Logor Dretelj

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Logor Dretelj na karti BiH
Logor Dretelj
Logor Dretelj
Logor Dretelj

Logor Dretelj bio je sabirni logor kojeg je vodila Hrvatska Republika Herceg-Bosna kraj Čapljine od travnja 1993. do travnja 1994. tijekom Bošnjačko-hrvatskog sukoba u sklopu rata u Bosni i Hercegovini.[1] Jedna je od tragičnih pogrešaka sukoba bosanskohercegovačkih Hrvata s Bošnjacima između 1993. i 1994.

U logoru su također zlostavljani Srbi od strane vojnika Hrvatskih obrambenih snaga Blaža Kraljevića.[2][3]

Logor[uredi VE | uredi]

Logor se nalazio između Čapljine i Međugorja, u Hercegovini. Tijekom Jugoslavije, bio je korišten kao vojarna JNA, te se sastojao od šest skladišta. Tijekom Operacije Lipanjske zore, Dretelj su zarobile postrojbe HOS-a, te ga koristile kao svoju vojarnu, i zatvor za srpske ratne zarobljenike. Nakon smrti zapovjednika HOS-a Hercegovine, generala bojnika Blaža Kraljevića, srpski zarobljenici iz Dretelja predani su HVO-u[4]. Poslije raspada HOS-a u Hercegovini krajem 1992. Dretelj preuzimaju vlasti HVO-a. Prema optužnici Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY), pripadnici HVO-a su počeli držati bošnjačke muškarce u logoru od travnja 1993. do travnja 1994. Broj zarobljenika bio je najveći 11. srpnja 1993., kada je HVO držala 2,270 Bošnjaka u zatvoru. Nakon toga, prosječan broj zatvorenika bio je oko 1700.[5]

U ljeto 1993., Hrvatska Republika Herceg-Bosna i HVO su proveli akciju masovnog hapšenja bošnjačkih muškaraca diljem doline Neretve, uključujući i Bošnjaka koji su služili u HVO-u, te ih zatvorila u logoru Dretelj. Mnogi od zatvorenika su bili civili. Tijekom kolovoza i rujna 1993., kriteriji HVO-a za puštanje zatvorenika na slobodu bili su brak sa Hrvaticom ili posjedovanje vize i pisma garancije da će napustiti BiH.[5]

Uvjeti u logoru bili su teški i nezdravi zbog prenapučenosti, loše ventilacije i manjka kreveta. HVO je davala zatvorenicima malo hrane i vode. Barem jedan zatvorenik je navodno preminuo u srpnju 1993. zbog vručine.[5]

Bilo je također zabilježeno da je HVO povremeno tukla, ali i psihički napastovala zatvorenike. Bošnjaci u izoliranim ćelijama su bili osobito premlaćivani i ponižavani.[5]

Barem četvero zatvorenika poginulo je u tom razdoblju u Dretelju.[5] Međunarodni odbor Crvenog križa dobio je dozvolu posjetiti lokaciju tek u rujnu 1993. Tada je HVO premjestila neke zatvorenike u Silos u Čapljini, kako bi prikrila znakove okrutnog psihičkog i fizičkog ponašanja.[5]

Zatvaranje logora[uredi VE | uredi]

Prema pisanju tjednika Nacional 2001., postoje dokumenti koji jasno pokazuju da je vlada Hrvatske Republike Herceg-Bosne svojim odlukama utemeljila velike zatvore na Heliodromu, Gabeli, Dretelju, te druge logore u Hercegovini, i da je na njima potpis dr. Jadranka Prlića, nakon Daytonske mirovne konferencije dugogodišnjeg ministra vanjskih poslova BiH. Takve su tvrdnje upućivale na izravnu odgovomost političara Herceg Bosne za ratni zločin. Prije svih na odgovornostpokojnog Mate Bobana i Prijelazne vlade Jadranka Prlića, proglašene u svibnju 1993., nakon dogovora o provedbi Vance-Owenova plana za BiH. No Prlić je više puta odlučno demantirao informacije o postojanju službenih dokumenata o logorima HVO-a u Hercegovini i srednjoj Bosni te svojoj osobnoj odgovornosti. U Dnevnom avazu od 22. kolovoza 2001. Prlić je izjavio: "Vlada Herceg Bosne nikad nije izdala nalog za formiranje tih logora, ni ičega što bi na njih sličilo."[6]

