Pacta conventa

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
rukopis iz 14. st., Narodni muzej u Budimpešti

Pacta conventa (lat. dogovoreni sporazumi; zvana još i Qualiter, prema prvoj riječi) je sporazum za koji se smatra da je sklopljen oko 1102. godine između ugarskog kralja Kolomana i hrvatskog plemstva. Takve sporazume sklapalo je i ostalo europsko plemstvo sa svojim kraljevima. Međutim, iako je sporna autentičnost i vrijeme nastanka tog sporazuma, o čemu polemika traje od sredine 19. stoljeća, vjerojatnost je da je doista postojao dokument koji je regulirao prava i obaveze između kralja i plemstva.

Povijest[uredi VE | uredi]

Najstariji nađeni rukopis ugovora potječe iz 14. stoljeća i nalazi se na kraju Trogirskog rukopisa djela Historia Salonitana Tome Arhiđakona[1], ali kao poseban dodatak umetnut nakon kroničareve smrti. Rukopis se sada nalazi u Narodnom muzeju u Budimpešti[2].

Naziv Qualiter je po početku dokumenta:

Qualiter et cum quo pacto dederunt se Chroates regi Hungariae
"Kako i kojim sporazumom su se predali Hrvati kralju Ugarske"

Spis je objavio Trogiranin Ivan Lučić u svom velikom djelu De regno Croatiae et Dalmatiae libri sex (Šest knjiga o kraljevstvu Hrvatske i Dalmacije) iz 1666. godine[3].

Prvi hrvatski političar koji se pozvao na Pacta conventa bio je Nikola Škrlec Lomnički, zagrebački veliki župan i raniji protonotar kraljevstva, na požunskom saboru 1790./1791. godine. Vjerodostojnost sporazuma još nekoliko desetljeća nije bila dovedena pod znak sumnje od strane mađarskih povjesničara, npr. György Fejér ga je 1829. uvrstio u svoj diplomatički zbornik i datirao 1096. godinom.[4] Međutim, godine 1844. je mađarski povjesničar István Horváth pokrenuo pitanje autentičnosti i tvrdio da je Mađarska osvojila Hrvatsku silom. Politički motivirano sporenje hrvatskih i mađarskih povjesničara nastavilo se do 1918.[5]. Isticano je i da nije riječ o međudržavnom ugovoru, već o jednostavnoj bilješci (Ferdo Šišić, Milan Šufflay, Isidor Kršnjavi).

Današnji argumenti za osporavanje su:

  • Pacta Conventa je pisana tri stoljeća kasnije korištenim vokabularom, dakle ona potječe iz 14. stoljeća;
  • dokument ima genealoške netočnosti. Koloman se navodi kao sin kralja Ladislava, a zapravo je bio njegov nećak. Da je dokument autentičan, vjerojatno bi se navelo Kolomanovo točno srodstvo s prethodnim vladarem.
  • u mađarskim izvorima nema spomena o tom dokumentu, što dodatno ukazuje na činjenicu da je spomenuti izvor falsifikat.

Poznata hrvatska povjesničarka Nada Klaić je o ovome obavijestila stručne krugove, a u svojoj je knjizi naglasila da je tu bila riječ o uobičajenom razvitku kroz koji su prolazile sve tadašnje mlade države[6]. Ipak, opće je uvjerenje suvremenih povjesničara da je barem usmeni dogovor Kolomana s hrvatskim plemstvom postojao, o čemu svjedoči:

  • zasebno krunjenje kraljeva za Hrvatsku,
  • nastavak sazivanja hrvatsko-dalmatinskih i slavonskih sabora,
  • održavanje banske službe
  • privilegije dalmatinskim komunama (Trogir).

Neven Budak piše: »Ugovor između njega (Kolomana) i predstavnika dvanaest hrvatskih plemena u obliku u kojemu je dospio do nas svakako nije autentičan, ali je gotovo sigurno da je do nekog ugovora među njima moralo doći[7]

Kao dokaz o postojanju dogovora, Nikola Jakšić navodi nalaz ostave s 2000 Kolomanovih srebrnjaka u selu Lepuri u široj okolici Benkovca, na lokaciji uz srednjovjekovnu cestu Via magna koja je vodila od Zadra u unutrašnjost preko Knina. U istom mjestu pronađen je crkveni kompleks iz vremena kneza Branimira, a topografskom analizom podataka iz nekoliko dokumenata Jakšić pokazuje da se radi o srednjovjekovnom selu Podgrađe u kojem je u 14. i 15. stoljeću bilo sjedište sudbenog stola. Smatra da je Podgrađe bilo mjesto saborovanja i ranije, pa da je upravo na tom mjestu došlo do sklapanja sporazuma kralja Kolomana s dvanaest hrvatskih rodova u zaleđu najvažnijeg dalmatinskog grada. Trag sporazuma bi po Jakšiću bila velika ostava novca iz Kolomanovog vremena.[8]

Ivo Goldstein dolazak Arpadovića u Hrvatsku promatra kao normalnu srednjovjekovnu pojavu, uobičajenu i nimalo katastrofalnu. Osim toga, on podsjeća na to da je za vladavine Arpadovića država de facto djelovala prije kao neka vrsta personalne unije negoli kao jedinstvena država[9].

Sporazum[uredi VE | uredi]

Od god. 1102. Hrvatska i Ugarska su imale istoga vladara, ali kao dvije zasebne kraljevine. U Biogradu na Moru prigodom krunidbe, Koloman je obećao sva javna i državna prava Kraljevini Hrvatskoj, te je priznao hrvatskim velikašima još neka povlastice. Hrvati su pak priznali Kolomana za hrvatsko-dalmatinskog kralja i obvezali su se da će ga pomagati u ratu, i to o svom trošku do Drave, a preko Drave o njegovom trošku.

Sva vladarska prava Kraljevine Hrvatske prešla su na Kolomana i njegove nasljednike, pa su tako oni imali pravo na:

  • imenovanje bana,
  • izdavanje privilegija i darovnica,
  • potvrda na saboru izglasanih zakona,
  • skupljanje poreza i carina,
  • uživanje "kraljevske zemlje" (lat. terra regalis) izumrle hrvatske narodne dinastije,
  • vrhovno zapovjedništvo nad hrvatskom vojskom i
  • određivanje vanjske politike.

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. Goldstein 1995
  2. Hercigonja 2006, str. 144: "Uz Codex traguriensis pridodan je tekst poznat u znanosti kao Qualiter (zbog naslova Qualiter et cum quo pacto dederunt se Chroates regi Hungariae) ili Pacta conventa koji je, zbog implikacija u interpretiranju državno–pravnih odnosa između Hrvatske i Mađarske, dugo i intenzivno intrigirao hrvatsku historiografiju."
  3. Goldstein 1995
  4. Andrić 2001, str. 38.
  5. Hrvatska opća enciklopedija (2006), članak Pacta conventa
  6. Klaić 1971
  7. Budak 1994 se osvrće na dokument tek tom jednom rečenicom, bez navođenja naziva "ugovora"
  8. Jakšić 1998
  9. Goldstein 1995

Literatura[uredi VE | uredi]