Ilirske pokrajine

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ilirske pokrajine
Les Provinces Illyriennes
zavisne o Francuskom Carstvu
Flag of the Napoleonic Kingdom of Italy.svg
 
Flag of the Habsburg Monarchy.svg
 
Zastava dbk-rep sv-vlaho.jpg
1809.–1813. Flag of the Habsburg Monarchy.svg
 
Flag of the United States of the Ionian Islands.svg
Lokacija Ilirskih pokrajina
Glavni grad Ljubljana
Jezik/ci francuski i ilirski jezik
Politička struktura zavisne o Francuskom Carstvu
Generalni guverneri
 - 1809.-1811. Auguste Marmont
 - 1811.-1813. Henri-Gratien Bertrand
 - 1813. Jean-Andoche Junot
 - 1813. Joseph Fouché
Povijest
 - Mir u Schönbrunnu 14. listopada 1809.
 - poraz Napoleona u bitci kod Leipziga 1813.
Stanovništvo
 - 1811. 1,504,258[1] 

Ilirske pokrajine (francuski: Les Provinces Illyriennes) naziv je za hrvatske i slovenske zemlje pod francuskom vlašću u doba Napoleona, a dobile su ime po starosjediocima Ilirima. Stariji hrvatski naziv za ove pokrajine je Slovinske države [2].

Nakon poraza u bitci kod Wagrama Austrijsko carstvo bilo je prisiljeno Schönbrunnskim mirom prepustiti Francuskoj veliki dio svojih zemalja.

Francuzi su 14. listopada 1809. od zapadnog dijela Koruške, potom od Kranjske, Hrvatske i Vojne krajine jugozapadno od Save, te kraja oko Gorice, Trsta, Istre, Dalmacije do Boke kotorske utemeljili Ilirske pokrajine. Nakon Napoleonovog poraza 1813.g. u bitci kod Leipziga Habsburgovci su preuzeli vlast nad Ilirskim pokrajinama, a 1816. godine na njihovom području osnovali su Kraljevinu Iliriju.

Ustrojstvo vlasti[uredi VE | uredi]

Središte Ilirskih pokrajina bilo je u Ljubljani. Godine 1809. Napoleon je izdao privremeni dekret koji je nepotpun pa je trebalo neprestano izdavati nove uredbe, tako da je došlo do pravnog partikularizma zbog različitoga povijesnog i gospodarskog razvoja. Tako je Ilirija imala pet sustava uprave s različitom feudalnom podlogom. Upravna struktura bila je neujednačena. Ilirija je pripojena Francuskoj dekretom, a ne ustavom, malo je francuskih zakona uvedeno u Iliriju, agrarna reforma nije provedena, generalni guverner bio je odgovoran samo ministrima u Parizu. Stanovništvo Ilirije imalo je vlastito državljanstvo i isprave koje nisu bile francuske, vlast je nadzirala promet putnika i roba.[3]

Tek 15. travnja 1811. donesen je dekret o uređenju Ilirskih pokrajina. Vladi Ilirskih pokrajina (le gouvernement general des provinces d'Illyrie) stajali su na čelu pored generalnoga guvernera (upravitelja), još i generalni intendant financija i povjerenik za pravosuđe (le commissaire de justice). Guverneru je bila podčinjena sva vojska u Pokrajinama, kao i državno redarstvo (žandarmerija), te cjelokupna uprava. Nadalje mu je povjereno utvrđivanje gradova, gradnja cesta i predlaganje imenovanja viših činovnika, kao i časnika, dok je niže činovnike imenovao on sam. Napoleonovim je dekretom ograničena guvernerova vlast u odnosu na vrijeme dok je tu dužnost obnašao Marmont, jer su se od tada guverneri trebali gotovo u svim poslovima konzultirati sa središnjim francuskim ministrima. Glavne poslove uprave same, a naročito zemaljski proračun, imao je u rukama generalni intendant financija, u dogovoru sa samim guvernerom. Pod generalnim intendantom su generalni prihvatnik (receveur) i blagajnik, a generalni guverner imao je tajnika vlade. Povjerenik za pravosuđe, kojemu je nadređeni bio guverner, bio je zadužen za pravosudne poslove.[4]

Generalni guverner, generalni intendant, povjerenik za pravosuđe i dva prizivna sudca iz Ljubljan činili su Malo vijeće (petit conseil) Ilirskih pokrajina, kojemu je predsjedavao guverner, a koje je u svojim rukama koncentriralo sve pravosudne i upravne poslove. Nadležnost mu je bila trojaka i u nekim je civilno-sudbenim raspravama bila najviša instancija, dakle kasacijski sud, onda vrhovno upravno sudište i povrh toga još je određivalo smjer unutrašnje politike izdavajući odredbe.[4] Vijeće je bilo kasacijski sud za sporove koji ne prelaze 200.000 franaka. Za sporove više od tog iznosa nadležan je bio kasacijski sud Carstva. Utok za pomilovanje, suspenzije izvršenja presuda također su bili u nadležnosti kasacijskog suda Carstva.[3]

