Ante Pavelić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg Ovo je članak o hrvatskom političaru, poglavniku Nezavisne Države Hrvatske. Za starijeg hrvatskog političara, pogledajte Ante Pavelić (stariji).
Ante Pavelić
Ante Pavelić
poglavnik Nezavisne Države Hrvatske
u službi
10. travnja 1941. – 8. svibnja 1945.
Prethodnik nitko (ured osnovan)
Nasljednik Nikola Mandić (kao predsjednik Vlade)
ministar vanjskih poslova
Nezavisne Države Hrvatske
u službi
16. travnja 1941. – 9. lipnja 1941.
Premijer On sam
Prethodnik  nitko (ured osnovan)
Nasljednik Mladen Lorković
zastupnik u Skupštini Kraljevine SHS
u službi
11. rujna 1927. – 7. siječnja 1929.
Premijer Velimir Vukićević (1927.-1928.)
Anton Korošec
Rođenje 14. srpnja 1889.
Smrt 28. prosinca 1959.
Politička stranka Stranka prava (1910.-1929.)
UHRO (1929.-1945.)
HDS (1956.)
HOP (1956.-1959.)
Supruga Maria Pavelić
Zanimanje pravnik

Ante Pavelić (Bradina kod Konjica, 14. srpnja 1889. - Madrid, 28. prosinca 1959.), hrvatski političar i odvjetnik, vođa Ustaškoga pokreta[1], a kasnije fašistički[2] diktator[3] i poglavnik Nezavisne Države Hrvatske.

Mladost[uredi VE | uredi]

Rođenje i naobrazba[uredi VE | uredi]

Ante Pavelić rođen je u malom hercegovačkom selu Bradina kod Konjica na Ivan Planini, tada dijelu Austrougarske Monarhije. Njegov otac Mile, pružni radnik, i majka Marija doselili su se iz ličkog sela Krivi Put. U potrazi za poslom, njegova obitelj se prvo seli u Jezero kod Jajca, gdje Pavelić pohađa osnovnu školu, muslimanski mekteb. Tu je Pavelić slušao o muslimanskim običajima i lekcije koje su kasnije utjecale na njegov stav prema Bosni i prema bosanskim muslimanima. Nakon toga Pavelić pohađa isusovačku školu u Travniku, odrastajući u gradu gdje je većinsko stanovništvo bilo muslimansko. Kultura bosanskih muslimana odigrala je važnu ulogu u njegovoj kasnijoj političkoj karijeri. Zdravstveni problemi nakratko prekidaju njegovo obrazovanje 1905.. Ljeti te godine zaposlio se na željeznici u Sarajevu i Višegradu[4] Poslije toga nastavlja obrazovanje u Zagrebu, u kući njegovog brata. U Zagrebu Pavelić pohađa srednju školu, zbog kašnjenja da preda ispite, pada četvrtu godinu koju je morao ponoviti. U njegovim ranim srednjoškolskim danima pridružio se Čistoj stranci prava i studentskoj organizaciji Frankovci, koju je osnovao Josip Frank, punac Slavka Kvaternika, austrougarskog pukovnika i budućeg ministra Domobranstva.[5][6] Poslije Zagreba, srednju školu nastavlja pohađati u Senju u klasičnoj gimnaziji, gdje je završio peti razred. Zdravstveni problemi mu opet prekidaju naobrazbu, zapošljava se u Istri u blizinu Buzeta. Godine 1909. nastavlja obrazovanje u Karlovcu, gdje je završio šesti razred. Sedmi razred ponovno završava u Senju, da bi maturirao u Zagrebu 1910. Nakon mature upisuje se na Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Kad je završio pravo, pozvan je na odsluženje vojnog roka u austro-ugarsku ratnu mornaricu.[7] Vojno liječničko povjerenstvo u Puli nije bilo sigurno je li bio sposoban za služenje vojnog roka, pa je poslan na rad u Šibenik, gdje je od kolovoza 1914. do ožujka 1915. radio kao zidar pri gradnji zgrade mornarice.[7] Za to je vrijeme stanovao kod jedne židovske obitelji.[7] Ponovno je krajem ožujka 1915. pozvan u Pulu, gdje je liječničko povjerenstvo zaključilo je da ipak nije sposoban za vojnu službu, pa je otpušten.[7] U isto vrijeme postaje odvjetnički pripravnik Aleksandra Horvata, tadašnjeg predsjednika Stranke prava, gdje također dobiva i doktorat u srpnju 1915.[8]

