Klerikalizam

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Klerikalizam (sinonim: klerikalstvo) je politička i kulturna koncepcija koja se zalaže za snažan utjecaj crkve odnosno klera na državni, politički, kulturni i privatni život. S obzirom da u protestantskim crkvama (osim anglikanske) načelno ne postoji kler, a pravoslavne crkve rijetko ulaze u sukob sa političkim vlastima, pojam "klerikalizam" vezan je gotovo isključivo uz katolicizam.

Nastajanje klerikalizma u 19. stoljeću[uredi VE | uredi]

Klerikalizam se kao osmišljeni program i pokret, nasuprot liberalnim koncepcijama XIX stoljeća, oblikuje među katolicima u Pruskoj u drugoj polovici XIX. stoljeća. Povod je bio otpor nastojanjima kancelara Bismarcka da ograniči upliv katoličke crkve u Pruskoj i od 1871. u ujedinjenoj Njemačkoj (kulturkampf). Otuda se u obliku društvenog pokreta širi i u druge zemlje njemačkog govornog područja, a zatim i u Hrvatsku.

Nakon enciklike pape Lava XIII Rerum novarum ("Nove stvari") iz 1891., katolički pokreti dobivaju novi poticaj za razvoj, znatno šireći područje svoga interesa. Ovom je enciklikom vrh katoličke crkve prvi put proširio svoju pažnju sa tradicionalnog duhovnog područja na socijalna, ekonomska, politička i kulturna pitanja, koja nameće drastična društvena preobrazba koju je donijelo XIX. stoljeće (kapitalizam, liberalizam). Kod vjernika, kako klerika tako i laika, javljaju se težnje za aktivnim društvenim i političkim djelovanjem, koje nije više samo reakcija na ugrožen položaj i prava Crkve, nego teži za rješavanjem aktualnih društvenih problema na kršćanskim načelima.

Klerikalizam i drugi katolički pokreti u 20. stoljeću[uredi VE | uredi]

U 20. stoljeću klerikarizam dobiva osobitu snagu u Španjolskoj, Italiji i Latinskoj Americi. Svim katoličkim pokretima, koji se javljaju u raznim organizacijskim oblicima, zajednička je obrana stečenih prava Katoličke crkve pred naletima tadašnjih liberalnih političara koji zastupaju strogo odvajanje crkve od države (sekularizacija).

U okviru katoličkih pokreta razvijaju se raznolike klerikalne koncepcije. Česta je kritika kapitalizma, pojavljuje se i koncepcija kršćanskog socijalizma. Uz liberale, čest objekt napada su masoni. Katolička hijerarhija redovno suzbija suviše vatrene kršćanske aktiviste, koji u socijalnim borbama idu predaleko i zaboravljaju posebni interes Crkve (npr. "Pokret svećenika radnika" u Francuskoj 1940-ih i 1950-ih godina, ili teologija oslobođenja u Latinskoj Americi od 1960-ih). Sve do Drugog vatikanskog koncila 1960-ih godina Crkva vrlo nevoljko prihvaća suvremenu političku demokraciju (a pogotovo težnje za širenjem demokratskog načela na socijalno i ekonomsko polje); koncepcija kršćanske demokracije razvijena je uglavnom u krugovima protestantskih vjernika.

U borbi protiv razmaha radničkog pokreta i uspona radničkih stranaka (socijaldemokratskih i komunističkih), koje su još jače nego liberali u svojoj doktrini antiklerikalni i skloni ateizmu, katolički kler i laički klerikalni aktivisti u Italiji usko surađuju sa Mussolinijevim fašističkim pokretom i režimom, a zatim i sa fašističkim režimima u Španjolskoj (Francisco Franco), Portugalu (Antonio de Oliveira Salazar) i Latinskoj Americi. Stoga se opravdano pojavio pojam klerofašizam. Liberalni i ljevičarski kritičari izjednačavali su svaki klerikalizam (pa čak i svako sudjelovanje aktivnih vjernika u politici) sa klerofašizmom, što nije opravdano.

Klerikalizam u Hrvatskoj i Sloveniji[uredi VE | uredi]

Klerikalne koncepcije bile su prisutne u Hrvatskoj politici u XIX. i XX. stoljeću u Hrvatskom katoličkom pokretu (1903.-1945.) i Hrvatskoj pučkoj stranci (1919.-1929.). Pokret je ostao marginalnog značaja; vodeći hrvatski političari (Ante Starčević, Stjepan Radić, Vladko Maček) bili su izrazito antiklerikalni (i Ante Pavelić je prema Katoličkoj crkvi bio suzdržan, jer kao univerzalna dolazi u sukob sa nacionalnim načelom). Stjepan Radić je oblikovao načelo: "Vjeruj u Boga, ali ne i u popa", te podržao osnivanje autohtone Hrvatske katoličke crkve.

U susjednoj Sloveniji, međutim, klerikalne su ideje imale ključni značaj u oblikovanju političke scene kroz Slovensku narodnu stranku, kojoj je na čelu bio svećenik Anton Korošec.

Danas se može govoriti o klerikalnim elementima u stavovima nekih, uglavnom marginalnih političara, ali ne i o pravom klerikalizmu kao dosljednoj koncepciji i pokretu.