Starogrčka književnost

Izvor: Wikipedija

Starogrčka književnost obuhvaća književno stvaralaštvo na grčkom jeziku koje započinje Homerovim epovima oko 8. stoljeća p.n.e., a završava se okvirno 529. godine nove ere, kada je bizantski car Justinijan zatvorio Platonovu Akademiju u Ateni, posljednju filozofsku školu u antici. Starogrčka je književnost ne samo presudno utjecala na formiranje rimske književnosti, nego je izvršila ogroman utjecaj i na cjelokupnu potonju europsku književnost, kako u tematici tako i u oblikovanju gotovo svih književnih vrsta. U vremenskom rasponu od trinaest stoljeća u antici – 8. p.n.e. i 5. n.e. – stvarali su mnogi pjesnici i prozni pisci, koji su jezikom i kulturom Grci, ali nisu svi rodom bili Grci: osvajanja Aleksandra Velikog proširila su grčku civilizaciju van granica Helade, te su glavni gradovi Aleksandrovih nasljednika – Aleksandrija, Antiohija i drugi – postali veća središta grčke civilizacije od starih grčkih polisa. S obzirom na društvene, političke i književne prilike, može se cjelokupna antička grčka književnost podijeliti na četiri razdoblja:

1. Arhajsko razdoblje (od prvih pisanih spomenika do kraja 6. stoljeća p.n.e.);
2. Klasično razdoblje (5. i 4. stoljeće p.n.e.);
3. Aleksandrijsko razdoblje (od 3. do 1. stoljeća p.n.e.);
4. Rimsko razdoblje (od 30. p. n. e. do 529. nove ere).

Sadržaj 1 Arhajsko razdoblje 1.1 Epsko pjesništvo 1.2 Lirsko pjesništvo 1.2.1 Elegija 1.2.2 Jambografija 1.2.3 Monodija 1.2.4 Zborska lirika 1.3 Prozno stvaralaštvo 2 Klasično razdoblje 2.1 Tragedija 2.2 Komedija 2.3 Filozofija 2.4 Historiografija 2.5 Govorništvo 3 Aleksandrijsko razdoblje 3.1 Pjesničko stvaralaštvo 3.2 Prozno stvaralaštvo 4 Rimsko razdoblje 5 Izvori 5.1 Vanjske poveznice

[uredi] Arhajsko razdoblje

KNJIŽEVNOST

drevni istok antika starogrčka književnost rimska književnost srednjovjekovna humanizam renesansa barok klasicizam prosvjetiteljstvo romantizam realizam modernizam esteticizam avangarda kasni modernizam postmodernizam

Najstarije poznato grčko pismo je mikenski silabički linear B, koji nam je ostao sačuvan na glinenim tablicama iz toga doba. Te tablice sadrže zapise, najčešće jednostavno u vidu različitih popisa, koji se odnose na trgovinu: prave književnosti tu nema, a njeno odsustvo objašnjava se na različite načine. Prema jednoj teoriji, mikenska se književnost, kao što je slučaj i s kasnijim Homerovim i drugim djelima kiklične epike, prenosila usmenim putem, posebno s obzirom na to da linear B nije bio sasvim prilagođen glasovima grčkoga jezika. Prema drugoj teoriji, književna djela – budući element društvene elite – bila su zapisana na nekom finijem materijalu, koji se međutim nije sačuvao.

[uredi] Epsko pjesništvo

Na početku grčke književnosti tako stoje dva njena najveća djela, Homerovi epovi Ilijada i Odiseja, te nekoliko neznatnih metričkih zapisa iz 8. stoljeća p.n.e. Ali te dvije pjesničke tvorevine svojom složenom strukturom i stilizacijom daleko odskaču od svakoga početništva: jasno je da one, zapravo, predstavljaju vrhunac jedne epske tradicije čiji počeci i razvitak ostaju u tami onih stoljeća koji se nazivaju mračnim dobom Grčke (od 12. do 8. stoljeća p.n.e.). Homer (Ὅμηρος) je prvi pisac grčke književnosti i istovremeno najveći epski pjesnik svih vremena. Pretpostavlja se da je živio negdje u 8. stoljeću p.n.e., ali pouzdanih podataka o njemu i njegovom životu zapravo nema. Antička tradicija nam govori da je Homer bio slijepi pjevač, ali to je najverovatnije samo preslikavanje lika slijepoga pjevača Demodoka iz Odiseje na ličnost samoga pjesnika. Stoga se još od antike pa sve do naših dana stvorio čitav korpus veoma različitih teorija o prvom grčkom pjesniku, koji obrađuje tzv. homersko pitanje.

