Romantizam

Izvor: Wikipedija

Romantizam je umjetnički pravac (postoji u književnosti, glazbi i likovnoj umjetnosti) koji se javlja krajem 18. stoljeća, a vrhunac mu je od 1820. - 1850. iako je potrajao do kraja stoljeća, te se osjeća i u djelovanju historicizma.

Razni su događaji uvjetovali da se romantizam javi kao opći kulturni pokret: Francuska revolucija i pad Napoleona; ništa što je obećano nije ispunjeno, nisu ostvareni ideali ljudi, te je uslijedilo razočarenje.

Sadržaj 1 Osobitosti 1.1 Karakteristike romantizma 1.2 Teme 2 Romantizam u književnosti 2.1 Predstavnici 3 Romantizam u likovnoj umjetnosti 3.1 Slikarstvo 3.2 Arhitektura 3.3 Kiparstvo 4 Romantizam u glazbi 4.1 Predstavnici 5 Poveznice

[uredi] Osobitosti

Romantizam se općenito ne odnosi na određeni stil, već na jedno shvaćanje koje se može izraziti na mnogo načina: romantično, nestvarno, nerealno. Riječ "romantizam" je izvedena iz popularnosti koju su krajem 18. st. uživale srednjovjekovne priče o pustolovinama (romani – znači da su napisani na jednom od romanskih jezika), a rođeno je iz čežnje za emocionalnim doživljajem. Romantičari su prirodu doživljavali kao bezgraničnu, divlju, promjenjivu, uzvišenu i slikovitu. (Kad bi se čovjek ponašao "prirodno", nagonski, nestalo bi zla i sreća bi bila potpuna. Romantičar je obožavao slobodu, moć, ljubav, snagu, stare Grke, srednji vijek, dok je zapravo samo osjećanje bilo cilj. Obnova, tj. ponovno otkriće i primjena dotad zanemarenih oblika postali su stilsko obilježje romantizma.

[uredi] Karakteristike romantizma

• smisao i zanimanje za povijest(posebice za srednjovjekovlje, egzotične zemlje i primitivne narode)
• istraživanje narodne predaje i usmenog podrijetla nacionalnih literatura, istraživanje mitologija i folklora
• politički i socijalni angažman romantičara, vezan za stvaranje nacionalnog jezika i nacionalne države
• isticanje osjećaja nasuprot razumu, mašte nasuprot racionalističkoj filozofiji
• isticanje osobnog pjesničkog nadahnuća i pjesničke slobode, odnosno, načela originaliteta nasuprot oponašanju normiranih oblika
• novo poimanje ljepote koje uključuje estetiku ružnoga, miješanje tragičnog i komičnog, grotesknog i uzvišenog, realističnog i idealiziranog

• čovjek želi pobjeći od krute stvarnosti, odbacuje razum, prepušta se mašti
• kao i književnici, njihovi su likovi nesretni, neshvaćeni, suvišni ljudi koji smisao života traže u prirodi i osjećajima.

Postoje dvije skupine romantičara:

• aktivni - barem djelomično sagledavaju stvarnost i pokušavaju utjecati na rješavanje društvenih problema,
• pasivni - oni ne sagledavaju probleme već bježe i povlače se u sebe, u svijet svojih problema i emocija. Oduševljava ih priroda.

[uredi] Teme

• osobne preokupacije
• pejzaž, daleki i nepoznati krajevi
• nacionalno - povijesna tematika
• mistika

[uredi] Romantizam u književnosti

Najpopularniji pojam romantizma je tzv. svjetska bol (njemački: weltschmertz) tj. pesimizam i tuga nad neskladom svijeta i neskladom mašte i stvarnosti.

Najčešće književne vrste: poema, lirika, roman u stihovima, dnevnik.

