Mletačka Republika

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Mletačka Republika
Serenissima Repubblica di Venezia
Grad - država
Flag of Palaeologus Emperor.svg
697.–1797. Flag of the Habsburg Monarchy.svg
Zastava Grb
Zastava Grb
Lokacija Mletačke Republike
Mletačka Republika 1796.
Glavni grad Venecija
Jezik/ci venecijanski, latinski
Religija katolicizam
Vlada Republika
Dužd
 - 697. - 717. Paolo Lucio Anafesto (prvi)
 - 1789. – 97. Ludovico Manin (zadnji)
Povijest
 - uspostavljena 697.
 - Zadarski mir 18. veljače 1358.
 - Sporazum iz Leobena 17. travnja
* Tradicionalno, osnivanje Reoublike datira se 697.

Mletačka Republika, službeno Presvijetla Mletačka Republika (talijanski: Serenissima Repubblica di Venezia, venecijanski: Repùblica de Venesia ili Serenìsima Repùblica Vèneta), bila je država koja se prostirala u dijelovima današnje Italije, Hrvatske, Crne Gore, Albanije, Grčke i Cipra, sa središtem u današnjem talijanskom gradu Veneciji. Postojala je od 9. do 18. stoljeća (1797. godine).

Povijest Mletačke Republike[uredi VE | uredi]

Mletačka Republika razvila se kao tipična ranosrednjovjekovna tvorevina, iz jednoga grada, kao patricijska republika. Osnova buduće republike bio je grad Venecija koji je nastao kao naselje izbjeglica, prvenstveno iz gradova Akvileje, Padove, Altiniuma i Concordije pred stalnim provalama i pljačkama Longobarda, Huna i ostalih stepskih naroda u sjevernu Italiju nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva. Ovi prognanici naseljavali su se zbog sigurnosti na otoke Venecijanske lagune (više od 118 otoka i otočića). Isprva na najveći Rivoalto (današnji otok Venecija, četvrt Rialto), a kasnije i na ostale. Iseljavanje stanovnika Akvileja i ostalih okolnih rimskih gradova na otoke u Venecijanskoj laguni otpočelo je već u 5. st., a nastavilo se i u slijedećem stoljećima.

U prvim desetljećima 8. st. građani Lagune izabrali su svog prvog dužda, Ursusa, koji je bio podložan Bizantu i dobio njegove vladarske naslove hypatus i dux. Postoji, međutim, i jedna starija kronika (jako nepouzdana, kronika Ivana Đakona) po kojoj je prvi mletački dužd bio Anafestus Paulicius, izabran na tu dužnost još 697. godine. Stolovao je izvan lagune u obližnjem naselju Herakleji.

Venecija se razvila u 9. st. i 10. st. zahvaljujući trgovini s Levantom, prije svega s tadašnjim glavnim gradom Istočnog Rimskog Carstva Konstatinopolom. Trgovina luksuznom egzotičnom robom (začini, mirisi, bjelokost) donosila je Mletačkoj Republici velike prihode jer je s vremenom Republika stekla nešto poput monopola na taj oblik trgovine po cijelom Sredozemlju. U to vrijeme grad je dobio i sveca zaštitnika u liku evanđelista svetog Marka čije su relikvije venecijanski trgovci uspjeli nabaviti u Aleksandriji.

Mletačka republika odigrala je važnu ulogu u križarskim ratovima, a na prijevozu i organizaciji ratova uspjela se znatno obogatiti i povećati broj svojih prekomorskih posjeda. Vrhunac tadašnjih stremljenja Mletačke Republike bilo je zauzimanje i pljačkanje Carigrada uz pomoć križara 1204. godine za dužda Enrica Dandola i uspostavljanje Latinskog Carstva na ruševinama Bizanta.

Prikaz Venecije turskog admirala Piri Reisa (15. st.).

U 15. stoljeću Venecija je dosegla svoj vrhunac. S više od 200.000 stanovnika bila je središte svjetske trgovine i najveći lučki grad na svijetu, sa 150 kanala i 400 mostova. Raskošne građevine koje su podsjećale na orijentalne uzore, postajale su sve raskošnije. Nicale su nove palače, bogato opremljene od umjetnika kao što su Tintoretto, Veronese, Tizian i Giorgione.

Istočnosredozemni mletački posjedi.

Pad Mletačke Republike započeo je kada su Turci osvojili Carigrad. Upravo porazno djelovalo je portugalsko otkriće morskog puta u Indiju. Od sada se, na primjer, mogao dobiti papar iz Lisabona za petinu jeftinije no što mu je bila cijena u Veneciji. Trgovačke su veze opustjele, moć i bogatstvo nestajalo, Venecija se sve više pretvarala u umirući grad.

Tijekom 18. stoljeća Venecija je postala jednim od najelegantnijih i najljepših gradova u Europi koji je značajno utjecao na umjetnost, arhitekturu i književnost. Nakon 1070 godina, Mletačka republika je izgubila svoju neovisnost kada je Napoleon Bonaparte 12. svibnja 1797. godine osvojio Veneciju nas početku svoje vladavine.

