Ilirski pokret

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Danica Ilirska

Ilirski pokret naziv je za politički pokret koji su, u ozračju hrvatskog narodnog preporoda razvio najprije u Hrvatskoj, a kao svoj cilj imao je kulturno i političko jedinstvo svih „Ilira“, to jest južnih Slavena. Pokret je trajao od 1830. do 1843.

Glavne odrednice pokreta[uredi VE | uredi]

Ilirski pokret nastao je pod utjecajem djela slovačkoga preporoditelja Jana Kollára o slavenskom jedinstvu (panslavizam). Sam pojam „ilirski“ preuzet je iz humanističke historiografije, a trebao je dokazati da su Slaveni autohton narod na tom prostoru. Tako je „ilirski“ postao sinonim za „južnoslavenski.“ Prema Kolláru svi su Slaveni jedan narod s četiri narječja: ruskim, češkim, poljskim i ilirskim. Jedinstveni književni jezik, utemeljen na staroj dubrovačkoj književnosti viđen je kao glavna odrednica toga jedinstva.

Ilirski pokret je istoznačnica za hrvatski narodni preporod u prvoj polovici 19. stoljeća, nazvan prema ilirskoj ideji. Temeljni cilj pokreta bio je buđenje hrvatske nacionalne svijesti i stvaranje hrvatske nacionalne osobnosti. U otežanim državno-političkim uvjetima njemačke i mađarske prevlasti, pokret je stavljao razvoj hrvatske nacije u širi, slavevnski okvir.

Južnoslavensku nacionalnu cjelinu pokret je nazivao ilirskom polazeći od hrvatske kulturne tradicije i znanstveno pogrešne predodžbe o južnoslavenskim narodima kao potomcima nekadašnjih ilirskih plemena. Ilirska ideja imala je za cilj i suzbijanje postojećih hrvatskih državnih i regionalnih usitnjenosti i podjela (kajkavski korpus u sjevernoj Hrvatskoj, Slavonija i Dalmacija), kao i otpor već tada izraženoj srpskoj nacionalnu ideologiji koja je hrvatsko kajkavsko područje ubrajala u slovenski, a štokavsko u srpski nacionalni koprus.

Zasade ilirskoga pokreta prihvatio je dio pravoslavnoga žiteljstva u Hrvatskoj, kao i dio Slovenaca u Koruškoj i Štajerskoj, ali nisu i središnja područja srpskog i slovenskog nacionalnoga pokreta. Ilirski pokret sastavni je dio procesa postupnog oblikovanja hrvatske nacije i njezina identiteta te je svojim postignućima u velikoj mjeri utjecao na hrvatski preporodni razvoj u 19. stoljeću.

Tijek pokreta[uredi VE | uredi]

Vođa ilirskog pokreta bio je Ljudevit Gaj koji 1835. objavljuje prvi broj Novina horvatzkih s književnim podliskom „Danica Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka“ u kojem su objavljivani domoljubni tekstovi, najčešće budnice i davorije. Već sljedeće godine (1836.) novine mijenjaju naziv u Novine ilirske, a podlistak se zove „Danica ilirska.“ 1838. Gaj dobiva dozvolu za otvaranje tiskare. Važnu su ulogu u širenju pokreta imale „ilirske čitaonice“, a prva je otvorena Ilirska čitaonica u Zagrebu. Po uzoru na Maticu srpsku, utemeljenu 1826., i u ostalim se slavenskim narodima osnivaju matice s narodnim imenom (Matica češka 1831., Matica slovačka 1863., Slovenska matica 1864.), kao ustanove za promicanje narodne svijesti i kulture. Pod utjecajem ilirskih ideja, 10. veljače 1842. grof Janko Drašković predlaže utemeljenje Matice ilirske, koja je do 1850. djelovala u okviru Ilirske čitaonice u Zagrebu.

Pokret se gasi 1843., kad je bečki dvor, u strahu od jedinstvenog nastupanja južnih Slavena unutar Monarhije, zabranio uporabu ilirskog imena. Nastavlja se, međutim, hrvatski narodni preporod, a ustanove i izdanja koja su nosila ilirsko ime, odsada će se nazivati hrvatskima.

Ilirski pokret u Sloveniji[uredi VE | uredi]

Ilirski pokret s većim je ili manjim entuzijazmom prihvaćen i kod susjednih naroda. Od Slovenaca osobiti je utjecaj ilirski pokret imao u graničnim pokrajinama, Štajerskoj i Koruškoj, a veliki zagovornik ilirizma bio je Stanko Vraz, koji se međutim 1837. odvojio od slovenskih iliraca i pridružio hrvatskima, to jest Ljudevitu Gaju. Na to ga je potaklo razmišljanje da je Slovencima potrebno snažno zaleđe kako bi se mogli oduprijeti germanizaciji. Stoga je predlagao da se u višoj kulturi rabi „ilirski jezik“, a u jednostavnijim spisima slovenski jezik. Tu je naišao na snažan otpor France Prešerena.

Ilirski pokret među Srbima[uredi VE | uredi]

Među Srbima ilirski pokret nije doživio veći uspjeh. Premda su nakon zabrane ilirskoga imena ilirci počeli objavljivati list „Branislav“ u Beogradu (1844.), srpski intelektualci ne pokazuju interes za ilirske ideje. Kneževina Srbija sve se više osamostaljivala, pa su se i vođe srpskoga naroda u Habsburškoj Monarhiji sve više okretali prema Beogradu.

Literatura[uredi VE | uredi]

Vidi još[uredi VE | uredi]