Politički uspon[uredi VE | uredi]

U vrijeme Prvog svjetskog rata, Pavelić je sudjelovao u aktivnom radu Čiste stranke prava. Kao zaposlenik i prijatelj Horvata, često je sudjelovao na važnim stranačkim sastancima, kasnije preuzima Horvatove dužnosti dok je on u odsutnosti. Godine 1918. Pavelić je završio odvjetničku pripravu kod Horvata i postao je samostalni odvjetnik. Nakon ujedinjenja Države SHS s Kraljevinom SHS 1. prosinca 1918., Čista stranka prava održava javni prosvjed. Hrvatski narod je bio protiv srpskog kralja, za kojeg nisu bili pitani, niti su najviše državne ovlasti pristale na ujedinjenje. Nadalje Čista stranka prava izražava želju Hrvata za republikom. Jedan je od utemeljitelja i kasniji predsjednik nove Hrvatske stranke prava. Godine 1921. Pavelić postaje zastupnik grada Zagreba i uskoro postaje jedna od vodećih osoba Stranke prava, gdje posebice ostavlja utjecaja na mlađe članove. Istodobno je bio član stranačkog poslovnog odbora, tajnik i potpredsjednik Stranke prava.[9] Nakon što je postao vođa stranke, Pavelić počinje zagovarati hrvatsku nezavisnost.

U to vrijeme, Pavelić je uhićen, zajedno s još nekoliko pripadnika Hrvatske stranke prava, zbog protu-jugoslavenskih djelovanja. Zastupao je sebe i svoje kolege, da bi na kraju bili pušteni. Dana 12. kolovoza 1922. u crkvi sv. Marka u Zagrebu, Pavelić je oženio Mariju Lovrenčević.[10][11] koja je, s majčine strane, bila Židovka. Marija je bila kćer Martina Lovrenčevića, također člana Stranke prava i poznatog novinara. U braku su dobili troje djece, sina Velimira i kćeri Mirjanu i Višnju.

Kasnije je Pavelić postao potpredsjednik Hrvatske odvjetničke komore.

Nakon što je izabran za člana Skupštine u Beogradu, Pavelić postaje pripadnik Hrvatskog bloka, nakon izbora održanih 1927. Pavelić također postaje osoba za kontakt Stranke prava s predsjednikom vlade Nikolom Pašićem. Pavelić je bio jedan od dvojice zastupnika Hrvatskog bloka, zajedno s Antom Trumbićem,[12] jednim od ključnih političara u stvaranju jugoslavenske države. Pavelić je obnašao dužnosti stranačkog tajnika do 1929., kada kralj zabranjuje djelovanje svim političkim strankama. U govorima u Skupštini isticao je hrvatsku nezavisnost i protivio se srpskom nacionalizmu. Pavelić je bio očevidac atentata na Stjepana Radića u skupštini 20. lipnja 1928. godine.

Njegovo djelovanje s mladeži Stranke prava vrlo je značajno, a doprinosi i u novinama Starčević i Kvaternik.[9] U lipnju 1927. Pavelić je predstavljao Općinu Zagreb ne Europskom kongresu gradova održanom u Parizu.[9] Kasnije, iste godine, Pavelić je branio Makedonce optužene za terorizam.

Preko svojih bečkih kontakta, Pavelić uspostavlja vezu s talijanskom vladom. Bio je manje uspješan u povezivanju s mađarskom vladom jer su se vlasti u Budimpešti plašile pogoršavanja odnosa s drugim europskim državama.[13][14][15]

