predsjednikom Leonidom Kučmom i ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u Minsku pred sastanak šefova država ZND-a, prosinca 2000.

Əliyev je pokušao popraviti odnose s Rusijom i Iranom te istodobno izgraditi bolje odnose sa Zapadom. Vodio je vanjsku politiku balansiranja za koju je vjerovao da je nužna radi preživljavanja Azerbajdžana u nezgodnom okruženju te radi oživljavanja gospodarstva. Uspješno je vodio vanjsku politiku s Iranom te se nije uzdizao pred Rusijom, što je bila taktika njegove realne politike. Azerbajdžan se pridružio Zajednici Neovisnih Država (ZND) 1993., što su kritizirale mnoge pristaše Narodne fronte i bivši predsjednik Elçibəy.[14]

Priznao je ruske interese u Zakavkazju te potpisao protokole o zajedničkom obrambenom i gospodarskom pojasu. Međutim, njegovi odnosi s Moskvom bili su prazna priča, jer nije značajno implementirao niti jedan od sporazuma. Odnosi između dvije države su se poboljšali i ishodili su brojnim strateškim trgovinskim i gospodarskim sporazumima, među kojima su najznačajniji najam radara u Qabali i razgraničenje Kaspijskog jezera.[14]

Əliyev je održavao dobre odnose s Turskom preko osobnih odnosa s turskim predsjednikom Süleymanom Demirelom. Tursku je smatrao strateškim partnerom i vratima prema Zapadu za azerbajdžansko gospodarstvo te je zbog toga vjerno održavao prijateljstvo s njom. Također, Turska je bila siguran prolaz za azerbajdžansku naftu prema zapadnom tržištu.[14]

Əliyev s tajnikom obrane SAD-a Donaldom Rumsfeldom u Bakuu u prosincu 2001.

Azerbajdžanski ugljikovodik Əliyev je rabio kao ulog Zapada u azerbajdžansku stabilnost. Važni čimbenici u Əliyevoj vanjskoj politici bili su izvoz nafte i izgradnja naftovoda Baku-Tbilisi-Ceyhan. Stoga je Azerbajdžan trebao ulaganja na visokoj razini kao i tehničku stručnost radi razvoja azerbajdžanskih ugljikovodičnih resursa. Radi toga je donesena odluka o pozivu stranih kompanija u Azerbajdžan. Kada je tek došao na vlast, Əliyev je zamrznuo pregovore sa stranim kompanijama, izuzev ruskih i iranskih, koje je ranije vodio Elçibəy. Prva stvar koju je napravio Əliyev bila je davanje 10% udjela ruskom Lukoilu u predstojećem ugovoru.[14]

Əliyev je sastavio tim radi postavljanja uvjeta ugovaranja s konzorcijem međunarodnih kompanija pod vodstvom British Petroleuma radi proširivanja prava azerbajdžanskih naftnih polja. Također je poslao svoga sina İlhama Əliyeva kao svog doušnika u pregovorima. Ugovaranje se vrtilo oko distribucije profita i naftih polja koja trebaju biti uključena. Sudeći po svemu, ugovaranje je završilo dobrom pogodbom za Azerbajdžan. Ugovor je povukao 7.4 milijardi USD ulaganja na preko 30 godina u tri naftna polja u azerbajdžanskom šelfu. Nadalje, konzorcij je morao platiti Azerbajdžanu 300 milijuna USD kao bonus.[14]

Konzorcij je činilo deset velikih kompanija iz šest zemalja. Davanje udjela naftnih polja konzorciju bila je strategija izgradnje diplomatskog štita. Posljednji ugovor, kojeg Azeri nazivaju "ugovorom stoljeća", potpisan je 20. rujna 1994. u palači Gulistan u Bakuu. Važnost ugovora nije se očitovala samo u veličini investicija nego i u poruci drugima da je Azerbajdžan dovoljno stabilan za investicije velikih razmjera.[14]

Unutarnja politika[uredi VE | uredi]

Kako je osigurao probitke u vanjskoj politici i naftnoj diplomaciji, Əliyev se počeo baviti učvršćivanjem vlasti unutar države. U listopadu 1994., pod optužbom za izdaju, raspustio je generala Hüseynova s položaja predsjednika vlade, a on je potom pobjegao u Rusiju. Za izdaju su optuženi i drugi ministri nadležni za državni monopol sile - ministar obrane i ministar unutarnjih poslova.[14]

