Ante Starčević

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg Ovo je članak o hrvatskom političaru. Za članak o hrvatskom kiparu, grafičaru i slikaru, pogledajte Ante Starčević (kipar).
Ante Starčević
Ante Starčević

Ante Starčević

1. Predsjednik Stranke prava
u službi
26. lipnja 1861. – 1895.
Rođenje 23. svibnja 1823., Žitnik, Hrvatska
Smrt 28. veljače 1896., Zagreb, Hrvatska
Politička stranka Stranka prava, Čista stranka prava
Zanimanje političar, publicist, književnik

Ante Starčević (Žitnik, Gospić, 23. svibnja 1823. - Zagreb, 28. veljače 1896.), bio je hrvatski političar, publicist i književnik. Pored političkih aktivnosti bavio se poviješću, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, drama, političkom satirom (Pisma Magjarolacah) i prevoditeljstvom. Još za života nazvan je - kao politički vođa i glavni ideolog hrvatskog nacionalizma - Ocem Domovine.[1]

Životopis[uredi VE | uredi]

Rani život i školovanje[uredi VE | uredi]

Ante Starčević rodio se 1823. godine u mjestu Žitnik kod Gospića.[2][3] Otac mu je bio Jakov Starčević a majka Milica, udova Čorak, iz Široke Kule, pravoslavka koja je primila katoličku vjeru prije udaje za prvog muža.[2] Pučku školu pohađao je u Klancu.[4] Od njegove trianeste godine školuje ga stric Šime Starčević i daje mu prve poduke iz hrvatskog i latinskog jezika.[4] Šime Starčević bio je župnik u Gospiću i već tada poznati pisac i jezikoslovac, branitelj hrvatskoga jezika i protivnik Vuka Karadžića.[5] Godine 1839. Starčević odlazi u Zagreb gdje se školuje šest godina izdržavajući se od stričeve potpore i podučavanjem.[4] U jesen 1845. godine završava gimnaziju u Zagrebu te odlazi u sjemenište u Senj, a od tamo u Peštu na studij teologije. Pohađajući gimnaziju dodatno savlađuje latinski te njemački, mađarski, grčki i talijanski jezik.[6] Godine 1846. je, nakon položenih ispita u filozofiji i slobodnim znanostima, promoviran na čast doktora filozofije[7] u Pešti. Tada odlučuje ne posvetiti se svećenićkom pozivu već borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku.

Politička djelatnost[uredi VE | uredi]

Nakon neuspjelog pokušaja dobijanja mjesta profesora filozofije i povijesti na zagrebačkoj akademiji[8] i beogradskom sveučilištu[9] radi u odvjetničkom uredu Lavoslava Šrama sve do 1861. godine. Naime, te je godine izabran za velikog bilježnika Riječke županije. Iste godine izabran je u Hrvatski sabor kao zastupnik kotara Hreljin-Grobnik, ali je 1862. godine suspendiran i kao protivnik režima osuđen na mjesec dana zatvora. Za zastupnika u Hrvatskom saboru bit će biran i 1865. godine i to kao zastupnik iz zagrebačkog petog kotara, pa 1871., i 1878. godine kao zastupnik iz Rijeke. U Hrvatskom saboru bio je najgorljiviji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je 1861. godine osnovao s Eugenom Kvaternikom.[3] Od prvih svojih zapisa iz 1861. godine pa do zadnjeg svog govora Ante Starčević punih je 30 godina neumorno dokazivao kako je glavna i najprječa stvar osloboditi se austrijskog sužanjstva i da za hrvatski narod nema života ni sretnije budućnosti "dok bude pod Austriom-Madjarijom". Dosljedno je zauzimao krajnje neprijateljski stav prema "umišljotini koja se zove Austrija; u kojoj su se vlade i vladari... urotili protiv narodima". Najvećim neprijateljima hrvatskoga naroda Starčević je smatrao Habsburšku dinastiju.