Iduće godine, Pavelić je osnovao oružanu skupinu Hrvatski domobran[9], djelo kojim je otvoreno pozvao Hrvate na oružanu pobunu. Jugoslavenske su vlasti proglasile organizaciju nezakonitom i zabranile njezino djelovanje. Kada je kralj Alekandar proglasio Šestosiječanjsku diktaturu 1929., Pavelić odlazi u Italiju, da bi se kasnije preselio u Beč. Okolnosti su ga prislile da se ponovno vrati politici, iako je to pokušao izbjeći. Uspostavio je vezu s VMRO-om (Vanjska makedonska revolucionarna organizacija) i sastaje se s Makedonskim nacionalnim odborom. Sastanak je rezultirao Sofijskom deklaracijom u kojoj je suradnja ustaša i pripadnika VMRO-a postala službena. Pavelić je izjavio da naziv "ustaše" potječe od bosanskih muslimanskih pobunjenika koji su se protivili austrougarskoj okupaciji, a da je ustaška himna Ustaška koračnica zapravo pjesma bosanskih pobunjenika iz 1878.. Ta Sofijska deklaracija bila je od velike važnosti Paveliću i UHRO-i. Jugoslavija je protestirala Bugarskoj, a Paveliću je suđeno u odsutnosi i 17. srpnja 1929. osuđen je na smrt zbog veleizdaje zajedno s Gustavom Perčecom. Srpski nacionalizam u Jugoslaviji olakšao je Paveliću uspostavljanje ustaša - Hrvatske revolucionarne organizacije.[16]

Život u inozemstvu[uredi VE | uredi]

Kada su mu austrijske vlasti zabranile privremeni boravak u Austriji, Pavelić se seli u Italiju gdje s obitelji živi do travnja 1941. U Italiji je mijenjao mjesta življenja i živio pod lažnim imenima, a najčešće je koristio ime Antonio Serdar. Talijanske vlasti službeno nisu htjele priznati podršku ustašama ili Paveliću da bi zaštitile ugled, ali Pavelić je svejedno primao podršku od talijanskog fašističkog režima Benita Mussolinija, koji ih je vidio kao sredstvo za rušenje Jugoslavije i proširenje talijanske države na jadransku obalu. Mussolini je dopustio Paveliću da živi u Rimu i obučava ustaške paravojne jedinice koje su se spremale za rat s Jugoslavijom. Kasnije se velik broj Hrvata pridružuje ustašama zbog razočaranja srpskom politikom vođenom u Jugoslaviji. Kada je Pavelić 1929. otišao u Italiju, nije odmah osnovao UHRO. U početku je naziv ustaša koristio za novine koje je pisao, a godinu dana kasnije taj naziv daje organizaciji koju je osnovao. Uskoro nakon toga, Hrvati u Argentini, SAD-u, Belgiji i mnogim drugim europskim državama, pridružuju se organizaciji Hrvatski domobran, koju je vodio Ante Pavelić kao poglavnik.[16] Rani pripadnici UHRO-a postali su visoki dužnosnici ustaškog režima nakon osnutka Nezavisne Države Hrvatske, Vjekoslav Luburić (zvani Maks), Jure Francetić (zvani Laszlo) i Rafael Boban.[17]

U Glavnom ustaškom stanu, Pavelić je 1. srpnja 1933. izdao 17 ciljeva UHRO-a. Glavni cilj je bio uspostava hrvatske države na njezinom povijesnom i etničkom području, gdje Pavelić još navodi da ustaše to moraju učiniti bez obzira na sredstva, čak i silom i oružjem. Po njegovim vlastitim pravilima, organizira akcije, ubojstva i diverzije. Ustaški obučni logori osnivaju se u Bresci i Borgu Val di Taru[18] u Italiji i Janka pusti u Mađarskoj.[19]

Na sastanku u Spittalu u Austriji 1932., Pavelić, Gustav Perčec i Vjekoslav Servatzy odlučili su se na izvođenje malog ustanka. Ustanak je počeo u ponoć 6. rujna 1932. i poznat je pod nazivom Velebitski ili Lički ustanak. Vođa ustanka bio je Andrija Artuković, a ustanak je izvelo 20 ustaša s talijanskom opremom. Ustaše su napali žandarmerijsku postaju i povukle se na Velebit bez žrtava. Ovaj ustanak imao je cilj zastrašivanja jugoslavenskih vlasti od ustaške emigracije, to je Pavelić i obznanio 12. travnja 1941. Iako je ustanak bio malen, jugoslavenske vlasti nisu znale kolika je stvarna moć ustaške emigracije. Kao rezultat toga, povećana je opreznost.[20]