CNN je objavio reportažu snimljenu u Drežnici, sjeverno od Mostara, o stravičnim svjedočanstvima nekolicine Bošnjaka, upravo puštenih iz logora u Gabeli i Dretelju. Postojanje hrvatskih logora u Hercegovini, torture i teški uvjeti života tisuća logoraša u dvama najvećim logorima pod kontrolom HVO-a, tako su postali vijest dana. Samo zahvaljujući golemim diplomatskim naporima hrvatskog ministra vanjskih poslova Mate Granića pokrenulo se njihovo zatvaranje. Granić je tada izravno razgovarao s Bobanom i Prlićem zahtijevajući žurno zatvaranje logora i prolaz za humanitarne konvoje, o čemu je sredinom srpnja 1993. u Makarskoj s bošnjačkom stranom potpisan poseban sporazum. Dok je Boban postojanje logora opravdavao riječima da se radi o zatočeničkim središtima u koje je bošnjačko pučanstvo smješteno radi vlastite sigurnosti, Prlić je shvatio da se postojanje logora više ne može ni tajiti ni braniti. Prlić je otvoreno priznao postojanje logora te, svjestan svoje uloge u njihovu nastajanju, prvi od herceg-bosanskih političara prihvatio Granićeve zahtjeve.[6]

U tom je trenutku i Bobanu i Graniću i Prliću bilo poznato da je samo u trima bošnjačkim logorima - Jablanici, Konjicu i Bugojnu - nasilno zatočeno i torturi izloženo najmanje deset tisuća Hrvata. Preciznih podataka koliko je Hrvata zatočeno u bošnjačkim logorima u Zenici, Tarčinu i Krupanjskoj Rijeci, u tom trenutku nije bilo. Ali, čini se, samo je Graniću bilo jasno da je zatvaranje logora pod kontrolom HVO-a put kojim se zatočeni Hrvati mogu izbaviti iz bošnjačkog zatočeništva. [6]

Ubrzo su počele stizati optužbe na račun Zagreba, State Department je najavio da bi NATO mogao bombardirati položaje HVO-a ako se ne bude propuštala humanitarna pomoć za Bošnjake zatočene u logorima u istočnom Mostaru. Granić je u Hercegovinu poslao tročlanu delegaciju, među njima i kasnijeg Tuđmanova savjetnika za humanitama pitanja dr. Slobodana Langa, da izvide situaciju kako bi od Vlade Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne mogao zatražiti poduzimanje energičnih mjera. Prva je bila pristup u logore djelatnicima Međunarodnog Crvenog križa. Potom je od predsjednika Tuđmana ishodio da zadnjih dana kolovoza ili prvih dana rujna 1993. Bobanu pošalje oštro pismo. Iako nevoljko, pred najavom prijetnji sankcijama prema Hrvatskoj, Franjo Tuđman je tada od Bobana zatražio da se logori odmah zatvore a zatočenici oslobode te da im se pruži sva potrebna pomoć i njega. [6]

Upornošću i ponovnim odlaskom Mate Granića u Mostar, humanitarni konvoj uspio se probiti na lijevu obalu Neretve. 24. rujna, zatvoren je Dretelj, potom je zatvorena Gabela, a do konca godine i svi hrvatski logori, osim Heliodroma u kojem su zatočenici ostali sve do potpisivanja Washingtonskog sporazuma u proljeće 1994.[6]

Optužbe[uredi VE | uredi]

Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Corić i Berislav Pušić su optuženi da su protjerivali Bošnjake iz većinski hrvatskih dijelova Bosne i Hercegovine od studenog 1991. do travnja 1994. Optužnica navodi da su zajedno uspostavili nekoliko zatvoreničkih logora, među njima logor Heliodrom i logor Dretelj, kako bi uhitili i zatvorili tisuće Bošnjaka.[5]

Refik Šarić je bio jedan od bošnjačkih zatvorenika, a kasnije prisilnih suradnika stražara logora. Kasnije se preselio u Dansku. Tamo je 23. studenog 1994. osuđen na osmogodišnji zatvor zbog sudjelovanja u 14 slučajeva mučenja.[7]

U ožujku 2010. je sud u Oslu proglasio čuvara Mirsada Repaka krivim za ratni zločin u logoru protiv bošnjačkih, ali i srpskih zatvorenika, uglavnom civila.[8]

Vidi također[uredi VE | uredi]

Reference[uredi VE | uredi]