Svojim govorom u Saboru od 26. lipnja 1861. godine dr. Ante Starčević prvi započinje snažnu i odlučnu rehabilitaciju Petra Zrinskoga i Krste Frankopana te daje poticaj kultu njihove uspomene u narodu.[10]

Godine 1863. Starčević je utamničen, a nakon izlaska iz zatvora ponovno se zapošljava u Šramovom uredu, gdje radi do listopada 1871. godine. 1869. godine objavio je afirmativni članak o Osmanskom Carstvu i islamu.[11] Nakon Kvaternikovog ustanka u Rakovici ponovno je utamničen, a Stranka prava je raspuštena. Godine 1878. nanovo je izabran za zastupnika u hrvatskome Saboru, čijim je zastupnikom bio sve do svoje smrti 1896. godine. Starčevića su godinama klerikalci napadali kao "buntovnika, neznabožca, anitkersta, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve". To dolazi otuda što u drugoj polovici 19. stoljeća nitko nije tako oštro i argumentirano ustrajavao protiv negativne uloge klera u nacionalnom i političkom životu Hrvatske kao što je to činio Ante Starčević. Tri su glavna uzroka Starčevićevu anitklerikalizmu: njegovo mišljenje da Crkva kulturno unazađuje hrvatski narod (što zacijelo nije bilo točno, kako vidimo na primjeru Starčevićevih suvremenika biskupa Jurja Dobrile, Josipa Jurja Strossmayera i Josipa Stadlera); da služi tuđinskim ugnjetačima Hrvatske i što vjerska podjela između katolika i pravoslavaca pogoduje širenju nacionalog razdora. Prema Starčeviću sjeme razdora baciše "Isusovci i Austrija" (Djela III, str. 214.). "A u puku zapadne crkve, gde potiče štogod dobra i poštena, to prečesto dolazi samo otuda, što on ne sluša i ne sledi popa." (Djela III, str. 216.) Vjerojatno izvore Starčevićevog antiklerikalizma treba tražiti u njegovoj strastvenoj idejnoj privrženosti političkim idejama francuskih nacionalističkih pisaca liberalne provenijencije.[12]

U Habsburškoj monarhiji vidio je neprijatelja hrvatskoga naroda. Bio je protivnik klera kome je pripisivao krivicu za zaostalost masa i službu tuđincima. Vjerovao je u sposobnost hrvatskoga naroda u upravljanju samim sobom i da suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom. "Bog i Hrvati" bio je sukus Starčevićeve političke ideje. Pod utjecajem ideja francuske revolucije borio se protiv ostataka feudalizma i zalagao se za demokratizaciju političkog života. U politici se oslanjao na građanske slojeve, imućnije seljaštvo i inteligenciju. U drugoj polovici 19. stoljeća Starčević je bio najuporniji i najdosljedniji pobornik demokratskih narodnih prava i političkih sloboda. Vjerujući u narodno jedinstvo Južnih Slavena neko vrijeme smatrao je kako se to jedinstvo treba manifestirati i u jedinstvenom, hrvatskom imenu, otklanjajući svako drugo ime, a "naročito Serb kao nenarodno i pogrdno".[3] Dok je Slovence smatrao "planinskim Hrvatima".[3] Međutim, kada su se pokazali negativni rezultati tog nastojanja da svi narodi prihvate hrvatsko ime Ante Starčević napušta to stajalište.[3] Tako je u listu Sloboda od 23. ožujka 1883. godine izrazio svoje shvaćanje da nije važno ime, nego zajednička borba za stvaranje slobodne i samostalne države: "Glavna je stvar, da svi rade za narod i za domovinu, a neka se zovu kako im drago... Naše cepanje, naša nesloga stoji samo zato, jer ih izvana uzdržavaju i ojačuju... mi ne verujemo, da je gladnu i na studeni na pr. Srbu drugačije, nego na pr. Hrvatu... Zato makar se svi proglasili za Hotentote ili nas se svaki zvao posebnim imenom, samo da budemo svi slobodni i srećni!..."[3]

Spomenik poginulima 25. domobranske pješačke zagrebačke pukovnije Hrvatskog Domobranstva kod Kulačkova, okolica Kolmeje, 1916., uz poklič Bog i Hrvati

Književno i znanstveno stvaralaštvo[uredi VE | uredi]

Već 1845. godine javlja se kao pisac u Gajevoj Danici s pjesmama San i istina, Vjerni podložnici premilostivom kralju Ferdinandu V., Dva sunca i Tužba te proznim sastavom Nešto o pirnih običajih u Lici.[5] S tim proznim sastavom Starčević odmah zauzima jedno od prvih mjesta među prozaistima hrvatskoga preporoda uz Pogled u Bosnu Matije Mažuranića i Putositnice, Antuna Nemčića.[13] Ante Starčević napisao je četiri drame od kojih je sačuvana samo druga, Selski prorok iz 1852. godine. Prva njegova drama Porin iz 1851. godine, treća Ljubomir iz 1853. godine te četvrta, pretpostavlja se iz 1854. godine, za koju se ne zna naslov, izgubljene su.[14]

