NATO

Izvor: Wikipedija

North Atlantic Treaty Organisation
Organisation du Traité de l'Atlantique Nord

Članice NATO-a
Sjedište	Bruxelles
Broj članica	26
Službeni jezici	engleski i francuski
Glavni tajnik	Jaap de Hoop Scheffer
Datum osnutka	4. travnja 1949.
Službena stranica	NATO

Organizacija Sjeverno-atlantskog sporazuma, naziva se još i Sjeverno-atlantski savez, poznatiji po kratici NATO (od engleskog naziva North Atlantic Treaty Organisation, francuski Organisation du Traité de l'Atlantique Nord - OTAN), međunarodna je organizacija vojno-politčke prirode, osnovana je 1949. godine potpisivanjem Sjevernoatlantskog sporazuma (Sporazum iz Washingtona) među dvanaest država tadašnjeg zapadnog bloka.

Osnova Sjeverno-atlantskog saveza je Sporazum država članica, koji je po svojoj prirodi međunarodni ugovor. Sporazum priznaje i podržava njihova pojedinačna prava kao i njihove međunarodne obveze u skladu s Poveljom Ujedinjenih Naroda. Obvezuje svaku državu članicu da sudjeluje u rizicima i odgovornostima, uspostavlja sustav zajedničke obrane te zahtijeva od svake od njih da ne prihvaća nikakve međunarodne obveze koje bi mogle biti u suprotnosti sa Sporazumom.

Političko središte Organizacije i trajno sjedište Sjevernoatlantskog vijeća je u Bruxellesu (Belgija).

Sadržaj

1 Države članice
2 Organizacijska struktura
3 Rasprava o članstvu
4 Izvori
5 Vanjske poveznice
- 5.1 Ostali projekti

[uredi] Države članice

Danas Organizacija Sjevernoatlantskog sporazuma ima 26 država članica.

Države osnivači su dvanaest država koje su 4. travnja 1949. godine u Washingtonu potpisale Sjevernoatlanstki sporazum:

Belgija	Kanada
Danska	Francuska
Island	Italija
Luksemburg	Nizozemska
Norveška	Portugal
Ujedinjeno Kraljevstvo	SAD

Karta Nato država-članica po godini ulaska.

Savezu je naknadno pristupilo još četrnaest država, i to u pet krugova proširenja :

Proširenje NATO saveza u Europi

Očekuju pristupanje:

Albanija (2009.)
Hrvatska (2009.)

[uredi] Organizacijska struktura

Sjevernoatlantsko vijeće, Odbor za obrambeno planiranje i Skupina za nuklearno planiranje glavne su institucije za razvoj politike i donošenje odluka. Odluke koje je donijelo svako od tih tijela imaju istu važnost i predstavljaju dogovorenu politiku zemalja članica, bez obzira na razinu na kojoj su donesene. Ovim tijelima podčinjeni su specijalizirani odbori.

[uredi] Sjevernoatlantsko vijeće

Sjevernoatlantsko vijeće (eng. North Atlantic Council, kratica NAC) jedino je tijelo NATO-a koje je formalno uspostavljeno Sjevernoatlantskim sporazumom iz kojeg crpi svoje ovlasti (članak 9. Sporazuma). Vijeće ima političke ovlasti i pravo donošenja odluka koje se tiču Saveza. Sastoji od stalnih predstavnika svih država članica koji se sastaju najmanje jedanput tjedno, a po potrebi i u kratkom roku. Vijeće se također sastoji i na višim razinama koje obuhvaćaju šefove država i vlada, ministre vanjskih poslova, ministre obrane. Sjednicama Vijeća predsjedava Glavni tajnik NATO-a (ili njegov zamjenik).

Pitanja koja se razmatraju i odluke koje se donose na sastancima Vijeća pokrivaju aspekte djelatnosti NATO-a, i često se temelje na izvješćima i preporukama koje pripremaju podčinjena povjerenstva. Isto tako, predmete rasprave može predložiti bilo koji od nacionalnih predstavnika ili Glavni tajnik. Stalni predstavnici rade prema napucima svojih vlada.

Odluke u Vijeću donose se jednoglasno i to zajedničkim pristankom. Nema glasovanja niti se odluke donose većinom. Na taj način nemoguće je donijeti odluku koja će obvezati državu koja u njezinom donošenju nije sudjelovala niti je na nju pristala. Svaka država članica zadržava potpunu suverenost i odgovornost pri donošenju svojih odluka.

Pripreme za rad Vijeća vrše potčinjeni odbori odbori odgovorni za pojedina područja aktivnosti NATO-a.

NATO 2002 Sumit u Pragu.

