Sociologija

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
sociologija
dijagram analize društvene mreže
okviri
teorija · povijest
pozitivizam · antipozitivizam
funkcionalizam · teorija konflikta
srednji domet · matematička
kritička teorija · socijalizacija
struktura i agencija
istraživačke metode
kvantitativna · kvalitativna
povijesna · informatička
etnografska · mrežnoanalitička
teme
gradovi · klasa · zločin · kultura
devijacija · demografija
obrazovanje · ekonomija
okoliš · obitelj
rod · zdravlje
industrija · Internet
znanje · pravo · književnost
medicina · politika · mobilnost
rasa i etnicitet
racionalizacija
religija · znanost
sekularizacija · društvene mreže
socijalna psihologija · stratifikacija
traži
kategorija · kategorijsko stablo
popisi · časopisi
popis sociologa
kazalo članaka
v · r · u

Sociologija je znanost koja proučava društva i načine na koje ta društva oblikuju ponašanje, vjerovanja i identitet ljudi. [1]

Sociologija nas uči da ono što smatramo prirodnim, nužnim, razumljivim samim po sebi ne mora biti takvo, upozorava nas da trebamo proširiti vidokrug i izdići se iznad svakodnevnog iskustva. Ona objašnjava način na koji se pojedinačni životi i osobne brige isprepleću s javnim, društvenim pitanjima. Američki sociolog Charles Wright Mills nazvao je to sociološkom imaginacijom. [2] Sociološka imaginacija iz pojedinačnog vidi mogućnost za generalizaciju, ona povezuje individualno iskustvo sa širim društvom. Kao primjer možemo uzeti pretilost. Ako jedna osoba ima problema s težinom zbog genetski uvjetovane bolesti – to je problem koji se tiče samo te osobe. Međutim, ako u nekoj državi 40% stanovnika ima problema s prekomjernom težinom, to postaje javni problem koji utječe i na brojne druge aspekte društva i ne može se objasniti samo individualnim karakteristikama ljudi.

Prema Bergeru (1963), zadaća sociologije je istražiti pretpostavke koje se uzimaju zdravo za gotovo, a sociološko gledište je odredio kao prepoznavanje općeg u pojedinačnom. Htio je istražiti na koji način utječu različite kategorije u koje spadaju pojedinci (poput klase, dobi, spola, obrazovanja…) na njihovo ponašanja, odabire, razmišljanja. [1]

Sociologija se razlikuje od zdravog razuma. Ljudi često na temelju stereotipa, narodnih izreka, predrasuda ili na temelju vlastitog iskustva izvode generalizacije koje nemaju osnovu u stvarnosti. Sociologija preispituje stvari koje uzimamo zdravo za gotovo i istražuje pitanja za koja se čini da su odgovori očiti. Što mislite, kada je veća vjerojatnost da će osoba u nevolji dobiti pomoć. U gomili, na glavnom trgu, ili u slučaju kada je u blizini žrtve jedan prolaznik. Iako se ljudi osjećaju sigurnije u gomili, znanstveno je dokazano kako je vjerojatnost za pomoć višestruko manja u gomili. Razlog je difuzija odgovornosti među pojedincima – u gomili se smanjuje osjećaj odgovornosti, očekuje se od drugih prolaznika da pruže pomoć.

Razvoj sociologije[uredi VE | uredi]

Društvene okolnosti razvoja sociologije[uredi VE | uredi]