Homerova se djela tako moraju shvatiti kao vrhunac dugogodišnjeg razvoja usmene narodne književnosti u Maloj Aziji. Danas se pretpostavlja da su Homerovi prethodnici možda bili pjevači – rapsodi (ῥάψοδοι), koji su lutali od grada do grada i zabavljali stanovnike pjesmama o "slavnim djelima junaka" (κλέα ἀνδρῶν) i među koje tradicija obično ubraja i samoga Homera, te aedi (ἀοιδοί), koji bi se smjestili na dvoru kakvog vladara i ondje na zabavama ili po potrebi pjevali o djelima junaka mitskoga razdoblja. Prema nekim razmišljanjima, ti su rapsodi i aedi prenosili junačke pjesme kroz mnoga stoljeća. Da je u Grka i prije Homera cvjetala epska poezija, potvrđuju i Homerovi epovi, u kojima nalazimo savršenu epsku tehniku, umjetnički izraz, književni jezik, okretan stih, mnoštvo ukrasnih pridjeva, tzv. stalnih epiteta, za koje nema opravdanja u Homerovom tekstu (npr. "brzonogi Ahilej", premda nijedna scena u epovima ne opravdava taj epitet), oblike (formule) koje se uvijek ponavljaju kad god se u pripovijedanju dođe do određenog mjesta u opisu bitke, plovidbe lađe, i na kraju tipične brojeve. Sve te pojave nesumnjivo su plod dugotrajne umjetničke prakse. Može se pretpostaviti da su grčkoj herojskoj epopeji prethodile kraće pjesme u kojima se uz pratnju glazbenog instrumenta pjevalo o junačkim djelima. Te su pjesme, kako se čini, bile djelo Eoljana – Ahejaca, koji su došli iz Tesalije i drugih dijelova grčkoga kopna i prvi se učvrstili na maloazijskom primorju, u Troadi i susjednim otocima. Pjesme s likovima i motivima iz kopnene Grčke miješale su se s onima u novoj domovini, a bile su podređene jednoj osnovnoj temi – borbi sa stanovnicima u novom kraju. Njegovanjem tih pjesama tijekom stoljeća stvoren je čvrst temelj za veliku narodnu epopeju koja je najviše umjetničko ostvarenje dobila u Ilijadi i Odiseji otprilike u 8. stoljeću p.n.e.

Ilijada (Ἰλιάς, 24 knjige, 15,693 heksametra) nosi ime po Iliju (Ἴλιον), drugom imenu grada Troje. Sadržaj joj je uzet iz ciklusa priča o Trojanskom ratu, ali pjesnik nije obradio dugo vremensko razdoblje, nego je ograničio građu prikazavši događaje koji su se dogodili tijekom 51 dana u desetoj godini rata. Glavna je tema ovoga epa svađa između Ahileja i Agamemnona zbog otmice robinje Briseide, a zatim Ahilejev gnijev na trojanskog junaka Hektora, koji je ubio Ahilejevog prijatelja Patrokla.

Odiseja (Ὀδύσσεια, 24 knjige, 12,110 heksametara) nosi ime prema glavnom junaku Odiseju i govori o Odisejevom povratku na Itaku. Nakon desetogodišnjeg ratovanja pod Trojom Odisej luta deset godina po raznim morima i doživljava mnogo opasnih pustolovina. Izgubivši u brojnim opasnostima sve prijatelje, vraća se na Itaku, gdje se uz pomoć sina Telemaha osvećuje proscima koji su maltretirali njegovu vijernu ženu Penelopu i na gozbama rasparčavali njegovu imovinu. Tako okosnicu ovoga spijeva čine Odisejev povratak i osveta proscima, ali su ti motivi obogaćeni sintetičkim i dramatskim prikazom prethodnih junakovih desetogodišnjih lutanja, a pripovijeda ih sam junak na dvoru feačkoga kralja Alkinoja (9–12. pjevanja). Osim toga, u spijev je umetnut i motiv o sinu koji kreće u potragu za ocem (1–4. pjevanje). Prema tome, kompozicija Odiseje je perpletena, za razliku od kompozicije Ilijade, koja je jednostavna, a to je primjetio još Aristotel, koji u Poetici 1459b kaže: "Svaka mu je naime od pjesama sastavljena: Ilijada jednostavna i puna trpnje, a Odiseja prepletena i mirna". Homer je genijalni pjesnik kome je uspijelo da narodnu epsku poeziju uzdigne na umjetničku visinu, koju otada više niko nije dostigao. Homerova poezija je puna živog pripovijedanja, jasnog izražavanja, pažljivog crtanja ljudskih karaktera, sviježe životne dinamike i humanizma. Nijedno djelo svjetske književnosti nije izvršilo tako snažan i dugotrajan utjecaj kao Homerovi epovi.

