Pokretna traka

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Pokretna traka se u osnovi sastoji od beskrajne gumene ili plastične trake i dva bubnja,od kojih je jedan pogonski a drugi služi za zatezanje trake.
Pokretne trake za prijenos sumpora od željezničkih vagona do nasipa, a zatim od nasipa do broda.
Fordova montažna traka (1913.)

Pokretna traka (ili trakasti transporter) se u osnovi sastoji od beskrajne gumene ili plastične trake i dva bubnja,od kojih je jedan pogonski a drugi služi za zatezanje trake. Može prenositi robu vodoravno i koso (ponekad i vertikalno), a kut nagiba ovisi od izbora pokretne trake i sipkosti materijala. Pokretne trake su bitan čimbenik u suvremenoj industriji. Koriste se za prijevoz materijala iz jednog procesa u drugi, u suradnji s različitom prijevoznom i strojnom opremom. Važnost pokretnih traka često je zanemarena jer se one uobičajeno promatraju kao dio opreme koji ne stvara probleme i koji radi dugo vremena bez kvara. Konstrukcija pokretnih traka stalno se poboljšava, pa su postali neizbježan dio suvremene industrije i svakodnevnoga života. Otkriće elektriciteta i električnih motora omogućio je izradu pokretnih traka za prijevoz materijala i ljudi u proizvodnim postrojenjima, tvornicama, rudnicima, lukama, skladištima, zračnim lukama, trgovinama, i drugo. Industrije koje ih koriste su automobilska, računalna i elektronička industrija, poljoprivreda, proizvodnji hrane i pića, avionska, farmaceutska, kemijska industrija, za tisak novina i pakiranje, rudarstvo, metalurgija i druge. [1]

Danas se u proizvodnji pokretnih traka uobičajeno koriste: pamuk, tkanina, koža, neopren, najlon, poliester, poliuretan, uretan, PVC, guma, silikon i čelik. Izbor materijala uvjetovan je stvarnom primjenom pokretne trake. Pokretna traka ima isto veliku primjenu u unutrašnjem prijevozu. Odlikuje se povoljnim svojstvima, kao što su jednostavna konstrukcija, vrlo mala potrošnja energije u odnosu na masu prevezene robe, miran rad, i drugo.

Pokretne trake mogu biti:

  • ravne pokretne trake,
  • lučne pokretne trake,
  • pokretne trake s člankastom trakom,
  • pokretne trake za prijevoz kamena, šljunka, pijeska i sličnog materijala,
  • pokretne trake za prijevoz drobljenog kamena,
  • pokretne trake u protueksplozivnoj izvedbi ("S" izvedba),
  • izvedba pokretne trake od nehrđajućeg čelika za prehrambenu industriju,
  • pokretne trake za sitnozrnate materijale,
  • izvedba pokretne trake s podesivom (harmonika) trakom za rasute materijale,
  • izvedba pokretne trake s podesivom trakom za prehrambenu industriju,
  • montažne trake.

Povijest pokretne trake[uredi VE | uredi]

Ljudi se koriste načelima pokretnih traka tisućama godina. Drevni narodi su, koristeći balvane kao valjke, prevozili teške terete, poput velikih kamenih blokova za gradnju palača i hramova. Prve pokretne trake bili su podosta jednostavne. Imale su drvene valjke i traku koja je putovala preko njih. Najranije pokretne trake bile su izrađene od kože, kanvasa ili gume. U početku pokretne trake su se koristile samo za prijevoz vreća žita na kratke udaljenosti, ali njihova se konstrukcija polako poboljšavala, tako da su se počele koristiti i za prenošenje težih tereta.

Zahvaljujući razvoju tehnologije, umjesto drva počeo se koristiti metal, posebice čelik, za upotrebu na višim temperaturama i u svrhu povećanja trajnosti. U tvrtki Sandvik (Švedska) 1901. izumljena je i počela se proizvoditi čelična pokretna traka. Otada se istražuju novi, lakši i jeftiniji materijali, pa su stoga mnogi dijelovi danas izrađeni od plastike. Međutim upotreba plastike nije uvijek moguća, npr. kod visokih temperature i kod traka s teškim uvjetima rada, pa se i dalje koristi čelik.

Henry Ford je 1913. u svojem pogonu Rouge u Dearborneu (Michigan) uveo ugradbenu liniju na osnovi pokretne trake, za sastavljanje svojega vrlo popularnog automobila Model-T, što je omogućilo veliko povećanje proizvodnje. Vrijeme potrebno za sklapanje limene oplate (sašije) smanjeno je s 12 sati i 30 minuta na 2 sata i 40 minuta, a od 1914. na 1 sat i 30 minuta. U idućih deset godina svi proizvođači automobila počeli su koristiti pokretne trake za sklapanje. Tako su one postale uobičajen način prijevoza teške i velike robe unutar tvornica.

Jedna od prekretnica u povijesti razvoja pokretnih traka bila je uvođenje sintetičkih materijala za trake. To je počelo tijekom Drugoga svjetskog rata, ponajviše zbog nestašice prirodnih materijala poput pamuka, gume i platna. [2]

Zanimljivosti[uredi VE | uredi]

Najdulja pokretna traka na svijetu nalazi se u Zapadnoj Sahari. Duga je 98 kilometara, od rudnika fosfata u Bu Craau do obale Atlantskoga oceana u El Aaiúnu. Najdulja pojedinačna pokretna traka prevozi vapnenac i škriljevac od Meghalaye u Indiji do Sylheta u Bangladešu i duga je 17 kilometara.

Vrlo zanimljiva, praktična i zabavna primjena pokretne trake vidljiva je u suši (ili sushi) restoranu, gdje se tanjuri sa sušijem (raznolikom sirovom ribom) nalaze na okretnoj pokretnoj traci, koja putuje kroz restoran i prolazi pokraj svakog stola, tj. gosta, brzinom od 8 centimetara u sekundi. Gosti mogu naručiti jelo ili pak jednostavno uzeti što žele od svježe pripremljenog sušija s putujuće pokretne trake. Pokretnu traku za takvu vrstu restorana u Japanu je izumio Yoshiaki Shiraishi 1958., jer je imao problema s osobljem u svojemu malom restoranu i poteškoće pri njegovu samostalnom vođenju.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. [1] Prof. dr. sc. Nedjeljko Perić, Prof. dr. sc. Ivan Petrović, Doc. dr. sc. Mario Vašak : "Procesna automatizacija ", FER, 2013.
  2. Lovrin, Debelić: “Povijest trakastih konvejera”, hrcak.srce.hr/file/48480, 2014.