Mletačka Albanija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Mletačka republika oko 1560. i Mletačka Albanija označena rozo južno od Dubrovnika, oko Kotora (Cattaro)

.

Mletačka Albanija (talijanski: Albania Veneta) je bilo ime za posjede Mletačke republike u južnoj Dalmaciji koji je držala pod svojom vlašću od 1420 do 1797. To je prvotno bilo cijelo obalno područje današnje sjeverne Albanije i Crne Gore, ali je vremenom južna albanska a dijelom i crnogorska obala izgubljena na račun Osmanskog carstva 1571 godine.

Ime i zemljopisne osobine[uredi VE | uredi]

Ime Mletačka Albanija (talijanski: Albania Veneta) služilo je prije svega da se jasno razgraniče dijelovi Albanije, oni kojima vlada Mletačka republika, dakle; Mletačka Albanija, od onih kojima vlada Osmansko carstvo- Osmanska Albanija, (Albania Ottomana). [1].

Ovi mletački posjedi protezali su se od južne granice Dubrovačke Republike do Drača na albanskoj obali. Mletački posjed nikad nije išao dublje od 20 km od obale Jadranskog mora. Nakon 1573 godine, južna granica pomaknula se do sela Kufin pored Budve, jer su Osmanlije zauzeli Bar i Ulcinj u Crnoj Gori.
Nakon toga mletačke zemlje bile su koncetrirane oko Boke Kotorske i uključivale su slijedeće gradove; Kotor, Risan, Perast, Tivat, Herceg Novi, Budva i Sutomore.

Povijest[uredi VE | uredi]

Venecija je postupno još od X st. polako stjecala kontrolu nad Jadranom, tako su 1420 godine uspjeli su držati većinu obale pod svojom kontrolom. Mlečani su uspjeli vrlo brzo asimilirali jezik starosjedioca, Dalmatski jezik u svoj Venecijanski jezik. Mletačke zemlje oko Kotora zvale su se od 1420 do 1797 godine Mletačka Albanija, i bile su dio Mletačke republike[2].

Kad su Turci stali zauzimati balkanske zemlje u XV st., kršćansko slavensko stanovništvo Dalmacije se višestruko uvećalo zbog brojnih izbjeglica. Već pri kraju XVII st. romansko stanovništvo povijesne Mletačke Albanije bilo je u manjini, kako to u svojoj knjizi Dalmazia etnica, incontri e fusioni, iznosi talijanski povjesničar Oscar Randi.[3]Nakon što je napoleonova Francuska, zauzela i pokorila Mletačku republiku 1797 godine, zemlje Mletačke Albanije postale su dio napoleonove Kraljevine Italije,[4] a nakon toga su 1809 godine, ušle u francuske Ilirske pokrajine. Nakon Napoleonovog poraza 1813. g. u bitci kod Leipziga, Habsburgovci su 1814 godine zemlje Mletačke Albanije priključili Austrijskom carstvu.

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Albanci su živjeli na jugu Mletačke Albanije, oko Ulcinja i Drača. U kraju oko Kotora živjeli su Slaveni i romanizirano stanovništvo, vjerski to je bio katolički kraj.[5]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Paulucci, Luigi. Le Bocche di Cattaro nel 1810. str. 24
  2. Durant, Will. The Renaissance. str. 121
  3. Randi, Oscar. Dalmazia etnica, incontri e fusioni. str. 37-38
  4. Sumrada, Janez. Napoleon na Jadranu.str. 159
  5. Durant, Will. The Renaissance.pag. 139

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Bartl, Peter. Le picciole Indie dei Veneziani. Zur Stellung Albaniens in den Handelsbeziehungen zwischen der Balkan- und der Appenninenhalbinsel. In: Münchner Zeitschrift für Balkankunde 4 (1981-1982) 1-10.
  • Bartl, Peter. Der venezianische Türkenkrieg im Jahre 1690 nach den Briefen des päpstlichen Offiziers Guido Bonaventura. In: Südost-Forschungen 26 (1967) 88-101.
  • Cecchetti, Bartolomeo. Intorno agli stabilimenti politici della repubblica veneta nell'Albania. In: Atti del Regio Istituto veneto di scienze, lettere ed arti. Bd. 3, Seria 4, S. 978-998. 1874.
  • Gelcich, Giuseppe. Memorie storiche sulle bocche di Cattaro. Zara 1880.
  • Martin, John Jeffries. Venice Reconsidered. The History and Civilization of an Italian City-State, 1297–1797. Johns Hopkins UP. New York, 2002.
  • Paulucci, Luigi. Le Bocche di Cattaro nel 1810 Edizioni Italo Svevo.Trieste, 2005.
  • Schmitt, Oliver. Das venezianische Albanien (1392 - 1479). (=Südosteuropäische Arbeiten. 110). München 2001.
  • Sumrada, Janez. Napoleon na Jadranu / Napoleon dans l'Adriatique. Založba Annales. Koper, 2006.
  • Tagliavini, Carlo. Le origini delle lingue neolatine. Patron Ed. Bologna 1982.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]