Prvobitno su se u antici Homeru pripisivala ne samo ova dva epa, nego gotovo cijelokupno epsko stvaralaštvo arhajskoga razdoblja, premda je problem Homerovih dijela već od 5. stoljeća p.n.e. potaknuo ozbiljnu kritiku, koja i danas traje, a naziva se homerskim pitanjem. Pod tzv. Malim Homerom podrazumevaju se manja pjesnička djela koja su se pripisivala Homeru. Među njima je svakako najznačajniji zbornik od 33 homerske himne (ὕμνοι) napisane u heksametrima i epskom stilu, u vremenskom rasponu od 7. do 5. stoljeća p.n.e., koje proslavljaju različita božanstva. Ove su se himne prvobitno zvale "uvodi" (προοίμια), što govori da to zapravo i nisu bile himne, nego su služile rapsodima kao uvod u njihovo recitiranje epskih pjesama. Neke od njih su po broju stihova prave male poeme. Tako Himna Demetri obrađuje priču o otmici Persefone i teškoj boli Demetre koja luta po svijetu tražeći kći. Himna Apolonu govori o rođenju ovoga boga na Delosu i njegove doživljaje tijekom osnivanja proročišta u Delfima. Himna Afroditi obrađuje ljubavnu avanturu ove boginje s Anhizom, dok je Himna Hermesu puna humora i priča o tome kako je tek rođeni Hermes nestašnim lukavstvom prevario svoga brata Apolona. Pored himni, ovamo pripadaju Boj žaba i miševa (Βατραχομυομαχία, 303 stiha) koja parodira sadržinu i stil epske pjesme, ali koja je vjerovatno nastala tek u helenističkom dobu, Margit (Μαργίτης, od μάργος = budala) koja na smiješan način govori o nekom junaku–budali koji je mnogo znao ali sve naopako, te Kerkopi (Κέρκωπες) koja je prikazivala dva brata — viješta kradljivca kojeg je uhvatio Heraklo, ali su ga oni tako nasmijali svojim dosjetkama da ih je pustio na slobodu.

Epska je poezija nastavila cvjetati u Joniji i cijelom helenskom svijetu i nakon Homera, tako da je nastao veliki broj pjesama koje su se također, bar neko vrijeme, pripisivale Homeru. Te se pjesme nazivaju kikličnim epovima jer čine nekoliko epskih ciklusa: u njima je, naime, kronološki prikazan neprekinut krug (κύκλος) mitskih događaja u sadržajnoj cjelini. Kikličke pjesme su se također nalazile na recitatorskom repertoaru rapsoda i pružile su bogatu mitološku građu lirskim, horskim i dramskim pjesnicima. Međutim, Ilijada i Odiseja potisnule su kiklične pjesme u drugi plan, pa su nam se ove uglavnom izgubile i do danas su nam se sačuvale samo u oskudnim fragmentima, premda nam je njihov sadržaj poznat. Tebanskom ciklusu pripadale su pesme Edipodija (Οἰδιπόδεια, 6,600 stihova) o Edipovom ubojstvu vlastita oca, pobjedi nad Sfingom, incestuoznom braku s majkom i smrti Edipovoj, zatim Tebaida (Θεβαίς, 7,000 stihova) o ratu sedmorice junaka protiv Tebe i izvršenju Edipovog prokletstva međusobnim ubojstvom Polinika i Eteokla, i najzad Epigoni (Ἐπίγονοι, 7,000 stihova) o ratu sinova sedmorice junaka protiv Tebe.

