Hrvatski narodni preporod

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Hrvatski preporod, djelo Vlahe Bukovca

Hrvatski narodni preporod naziv je za nacionalno-politički i kulturni pokret koji se u prvoj polovici 19. stoljeća, pod utjecajem prosvjetiteljstva i romantizma, ali i sličnih pokreta u drugim zemljama Habsburške Monarhije (npr. češki narodni preporod, slovački narodni preporod, mađarski politički i kulturni preporod), razvio na području Hrvatske. Ilirski pokret je srodan pojam hrvatskom narodnom preporodu, oba pokreta se isprepliću.[1] Trajao je od 1813. odnosno 1830. do 1874., može ga se ovako podijeliti:[1]

  1. pripremno razdoblje od kraja 18. stoljeća do 1829. godine
  2. početni period od 1830. do 1834.
  3. razvijeni period od 1835. do 1842.
  4. doba zabrane ilirskog imena, 1843. do 1845.
  5. doba iščezavanja ilirskoga imena i prevlast narodnoga, od 1846. do 1874.

Za završne je faze bitna pojava Bachova apsolutizma.

Naziv razdoblja[uredi VE | uredi]

U vrijeme kad u europskim književnostima romantizam ulazi u završnu fazu, u hrvatskoj književnosti tridesetih godina javlja se pokret koji se naziva ilirskim pokretom, ilirskim preporodom, ilirizmom.

Noviji povjesničari književnosti nazivaju to razdoblje hrvatskim narodnim i književnim preporodom, a u ponekad i samo "preporod".

Naziv hrvatski narodni i književni preporod određuje novu orijentaciju: nacionalnu (političku) i kulturnu (književnu). Riječ je, dakle, o nacionalno-političkom i kulturnom pokretu koji ulazi u kontekst europskom romantizma kao poseban njegov sastojak, a koji je odraz sveopće europske slike tog doba, kada je Europa bila zahvaćena valom nacionalnih preporoda, nacionalnih buđenja odnosno buđenja narodne svijesti, kako u visokointelektualnim slojevima, tako i u najnižim i nepismenim društvenim slojevima.

Pripremno razdoblje (do 1829.)[uredi VE | uredi]

Razvoj nacije usko je vezan uz uporabu vlastitog jezika, tu Hrvati dugo nisu imali sreće, u uredima, vojsci i školama rabio se latinski, njemački ili talijanski (ovisno o vremenu i području). Marija Terezija (1740.-1780.) provodila je reforme države, centralizaciju. U Beču je osnovan "Theresianum", u kome su se školovali mladi plemići, djeca ugarskih i hrvatskih plemića. Šišić kaže da je to početak germanizacije hrvatskog plemstva a time i otuđenja narodnom jeziku.[2] Car Josip II. 1784. godine[3] proglašava zakon o postupnom zamjenjivanju latinskog jezika njemačkim u zemljama Krune sv. Stjepana. Zakon je povučen 1790. (po smrti Josipa II.). Nakon što je u zajedničkom saboru (hrvatsko-mađarskom) 1791. donesen zaključak da se tuđi jezik ne smije uvoditi kao službeni, ali će se mađarski jezik odmah uvesti u gimnazije i na sveučilište,[4] na zasjedanju koje je počelo 7. lipnja 1791. godine nacionalni Hrvatski sabor donosi odluku o uvođenju mađarskog jezika u hrvatske osnovne i srednje škole kao neobvezatnog predmeta[5][6]. Bio je to početak sve očitije mađarizacije. U Hrvatsku stižu učitelji mađarskog jezika, izdana je gramatika mađarskog jezika na kajkavskom narječju, koju su studenti spalili na Katarinskom trgu u Zagrebu.[5][7]

Raspadom Mletačke Republike 1797. godine Mletačka Dalmacija pripala je Austriji. Hrvati i Srbi iz Dalmacije željeli su sjedinjenje s Hrvatskom, ali car to nije htio pa je suzbijao to traženje svim sredstvima.[8] Prva austrijska uprava nad Dalmacijom trajala je od 1797. do kraja 1805. godine, kada dolazi pod francusku vlast. U francusko ime Dalmacijom je upravljao providur, Mlečanin Vicko Dandolo, što je uzrokovalo potalijančivanje naroda, službeni jezik je bio talijanski.

Godine 1805. odlukom Sabora u Požunu mađarski jezik postaje službenim jezikom (u ugarskim uredima), od 1827. odlukom Sabora u Hrvatskoj on postaje obvezatnim nastavnim predmetom u višim školama: jer da mladež inače ne bi mogla naći namještenja u zajedničkim uredima.[9] Nacionalno osviješteni hrvatski intelektualci suprostavljaju se mađarizaciji i bore se za očuvanje hrvatskog jezika.