Odluke trojice čelnika Ilirije donosile su se na francuskome, talijanskome i njemačkome jeziku.[3]

Sudstvo je bilo odvojeno od uprave. U svakom kotaru smješten je pomirbeni sud s jednim sucem (juge de paix), dok su u gradovima Ljubljani, Villachu, Novom Mestu, Lienzu, Rijeci, Karlovcu, Gorici, Zadru, Splitu, Dubrovniku i Kotoru osnovani sudbeni stolovi prvoga stupnja (tribunal de premiere instance) za sve građanske i kaznene parnice s predsjednikom, dva suca, tri pristava i državnim odvjetnikom. U gradovima Ljubljani, Trstu, Rijeci i Dubrovniku osnovani su trgovački sudovi (tribunal de commerce) s predsjednikom, četiri suca i dva pristava za trgovačke parnice (suci su bili imenovani između trgovaca, kupaca ili novčara). Nadalje su osnovana tri prizivna sudišta (cours d' appel) u Ljubljani, Zadru i Dubrovniku. Pod prvo su spadali Kranjska, Koruška, Istra i civilna Hrvatska, pod drugo Dalmacija, a pod treće Dubrovnik i Boka. Kod ljubljanskoga sudišta bilo je pored prvoga predsjednika još i drugi predsjednik, osam sudaca, četiri pristava i državni odvjetnik, te se dijelilo na dva odsjeka (section), dok je kod sudova u Zadru i Dubrovniku bilo pored predsjednika samo četiri suca, dva pristava i državni odvjetnik. U Vojnoj Hrvatskoj zadržani su i nadalje kapetanski i regementski sudovi, od kojih se moglo žaliti na vrhovni vojni sud u Karlovcu bez daljega priziva. Na čelu cjelokupnog ilirskoga pravosuđa stajao je povjerenik za pravosuđe, koji je nadzirao sve sudove i rješavao pritužbe na pojedine suce.[4]

Coat of arms of Croatia.svg

Ovaj članak dio je niza o
povijesti Hrvatske

Generalni guverneri[uredi VE | uredi]

Teritorijalno-administrativna podjela[uredi VE | uredi]

Upravna podjela Francuskog Carstva s upravnom podjelom Ilirskih pokrajina

Napoleonovim dekretom od 15. travnja 1811. (Decret sur l'organisation de l'Ilirie) Ilirske pokrajine bile su podijeljena na šest civilnih i jednu vojnu provinciju:[5]

Ilirske pokrajine

Civilne provincije dijelile su se na 20 okružja (Districts), i to: Kranjska na tri (Ljubljana, Novo Mesto i Postojna), Koruška na dva (Villach i Lienz), Istra na četiri (Trst, Gorica, Kopar i Rovinj), civilna Hrvatska na tri (Karlovac, Rijeka i Senj), Dalmacija na pet (Zadar, Split, Šibenik, Makarska i Hvar) i Dubrovnik na tri (Dubrovnik, Kotor i Korčula). Okružja su pak sačinjavali kotari (cantons), njih 96, a ovi opet gradske i seoske općine. Od ovih provincija civilnu je Hrvatsku činio sav prostor nekadašnje austrijske Istre s Pazinom, Primorje od Mošćenica do uključivo Senja, te otoci Krk, Rab, Cres i Lošinj pored sve ostale zemlje do Save. U svakoj je provinciji stajao na čelu posebni intendant, u okružjima i kotarima podintendanti (subdelegue), u gradskim općinama načelnici (maire), a u seoskim starješine. Uz svakoga od ovih čelnika nalazilo se vijeće sastavljeno od upravnih činovnika, a u općinama od građana, odnosno seljana.[4]

Vojnu Hrvatsku ustrojio je maršal Marmont tako što ju je podijelio u pukovnije: Ličku s Gospićem kao stožernim mjesto, Otočačku, Ogulinsku i Slunjsku, potom Glinsku i Petrinjsku koje su poslije nosile naziv 1. i 2. banske.[3] U Vojnoj Hrvatskoj, u kojoj je ostala netaknuta bivša krajiška uprava, na čelu se nalazi viši časnik s naslovom vojnog intendanta sa sjedištem u Karlovcu, uz kojeg je postojalo središnje ravnateljstvo (direction centrale) kao vijeće za upravne, a naročito za financijske poslove. Vojni intendant bio je izravno podčinjen guverneru.[4] Bečki Dvor nastojao je privući časnike da pređu Savu i ne služe Francuze, ali uspjeh je bio ograničen. Časnici su bili Francuzi koji nisu znali hrvatski jezik, ali su imali uz sebe satnika Hrvata adjutant–majora koji je prenosio zapovijedi.[3]

Dekretom od 12. veljače 1810. Ilirske su pokrajine podijeljene u dvije divizije sa sjedištem u Ljubljani i Zadru, svaka pod zapovjedništvom divizijskoga generala.[3]

Bilješke[uredi VE | uredi]

Povezani članci[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]