Ustaše su kasnije izveli dva pokušaja ubojstva kralja Aleksandra. Jugoslavenski monarh je imao mlitavo osiguranje i nedostatak oružane zaštite, a Paveliću su njegove organizacijske sposobnosti pomogle da podmiti visoke dužnosnike u francuskom osiguranju za kralja. Uspješan atentat izveo je pripadnik VMRO-a Vlado Černozemski. Čelnik marsejske policije, Jouhannaud, nakon atentata, razriješen je dužnosti.[21] Po drugi put, Pavelić je u odsutnosti osuđen na smrt, ovaj put od strane francuskog suda.[22] Pod pritiskom Francuske, talijanska policija uhitila je Pavelića i još nekoliko ustaša 17. listopada 1934. Pavelić je pritvoren u Turinu i oslobođen u ožujku 1936.[23]. U zatvoru je Pavelić napisao roman Lijepa Plavojka[16]

Razočaran talijanskim odnosom prema ustašama, Pavelić se približava nacionalsocijalističkoj Njemačkoj, koja je obećala izmijeniti granice stvorene nakon Versajskog sporazuma.[16] Na kraju listopada 1936. Pavelić je završio svoju studiju Hrvatsko pitanje (njemački: Die kroatische Frage) za njemačku diplomaciju. No, kako je u to vrijeme njemačka diplomacija trebala ujedinjenu Jugoslaviju, Pavelićeva studija ostavila je malo utiska na njih. Dan nakon što je izdana njegova druga knjiga Strahote zabluda (talijanski: Errori e orrori), zaplijenjena je, a ustaška djelatnost je zabranjena. Nakon sporazuma Ciano-Stojadinović, napravljenog 1. travnja 1937., koji je normalizirao talijansko-jugoslavenske odnose, Pavelić je bio prisiljen izdati naredbu kojom raspušta ustaške jedinice i logore na talijanskom području. Nakon toga Pavelić živi u Sieni.[20] Nakon što je Stojadinovićeva vlada pala 1939., pojačala je ustaška aktivnost. Njemačka je i dalje vidjela ujedinjenu Jugoslaviju, Talijani su dvojili, a Pavelić je bio čvrst u tome da se stvori hrvatska nezavisna država.

Nezavisna Država Hrvatska[uredi VE | uredi]

Dne 6. travnja 1941. Treći Reich izvršio je invaziju na Jugoslaviju. Nijemci su mislili da će slom Jugoslavije olakšati, ako stupe u vezu s Hrvatima i drugim neprijateljima kraljevskog režima. Kako je većina Hrvata podržavala Seljačku stranku, Nijemci su htjeli dati vodstvo nezavisne Hrvatske predsjedniku Seljačke stranke, Vladku Mačeku, što im se činilo bolje nego podržati ustaše, jer su Nijemci imali mišljenje da je Pavelić talijanski štićenik. Kada je Maček odbio njemačku ponudu, Adolf Hitler prihvatio je talijanski prijedlog i Ante Pavelić je postavljen na čelo novonastale hrvatske države. Dana 10. travnja 1941., doglavnik Slavko Kvaternik proglasio je Nezavisnu Državu Hrvatsku u ime poglavnika dr. Ante Pavelića.[20] Dana 13. travnja 1941. Pavelić je stigao u Hrvatsku, a noć na 15. travnja 1941. provodi sa svojom ustaškom emigrantskom pratnjom u Zagrebu. Počeo je obnašati svoje dužnosti čelnika države i proglasio vladu. Nedugo zatim i njegova obitelj stiže u Zagreb.

Ante Pavelić i Joachim von Ribbentrop u Salzburgu 6. lipnja 1941.