Spomen ploča na "Narodnom domu"

Hrvatski intelektualci bore se za očuvanje hrvatskog indentiteta. Kako je jezik bitna odrednica nacionalnog indentiteta, svoju su borbu usmjerili na očuvanje hrvatskog jezika. Na taj način ulaze u obzor europskog romantizma koji podiže kult nacionalnom jeziku i nacionalnoj kulturnoj baštini. Jezik je prava domovina (Die wahre Heimat ist eigentlich die Sprache - Humboldt). Nagovještaj nacionalnog buđenja je poziv zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca (Poziv na sve duhovne pastire svoje biskupije, 1813.) za skupljanje narodnog blaga - početak je buđenja nacionalne svijesti. Godine 1815. Antun Mihanović u brošuri Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnem jeziku ističe:

Vse kaj žive i prirodnog glasa ima

Vu njem drhče, plače i vsaku čut očita.

Mihanović želi da hrvatski jezik dobije isti status kakav imaju i drugi nacionalni jezici.

Početni period (1830.-1834.)[uredi VE | uredi]

Najveće usluge u afirmaciji hrvatskog jezika pripadaju Ljudevitu Gaju i Kratkoj osnovi horvatsko-slavenskog pravopisanja. Tiskana je u Budimu 1830. na hrvatskom i njemačkom jeziku. Gaj se zalaže za "čistoću" hrvatskog jezika: "dajte da krasni naš materinski jezik od smetja i izvarkov izčistimo". Josip Kušević napisao je 1830. knjižicu De municipalibus iuribus et statutis regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae u kojoj na temelju isprava dokazuje poseban državnopravni položaj Hrvatske od narodnih vladara, preko Pacte convente do danas.[10] Zaključak zasjedanja Sabora 5. kolovoza 1830. je: "...poslanicima nalažu neka nastoje da se zakonom uredi pitanje o učenju mađarskog jezika kao obveznog predmeta u ovim kraljevinama". Službeni jezik je i dalje latinski.[10] Na zasjedanju zajedničkog sabora u Požunu Mađari traže uvođenje mađarskog kao službenog jezika, nisu to uspjeli izboriti, zadovoljili su se mađarskim kao obveznim predmetom u svim školama.[10] Javlja se Pavao Štoos pjesmom Kip domovine vu početku leta 1831, koja je reakcija na saborske zaključke iz 1830.[11] Godinu poslije 1832. Ivan Derkos objavljuje Duh domovine nad sinovima svojim koji spavaju, Janko Drašković svoju Disertaciju iliti razgovor darovan gospodi poklisarom. Hrvatski feudalci pružaju otpor mađarizaciji zadržavanjem latinskog jezika, Drašković prosvijećeno traži za hrvatski jezik ista prava koja imaju mađarski i latinski jezik.[12] Gajeva prva molba ugarskom Namjesničkom vijeću poslana je ožujka 1832. za izdavanje novina na hrvatskom jeziku, Franjo I. primio je Gaja 1833. i 9. srpnja 1834. godine ostvarena je velika pobjeda u borbi za hrvatski jezik.[13] Na zajedničkom saboru 1835. Mađari su tražili mađarski kao nastavni jezik u svim školama Hrvatske od petog razreda gimnazije na dalje, nakon 10 godina znanje mađarskog jezika da bude uvjet za primanje u javnu službu. Ovi zahtjevi su odbijeni, zaključeno je da će Hrvatska sa Slavonijom uvesti mađarski jezik kao službeni. Hrvatski zastupnici obratili su se kralju s molbom da ne odobri taj zaključak, što je kralj poštivao i zaključak nije primijenjen.[14]

Razvijeno doba (1835.-1842.)[uredi VE | uredi]

Godine 1835. izlaze prvi brojevi horvatskih Novina. To je bio znak afirmacije kulturnog programa, afirmacije jedinstvenog književnog jezika sa štokavskom osnovicom. Iako je vrlo mali broj Hrvata govorio štokavski, štokavska je osnovica izabrana zato što je predstavljala najbolji osnov za zajednički jezik južnih slavena. Iako je sam Ljudevit Gaj govorio kajkavski, štokavskim su govorili neki od današnjih Hrvata, Crnogorci, Bosanci, i Srbi. Otvaraju se čitaonice u kojima se mogu čitati novine i knjige na narodnom jeziku, u siječnju 1838. godine u Varaždinu, u ožujku u Karlovcu, u kolovozu se Ilirska čitaonica otvara u Zagrebu.[15] Mađari u Požunu 1839. traže pripojenje Slavonije Ugarskoj, što je odbijeno.[16] U Ilirskoj knjižnici se 1840. osniva Narodno kazalište, 1841. Gospodarsko društvo, 1842. Matica ilirska.[17] Neprijatelji su isposlovali kraljevsku naredbu od 11. siječnja 1843. kojom je zabranjeno ilirsko ime.[18]

