Laval Nugent

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Grof Laval Nugent
Grof Laval Nugent na litografiji iz 1848.

Grof Laval Nugent od Westmeatha (Ballynacor, 3. studenog 1777. - Bosiljevo, 22. kolovoza 1862.), feldmaršal, vitez reda Zlatnog Runa, komandant reda Marije Terezije i rimski princ.

Obitelj Nugent[uredi VE | uredi]

Obitelj Nugent je bila stara irska plemićka obitelj s područja Westmeatha i Riverstowna. Mnogo nejasnoća je vezano za sam izgovor prezimena. Naime, u Velikoj Britaniji i Irskoj izgovara se Njudžent, u Austriji Nugent dok je u Hrvatskoj uobičajen pojednostavljeni francuski izgovor Nižan (na kojem je i grof Laval Nugent inzistirao). U narodu su tu inačicu često iskrivljavali pa se u Kastavštini izgovaralo Nužan.

Životopis[uredi VE | uredi]

Mladost i vojni počeci[uredi VE | uredi]

Laval Nugent rođen je 3. studenog 1777. u Ballynacoru, u Irskoj, kao sin grofa Michaela Antona Nugenta.

Vojnu karijeru započinje 1793. u austrijskoj vojsci kao kadet u inženjerskom korpusu. Zbog svojih zasluga ubrzo su uslijedila unapređenja u poručnika, natporučnika, satnika inženjeraca. U bojnika je unaprijeđen 1. lipnja 1800. godine, a 1801. odlikovan je viteškim križem reda Marije Terezije zbog osobitog isticanja u bitci pokraj Santa Crocea. Od 1807. do 1809. slijedila su promaknuća u pukovnika, načelnika glavnog stožera nadvojvode Johanna do generalbojnika. Kratko vrijeme bavio se diplomacijom, a u austrijsku vojnu službu vratio se 1813. godine. Iako vojno vijeće nije odobrilo njegov prijedlog, Laval na svoju ruku kreće prema Hrvatskoj u nakani da odvoji francuske postrojbe u Dalmaciji i poveže se s engleskom flotom. Uspio je srušiti francusku vlast u Hrvatskoj te bez borbe ući u Rijeku 27. kolovoza 1813. godine. Nastavlja pohode prema Trstu i Veneciji. Čin feldmaršala lajtnanta dobio je 30. travnja 1815. godine nakon uspješnih borbi protiv napuljskog vladara Murata. U Rimu je uspostavio vlast te tako omogućio povratak pape Pia VII. koji mu je u znak zahvalnosti dodijelio titulu rimskog princa.

Veze s Frankopanima[uredi VE | uredi]

Ženidbom s Giovannom Riario – Sforza (1815.) ušao je u drevnu obitelj Sforza, koja je imala neke daljnje rodbinske veze s Frankopanima, što je značajno utjecalo na njegovo daljnje djelovanje i opsjednutost poviješću. Istupio je iz austrijske službe i postao vrhovni zapovjednik napuljske vojske (1817-1820.), a njegova preokupacija postaju arheološka istraživanja i iskapanja. Povratkom u austrijsku službu 1. travnja 1820. godine preuzeo je vođenje trupa u Vicenzi. U to doba kupio je stari frankopanski grad Bosiljevo i na taj način se intimno veže za Hrvatsku. 27. veljače 1822. godine postaje riječki patricij. U svojim pismima Andriji Ljudevitu Adamiću 1824. zahvaljuje za «nabavku kaštela» - srednjovjekovne utvrde Trsata, koju će pretvoriti u muzej, a kasnije u mauzolej te će na taj način zauzeti istaknuto mjesto u povijesti obitelji Nugent. U listopadu iste godine postaje članom hrvatskog sabora. Sve više se veže za ove prostore pa osim Bosiljeva i Trsata kupuje imanje u Stelniku (na cesti između Rijeke i Karlovca), Kaštel i Lović (na cesti između Karlovca i Vodostaja) te frankopanske dvorce Stari grad Dubovac i Sušicu. Neki smatraju da su rodbinske veze Lavalove supruge s Frankopanima, iako vrlo daleke, bitno utjecale na njegov odnos i fascinaciju njihovom ostavštinom.

Ilirski pokret[uredi VE | uredi]

Godine 1840. stupio je na dužnost vojnog zapovjednika Hrvatske. U to vrijeme u Hrvatskoj se rasplamsava hrvatski nacionalni preporodilirski pokret. Nugent se od samog početka pokreta izjasnio za hrvatsku narodnost, a zatim za ilirizam. Nije bio zadovoljan samo članstvom u pokretu već je želio da ilirizam postane stranka koja će vladati Hrvatskom. Bio je najmoćniji plemić u Ilirskom preporodu, vrhovni hrvatski vojnički zapovjednik, zapovjednik Krajine i zaštitnik Ljudevita Gaja. Njegov angažman u hrvatskom narodnom preporodu nalazi uporište u snu o nikad ostvarenoj "frankopanskoj državi". Laval je, kao središnja ličnost ilirizma i stvarna politička snaga, vrlo elegantno uklonjen iz Hrvatske postavljanjem za vojnog zapovjednika unutrašnje Austrije i Tirola.