Kao nepopustljivi protivnik jezične kampanje Vuka Karadžića i njegovih stanovišta iz Kovčežića za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona iz 1849. godine (1. "Ako neće Hrvati da su Srbi, oni nemaju nikakvog narodnog imena". 2. "štokavci makar koje vjere bili i gdje stanovali mogu se po pravdi nazvati Srbima" i 3. "Srbi svi i svuda".) Starčević uzvraća braneći hrvatstvo hrvatskoga jezika te onda udara i po samom Srpstvu.[15]

Tijekom zime 1849./50. Starčević je proučavao stare hrvatske književne spomenike a Ljudevit Gaj povjerava mu zadaću pripremanja za tisak te prokomentiranja opširnog glagoljskog rukopisa, javne rasprave o razgraničenju posjeda pojedinih istarskih općinȃ odnosno njihovih feudalnih gospodara te on 1852. godine tiska Razvod istrianski od godine 1325. u Arkivu za povjestnicu jugoslavensku, povijesnom časopisu Ivana Kukuljevića Sakcinskog.[16]

"Spomenik ovaj nije samo zato znamenit, što se iz njega jasno vidi, da je kod otaca naših, jezik hervatski bio sasvim služben nego i diplomatički - još onda kad mnogi zapadni narodi nisu mislili da bi svoj na to veličanstveno mesto uznjeli, dokažuju koliki je bio kod otaca naših hervatski narodni ponos, kome kod nas ni traga neima; i tako on je najznamenitii stega, što nas spominje na mnoga, još puno staria, diplomatička pisma, sastavljena na hervatskom jeziku, kako se iz ovoga vidi puno čistiim, nego li su pisma mnogih današnjih pisacah. Ja deržim da ta pisma još nisu propala, nego nigdi u vlastelinskim pismarnicam zabačena, ali kod prostoga naroda dobro spravljena leže, i mogu se dobiti, samo ako je volje i ljubavi."[16]

Iste godine odgovara Srpskom dnevniku i Beogradskim novinama u kojima se tvrdilo da su Hrvati ukrali jezik Srbima štoviše da Hrvatȃ zapravo niti nema.[16]

"Mi žali bože znamo da se neznanstvo više manje derži sve diece Adamove, ali nismo ni sanjali, da ima tako pametnih glavah, koje bi mislile da Hèrvati pišu ali da namieravaju pisati kojime drugim jezikom izvan materinskoga hèrvatskoga jezika. (...) I zbilja, koje li je taj jezik serbski? Je li možda onaj, koi se nalazi u nekolika stara kirilska rukopisa? Neka bude čiji mu drago, hèrvatski nije. Je li onaj, kojima je tiskana - ako se ne varamo - pèrva kirilska necèrkvena knjiga oko polovice prošloga 18. vieka - tj. kojime je pisan prevod stematografie ilirske od našega Vitezovića? - I onaj od naše hèrvatske strane neka nosi s božjim blagoslovom kogod hoće. Je li to onaj jezik, kojime je pisao n.p. Raić i još nekolika kirilovca; kojime je u kirilici izašao naš Gundulić? Mi ni taj jezik ne priznajemo za jezik hèrvatski, neka si ga posvoji, kome se hoće. (...) Narod hèrvatski ima starie spomenike u svome jeziku nego li ijedan njegov slavjanski brat; hèrvatski jezik proslaviše stotine pisacah u ono doba, kad zapadni narodi, danas najizobraženiji, jedva da su znali otče naš u svome jeziku izbrojiti, narod hèrvatski ima u svome jeziku klasičnost od onog vremena, kad su drugdie izlazili n.p. "triumbfwagen-i des Antimonii", i slične stvari; klasičnost, koja se s talianskom svoga vremena natieče, a za druge takmace u Europi ne zna; klasičnost, koja je trajala do padnutja republike dubrovačke i mletačke. (...) Neka se ne boji pisac članka u "srbskome dnevniku" da Hèrvati traže jezik, u kome bi pisali; oni su ga već odavno našli u stotinam knjigah i milionim dušah. Hèrvati imaju tri nariečja: štokavsko, kajkavsko i čakavsko, i svako je izobraženie nego li ono, koga neki "srbskim" zovu. Hèrvatu, koi se je tuđinstvom pokvario, treba se naučiti svoj jezik, a ima odkuda. Mi o tome danas i radimo i ne želimo ni jedno od ona tri nariečja posve zabaciti."[16]

Smrt[uredi VE | uredi]

Sprovod dra. Ante Starčevića (prizor na Jelačićevom trgu).