Doba zabrane ilirskoga imena (1843.-1845.)[uredi VE | uredi]

Drugoga svibnja 1843. Ivan Kukuljević Sakcinski održao je prvi govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru, u kome je tražio da se narodni jezik uvede kao saborski i uredovni jezik umjesto latinskoga.[19] Kako je u Hrvatskoj ilirsko ime zabranjeno, brošura "Što namjeravaju Iliri" Bogoslava Šuleka tiskana je u Beogradu, kao i list Branislav 1844. godine.[20] Pisanje Branislava uvjerilo je dvor da ilirsko ime nije opasno za njhovu vlast, pa je 3. siječnja 1845. dopuštena uporaba ilirskoga imena u književnosti, dok je ostala njegova zabrana za politički djelokrug.[21]

Iščezavanje ilirskoga imena i prevlast hrvatskoga (1846.-1874.)[uredi VE | uredi]

Drugoga dana zasjedanja skupštine zagrebačke županije 1845. na Markovom trgu došlo je do tragičnih srpanjskih žrtava krivnjom mađarona i vojske.[22] Antun Nemčić je ovom događaju posvetio svoju Himnu žrtvam 29. srpnja 1845. Narodna skupština 25. ožujka 1848. donosi tzv. narodna zahtijevanja: imenovanje Josipa Jelačića banom i čin generala, vlada nezavisna od Ugarske, ukidanje staleških povlastica i kmetstva.[23] Biskup Strossmayer 1860. traži vraćanje hrvatskog jezika u sve škole i urede te sjedinjenje Dalmacije s užom Hrvatskom.[24] Dalmacija dobiva sabor u Zadru 1861. godine, u kome 1862. počinje izlaziti Narodni list. Ban Josip Šokčević 1860. uvodi u urede hrvatski jezik.[25] Zaključak banske konferencije u Zagrebu 1860./1861. traži od cara uvođenje hrvatskoga jezika u sve javne poslove, osnutak hrvatsko-slavonske dvorske kancelarije, imenovanje velikih župana te sjedinjenje Vojne krajine, Dalmacije, Kvarnerskih otoka i i istarskih kotara (Volosko, Labin i Novigrad) Hrvatskoj. Car prihvaća traženja o jeziku i župane, umjesto dvorske kancelarije osniva privremeni Hrvatski dvorski dikasterij. Status Dalmacije car prepušta zastupnicima dalmatinskoga sabora, gdje su autonomaši imali većinu.[26]

Levin Rauch, neprijatelj Hrvata postaje banskim namjesnikom 27. lipnja 1867. te provodi izbore uz progon pristaša narodnjaka. Rezultat je 52 unionistička zastupnika i 14 zastupnika opozicije u novome Saboru, koji su poslije izbora napustili Sabor. Takav krnji Sabor s Ugarskom je potpisao Hrvatsko-ugarsku nagodbu, koja je potvrđena 24. rujna 1868.[27] Ivan Mažuranić je imenovan za bana 1873. godine. 29. studenoga 1874. Matica ilirska mijenja ime u Matica hrvatska. Time se zaključuje ilirski pokret i hrvatski narodni preporod, hrvatsko ime pobijedilo je ilirsko, Hrvati su se izborili za svoj jezik.[28] Iako nije izvojevana ukupna pobjeda (ujedinjenje hrvatskih zemalja), u hrvatskom narodnom preporodu hrvatski je narod postao jedinstveniji i organiziraniji, što će mu olakšati dalju borbu za opstanak.[29]

Hrvatski narodni preporod izvan Hrvatske[uredi VE | uredi]

U Ugarskoj, u Podunavlju, hrvatski preporod značanije se ukorjenjiva. Ponajveći dio nose bački bunjevački Hrvati, dok ostali podunavski Hrvati nisu preuzeli nositeljski dio na sebe iz raznoraznih razloga: budimski i peštanski Hrvati su skoro nestali zbog presnažne asimilacije kroz 19. st., a u Baranji Hrvati nisu imali snažni građanski sloj koji bi intelektualno i financijski mogao podupirati taj pokret. Stoga su sjedišta hrv. narodnog pokreta u ugarskom Podunavlju bili Subotica, Sombor i Baja [30].

Književno stvarateljstvo[uredi VE | uredi]

Spomen ploča na kući u kojoj su se sastajali hrvatski preporoditelji i u kojoj je Vatroslav Lisinski skladao prvu hrvatsku operu Ljubav i zloba izvedenu 1846. godine

Preporodno razdoblje hrvatske književnosti ponajprije afirmira lirsko pjesništvo, i to domoljubno. Budnice i davorije zauzimaju središnje mjesto u preporodnom lirici (Gaj, Vukotinović, Demeter). Iz budničko-davorijaške poezije izdvaja se Mihanovićeva Hrvatska domovina kao najznačajnija lirska pjesma preporodne lirike.