Əliyev položaj, međutim, i dalje nije bio siguran. U prvim godinama predsjednikovanja, njegov položaj osporavali su razni područni klanovi kao i podanici raznih ruskih, turskih i iranskih mreža. Na površinu je izbio separatizam na jugu Azerbajdžana, naseljenog Tališima, nacionalnom skupinom koja govori perzijski jezik. Tališki nacionalistički general Alikram Hummatov je u lipnju 1993., u vrijeme opsjedanja grada Lenkarana na jugu Azerbajdžana, proglasio Tališku Mugansku Autonomnu Republiku. Kako nije imao raspoloživu vojsku protiv Hummatova, Əliyev je pokrenuo lokalni ustanak protiv njega, zbog čega je Hummatov pobjegao. Əliyevu je uvelike pomoglo što je bio u središtu mreže onih prijatelja i kolega iz vremena kada je bio čelnik Komunističke partije, no, što je još značajnije, i onih kada je vodio azerbajdžanski KGB. Uslijedili su drugi pokušaji ustanaka i atentata protiv Əliyeva, no poslije svakog napada on je učvrstio vlast.[14]

Novi Ustav Azerbajdžana donesen je 1995. Prvi parlamentarni izbori u neovisnom Azerbajdžanu održani su 12. studenog 1995., a Əliyeva Stranka Novi Azerbajdžan izašla je kao pobjednik.[14]

Izvori[uredi VE | uredi]

Citati
  1. 1,0 1,1 Alijev, Gejdar. Proleksis enciklopedija, rujna 2013. Pristupljeno 2. svibnja 2014.
  2. 2,0 2,1 2,2 Alijev, Gejdar. Hrvatska enciklopedija. Pristupljeno 2. svibnja 2014.
  3. Azerbajdžan. Hrvatski obiteljski leksikon, 2005. Pristupljeno 2. svibnja 2014.
  4. Речь Президента Азербайджана Гейдара Алиева на церемонии открытия памятника гениальному русскому поэту А.С.Пушкину (na ruskom). Heydər Əliyev irsi, 9. travnja 2000. Pristupljeno 2. svibnja 2014.
  5. De Wall, 2004., str. 306.
  6. Ahundova, 2007., str. 19. - 29.
  7. Gusman, 2005., str. 95.
  8. 8,0 8,1 8,2 8,3 8,4 8,5 8,6 Hajdar Alirza oglu Alijev - Nacionalni vođa azerbajdžanskog naroda. Heydər Əliyev irsi. Pristupljeno 2. svibnja 2014.
  9. 9,0 9,1 9,2 9,3 Алиев, Гейдар (na ruskom). Lenta. Pristupljeno 8. svibnja 2014.
  10. Алиев Гейдар Алиевич (Алиев Гейдар Алирза-оглу) (na ruskom). Kommersant, 15. prosinca 2003. Pristupljeno 8. svibnja 2014.
  11. 11,0 11,1 11,2 11,3 11,4 Heads of special services of Azerbaijan: Aliyev Heydar Alirza ogly: June, 1967 – July, 1969 (na engleskom). Ministarstvo nacionalne sigurnosti Republike Azerbajdžan. Pristupljeno 8. svibnja 2014.
  12. Гейдар Алиев – архитектор современного Азербайджана ("Твой выходной") (na ruskom). Golos Rossii, 12. svibnja 2013. Pristupljeno 8. svibnja 2014.
  13. Mihail Makejev: "Филипп Борков или диверсионный характер "холодной войны"", КТО есть КТО (na ruskom), br. 6 (15). Ruski biografski institut, Moskva, 1999. Pristupljeno 8. svibnja 2014.
  14. 14,00 14,01 14,02 14,03 14,04 14,05 14,06 14,07 14,08 14,09 14,10 14,11 14,12 14,13 14,14 14,15 14,16 14,17 The country Haydar Aliyev built (na engleskom). European Stability Initiative, lipnja 2011. Pristupljeno 2. svibnja 2014.
Literatura
  • Elmira Ahundova: Гейдар Алиев. Личность и эпоха. Часть 1 (na ruskom). Ozan, Baku, 2007.
  • Mihail Gusman: Формула власти: 55 интервью в золотом галстуке (na ruskom). ТЕРРА-Книжный клуб, Moskva, 2005. ISBN 9785275013665
  • Thomas de Wall: Black Garden: Armenia and Azerbaijan through Peace and War. New York University Press, New York, 2004. ISBN 0814719449