Kineski jezik

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Kineski jezik
Speech balloon.svg

汉语 Hànyǔ, 中文 Zhōngwén
Države
govorenja:
NR Kina (Kontinentalna Kina, Hong Kong, Macau), Republika Kina (Tajvan i obližnji otoci), Singapur, Filipini, Malezija, Indonezija, Tajland, Vijetnam, Mianmar i Kambodža, također i u Sjevernoj i Južnoj Koreji, kao i u drugim kineskim zajednicama diljem svijeta
Regije
govorenja:
Azija i diljem svijeta
Etnicitet {{{etnicitet}}}
Broj govornika: više od 1.3 milijarde
Rang: 1.
Razredba: sinotibetanski

 kineski

Jezični kôd
ISO 639-1: zh
ISO 639-2: chi (B) / zho (T)
ISO 639-3: razni oblici
Vidi također: Jezik | Jezične porodice i jezici | Popis jezika po kodnim nazivima |Dodatak: Popis jezika
Kineski (sinitički) jezici

Kineski jezik (ISO 639-3: zho) kolektivni naziv za srodne jezike (makrojezik) u području Kine kojih je ukupno 13[1], to su:gan [gan], hakka [hak], huizhou [czh], jinyu [cjy], mandarinski [cmn], min bei [mnp], min dong [cdo], min nan [nan], min zhong [czo], pu-xian [cpx], wu [wuu], xiang [hsn], yue [yue]. 16. siječnja 2009. ovom makrojeziku pridodan je novi kodni element [lzh] (literarni kineski). Kineskim u pravom smislu naziva se i mandarinski jezik.

Kineski standardni jezik, koji se naziva putonghua, temelji se na pekinškom narječju, ali sadrži i neke elemente drugih narječja. Reformom pisma u razdoblju dinastije Qin (od 221. do 206. g. pr. n. e.), koja je neovisne države ujedinila u carstvo, uklonjene su lokalne razlike te je pismo postalo razumljivo u područjima s različitim narječjima. Danas tzv. mandarinskim kineskim, tj. kineskim sjeverne grupe narječja, govori najveći broj ljudi na svijetu.

Pismo[uredi VE | uredi]

Kinesko pismo je morfemografsko (znamopis). Svako pisme (grafem, znak, karakter) odgovara jednome slogu i predstavlja najmanju jedinicu značenja (morfem). Riječi se mogu sastojati od jednoga ili više morfema, pa se i pišu s odgovarajućim brojem pismena. Najstarije kinesko pismo sačuvano je na natpisima na kostima, kornjačinu oklopu itd. Kinesko pismo ima 6 vrsta znakova. Najelementarnija pismena su piktogrami (slikopismena), a najveći broj pismena sastoji se od elementa koji približno pokazuje značenje (ključ, radikal) i elementa koji približno pokazuje izgovor (fonetik). Danas je u upotrebi ne više od nekih 7000 pismena, ali s poznavanjem 3000 pismena mogu se čitati novine. Kineski latinični alfabet (pinyin), oblikovan i odobren 1958. godine, sastoji se od 26 slova i ima ulogu pomoćnog pisma za bilježenje standardnog izgovora. U pinyinu je malo drugačije nego u hrvatskoj latinici: z se izgovara kao sliveno dz, r kao naše ž, y kao naše j, j kao naše đ, q kao naše ć, x kao mekano š, zh kao naše , ch kao naše č, sh kao naše š. Pinyin kod Kineza nije zamjena za kinesko pismo.

Hrvatska jezična praksa[uredi VE | uredi]

Imena ljudi i geografska imena pišu se po pinyinu (kao što dosljedno provodi Hrvatska enciklopedija (LZMK)), uz iznimke kao što su Peking (Beijing), Sun Jat-sen i Chiang Kai-shek. Nažalost to se pravilo ne primjenjuje dosljedno. Imena kineskih autora i Kineza u inozemstvu pišu se kako ih oni sami pišu. Važna napomena: Kod Kineza prezime dolazi na prvome mjestu (u Mao Zedong, Mao je prezime). Kinezi u inozemstvu često okrenu poredak. I kineskim sportašima prezime se često stavlja na drugo mjesto, čak i u kineskim izvorima.

Djela s kineskog jezika na hrvatski prevodio je hrvatski pjesnik Josip Sever.[2]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Ethnologue (16th)
  2. T-portal H: Prve 'Zagrebačke posvete' o Josipu Severu, 9. veljače 2009.