Osim domoljubne lirike nastaje i ljubavna (Stanko Vraz, Ljudevit Vukotinović, Petar Preradović) i satirična lirika (Vraz). Epsku književnost obilježili su Demeter (Grobničko polje) i Ivan Mažuranić (Smrt Smail-age Čengića). Dramsku književnost zastupaju Demeter, Ivan Kukuljević Sakcinski, Antun Nemčić i dr. Preporodna književnost predstavlja i putopis Matije Mažuranića, Antuna Nemčića i Stanka Vraza.

Kronologija[uredi VE | uredi]

1813. Poziv na sve duhovne pastire svoje biskupije (Maksimilijan Vrhovac)

1815. Antun Mihanović: Reč domovini o hasnovitosti pisanja vu domorodnom jeziku

1818. Juraj Šporer: Oglasnik ilirski

1830. Ljudevit Gaj: Kratka osnova horvatsko-slavenskog pravopisanja

Danica

1831. Pavao Štoos: Kip domovine vu početku leta 1831

1832. Ivan Derkos: Duh domovine nad sinovima svojim koji spavaju, Janko Drašković: Disertacija iliti razgovor darovan gospodi poklisarom

1834. Dozvola za izdavanje novina na hrvatskom jeziku

1835. Prvi brojevi Novina horvatskih i Danice horvatske, slavonske i dalmatinske

1836. Uvođenje ilirskog naziva: Ilirske novine, Danica ilirska

1842. Osnivanje Matice ilirske (kasnije hrvatske)

1843. Ivan Kukuljević Sakcinski održao je prvi govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru

1847. Hrvatski jezik postaje službeni jezik u Hrvatskoj

Kriza preporoda[uredi VE | uredi]

1840. Odvajanje Vraza, Rakovca i Vukotinovića

1843. Zabrana ilirskog imena, promjena naziva lista: Narodne novine i Danica horvatska, slavonska i dalmatinska

1849. Franjo Josip I. uvodi oktroirani ustav; prestaje izlaziti Danica

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Antoni Cetnarowicz: "Narodni preporod u Dalmaciji", Srednja Europa, Zagreb, 2006., ISBN 953-6979-21-7 (izvorni tekst je na nje. i polj. jeziku)
  • Ante Sekulić: Uvjeti i značajke preporodnih gibanja među bačkim i gradišćanskim Hrvatima između 1850.-1918., Hrvatska revija, 1993.
  • Jakša Ravlić: "Hrvatski narodni preporod : ilirska knjiga", Zagreb, 1965.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Hrvatski narodni preporod, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1965., str. 7
  2. Hrvatski narodni preporod, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1965., str. 9
  3. Ludwig Steindorff: Povijest Hrvatske str.99
  4. Hrvatski narodni preporod, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1965., str. 11
  5. 5,0 5,1 Hrvatski narodni preporod, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1965., str. 12
  6. http://skola.sys.hr/eSchool/knjiga.htm
  7. Grof Janko Drašković u doba uspona hrvatske preporodne politike od 1790. do 1848., Agneza Szabo, Matica Hrvatska
  8. Hrvatski narodni preporod, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1965., str. 13
  9. Hrvatski narodni preporod, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1965., str. 19
  10. 10,0 10,1 10,2 Hrvatski narodni preporod, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1965., str. 21
  11. Hrvatski narodni preporod, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1965., str. 24
  12. Hrvatski narodni preporod, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1965., str. 27
  13. Hrvatski narodni preporod, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1965., str. 29
  14. Hrvatski narodni preporod, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1965., str. 31
  15. Hrvatski narodni preporod, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1965., str. 37
  16. Hrvatski narodni preporod, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1965., str. 38
  17. Hrvatski narodni preporod, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1965., str. 39
  18. Hrvatski narodni preporod, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1965., str. 46
  19. Hrvatski narodni preporod, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1965., str. 50
  20. Hrvatski narodni preporod, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1965., str. 55
  21. Hrvatski narodni preporod, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1965., str. 56
  22. Hrvatski narodni preporod, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1965., str. 57
  23. Hrvatski narodni preporod, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1965., str. 63
  24. Hrvatski narodni preporod, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1965., str. 67
  25. Hrvatski narodni preporod, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1965., str. 68
  26. Hrvatski narodni preporod, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1965., str. 69
  27. Hrvatski narodni preporod, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1965., str. 71
  28. Hrvatski narodni preporod, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1965., str. 73
  29. Hrvatski narodni preporod, Zora, Matica hrvatska, Zagreb, 1965., str. 75
  30. Scrinia Slavonica br.6/2006. Robert Skenderović: Sudjelovanje slavonskih franjevaca u nacionalnom pokretu podunavskih Hrvata tijekom 19. st. i početkom 20. st.

Vidi još[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]