Ante Starčević umro je 28. veljače 1896. godine u Zagrebu, u 73-oj godini života. Sahranjen je, prema vlastitoj želji, na groblju uz crkvu sv. Mirka, u zagrebačkim Šestinama, a spomenik je izradio Ivan Rendić.

Starčević i ekavica[uredi VE | uredi]

Jedna od zanimljivosti vezanih uz djela Ante Starčevića jest kako je on svoje knjige pisao na ekavici.[17] Iako je bio Ličanin i izvorno ikavac, Starčević je bio za ekavicu, budući se Vuk Karadžić zalagao za jekavicu kao zajednički standard Hrvata i Srba (koji u BiH i Hrvatskoj govore jekavski, a među Srbe je, uostalom, ubrajao i Crnogorce, koji su naglašeni "ijekavci") što su preko tzv. "hrvatskih vukovaca" prihvatili samo Hrvati. Starčević se htio tomu usprotiviti i uvesti u hrvatski jezik ekavicu (što je govor Hrvata kajkavaca i dijela čakavaca) kako bi se hrvatski jezik razlikovao od srpskoga, za koji se u danom trenutku činilo da će u potpunosti preuzeti jekavicu.

Starčevićeve pouke[uredi VE | uredi]

  • Tko i sam sebe smatra za sužnja, taj se ne mari čuditi ako ga i drugi takovim scene. Tko nije svoj, taj je svačiji, jer od njega ne stoji, čiji će biti. Tko se i hotice za sužnja izdaje, taj nema pravo tužiti se, što ide od ruke do ruke - što menja gospodare.[18]
  • Narod koji uvek traži zaštitnika nije vredan slobode.[19]
  • Mi smatramo najsvetiom dužnošću obćinstvo po mogućnosti ubavješćivati verno o javnih stvarih, bez obzira da li nami ovo ili ono godi. Tko pozna samo jednu stranu stvari i kod toga ostaje ne mareć za druge strane, taj je iznenađivan i varan; a tko nastoji poznati što je moguće više različnih, možda protivnih stranah, taj gleda da se za svaki slučaj pripravi.[19]
  • Isti ljudi sačinjavaju i uzderžavaju obćinu, županiju i državu. Tu ne ima tuđih, protivnih, neprijateljskih živaljah: tu postupa sav narod nekojim načinom kao pojedinac, koji ima trostruko gospodarstvo; jer su sva tri njegova, on za njih svako mari, pa čime bolje napreduje njih svako, time je bolje njemu i njima. Kada deržava dobro stoji, ona može pomagati županijam i obćinam; kada je županiji dobro, ona ne napastuje deržavu i pomaže obćinam; kada je obćina srećna, ona ne trebuje ništa od onih dviju, nego im lahko i veselo pomaže. U tom svakom slučaju isti ljudi davaju samo sebi samim: jednom rukom, iz jednog svojega žepa vade, a drugom rukom u drugi svoj žep primaju. Gde je tako, tu ne može biti nečiste sebičnosti ni hinjenja.[20]
  • Mi sudimo da sreća i nesreća svakoga naroda na iztoku Europe, stoje bezuvetno od sreće i nesreće susjednih mu narodah. U stvarih slobode mi verujemo u zajedničtvo narodah tako, da njih nijedan ne može biti sigurno slobodan, ako nije slobodan i sused njegov.[20]
  • Osveta je slaboća, koja se derži jedinacah, ne narodah slobodnih, ne deržavah jakih, ne vladah pravih. Za osvetu vojevati može samo despot ili luđak.[20]
  • Dakle nami je svejedno, bio u vladi tko mu drago: niti ćemo ga, kao čoveka, branit ni rušiti, nego ćemo i njegova, i ljudi izvan vlade ili službe, javna dela, tičuća se svega naroda, po mogućnosti i pravici razsuđivati.[20]
  • Ne daj nam Bože, pasti u ludost, u kojoj bismo rekli, da je narod pristao uz naš program, uz našu politiku. To ne, mi smo naš program, mi smo našu politiku izcrpili i složili iz prava, iz ćudi, iz duha, iz koristi, iz potrebe naroda hervatskoga, ter nije čudo, što je sav narod za svoje.[20]
  • Austrija je vazda jedna te ista, ona niti se mijenjala, niti se mijenja. Ja vam kažem u ime povjesnice, da se despocije ne popravljaju, nego propadaju.
  • Mi marimo za sreću i nesreću Austrije samo na koliko ona služi Hrvatskoj. Stoga bismo volili da stoji Austrija uz sretnu Hrvatsku, nego da Austrija propadne, bez da se Hrvatska pomogne.
  • U Bosni živi strana našega najčišćega, najnepokvarenijega naroda, koji lakše može biti bez nas, negoli mi bez njega. Za nas je njegov život znamenitiji negoli pariških proletera i njemačkih mudraca, njegovo je naravno stanje za nas korisnije i potrebitije negoli zapadna civilizacija koja smućuje pamet, truje srce i ubija nam život.[21]
  • Na nami je prokletstvo, da smo se pustili zaneti na sanjarije: dali smo se na slavstvo po kojim njie ni lonac razbijen ni sazidan, a kamoli da je šta većega učinjeno. /.../ govoriti ili raditi o Slavjanstvu, na temelju dosadanjem, u ime povesti, kervi, jezika, nije drugo nego sanjarija na javi ludovanje. Na tomu temelju radeć, doista se napredak uzbija. Jer na čvrstu temelju može se sagraditi slaba zgrada, a na slabu nemože se nego slaba načiniti. Vreme i trud što se troše u takovu poslu, izgubljena su; na pravom temelju gradeć, ona nebi ostala bez svakog uspeha.[22]
  • Najstrašnie su vam reči, da ćete mene "slediti". Toga ne bude. Ako trebate gončina, tražite si ga drugde. Ja niti koga vodim, niti gonim. To je glavna nesreća Hervatah, da se derže ljudih, a ne načelah, a ne programa. S toga je ovaj narod tako često izdan i prevaren, i vazda mu stvari drugačie izpadaju, nego li je on očekivao. Tko sam za se ne mari, čemu da se nada od drugih? Koga nose tuđe noge, neka se ne čudi, ako padne. Gončin će vas tim većma prezirati, čime mu se većma podate. Nas će jedan za drugim u zemlju, a program, kako i narod, ima živeti. Ja ne deržim ni izdaleka do mojih nazorah koliko vi, nego razmišljavam kako mogu, pa kažem izkreno kako mogu. Tako treba da svi radimo. Kad se mnenja pokrešu i izbistre: deržimo se onoga, koje ih je najbolje i najpogodnije po sav narod. Tako ću biti ja s vami kako i vi sa mnom: svi ćemo biti jedinac za dobro domovine.[23]
  • Za stalno svaki sin domovine dužan je služiti svojemu narodu primiti svako mesto, koje odgovara njegovoj sposobnosti, i na kojemu može domovini kakovo dobro izkazati. U tom ga ne smi prečiti njegovo makar temeljito osvedočenje, da obstojeći sustav ne valja, ili da se ne slaže s njegovimi načeli.[23]