Da bi dobila podršku svojih saveznika, NDH uvodi jednostranački sustav po uzoru na Njemačku i Italiju. Sve političke stranke su raspuštene. Mnogi Hrvati koji su htjeli pomoći u razvoju nove hrvatske države, zbog svojih političkih stavova su zatvoreni, među njima i Vladko Maček, koji je u početku bio zatvorenik Sabirnog logora Jasenovac, da bi kasnije bio u kućnom pritvoru, takva je situacija bila u NDH sve do završetka rata. Kako je Pavelić bio poglavnik i Ustaškog pokreta i Hrvatske, imao je apsolutnu moć. Kao dio kulta osobnosti kojeg je stvorio, Pavelić je predstavljan kao druga najvažnija osoba u hrvatskoj povijesti, istican je zajedno uz Antu Starčevića kao osloboditelj hrvatskog naroda. Razni pjesnici pišu pjesme posvećene njemu, nastaju slike i skulpture, najpoznatije su skulptura Antuna Augustinčića i portret koji je naslikao Ante Kaštelančić.[16]

Ante Pavelić u susretu s Adolfom Hitlerom 1941.

Rimski ugovor[uredi VE | uredi]

Iako je Pavelić proglasio svoju vladu 16. travnja 1941.[9] sve važnije odluke donosio je sam. Sazvao je Sabor u veljači 1942., koji nije ostavio većeg utjecaja, a zadnji put sabor je sazvan u prosincu 1942. Odnosi s Njemačkom i Italijom bili su jedan od ključnih faktora u NDH, kako je i državni sustav napravljen po uzoru na te dvije države. Talijanski zahtjevi za Hrvatskom obalom narušavali su talijansko-hrvatske odnose. Zaoštravanje doživljava vrhunac Rimskim ugovorima kad je Hrvatska prisiljena[9] odreći se dijela Dalmacije, Krka, Raba, Korčule, Biograda, Šibenika, Splita, Čiova, Šolte, Mljeta i dijelova Konavle i Boke Kotorske u korist Italije. Hrvatski prijedlog da Split i Korčula imaju zajedničku hrvatsku i talijansku administraciju Talijani su ignorirali.

Planovi talijanskih fašista za Europu (1936.)

Unutarnja politika, progoni i genocid[uredi VE | uredi]

Pavelićevu unutarnju politiku nije prihvaćao veliki broj Hrvata zbog njegovog zatvaranja političkih neprijatelja i Židova, koji su bili prihvaćeni u hrvatskom društvu. Njemački utjecaj na Hrvatsku vodio je do donošenja zakona o zatvaranju Židova što je u narodu dočekano s nevjericom obzirom da su veliki broj visokopozicioniranih časnika Domobranstva činili Židovi, kao što su i supruge nekih ministara bile Židovke. Josip Frank, poznati pravaški političar i čovjek u čijoj je stranci bio i sam Pavelić, također je bio Židov do svoje 18 godine kada je prešao na katoličku vjeru.[24]. Među ustaškom logorima najpoznatiji je Sabirni logor Jasenovac, gdje je, prema pretpostavkama, stradalo od 70 000 - 80 000 ljudi. U početku je Ustaški pokret bio isključivo antisrpski, da bi se kasnije, pod utjecajem njemačke politike, pretvorio i u antisemitski. Kako se Srbi sve više i više počinju buniti protiv ustaškog režima, Pavelić osniva Hrvatsku pravoslavnu ckrvu[25] u nadi da će smiriti Srbe. Pavelić je time slijedio i politiku Ante Starčevića koja je držala kako su hrvatski Srbi zapravo hrvatski pravoslavci.[25]

Na sastanku u Berchtesgadenu, Bavarska u ranome lipnju 1941., Hitler je ohrabrivao Pavelića da prihvati slovenske useljenike i deportira Srbe u Nedićevu Srbiju. Njemački Führer također je izjavio da previše tolerancije može biti štetno i predložio Paveliću da vodi "pedeset godina nacionalno netolerantne politike"[20] U sljedećih nekoliko mjeseci, ustaška je vlada deportirala oko 120 000 Srba.[20]

Kraj NDH[uredi VE | uredi]

Jedan od većih događaja u povijesti Nezavisne Države Hrvatske bila je urota Lorković-Vokić. Ministar Mladen Lorković i vojni časnik Ante Vokić predložili su Paveliću da Hrvatska prijeđe na stranu anglo-američkih saveznika uz njegovo napuštanje vlasti, kako su Britanci zahtjevali.[26] U početku Pavelić podržava njihovu ideju, no mijenja mišljenje nakon što ga je posjetio za područje hrvatske zadužen časnik Gestapa koji mu je rekao da će Njemačka s razvojem novih oružja ipak dobiti rat. Pavelić nakon toga odlučuje uhititi Lorkovića i Vokića, neke članove Seljačke stranke i časnike Domobranstva. Lorković i Vokić smaknuti su krajem travnja 1945. u zatvoru u Lepoglavi.