  1. Prosvjetiteljstvo - Prosvjetiteljstvo je duhovni pokret u Europi u 18. stoljeću. Karakterizira ga vjera u moć ljudskog razuma, preispitivanje tradicije, običaja i religije. Vjerovali su da znanstvena spoznaja mora biti utemeljena na razumu (racionalizam) i iskustvu (empirizam). U skladu s tim, vjerovali su da se društvo može izučavati na isti način kao i prirodne znanosti, odnosno, da se ponaša po određenim zakonima koje treba objektivno provjeriti. [1]
  2. Romantizam - Romantizam se javio kao opreka prosvjetiteljstvu krajem 18. stoljeća. Vjeru u razum, zamijenila je potpuna sloboda mašte, autentičnost, individualizam i osjećajnost. Romantičarsko viđenje društva bilo je pesimistično – modernost, tehnološki napredak i kapitalizam ugrožavali su zajednicu i prijetili tradiciji. [1]
  3. Političke revolucije - Društvo se shvaća kao cjelina sposobna za akciju kojom može unijeti promjene u politički život i organizaciju. [1]
  4. Industrijska revolucija i nastanak kapitalizma
  5. Urbanizacija
  6. Sekularizacija i razvoj znanosti

Teoretičari[uredi VE | uredi]

Auguste Comte (1798. - 1857.)[uredi VE | uredi]

Auguste Comte, začetnik pozitivizma, razvio je novu disciplinu socijalnu fiziku koja bi se trebala baviti socijalnu statikom (postojeći društveni poredak i struktura) i socijalnom dinamikom (društvene promjene i razvoj). Smatrao je da se društvo može izučavati na isti način kao i pojave u prirodi, objektivnim metodama. [3]

Comte je razvio i zakon o tri stupnja društvenog razvoja:

  1. teološki – (do 1300. g.) dominacija religije, svijet se objašnjava natprirodnim silama
  2. metafizički – (1300. – 1800. g.) smatra se da apstraktne sile upravljaju svijetom
  3. pozitivni – (od 1800. g.) vjera u znanost, pozitivistička metoda, završni stadij

Emile Durkheim (1858 - 1917)[uredi VE | uredi]

David Émile Durkheim (Épinal, 15. travnja 1858. - Pariz, 15. studenog 1917.), bio je francuski sociolog. Sociologiju je smatrao novom, samostalnom znanošću koja bi trebala društveni život proučavati jednako objektivno kao što znanstvenici proučavaju prirodni svijet. [3] Zadaća sociologije bila bi proučavati društvene činjenice – društvene pojave koje se mogu objektivno izučavati i utječu na ponašanje čovjeka, a postoje neovisno o čovjekovoj svjesti. To znači da one kontroliraju i ograničavaju ponašanje čovjeka u društvu, djeluju kao vrsta prisile iako ljudi misle da su njihovi postupci rezultat njihovog slobodnog odabira.

Durkheim je razlikovao mehaničku i organsku solidarnost. Ona društva u kojima prevladava mehanička solidarnost, povezana su putem sličnosti – u takvim društvima ljudi obavljaju slične poslove, vjeruju u iste vrijednosti i povezani su tradicijom, običajima ili zemljom. Kolektivna svijest dominira nad individualnom. [4] Organska solidarnost karakteristična je za moderna društva u kojima postoji složena podjela rada i diferencirane uloge. Zbog te specijalizirane podjele ljudi su ovisni jedni o drugima. Te dvije vrste solidarnosti opisao je u svom djelu, Podjela rada u društvu (1893).

Durkheim je uveo i pojam anomije u sociologiju. To je stanje nepostojanja, pomanjkanja ili nejasnih društvenih normi. Brze društvene promjene mogu izazvati anomiju – stare norme više ne vrijede, a nove još nisu dovoljno definirane.

Durkeheim je prvi inzistirao na sociološkom razmatranju samoubojstva – to je, na prvi pogled, osoban čin, ali on je pokazao vezu s društvom. [3] U društvu je razlikovao dvije vrste veza među ljudima: društvena integracija (povezanost pojedinca s grupom) i društvena regulacija (društvene norme) te je prema njima odredio četiri tipa samoubojstva.