Pojam Slavoserbi[uredi VE | uredi]

Do prijeporne kovanice slavoserbi Ante Starčević došao je spojivši dvije latinske riječi sclavus i servus koje, i jedna i druga, znače: sužanj, rob[24]. Slavoserb je, prema tome, dvostruki rob, on nije samo fizički neslobodan, nego i duševno.[24] Starčević na njih ne gleda kao na pripadnike nekoga drugoga naroda ili rase nego kao na anacionalni, destruktivni i amoralni sloj društva koji je opasan po svaku društvenu zajednicu.[24][25][26] Osim naziva slavoserbi Starčević je upotrjebljavao, kad je htio pobliže označiti kakvo je političko držanje tih ljudi, još i nazive madžarolci (Madžari i Tirolci) i našinci.[27][28] Madžarolci su poradi toga jer politički sjede uvijek na dva stolca: čas su za orijentaciju prema Pešti, prema Madžarima, a čas su opet protiv te orijentacije za onu prema Beču, prema Tirolcima, a našinci su oni koji se, bez obzira, na sve strane služe neutralnim izrazima: naš jezik, naš narod, trojedna kraljevina Hrvatska, Dalmacija i Slavonija umjesto hrvatski jezik, hrvatski narod te jednostavno: kraljevina Hrvatska.[27] Među slavoserbe ubraja Starčević i najveći dio tadašnje hrvatske inteligencije koji se udaljio od naroda i za volju lagodnoga života "prilijepio" uz svoje službe ne vodeći računa o dužnostima prema narodu a to nije ni čudo jer "kod nas je odgojenje takvo, da se njime odbijamo od posla, da svaku radnju smatramo sramotnom, da dobijemo želju za gospodstvom, volju za ugodno življenje. I, jer gospodstvo davaju tuđe ruke, nemaš načina za dočepati se ičesa, osim hvatajući se tuđinca, i to onoga, koji ti daje, ili će ti dati".[29] Po Starčeviću Slavosrba ima, ne samo u Hrvatskoj nego, i u Francuskoj i u Rusiji a i u svim drugim narodima.[30][31] U Francuskoj su to protivnici Napoleonida, u Rusiji "apoštoli nijemštine" i slavjanofili a "kad čuješ da ovaj ili onaj u Rusiji radi o slavjanstvu, o sveslavjanstvu, znaj, to ti je ruski slavosrb, i da je brat onima, koji kod nas rade o Jugoslaviji, o Srbiji, o slavjanstvu".[30] U svome djelu Jubilei, na str. 16., Starčević govori i o "bogoslovju slavoserbskih katoličkih bogoslovacah".[31]