Vlast u Mletačkoj Republici[uredi VE | uredi]

Lion of Saint Mark.svg

Na samom početku Mletačke Republike gradski dužd je vladao potpuno autokratski, no kasnije je njegova vlast ograničena institutom promissione, vlastitim obećanjem koje je dao prilikom izbora. Rezultat toga bio je da je dužd dijelio vlast s Velikim vijećem, sastavljenim od 480 članova uzetih iz venecijanskih patricijskih obitelji, na taj način "Dužd nije mogao učiniti ništa bez Velikog vijeća ali isto tako ni Veliko vijeće nije moglo ništa učiniti bez njega". Mletačka Republika dijelila se na Kopneno zaleđe (Domini di Terraferma), Stato da Mar i Dogado.[1]

U XII. st. na intervenciju aristokratskih obitelji iz Rialta dodatno su smanjene duždeve ovlasti uspostavljanjem Malog vijeća (1175.), koje se sastojalo od šest duždevih savjetnika i Quarantie (1179.) kao vrhovnog suda. Te su institucije 1223. godine pretvorene u Signoriu (Gospoština) koja se sastojala od dužda, Malog vijeća i tri čelnika Quarantie. Signoria je postala središnje tijelo vlasti i predstavljala kontinuitet Republike, baš kao što kaže slavna izreka: "Se è morto il Doge, niente Signoria" ( "Ako je dužd mrtav, nije Signoria"). Tad su ustanovljene sapientes (mudroslovni uredi), isprva dva a kasnije šest, koji su u kombinaciji s ostalim ustanovama tvorili Collegio, iz kojih se oblikovala izvršna vlast Republike. 1229. godine osnovan je Consiglio dei Pregadi (Vijeće umoljenih), senat, od 60 članova izabranih u Velikom Vijeću.[2]

Ovakav razvoj političke strukture vlasti davao je duždu vrlo malo moći, stvarna vlast otišla je u ruke Velikog Vijeća. Tako je Mletačka Republika imala mješoviti tip vlasti, kombinirajući monarhiju u liku dužda, aristokraciju u senatu, i demokraciju u Velikom vijeću. [3] Velikom se političkom misliocu renesanse Machiavelliju vlast u Mletačkoj Republici daleko više sviđala od one u njegovoj Firenci.

1335. godine osnovano je Vijeće desetorice, koje je odmah po osnutku postalo središnje političko tijelo. Članovi tog vijeća radili su u tajnosti. Oko 1600. godine dominacija Vijeća desetorice nad Velikim vijećem počela se shvaćati kao prijetnja Republici te su ovlasti Vijeća desetorice bitno umanjene.

1454. godine osnovan je Vrhovni sud, u kojem su bila tri državna inkvizitora. Cilj suda bila je zaštita sigurnosti Republike pomoću špijunaže, kontrašpijunaže i unutrašnjeg nadzora uz mrežu doušnika. Time se Republika željela osigurati da ne dođe pod vlast jednog "vladara", poput mnogih drugih talijanskih gradova iz tog doba. Jedan od inkvizitora - popularno zvan Il Rosso ("crveni") zbog svoje skerletnog ogrtača - biran je od strane duždevih savjetnika, a dva - popularno zvana I Negri ( "crni") zbog crnog ogrtača - birani su od strane Vijeća desetorice. Vrhovni sud s vremenom je preuzeo neke ovlasti Vijeća desetorice.

1556. godine osnovano je vladino tijelo Proveditori ai beni inculti, za unapređenje poljoprivrede povećanjem poljoprivrednih površina i poticanjem privatnih ulaganja. To tijelo je posljedica stalnog porasta cijena žitarica tijekom 16. stoljeća te se njime htjelo potaći prijenos kapitala iz trgovine u poljoprivrednu proizvodnju.

Hrvatske zemlje pod Mlecima[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hrvatske zemlje pod mletačkom vlašću

Kamena ploča s prikazom mletačkog lava na Trsatu u Rijeci

Kako su Mlečani bili vrsni pomorci, dobar je dio Dalmacije, Istre, Kvarnera i Kvarnerića kraće ili duže vrijeme bio pod kontrolom Mletačke Republike.

Najveće širenje mletačkih posjeda u Zaleđu, od početka 1500-ih. Uz svaki teritorij stoji godina pripajanja.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Mletačka Republika: imperijalna baština
  2. Catholic Encyclopedia, "Venecija", str 602.
  3. The Political Ideas of St. Thomas Aquinas, Dino Bigongiari ed., Hafner Publishing Company, NY, 1953. p. xxx in footnote.

Poveznice[uredi VE | uredi]

Bibliografija[uredi VE | uredi]

  • Berengo, Marino: Il governo veneziano a Ravenna, [1].
  • Da Mosto, Andrea: L'Archivio di Stato di Venezia, Biblioteca d'Arte editrice, Roma, 1937.
  • Mutinelli, Fabio: Lessico Veneto, tipografia Giambattista Andreola, Venezia, 1852.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]