  1. egoistično samoubojstvo – nizak stupanj integracije
  2. anomično samoubojstvo – nizak stupanj regulacije
  3. altruistično samoubojstvo – visok stupanj integracije (žrtva za dobrobit ostalih članova zajednice)
  4. fatalistično samoubojstvo – visok stupanj regulacije (žrtva nema izbora) [1]

Karl Marx (1818 - 1883)[uredi VE | uredi]

Smatra da je izvor promjena u povijesti odnos prema sredstvima za proizvodnju - ekonomski determinizam. Kako bi zadovoljili svoje potrebe, ljudi se udružuju i organiziraju, međutim, interesi grupa se razlikuju što nakon nekog vremena dovodi do sukoba koji rezultira promjenom. Tako se u kapitalizmu stvara radnička klasa koja razvija klasnu svijest. To bi trebalo rezultirati revolucijom, sukobom s buržoazijom nakon čega bi se umjesto kapitalizma razvio komunizam. [1]

Otuđenje

Marx je uveo pojam otuđenja. To je stanje u kojem se pojedinac osjeća odvojeno od rada i proizvoda svoga rada. Rad je ranije u povijesti bio temelj izgradnje čovjekova identiteta, međutim, u kapitalizmu pojedinac ne nalazi smisao ili zadovoljstvo u svom radu.

Max Weber[uredi VE | uredi]

vidi još:

Povijest sociologije

Metode društvenih nauka u sociologiji[uredi VE | uredi]

Svaka teorija ima i odgovarajuću metodu:

  • Građanska teorija o društvu, koja je bila usmjerena k objašnjenju, opravdanju i očuvanju postojećeg građanskog društva, imala je i odgovarajuću metodu za njegovo izučavanje. To je pozitivistička metoda, koja kao način za izučavanje društva izražava duh teorijske orijentacije u okviru koje nastaje.
  • Marksistička teorija o društvu bila je orijentirana na kritiku postojećeg građanskog društva, kao i na traženje teorijskih i znanstvenih argumenata za njegovo ukidanje i formiranje novog socijalističkog društva. Tako je njezina metoda u funkciji izvođenja tog društvenog preobražaja. Ta metoda je primjena načela dijalektičkog materijalizma, kao opće znanstvene metode, na proučavanje društva i njegovih pojava.

Metoda sociologije[uredi VE | uredi]

To je pozitivističko, funkcionalističko, strukturalističko i marksističko shvaćanje sociološke metode. Metoda sociologije zapravo predstavlja prilagodbu znanstvene metode, to jest metode društvenih znanosti, u svrhe sociologije.

Tako se dolazi do sljedećih faza u sociološkom istraživanju:

  • Predmet istraživanja: definicija predmeta istraživanja i pretpostavljanje odnosa između njih.
  • Plan istraživanja: biranje metode istraživanja, podataka koji će se zabilježiti i ljudi koji će ući u ekipu. Suvremeni metodološki postupci su: promatranje, anketa, intervju, pokus, sociometrijska metoda, analiza sadržaja.
  • Prikupljanje podataka: implementacija plana.
  • Sređivanje podataka: sabiranje i klasifikacija po raznim kriterijima. To se najbolje izvršava planiranjem baze podataka u koju će se već u toku prikupljanja podaci unositi i automatski sređivati i klasificirati.
  • Analiza podataka: provjera je li ispunjena pretpostavka i provjera je li ustanovljena još neka nova relacija koja nije bila predviđena na početku. Postoji nekoliko vrsta znanstvenog objašnjenja:
    • Uzročno objašnjenje utvrđuje uzrok pojave koja se događa.
    • Funkcionalističko objašnjenje odnosi se na utvrđivanje funkcije pojave u odnosu na širi sustav kojem pripada, odnosno utvrđuje doprinosi li nazočnost pojave njegovom jačanju, slabljenju, ili je pojava neutralna u odnosu na taj sustav.
    • Strukturalno objašnjenje se odnosi na utvrđivanje mjesta pojave koja se ispituje u okviru šire društvene cjeline, to jest u odnosu na druge pojave. U duhu ovog objašnjenja, ponašanje pojave ovisi o mjestu koje ona ima u okviru te cjeline. Pojava je, dakle, uvjetovana strukturom te cjeline.
    • Teleološko objašnjenje neke pojave podrazumijeva njezino dovođenje u vezu s nekim društvenim ciljem. Ukoliko se pokaže da međusobne veze postoje, onda se utvrđuje karakter tih veza, to jest jesu li uzročne ili neuzročne.