U Pismima Magjarolacah Starčević piše o Slavoserbima:

  • «Napokon, o Slavoserbima koje mislite predobiti. Oni su sužanjska pasmina, skot gnjusnii od ikojega drugoga. Uzmimo u čoveku tri stupnja saveršenstva: stupanj životinje, stupanj razbora, i stupanj uma, duševnosti. Slavoserbi nisu podpuno dostignuli ni najniži stupanj, a iz njega ne mogu se dignuti. Oni nemaju svest; oni ne znadu kao ljudi čitat; njih se nikakav nauk ne prima; oni ne mogu biti ni bolji ni gorji nego li su; oni su, izuzev okretnost i prepredenost koje daje vežbanje, svi u svemu posve jednaki; oni o sebi, biti siti, bili gladni, ne mogu mučat ni lajat, mirovat ni skakat, nego se u svemu vladaju kako im njihovi pastiri određuju
  • «izmet Hervatah»

U Nekolikim uspomenama:

  • «Slavoserbi su smetje naroda, vrsta ljudi koji se prodavaju svakomu tko i po što ih hoće, i svakomu kupcu davaju Hervatsku u nametak; versta ljudih, koje će svatko, ako se ne da više, kupiti i za zdelu krumpirah; ljudi koje imati svatko bi se stidio osim Austrie i drugih herđavih vladah; ljudih koji najverstnii možda bi dobil od prave vlade čiste lule; ljudih koji su po svojoj sužanjskoj naravi proti svemu što je dobro, slavno, veličanstveno; koji su kao zakleti narod hervatski zbrisati s lica zemlje, te o tomu i rade. To su Slavoserbi.»[32]

Djela[uredi VE | uredi]

Logotip Wikizvor
Wikizvor ima izvorna djela autora: Ante Starčević
Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Ante Starčević
  • Bi li k slavstvu ili ka hrvatstvu. Dva razgovora, Zagreb, 1867.
  • Ime Serb, Zagreb, 1868.
  • Nekolike uspomene, Zagreb, 1870.
  • Pasmina Slavoserbska po Hrvatskoj, Zagreb, 1876.
  • Pisma Magjarolacah, Sušak, 1879.
  • Ruski odnošaji. Preštampano iz "Slobode", Sušak, 1879.
  • Nagodbe, Sušak, 1880.
  • Jubilei. Preštampano iz "Hrvatske", Zagreb, 1888.
  • Ustavi Francezke, Zagreb, 1889.
  • Djela dra. Ante Starčevića, Knjiga I–III, Odbor Kluba Stranke prava, Zagreb, 1893.-1894.