Poraz i bijeg[uredi VE | uredi]

Uvidjevši da Njemačka gubi rat i da Hrvatske oružane snage nisu u stanju odupirati se komunistima, Pavelić naređuje povlačenje prema Austriji. Tamo se trebao predati Britancima za koje je vjerovao da će, za razliku od partizana, prema hrvatskoj vojsci postupati po Ženevskoj konvenciji. Dana 6. svibnja 1945. Pavelić napušta Hrvatsku, a na granicu s Austrijom stiže 8. svibnja. Zbog njegovog napuštanja hrvatskih vojnika i civila u Rogaškoj Slatini, neki su ga hrvatski politički emigranti optuživali za kukavičluk i bijeg. Hrvatski vojnici i civili nastavljaju povlačenje prema Austriji. U povlačenju je sudjelovalo više od 100 000 Hrvata,[27] a desetke tisuća je ubijeno tijekom komunističke ubilačke kampanje koju je povijest nazvala Pokolj u Bleiburgu i nakon toga Križni put. Svjestan činjenice da se slična sudbina mogla dogoditi i njemu, Pavelić je još 1944. svoju obitelj poslao u Austriju. Nakon rata im se pridružio i živio s njima u američkoj okupacijskoj zoni. Iako se Pavelić javio Američkoj obavještajnoj službi, ni Amerikanci ni Britanci nisu radili ništa po pitanju njegova uhićenja. Pavelić se preselio u Rim gdje su mu u skrivanju pomagali i svećenici Katoličke crkve, kako navode američki tajni dokumenti. Amerikanci ga i dalje nisu pokušavali uhititi.[28] Tito i njegov komunistički režim optuživali su katoličku crkvu zbog pomaganja Paveliću i "anglo-američke imperijaliste" zbog pokušaja oživljavanja nacionalsocijalizma i rušenja komunističke Istočne Europe. Komunističke optužbe nisu bile neutemeljene, jer je Američka obavještaja služba koristila bivše fašiste i nacionalsocijaliste, pa tako i Pavelića, u borbi protiv komunizma.[29]

Poratno razdoblje i smrt[uredi VE | uredi]

Ante Pavelić u bolnici nakon atentata, 1957. godine.

Pavelić je u poratnom neredu preko Austrije i Italije, služeći se lažnim putovnicama, prešao u Argentinu gdje je 1956. osnovao Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). Iako su američke i britanske okupacijske snage u Austriji znale sve o kretanju Pavelića, a njegov trag nije bilo teško pratiti, ništa nije učinjeno.[30] Zapovijed pomoćnika zapovjednika glavnog stožera američkih snaga na mediteranskom ratištu za hvatanje Pavelića u Vatikanu glasila je na kraju Hands off (Ruke sebi), čime su Amerikanci dopustili daljnji bijeg Paveliću.[30] Zahvaljujući Branku Benzonu, Evita Peron omogućila je Paveliću da postane vlasnik unosne argentinske tvrtke za izgradnju stanova.[31] No, njegov ugled je bio slab ili skoro nikakav među ustaškim emigrantima (o antikomunističkoj hrvatskoj demokratskoj emigraciji da se i ne govori). Na njega su pripadnici UDB-a izvršili atentat 1957. kojeg je preživio, nakon čega se seli u frankističku Španjolsku gdje umire 28. prosinca 1959. u Madridu. Uzrok smrti nije siguran, vjeruje se da je preminuo zbog posljedica atentata, dok su njegovi bliski prijatelji i obitelj tvrdili da je preminuo prirodnom smrću.

Spisateljski rad[uredi VE | uredi]

Što se njegova spisateljskoga rada tiče, Pavelić je autor jednoga prosječnoga romana, «Liepa plavka» (1936.), te posmrtno objavljenih «Doživljaja» (1968.), proze koja prikazuje atmosferu u staroj Jugoslaviji i njegov životni put. Također, Pavelićeva opsesija tvorbeno-morfološkim pravopisom Zagrebačke škole iz 1870-tih dovela je do toga da je taj bio službenim od 1942. do 1945. na područjima pod njegovom kontrolom, unatoč praktički jednodušnom otporu hrvatskih jezikoslovca.

