Starogrčki jezik

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Početak Homerove Odiseje

Starogrčki (ISO 639-3: grc) je izumrli indoeuropski jezik koji se govorio od vremena antičke Grčke do uništenja Bizanta i preteča je modernog grčkog jezika. Sva klasična djela Homera, Herodota, Platona, Aristotela, itd. pisana su na grčkom jeziku. Izvornik biblijskoga Novoga zavjeta također je grčki.

Kroz povijest govorilo se nekoliko inačica, poimence

U užem smislu starogrčki jezik uključuje narječja koja su se govorila u arhajskom i klasičnom razdoblju.

Razvoj starogrčkog[uredi VE | uredi]

Raspodjela grčkih narječja u 5. i 4. st. pr. Kr.[1]
Zapadna grupa:

██ dorsko

██ sjeverozapadno dorsko

██ ahejsko dorsko

Središnja grupa:

██ eolsko

██ arkadociparsko

Istočna grupa:

██ atičko

██ jonsko

Porijeklo ranih oblika i rani razvoj grčkih narječja nije dobro poznat zbog nedostatka dokaza. Jedino potvrđeno narječje iz brončanog doba je mikenski grčki (1600. - 1100. pr. Kr.) koje se piše linearom B, preuzetim s Krete. Nakon toga dolazi razdoblje u kojemu nema pisanja, koje traje do osmog stoljeća pr. Kr., kada Grci prilagođavaju pismo od Feničana.

S invazijom Dorana 1120. pr. Kr. počinju se razvijati starogrčka narječja. U klasičnome razdoblju jezik se dijeli na:

Arkadociparsko narječje najsličnije je mikenskom grčkom toliko da ga neki smatraju ostacima mikenske Grčke.

Dorsko narječje prostiralo se od južnog Peloponeza do Krete i južnih grčkih otoka te dorskih kolonija u južnoj Italiji i Siciliji. Smatra se da ahajska i sjeverozapadna narječja također spadaju u dorsku skupinu.

Jonsko narječje je steklo prestiž između grčkih govornika zbog svoje povezanosti s jezikom Homerovih i Herodotovih djela. Homerova djela zapisana su homerskim grčkim koji se sastojao uglavnom od starojonskog s posuđenicama iz susjednog eolskog narječja, a jezično je blizak atičkome narječju kojime se govorilo u Ateni. Reforme pisanja provedene su u Ateni 403. pr. Kr., pri čemu je stari atički alfabet zamijenjen jonskom verzijom koju je koristio grad Milet. Ovo pismo je kasnije postalo standardni grčki alfabet.

Atički grčki bio je prestižno narječje kojim se govorilo u Atici i Ateni. Od ostalih narječja je najsličnije kasnijim oblicima grčkog. Ponekad je uvršteno u istu skupinu s jonskim narječjem. Utjecaj atičkog širi se zajedno s kulturnim utjecajem Atene (klasični grčki).

S osvajanjima Aleksandra Velikog u 4. stoljeću pr. Kr. atički grčki se širi na nova područja i pojednostavljuje, te se pretvara u koiné (Κοινή), zajednički jezik istočnog Sredozemlja. Ostaje dominantan jezik i nakon širenja Rimskog carstva na ta područja, pa je grčkom koiné napisan i biblijski Novi zavjet. Koiné se kasnije postepeno pretvara u srednjevjekovni odnosno bizantski grčki.

Poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Roger D. Woodard (2008), "Greek dialects", in: The Ancient Languages of Europe, ed. R. D. Woodard, Cambridge: Cambridge University Press, p. 51.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]


P linguistics.svg Nedovršeni članak Starogrčki jezik koji govori o jeziku treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.