Posmrtno

  • Iztočno pitanje, Zagreb, 1899. (2. izd. Sarajevo, 1936.)
  • Naputak za pristaše Stranke prava, Zagreb, 1900. (2. izd. Zagreb, 1907.)
  • Stožeri hrvatske politika, Zagreb, 1923.
  • Selski prorok. Predstava u tri čina., Zagreb, 1923.
  • Izabrani spisi, HIBZ, Zagreb, 1943. (priredio dr. Blaž Jurišić)
  • Politički spisi, Znanje, Zagreb, 1971. (izbor i predgovor Tomislav Ladan)
  • Misli i pogledi. Pojedinac - Hrvatska - svijet., Matica hrvatska, Zagreb, 1971. (sastavio Blaž Jurišić)
  • Istočno pitanje, Hrvatska hercegovačka zajednica Herceg Stjepan, Zagreb, 1992.
  • Djela dr. Ante Starčevića, knj. 1 Govori, knj. 2 Predstavke, knj. 3 Znanstveno-političke rasprave, knj. 4 Jubilei, knj. 5 Ustavi Francezke, knj. 6 Pisma Magjarolacah, knj. 7 Iztočno pitanje, knj. 8 Ruski odnošaji, Inačica, Varaždin, 1995.
  • Ante Starčević. Književna djela., Matica hrvatska, Zagreb, 1995. (priredio Dubravko Jelčić)[33]
  • Govori u Hrvatskom saboru, Narodne novine, Zagreb, 1996.
  • Govori, Laus, Split, 1996.[34]
  • Izabrani politički spisi, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 1999.[35]

Galerija slika[uredi VE | uredi]