Trojanskom ciklusu pripadala je Kiparska pjesma (Κύπρια, 11 knjiga) koja je opjevala događaje koji su se dogodili prije radnje Ilijade, zatim Etiopida (Αἰθιοπίς, 5 knjiga) koja je opisivala događaje nakon Ilijade, uključujući kako Ahilej ubija amazonku Pentesileju, etiopskog vođu Memnona ali i kako sam gine od Parisove strijele, zatim Mala Ilijada (Ἰλιάς μικρά, 4 knjige) koja je opisivala nadmetanje za Ahilejevo oružje između Ajanta i Odiseja, Ajantovo samoubojstvo, pogibiju Parisa od Filoktetove strijele, dolazak Ahilejeva sina Neoptolema koji ubija Telefova sina Euripila, gradnju drvenog konja i pad Troje. Pjesma Razorenje Ilija (Ἰλίου πέρσις, 2 knjige) obuhvaćala je prizor o drvenom konju, Laokoontovu smrt, Enejin beg, zauzimanje Troje, smrt Prijama i Astijanakta, oskvrnjenje Kasandre, podjelu plijena, požar grada i žrtvovanje Poliksene na Ahilejevom grobu. Povratak (Νόστοι, 2 knjige) opjevala je povratak grčkih junaka iz Troje, dok se Telegonija naslanjala na sadržaj Odiseje i započinjala opisom sahrane Penelopinih prosaca, a nazvana je po Telegonu, sinu Odiseja i Kirke, koji u potrazi za ocem dolazi na Itaku i u neznanju ubija Odiseja, uzima Penelopu za ženu, a Telemah Kirku.

Velike društvene i ekonomske promjene koje su zahvatile gotovo cijelu Heladu u drugoj polovini 8. stoljeća p.n.e. jasno se vide u djelu drugog znamenitog pjesnika arhajske epike. Hesiod (Ἡσίοδος, možda kraj 8. stoljeća p.n.e.), iz sela Askre u Beotiji, prvi je grčki pjesnik koji o sebi daje biografske podatke te se može smatrati prvom individualiziranom pojavom u grčkoj književnosti. Njegova Teogonija (Θεογονία = Postanak bogova, 1,022 heksametra) predstavlja prvu grčku mitološku sintezu u kojoj je prikazana povijest postanja svijeta i genealogija bogova. Ideja joj je da prikaže Zeusa kao simbol pravednosti, koji pobjedom nad Titanima i drugim nemanima iz prošlosti postaje svemogući čuvar pravde. Isticanje moralnih problema i težnja za sistemskim shvaćanjem svijeta najavljuju početak rušenja tradicionalnog pogleda na svijet. Moralna pitanja i vladavina pravde u svetu idejna su osnova i Hesiodovog drugog djela koje nosi naziv Poslovi i dani (Ἔργα καὶ ἡμέραι, 828 heksametara). To je poema rada, u kojoj pjesnik svome bratu rasipniku upućuje opomene i savjete o tome kako će steći imovinu na častan način. Međutim, pjesnikovo obraćanje bratu samo je okvir za pouke koje upućuje svojim suvremenicima o tome da se čovjek moralnom energijom i radom mora osloboditi bijede, a to se ilustrira mitom o Prometeju i Pandori te mitom o pet rodova koji govore da je ljudski život nekada bio sladak, a sada je gorak. Rad i pravda temelj su Hesiodove etike, a u svakoj državi koja želi biti utemeljena na poretku i napretku moraju vladati rad, pravda i moral, a ne laž, prijevara i nasilje vladara. Premda je Hesiodov pogled na život pesimističan – velikim dijelom upravo zbog prilika koje su tada vladale – ipak se on u svojoj poeziji pokazuje kao nosilac novih, gotovo revolucionarnih društvenih stremljenja u odnosu na prethodni ratnički ideal herojske epohe.