Znanstvene metode sociologije[uredi VE | uredi]

  • Metafizička metoda se zasniva na shvaćanju da su pojave u prirodi, ljudskom društvu i mišljenju nepromjenljive, odnosno da se u njima eventualno odvijaju samo postupne, evolutivne promjene. U njima nema borbe unutrašnjih suprotnosti i nalaze se u sveopćoj međusobnoj povezanosti.
  • Dijalektičko-materijalistička metoda zasniva se na shvaćanju svijeta po kojem su pojave u prirodi, ljudskom društvu i ljudskom mišljenju kvalitativno promjenljive na temelju borbe unutrašnjih suprotnosti i nalaze se u sveopćoj međusobnoj povezanosti. (Marksistička teorija)

Metodološki postupci prikupljanja podataka[uredi VE | uredi]

Promatranje je najstariji metodološki postupak. Dijeli se na izravno i neizravno:

  • Izravno promatranje vrši sam promatrač, a odnosi se na aktualne društvene pojave. Može biti neorganizirano, na koje se promatrač odlučuje na licu mjesta, bez nekog prethodnog plana, i organizirano, koje je djelo nekog plana istraživanja. Ono može biti sa sudjelovanjem, u kojem sam pomatrač utječe na razvoj događaja kao dijelo promatranog procesa, i može biti bez sudjelovanja.
  • Anketa se koristi za masovno prikupljanje činjenica i mišljenja. Ankete se mogu prikupljati u izravnom kontaktu ili posredno (tisak, internet, radio ... ). Ankete također mogu biti sa zatvorenim (selectbox) i otvorenim (editbox) odgovorima. Prvi oblik se kasnije lakše sortira, ali je drugi oblik vijerodostojniji.
  • Intervju je sličan anketi, osim što se odvija u izravnom razgovoru.
  • Pokus je promatranje namjerno izazvane pojave. Tu postoje tri zapreke:
    • Društvene pojave se teže izazivaju u cilju trenutnog proučavanja, te zahtijevaju više vremena za istraživanje,
    • Pokus mora ostati tajan da bi ljudi mogli reagirati kao i u prirodno izazvanoj situaciji,
    • S obzirom da su društvene pojave vrlo složene, mora se dobro izolirati skupina nad kojom se vrši pokus, da ne bi dolazilo do utjecaja vanjskih čimbenika na razvoj događaja.
  • Sociometrijski postupak se koristi u okviru sociometrije, koja je jedno od shvaćanja u okviru psihologističkog smjera u sociologiji. Autor ovog shvaćanja je američki psihijatar i sociolog Jacob Moreno. Postupak se zasniva na otkrivanje strukture odnosa (tipa simpatije, autoriteta, ugleda, i tako dalje) unutar male društvene skupine. Rezultati se grafički prikazuju na sociogramima.
  • Analiza sadržaja odnosi se na analizu dokumenata, to jest informacija. Postoji kvantitativna analiza (u kojoj se određuje količina podataka u funkciji vremena, položaja i drugog) i kvalitativna analiza (u kojoj se određuje vrsta podataka, na primjer pozitivni, negativni ili neutralni).

Literatura[uredi VE | uredi]

  • dr. Nenad Fanuko, "Sociologija: udžbenik za gimnazije"
  • Anthony Giddens, "Sociologija"
  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 Fanuko, Nenad (2009). Sociologija. Zagreb: Profil.
  2. Cecile, Wrigth Mills (1959). The sociological imagination.
  3. 3,0 3,1 3,2 Giddens, Anthony (2007). Sociologija. Zagreb: Nakladni zavod Globus.
  4. [1] http://www.pravo.unizg.hr/_download/repository/6_Emile_Durkheim_AP_predavanje.ppt 18.02.2013.