Vidi još[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Misli i pogledi. Pojedinac - Hrvatska - svijet., Matica hrvatska, Zagreb, 1971. (sastavio Blaž Jurišić)
  • Mirjana Gross: Povijest pravaške ideologije, Institut za hrvatsku povijest, Zagreb, 1973.
  • Ante Starčević: Književna djela, Matica hrvatska, Zagreb, 1995.
  • Mirjana Gross: Izvorno pravaštvo, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2000.[36]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Dubravko Jelčić, Politika i sudbine: eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima, Školska knjiga, Zagreb, 1995., ISBN 953-0-60551-X, str. 9.
  2. 2,0 2,1 Dubravko Jelčić, Politika i sudbine: eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima, Školska knjiga, Zagreb, 1995., ISBN 953-0-60551-X, str. 11.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 3,5 Biografije.org: Ante Starčević, preuzeto 11. lipnja 2012.
  4. 4,0 4,1 4,2 Ante Starčević, Politički spisi, Znanje, Zagreb, 1971. (izbor i predgovor Tomislav Ladan), str. 10.
  5. 5,0 5,1 Dubravko Jelčić, Politika i sudbine: eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima, Školska knjiga, Zagreb, 1995., ISBN 953-0-60551-X, str. 12.-13.
  6. Ante Starčević, Politički spisi, Znanje, Zagreb, 1971. (izbor i predgovor Tomislav Ladan), str. 15.
  7. Hrvatska misao: smotra za narodno gospodarstvo, književnost i politiku, 1902., Godina 1, Odgovorni urednik Dr. Lav Mazzura, Tiskara i litografija Mile Maravića - Milan Šarić: Život i rad dra Ante Starčevića, str. 133. - Tadanji biskup senjski, Mirko Ožegović, pošalje ga u sjemenište u Budimpeštu, gdje je Ante uz bogoslovne nauke slušao filozofiju i slobodne znanosti. Pošto je položio stroge ispite u filozofiji i slobodnim znanostima bio je već 1846. promoviran na čast doktora filozofije.
  8. Josip Horvat, Ante Starčević: kulturno-povijesna slika, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1990., ISBN 86-401-0046-2, str. 86.
  9. Viktor Novak Stubički, Vuk i Hrvati, 1967, str. 343
  10. Matica hrvatska: Lucija Benyovsky: Društvo Katarina grofica Zrinski, preuzeto 11. lipnja 2012.
  11. Hrvatsko Bošnjačko zajedništvo Ante Starčević: Starčević o Turskoj i Islamu
  12. Tomislav Markus, "Društveni pogledi Ante Starčevića" Časopis za suvremenu povijest, Vol.41 No.3 Prosinac 2009.
  13. Josip Horvat, Ante Starčević: kulturno-povijesna slika, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 1990., ISBN 86-401-0046-2, str. 73.
  14. Dubravko Jelčić, Politika i sudbine: eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima, Školska knjiga, Zagreb, 1995., ISBN 953-0-60551-X, str. 20.-21.
  15. Ante Starčević, Politički spisi, Znanje, Zagreb, 1971. (izbor i predgovor Tomislav Ladan), str. 54.
  16. 16,0 16,1 16,2 16,3 Dubravko Jelčić, Politika i sudbine: eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima, Školska knjiga, Zagreb, 1995., ISBN 953-0-60551-X, str. 16.-17.
  17. A. Starčević: Izabrani politički spisi, Golden Marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 1999.
  18. Dubravko Jelčić, Politika i sudbine: eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima, Školska knjiga, Zagreb, 1995., ISBN 953-0-60551-X, str. 56.
  19. 19,0 19,1 Dubravko Jelčić, Politika i sudbine: eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima, Školska knjiga, Zagreb, 1995., ISBN 953-0-60551-X, str. 57.
  20. 20,0 20,1 20,2 20,3 20,4 Dubravko Jelčić, Politika i sudbine: eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima, Školska knjiga, Zagreb, 1995., ISBN 953-0-60551-X, str. 57.-58.
  21. Ante Starčević, Politički spisi, Znanje, Zagreb, 1971. (izbor i predgovor Tomislav Ladan), str. 28.
  22. Ivan Biondić, Historia reducta: (umanjena povjesnica): drama hrvatske identifikacije, vl. naklada, Znanstveno društvo za proučavanje podrijetla Hrvata, Zagreb, 2006., ISBN 953-98851-1-6, str. 27.
  23. 23,0 23,1 Dubravko Jelčić, Politika i sudbine: eseji, varijacije i glose o hrvatskim političarima, Školska knjiga, Zagreb, 1995., ISBN 953-0-60551-X, str. 59.-60.
  24. 24,0 24,1 24,2 Dr. Mile Starčević, Dr. Ante Starčević i Srbi, Matica hrvatska, Zagreb, 1936., str. 100.
  25. Ante Starčević, Politički spisi, Znanje, Zagreb, 1971. (izbor i predgovor Tomislav Ladan), str. 47.: "Sam Starčević nije pod pojmom slavoserb nikada razumijevao Srbe, ni Slavene, ni bilo koji drugi narod. Riječ "slavoserb" kod njega uopće ne označava nacionalnu pripadnost, nego političku kategoriju: slavoserbi ru režimlije, sluge tuđinskih, protivnarodnih vlada, dvostruki robovi (sclavi i servi) Beča i Pešte." (Vaso Bogdanov, Starčević i stranka prava prema Srbima i prema jedinstvu južnoslavenskih naroda, str. 10.-11., Zagreb, 1951.)
  26. Vaso Bogdanov, Historija političkih stranaka h Hrvatskoj, NIP, Zagreb, 1958., str. 742.
  27. 27,0 27,1 Dr. Mile Starčević, Dr. Ante Starčević i Srbi, Matica hrvatska, Zagreb, 1936., str. 100.-101.
  28. Vaso Bogdanov, Historija političkih stranaka u Hrvatskoj, NIP, Zagreb, 1958., str. 742.-743.:
    "Da Starčevićevi "slavoserbi" nisu imali nikakve veze ni sa Srbima ni sa Slavenima, - najbolje se vidi po tome, što je Starčević tu svoju kovanicu veoma često zamjenjivao jednom drugom, koja je imala potpuno isto značenje, a nije sardžavala u sebi nikakve aluzije na srpstvo ni na slavenstvo. Ta druga njegova kovanica su "Madjarolci", sastavljena od "mađaroni" i Tirolci (Austrijci, austrofili): označava mađarske i austrijske sluge. Da su "Madjarolci" i "slavoserbi" kod Starčevića dva različita naziva za jedan i isti pojam, to potvrđuje između ostalih i ovo mjesto iz njegovih Djela: "TO bijahu oni isti ljudi ... koji su poslije god. 1848 onako plazili pred Nemci za službe i plaće; to bijahu: "domorodci, rodoljubi, poštenjaci, narodnjaci", to bijahu Madjarolci, Slavoserbi". (Djela, III, 99)."
  29. Dr. Mile Starčević, Dr. Ante Starčević i Srbi, Matica hrvatska, Zagreb, 1936., str. 101.
  30. 30,0 30,1 Dr. Mile Starčević, Dr. Ante Starčević i Srbi, Matica hrvatska, Zagreb, 1936., str. 104.
  31. 31,0 31,1 Vaso Bogdanov, Historija političkih stranaka u Hrvatskoj, NIP, Zagreb, 1958., str. 743.
  32. Odbor Kluba Stranke prava, Djela dra. Ante Starčevića, Zagreb 1893.
  33. Matica hrvatska: Knjige - Ante Starčević - Književna djela, preuzeto 11. lipnja 2012.
  34. Sveznadar.com: Govori, Laus, Split, 1996., preuzeto 11. lipnja 2012.
  35. Sveznadar.com: Izabrani politički spisi, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 1999., preuzeto 11. lipnja 2012
  36. Sveznadar.com: Izvorno pravaštvo, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2000., preuzeto 11. lipnja 2012.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]