[uredi] Odbor za obrambeno planiranje

Odbor za obrambeno planiranje (eng. Defence Planning Committee, kratica DPC) sastavljen je od stalnih predstavnika, ali se sastaje i na razini ministara obrane najmanje dvaput godišnje. U radu odbora sudjeluju sve države članice, osim Francuske. Odborom predsjedava Glavni tajnik NATO-a. Odbor je glavno tijelo za donošenje odluka glede pitanja planiranja kolektivne obrane i integrirane NATO vojne strukture te daje smjernice vojnim vlastima NATO-a. Rad Odbora priprema veći broj podređenih odbora, među kojima je najvažniji Odbor za obrambenu reviziju (eng. Defence Review Committee, kratica DRC) koji nadzire postupak organizacije oružanih snaga unutar NATO-a i poručava druga pitanja vezana uz združenu vojnu strukturu.

[uredi] Skupina za nuklearno planiranje

Skupina za nuklearno planiranje (eng. Nuclear Planning Group, kratica NPG) sastoji se od ministara obrane država članica koje sudjeluju u radu Odbora za obrambeno planiranje (svi, osim Francuske). Unutar Skupine raspravlja se o posebnim političkim pitanjima koji se tiču nuklearnog naoružanja. Skupinom predsjedava Glavni tajnik NATO-a. Rad Skupine za nuklearno planiranje priprema Skupina osoblja NPG (eng. NPG Staff Group), sastavljena od članova nacionalnih izaslanstava država koje sudjeluju u NPG, članova Međunarodnog vojnog osoblja i predstavnika Strateških zapovjednika. Skupina obavlja rad u ime Stalnih predstavnika NPG-a. Skupina na visokoj razini (eng. High Level Group, kratica HLG) je visoko savjetodavno tijelp NPG-a na području nuklearne politike i planiranja. Ovom skupinom predsjedavaju SAD.

[uredi] Civilna organizacija i strukture

Stalni predstavnici i nacionalna izaslanstva
Glavni tajnik
Međunarodno osoblje

[uredi] Vojna organizacija i strukture

Vojni odbor
Vojno-zapovjedna struktura
- Savezničko zapovjedništvo za operacije
- Savezničko zapovjedništvo za transformaciju
Međunarodno vojno osoblje

[uredi] Rasprava o članstvu

[uredi] Hrvatska

Nepristrana točka gledišta ovog članka je osporena. (Rasprava)
Ne postavljajte ovaj predložak ako niste pokušali ispraviti sporne dijelove teksta!

Ovaj članak izgleda kao osobno mišljenje ili priča i možda zahtjeva čišćenje.
Molimo vas, pomozite unaprijediti članak ponovno ga pišući ili ispravljajući u enciklopedijskom stilu.

Hrvatske vlade od početka 21 stoljeća smatraju ulazak naše države u NATO jednim od svoja dva vanjskopolitička prioriteta (drugi je ulazak u EU).^[1] S takvim stajalištem se 2003. godine slagalo čak 60 % stanovnika, ^[2] ali tada je došlo do drastičnih negativnih promjena. Početak rata u Iraku zajedno s zahtjevom NATO saveza da se zatvori general Gotovina^[3] je dovelo do pada popularnosti tako da 2006 godine samo 24% posto hrvatskih stanovnika podržava ulazak u NATO ^[4] Jedna od olakšavajućih okolnosti za potencijalni ulazak naše zemlje u savez je navodna ustavna neodređenost da li je ili ne potreban referendum. U cilju pokazivanja kakva je razmišljanje državne elite o ovom pitanju 23. ožujka 2007 godine predsjednik Stjepan Mesić, premijer Ivo Sanader i predsjednik Sabora Vladimir Šeks su izjavili da nema potrebe za referendumom pošto su uvjereni da Hrvati podržavaju ulazak u NATO ^[5] Ova zajednička izjava je gotovo odmah bila izazvala političku oluju tako da se predstavnici SDSS-a i HSS-a očitovali kako je referendum nužan.

Zbog gotovo svima očitog narodnog neslaganja o ulasku u NATO ^[6] hrvatska vlada je 2006. godine na zahtjev saveza ^[7] donijela plan o promotivnoj kampanji tijekom koje bi se trebale prikazati beneficije članstva u savezu ^[8]. Na novinarska pitanje o planu državni organi su izjavili da ne smiju ništa reći pošto je radi Annual Membership plana za ulazak u NATO proglašen državnom tajnom.^[9] Bez obzira na to osnovni dijelovi plana su postali očiti tijekom 2007. godine kada su odjednom počela izlaziti istraživanja javnog mijenja po kojima Hrvati podržavaju ulazak u savez. Po tim redovnim istraživanjim koje vodi GFK od proljeća 2007. godine tijekom svibnja te godine samo se 25 % stanovnika protivi ulazu u NATO dok ga čak 52 % podržava ^[10]. To je čak 9 postotni rast podrške u odnosu na istraživanje javnog mijenja koje je provela ova ista kompanija u ožujku 2007, a čak 28 postotni rast u odnosu na istraživanje javnog mijenja jedne druge kompanije iz jeseni 2006 godine. Kako je taj način porasta popularnosti sumnjiv GFK-u su stigli mnogi novinarski upiti o načinu dolaska do tih rezultata, ali on je na njih uvijek odbija odgovarati upućujući zainteresirane na hrvatsku vladu koja je platila istraživanja. Hrvatska vlada s druge strane također odbija objasniti brojeve ^[11]. zbog čega dovodi do sumnje kako ti rezultati nisu realni i da spadaju u propagandne akcije s ciljem mijenjanja javnog mišljenja.