Djela[uredi VE | uredi]

  • Uzpostava hrvatske države, trajni mir na Balkanu., Hrvatski List i Danica Hrvatska Publishing Co. Inc., New York, 1929. (2. izd. Domovina, Madrid, 1998.)
  • Aus dem Kampfe um den selbständigen Staat Kroatien. Einige Dokumente und Bilder., Beč, 1931.
  • La restauration économique des pays danubiens. Le désarmement. Belgrade et la Croatie., Ženeva, 1932. (2. izd. hrv. - njem. - franc. - španjol., Madrid, 2001.)
  • Lijepa plavojka. Roman iz borbe hrvatskog naroda za slobodu i samostalnost., Buenos Aires, 1936. (2. izd. Liepa plavka, 1954., 3. izd. Madrid, 1969., 4. izd. Madrid 2003.)
  • Errori e Orrori. Comunismo e bolscevismo in Russia e nel mondo., Siena, 1938., (pod pseudonimom A. S. Mrzlodolski) (zaplijenjeno izdanje), (2. izd. Errori e Orrori. Comunismo e bolscevismo in Russia e nel mondo., 1941., 3. izd. Strahote zabluda. Komunizam i boljševizam u Rusiji i svijetu., Zagreb, 1941., 4. izd. Madrid-Buenos Aires, 1974., 5. izd. Madrid, 2008.), (španjol. izd. Errores y horrores, Buenos Aires, 1951.)
  • Die kroatische Frage, Berlin-Steglitz, 1941. (hrv izd. Dr. Ante Pavelić riešio je hrvatsko pitanje, Zagreb, 1942.)
  • Putem hrvatskog državnog prava: poglavnikovi govori, izjave i članci prije odlaska u tuđinu, Zagreb, 1942. (2. izd. Putem hrvatskog državnog prava (članci - govori - izjave 1918. - 1929.), Buenos Aires-Madrid, 1977.)
  • Doživljaji, Madrid, 1968. (2. izd. Starčević, Zagreb, 1996., 3. izd. Domovina, Madrid, 2003.)
  • Hrvatska pravoslavna crkva, Madrid, 1984. (2. izd. 1999.)
  • Poviest: zbornik, Madrid, 1989. (suautori Velimir Pavelić, Višnja Pavelić)
  • Doživljaji II, Vratna Gora d.o.o., Zagreb, 1998.
  • Pojam Bosne kroz stoljeća, Serdar, Madrid, 2000.
  • Doživljaji III, Naklada Bošković, Split, 2008.