[uredi] Predstavnici

• Njemačka - Johann Wolfgang Goethe i Friedrich Schiller
• Francuska - Alphonse de Lamartine i Victor Hugo
• Rusija - Aleksandar Sergejevič Puškin i Mihail Jurjevič Ljermontov
• Engleska - George Gordon Byron, William Wordsworth i Samuel Taylor Coleridge
• Amerika - Edgar Allan Poe

[uredi] Romantizam u likovnoj umjetnosti

[uredi] Slikarstvo

Na godišnjoj izložbi Kraljevske akademije u Londonu 1781. švicarski slikar Johann Heinrich Füssli (1741.-1825.) izložio je svoje platno Noćna mora. Radilo se o prvoj verziji slike koju je naslikao u još pet varijanti, a u kojoj otkriva svoju veliku opčinjenost svijetom snova. Slika prikazuje djevojku koja spava i fantastično demonsko stvorenje iz noćnih mora, incubusa, koji sjedi iznad nje. Iza zastora proviruje i glava kobile (engleski mare u nightmare – noćna mora) bijelih očiju na kojoj je prema engleskim narodnim vjerovanjima demon incubus dolazio noću svojim žrtvama.

Francuski umjetnik Jean-Louis-Théodore Géricault (1791.-1824.) je utjelovljenje tipičnog romantičarskog slikara, ljubitelja poremećenosti, asocijalnoga, društveno prokletoga. Slikao je mračne teme, poput glava osuđenika na giljotinu ili portrete bolesnika u duševnim bolnicama, ali njegova najslavnija slika je Splav Meduza na kojoj su prikazani očajni brodolomnici koji su bili primorani pribjeći kanibalizmu da bi preživjeli. Prema Géricaultu, zadatak umjetnosti nije utješiti ljudski duh, već ga protresti i šokirati.

Antoine-Jean Gros (1771.-1835.) i J. A. D. Ingres su bili učenici velikog slikara neoklasicizma - J. L. Davida, no iako su slijedili svog učitelja, kod njih se osjetila težnja romantičarskoj dramatičnosti i egzotičnosti boja.

Od 1824. godine Ingres se slijedećih 25 godina sukobljavao s jednim slikarom koji je predstavljao pravi romantizam – Eugène Delacroix. Delacroix je postao najveći neobarokni slikar romantizma. Njegova slika Pokolj na Hiosu (1822.-24.) je inspirirana stvarnim događajem – grčkim ratom za neovisnost od Turaka, na koji je cijela Europa gledala sa simpatijama. Međutim, Delacroix je više težio za "poetskom istinom" nego da prikaže stvaran događaj. Nepovezanost prvog plana s dramatičnim kontrastima svjetlosti i sjene i blistave širine pejzaža u pozadini izgledaju krajnje nestvarno. Na njoj se vidi slikareva očaranost dalekim istokom koja je romantičarski element. Njegova kasnija slika Grčka izdiše na ruševinama Misolungija je slika pokolja svedena na ono što je bitno: mrtvi grčki ratnik, maur koji likuje i nezaštićena djevojka kao mučenik. Delacroix je emocionalnost postizao razigranim energičnim potezima.

Umjetnik koji je najviše utjecao na Delacroixa bio je španjolski slikar Francisco Goya (1746.-1828.). Ovaj genij je započeo slikati u tradiciji Rubensovog baroka i rokokoa, ali je brzo iznašao svoj stil koji je bio Rembrandtovski emocionalan s mekanim rasprostiranjem svjetla kao u rokokou. Kad je Napoleonova vojska okupirala Španjolsku 1808. g., divljačko ponašanje francuskih trupa izazvalo je divlji otpor naroda. Jedan od odraza tih mučnih doživljaja je i Goyina slika Treći svibnja 1808. Slika predstavlja pogubljenje grupe madridskih građana i na njoj je širokim potezima kista postignut neviđen kontrast blještavog kolorita i dramatične noćne svjetlosti koji kao da ističe posljednji krik slobode umirućih. S vidovitošću genija, Goya je stvorio sliku koja je postala užasan simbol stoljeća koji slijede.