Hrvatska je 3. travnja 2008. primila pozivnicu za punopravno članstvo u NATO-u, koje se očekuje početkom 2009. godine.

21. travnja 2008. godine Republika Hrvatska je završila prvi krug pregovora o pristupanju NATO savezu. Time je dokazala svoju spremnost sudjelovanja u kolektivnoj obrani te spremnost na doprinos miru i sigurnosti u euroatlantskoj zajednici.

Nakon prvog sastanka koji je bio posvećen političkim i vojnim pitanjima, 7. svibnja održati će se pregovori o financijskim, obrambenim i pravnim pitanjima. Tada bi se trebao odrediti i doprinos koji će RH uplaćivati u proračun NATO-a. Očekuje se da će protokol o pristupanju biti potpisan u srpnju 2008.

[uredi] Finska

Finska sudjeluje gotovo u svim akcijama programa Partnerstvo za mir i daje snage za mirovne operacije u Afganistanu i na Kosovu. Istraživanja javnog mijenja pokazuje da je tamošnje stanovništvo potpuno protivno protiv ulaska u NATO ^[12]. Mogućnost ulaska u ovaj vojni savez je bilo jedno od glavnih pitanja tijekom Finski predsjednički izbori 2006predsjedničkih izbora 2006 godine. Glavni opozicijski kandidat za predsjednika Sauli Niinisto je podržavao ulazak u NATO čemu se protivio dotadašnji predsjednik Tarja Halonen koja je i dobila izbore. Njena pobjeda je otklonila mogućnost ulaska Finske u NATO barem tijekom njenog predsjedničkog termina. S druge strane ministarstvo obrane zahtjeva ulazak u NATO kako bi se pojačala sigurnost ove skandinavske zemlje.^[13]

Bivši finski predsjednici Martti Ahtisaari i Mauno Koivisto stoje na različitim barikadama po ovom pitanju. Prvi se zalaže za ulazak u savez kako bi se postalo član organizacije gdje se nalaze i druge demokratske zemlje, dok se drugi tome protivi znajući da Rusija ne bi ovu promjenu dobro prihvatila. .^[14]

[uredi] Švedska

1949 godine Švedska je izabrala da ne uđe u NATO savez čime je postavila temelje svoje politike neutralnosti koja seže do današnjih dana. Ova politika je bila neupitna tijekom cijelog hladnog rata, ali tijekom devedesetih godina počelo se raspravljati o mogućem ulazu u savez. Iako su se vladajuće stranke protivile ulasku u NATO švedski vojnici su sudjelovali tijekom NATO operacija u Bosni, na Kosovu i Afganistanu. ih stranaka švedske po ovom pitanju je postala očita krajem 2006 godine kada se trebala donesti odluka o kupovini 2 nova transportna aviona ili da se po ovom pitanju uđe u kooperaciju s NATO savezom.^[15]

Istraživanje javnog mijenja iz 2006 godine je pokazalo da se većina šveđana protivi ulasku u NATO ( 46 % protiv i 22 % za ).^[16]

[uredi] Ukrajina

Ministar obrane Ukrajine Anatolij Hrytsenko je izjavio da će njegova zemlja imati akcijski plan za ulazak u NATO do ožujka 2006 godine, a da će se izvršavati od rujna. Konačna odluka o mogućem ulazu se očekuje da će biti donesena u 2008 godini, a puno članstvo da će biti moguće od 2010.^[17]

Ideja Ukrajinskog ulaska u savez je dobila podršku od nekoliko lidera država koje se tamo nalaze. Među državnicima koji su pružili javnu podršku se nalaze rumunjski predsjednik Traian Basescu^[18] i slovački predsjednik Ivan Gašparovič .^[19]. S druge strane zamjenik ministar vanjskih poslova Rusije je izjavio da članstvo u NATO savezu nije u interesu Ukrajine i da ono neće poboljšati njihove odnose .^[20]

Trenutačno većina stanovnika Ukrajine je protiv ulaska u NATO bez obzira na njihove političke poglede. Ovo protivljenje je bilo iskazano putem protestnih okupljanja i skupljanjem potpisa. Bivši premijer Jurij Jekhanurov je bio izjavio kako do ulaska u savez neće doći sve dok je narod protiv njega. ^[21]

Planovi za članstvo su prekinuti 14 rujna 2006 zbog velikog protivljenja NATO savezu^[22]. Trenutačna vlada Ukrajine je pokrenula informativnu kampanju kako bi prikazala beneficije ulaska u ovaj savez.