Povratak u Hrvatsku[uredi VE | uredi]

U velikim revolucionarnim događajima 1848./1849. umirovljeni Laval naglo se vraća u središte revolucionarnih zbivanja i nastoji očuvati poljuljanu Habsburšku monarhiju. Na nagovor Ljudevita Gaja, a uz posredovanje nadvojvode Johanna postavlja glinskog pukovnika Josipa Jelačića za hrvatskog bana. U ratu s Mađarskom, koji je započeo 11. rujna 1848., držao se relativno suzdržano, ali je zato odigrao veliku ulogu u vojnim operacijama kao treći vojnik monarhije. Rat završava 13. kolovoza 1849 uz presudnu pomoć ruskih postrojbi, a već 29. srpnja 1849. bila je obavljena promocija časnika monarhije gdje su Komandirski križ reda Marije Terezije, drugi orden po važnosti u monarhiji, dobili feldmaršal grof Laval Nugent i general topništva grof Josip Jelačić kao najznačajnije osobe za održanje Habsburga na vlasti, odmah iza nadvojvode Johanna, feldmaršala grofa Radetzkyog i feldmaršala kneza Windischgrätza koje su dobili najveće odlikovanje; Grofovski križ reda Marije Terezije.

Posljednje godine[uredi VE | uredi]

Grof Laval Nugent je pokušao natjerati dvor da za glavnu austrijsku vojnu luku izabere Rijeku, i time Hrvatskoj i Rijeci donese velika ulaganja monarhije, ali i novu vojnu snagu. Sve što je grof Laval predlagao da se napravi u Rijeci, učinjeno je u Puli. Kao dobrovoljac je sudjelovao 1859. godine u bitci pokraj Solferina, kad je katastrofalno poražena austrijska vojska.

Grof Laval Nugent umro je u Bosiljevu 22. kolovoza 1862. godine. Iz tog dvorca prebačen je u sarkofag u grobnici „MIR JUNAKA“ na Trsatu, do sarkofaga svoje žene, i tu je počivao gotovo cijelo stoljeće.

Remećenje vječnog mira[uredi VE | uredi]

Prilikom "restauracije" trsatske gradine 1960., sedam obiteljskih grobnica pretvoreno je u zahode i pomoćne prostorije restorana. Nakon eshumacije, kosti su stavljene u vrećice i sahranjene u zajedničku grobnicu na groblju Trsat, iako neki smatraju da se kosti danas nalaze u Londonu.

Museum Nugent[uredi VE | uredi]

Grof Laval Nugent je uz restauraciju srednjovjekovnog trsatskog kaštela 1837., koja je bila prva takve vrste u Hrvatskoj, na toj lokaciji namjeravao utemeljiti muzej u želji za spajanjem svojih najvećih strasti (umjetnost, obiteljsko naslijeđe i ponos zbog dubokih korijena te fascinacija Frankopanima). Museum Nugent trebao je objedinjavati mauzolej obitelji Nugent te veliku umjetničku zbirku koju je Laval namjeravao sakupiti iz obiteljskih izvora te kupovinom frankopanskih umjetnina. Ideja se počela realizirati službenim utemeljenjem Museuma Nugenta 1843. godine. Zbirka je uključivala dvadesetak antičkih skulptura i 1500 starogrčkih vaza (iskopano u okolici Napulja na Lavalovu inicijativu; danas se nalaze u Arheološkom muzeju Hrvatske u Zagrebu), tridesetak antičkih poprsja, numizmatičku zbirku, brončane skulpture, renesansni i barokni namještaj, zbirku dokumenata, zbirku grafika osoba koje su bile u izravnoj vezi sa obitelji Nugent, zasebnu zbirku frankopanskih predmeta (namještaj, dokumenti, oružje, niz portreta članova obitelji) te više od 200 slika preuzetih iz zbirki obitelji d'Este (Ferrara, Modena) i Foscari (Venecija).

S ovom zbirkom na Trsatu Rijeka je mogla postati kulturni centar europskog značaja. Ekonomskim padom obitelji krajem stoljeća zbirka se rasula, a u Rijeci su tek ostale krhotine romantičarskog zanosa jedne od najvećih ličnosti hrvatske povijesti. Ono što je i ostalo od zbirke u Hrvatskoj, danas se nalazi u Arheološkom muzeju u Zagrebu i u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja O važnosti zbirke govori i povjesničar Ferdo Šišić koji je prijenos 86 sanduka umjetnina iz Nugentova muzeja na Trsatu u zagrebački Hrvatski narodni muzej (danas Arheološki muzej) 1894. godine oduševljeno pozdravio riječima: "Ova je stečevina osobito digla cijenu našem muzeju, jer je sada, po svoj prilici, iza Bečkog, prvi muzej u Monarhiji obzirom na kiparske radnje." Na žalost, to bogatstvo nikada nije utjecalo na kulturni život Rijeke, što je u prvom redu bila posljedica zatvorenosti obitelji Nugent.

Iz svega navedenog evidentno je da je Trsat bio prvi muzej u Hrvatskoj (Narodni muzej u Zagrebu, danas Arheološki muzej, službeno počinje s radom 1846. godine), i da je bio muzej u današnjem smislu riječi, jer je uz izloženu postavu pozornost bila posvećena restauratorskoj djelatnosti (Paronuzzi je restaurirao Trsat) odnosno evidenciji i obradi spomenika i dokumenata, a to je klasična zadaća kustosa (Mijat Sabljar).

Posjedi[uredi VE | uredi]

  • Trsatska gradina, danas u posjedu Grada Rijeke
  • Grad Bosiljevo, dvorac je danas vlasništvu g. Bežaneca
  • Dvorac Sušica, danas Stara Sušica - u posjedu Grada Rijeke, koristi ga Dom Mladih
  • Imanje u Stelniku (na cesti između Rijeke i Karlovca)
  • Kaštel
  • Lović (na cesti između Karlovca i Vodostaja)
  • Dvorac Dubovac