Vidi[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Fikreta Jelić-Butić: Ustaše i NDH, Globus, Zagreb 1977
  • Bogdan Krizman: Ante Pavelić i ustaše, Globus, Zagreb 1986
  • Bogdan Krizman: Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Globus, Zagreb 1983
  • Bogdan Krizman: Ustaše i 3. Reich, 1-2, Globus, Zagreb 1983
  • Zdravko Dizdar-Mihael Sobolevski: Prešućivani četnički zločini u Hrvatskoj i u BiH, Dom i svijet, Zagreb 1999
  • Fikreta Jelić-Butić: Četnici u Hrvatskoj 1941-1945, Globus, Zagreb 1986
  • Hrvoje Matković: Povijest NHD, P.I.P., Zagreb 2002
  • Jure Krišto: Katolička crkva i NDH, Dom i svijet, Zagreb 1998
  • Philip Cohen: Tajni rat Srbije, CERES, Zagreb 1997.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. IZMAK
  2. britannica.com. Ante Pavelić okarakteriziran kao fašist. Preuzeto 8. studenog 2013. „Croatian fascist leader and revolutionist who headed a Croatian state subservient to Germany and Italy during World War II.”
  3. Paul Hockenos, Homeland calling : exile patriotism and the Balkan wars, Ithaca : Cornell University Press, 2003., ISBN 0-8014-4158-7, str. 40.
    Wikicitati „Pavelić, he readily admits, was a dictator, even a war criminal, but nothing out of the ordinary in Nazi-occupied Eastern Europe.“
    (Paul Hockenos)
  4. Antoljak, Stjepan. Ante Pavelić - 100 godina. Naklada Starčević & Libar, 1995. isbn 9539636914
  5. Tomasevich, Jozo. War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Collaboration. Stanford University Press, 2001 isbn 0804736154
  6. Pavlowitch Stevan. Hitler's new disorder: the Second World War in Yugoslavia. Columbia University Press, str 29.
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 Jordanka Grubač : Nema više stare vojarne... Car je podigao, Pavelić zidao, a Turci srušili, Slobodna Dalmacija, 09.03.2012.
  8. Vojinović, Aleksandar. Ante Pavelić. Centar za informacije i publicitet, 1988. isbn 8671250318
  9. 9,0 9,1 9,2 9,3 9,4 9,5 Fischer, Jürgen. Balkan strongmen: dictators and authoritarian rulers of South Eastern Europe. Purdue University Press, 2007. isbn 9781557534552
  10. Nikad viđeni predmeti Ante Pavelića, Jutarnji list
  11. Pero Zlatar: Meta poglavnik: Živ ili mrtav
  12. [http://www.moljac.hr/biografije/pavelic.htm Ante Pavelić: 1889-1959
  13. Trifković, Srdja. Ustasha: Croatian Separatism and European Politics 1929-45. Lord Byron Foundation for Balkan Studies, 1998. str. 41.
  14. Paris, Edmond. Genocide in Satellite Croatia 1941-45. American Institute for Balkan Affairs, 1961. str 20.-21.
  15. Jasenovac - Donja Gradina: Industry of Death 1941-45
  16. 16,0 16,1 16,2 16,3 16,4 Pavelić bez maske. Sedlar, Jakov.
  17. Marković, Marko. Povijest Crne legije - Jure i Boban
  18. Krizman, Bogdan. Ustaše i Treći Reich, str. 428. Globus, 1983.
  19. Colić, Mladen. Takozvana Nezavisna Država Hrvatska 1941, str. 32. Delta-pres, 1973.
  20. 20,0 20,1 20,2 20,3 20,4 Cohen, Philip. Serbia's secret war: propaganda and the deceit of history. Fourth Printing, 1999. isbn 0890967601
  21. Headquarters Counter Intelligence Corps, Allied Forces Headquarters APO 512, 30. siječnja 1947.
  22. Sugar, Peter F. Native fascism in the Successor States, 1918-1945. Issue 4 of Twentieth century series. ABC-Clio, 1971. str. 139.
  23. Begić, Krešimir Miron. U obrani istine i pravde: Zašto sam branio Ustaše, str. 284. Naklada Smotre "Ustaša", 1986.
  24. Eugen Dido Kvaternik, Sjećanja i zapažanja 1925-1945, Prilozi za hrvatsku povijest, dr. Jere Jareb, Starčević, Zagreb, 1995., ISBN 953-96369-0-6, str. 267.: Josip Frank pokršten je, kad je imao 18 godina.
  25. 25,0 25,1 Lampe, John. Ideologies and national identities: the case of twentieth-century - Southeastern Europe. ISBN 9639241725
  26. Pavlowitch, Stevan K. Hitler's new disorder: the Second World War in Yugoslavia ISBN= 9780231700504
  27. Death by government by R. Rummel, str. 351. Seventh paperback printing, 2009. ISBN 9781560009276
  28. |title=Jasenovac - Donja Gradina: Industry of Death 1941-45 Jasenovac-info. Preuzeto 7. prosinca 2011.
  29. Hockenos, Paul. Homeland calling: exile patriotism & the Balkan wars, str. 28. Cornell University Press, 2003. ISBN 0801441587
  30. 30,0 30,1 Hrstić, Ivan. Guy Walters : knjiga Lov na zločince // SEEbiz Trend, 22. svibnja 2010.
  31. Pero Zlatar o svojoj knjizi za Jutarnji list

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Ostali projekti[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Ante Pavelić
Wikiquote-logo.svg Na stranicama WikiCitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Ante Pavelić