Najreprezentativniji slikar romantizma u Njemačkoj bio je Caspar David Friedrich (1774.-1839.) koji je naslikao brojne slike u kojima je u središtu veličanstvena, skoro nestvarna, priroda, a ne ljudi koji su prema njoj zanemarivi. To je najočitije na njegovoj slici Polarno more na kojoj je krma broda utonula u zaleđeno more. Slikar je nadahnuće pronašao u neuspješnoj ekspediciji Edwarda Williama Parryja na Sjevernom polu (1819.-1820.) s brodovima Hecla i Griper. Slika je prvi put izložena 1824. na Praškoj akademiji, a publika i kritika ocijenili su je suviše nerealističnom.

Romantičarska ljubav prema prirodi je uvelike povećala ljubav prema pejzažu kao slikarskom motivu. Najveće domete romantičarskog pejzaža vidimo u djelima francuske Barbizonske škole i djelima Engleza Johna Constablea (1776.-1837.) i Williama Turnera (1775.-1851.). Dok je barbizonska škola pristupala pejzažu s ljubavlju, ali na distanciran – znanstveni način, Turner je svoje pejzaže napunio romantičarskim uzbuđenjem s jakim efektima i odvažnom uporabom boje. Bio je majstor atmosferskih efekata, a posebice svjetla u kojemu se oblici tope jedan u drugi. Kod njega kretanje svjetlosti i njezinih odbljesaka je puno važnije od arhitektonskih formi i elemenata prirode. Postao je jedan od najvećih inspiracija impresionizma, prvog modernog stila.

Još jedan Francuz, Honoré Daumier (1808.-1879.), je slikar koji je poznatiji po svojim satiričnim političkim karikaturama u novinama. U svojim slikama s romantičkim temama razvio je smjeli osobni stil u kojemu likovi posjeduju snažnu kiparsku jednostavnost (npr. platna i crteži s pustolovinama Don Kihota).

Slika Posjednji Romeov poljubac Juliji talijanskog slikara Francesca Hayeza (1791.-1882.) nadahnuta je tragičnom pričom Shakespeareovih ljubavnika. Slika je postala jedno od najpoznatijih djela talijanskog romantizma zahvaljujući i brojnim reprodukcijama u bakrorezima, minijaturi, keramici i kameju.

[uredi] Arhitektura

U Engleskoj, koja nije imala bogatu antičku i renesansnu tradiciju, javila se težnja za obnovom gotike kao zaboravljenog srednjovjekovnog stila koji je imao originalne engleske inačice. Najznačajniji primjer takve arhitekture je zgrada Parlamenta u Londonu arhitekata sir Charlesa Barrya i Welbya Pugina koji je otpočet 1836. g. Kasnije se u Francuskoj javila želja za obnovom barokne dramatike i raskoši u arhitekturi. Najskladnije djelo neobarokne arhitekture je zgrada Opere u Parizu (1861.-1874.) arhitekta Charlesa Garniera.

No, najočitije djelo romantičarske arhitekture je dvorac Neuschwanstein, rezidencija za odmor Bavarskog kralja Ludovika koji je bio zaluđen srednjovjekovnim bajkovitim dvorcima.

[uredi] Kiparstvo

Najživotnije i razigrane kipove neobaroka uradio je Jean-Baptiste Carpeaux (1827.-75.). Njegova Igra iz 1869. g. savršeno se uklapa u neobaroknu arhitekturu Garnierove pariške Opere.

[uredi] Romantizam u glazbi

[uredi] Predstavnici

• Njemačka - Ludwig van Beethoven, Richard Wagner, Robert Schumann i Johannes Brahms
• Francuska - Hector Berlioz
• Poljska - Frédéric Chopin
• Austrija - Anton Bruckner, Franz Schubert
• Norveška - Edvard Grieg
• Mađarska - Franz Liszt
• Rusija - Petar Iljič Čajkovski, Aleksandar Porfirjevič Borodin , Nikolaj Rimski-Korsakov, Modest Petrovič Musorgski, Milij Aleksejevič Balakirev i Cezar Antonovič Kjui
• Italija - Giacomo Puccini i Giuseppe Verdi

[uredi] Poveznice

• Neoklasizicam
• Historicizam
• Romantizam u Hrvatskoj
• Realizam (književnost)
• Realizam (likovna umjetnost)