[uredi] Lirsko pjesništvo

Postanak i ujedno najviši domet grčke lirike spada u 7. i 6. stoljeće p.n.e., kada je epska poezija bila već na zalasku. Ona je zapravo melodički i ritmički usavršeno narodno pjesništvo. Razvoj umjetničke grčke lirike uslovila su dva ključna uzroka. Prvi čine nove društvene prilike tijekom kojih dolazi do dubokih promjena u političkim, socijalnim i ekonomskim odnosima, do pokretanja zamašne grčke kolonizacije širom Mediterana te do izgradnje i učvršćivanja polisa kao osnovnog duštvenog i državnog okvira u Heladi. Drugi uzrok nalazimo u epohalnoj promeni u glazbi – otkriće harmonije i usavršavanje glazbenih instrumenata. Kada su Grci prodrli u tajne glazbe, ona je kod njih u širem smislu obilježavala razvitak velikog dijela duhovnog života, pa je izraz ἀνὴρ μουσικός (= glazbeni čovjek) nasuprot izraza ἀνὴρ ἄμουσος (= neglazbeni čovjek) označavao obrazovanog čovjeka. Glazba je imala važan položaj u grčkoj kulturi, i sva se grčka lirika razvijala uz nju: u najstarije vrijeme nema pjesme bez glazbe niti glazbe bez pjesme. Cijelokupna je grčka glazba nažalost propala, ali znamo da su među najčešćim glazbenim instrumentima bili lira, kitara, forminga i frula.

Naziv lirika stvoren je u vrijeme aleksandrijskih filologa i označava prvobitno samo one starogrčke pjesme koje su se pjevale uz pratnju žičanih instrumenata, i to prije svega lire sa sedam žica – sami Grci arhajskoga doba umjesto ovoga imena koristili su stari naziv melika (od μέλος = pjesma). Ta se melika dijelila na monodijsku liriku i horsku liriku: osim što su se razlikovale po metrima koji su se u njima obično upotrebljavali, ove dve vrste lirike karakteriziralo je to što je prva bila namijenjena solo pjevanju, a druga zborskom izvođenju. Aleksandrijski su filolozi, dakle, u svom kanonu starogrčke lirske poezije obuhvatili samo meliku, tj. monodijske liričare Alkeja, Sapfu i Anakreonta i horske liričare Alkmana, Stesihora, Ibika, Simonida, Bakhilida i Pindara. Međutim, mi danas u grčku liriku ubrajamo i recitativne oblike poezije: elegiju i jamb.

[uredi] Elegija

Vanjska oznaka elegije kojom se razlikovala od drugih pjesničkih vrsta je posebna metrička građa, tzv. elegijski distih. Elegija, kako se čini, nastaje u Maloj Aziji kao tužaljka i naricaljka, da bi se u kopnenoj Grčkoj često preobrazila u svojevrsni bojni poklik. Grčka se elegija najprije i razvila u onom kraju i plemenu gdje je epska poezija dostigla vrhunac, tj. kod maloazijskih Jonjana. Iz epa je uzela oblik, a iz svakodnevnog života sadržaj. Ratni užas i navala sjevernog naroda Kimerana u Malu Aziju potakli su pjesničko stvaralaštvo Kalina (Καλλῖνος), koji se ubraja među najstarije elegičare i koji je živio negdje u prvoj polovini 7. stoljeća p.n.e. Od njega nam se sačuvao, osim nekoliko fragmenata, početak jedne elegije u kojoj je pozivao svoje sugrađane na oružje protiv neprijatelja: to je pravi, glasan i žestok ratni poklik, a sadrži ujedno sjajnu pohvalu dobrom borcu koji se ne plaši smrti, te junački pada u borbi. Ratničku elegiju pisao je i Tirtej (Τυρταῖος), koji se prema legendi preselio iz Atene u Spartu i tamo tijekom drugog mesenskog rata (645. – 628. p. n. e.) svojim pjesmama tako raspalio vojnike da su Spartanci njemu pripisivali zasluge za pobjedu nad Mesenjanima. Tirtej je, osim elegija koje je pisao u dorskom dijalektu, pisao i opomene ili savjete (ὑποθῆκαι), i to u jonskom dijalektu s nešto dorizama. Njegova je poezija ratna i građanska: glavni su mu motivi odlučna borba protiv neprijatelja, smrt za domovinu i uspoređivanje junaka s kukavicom i njihove različite sudbine.

Sasvim je drugačiji elegičar Mimnermo (Μίμνερμος, druga polovina 7. stoljeća p.n.e.), najvjerojatnije iz Kolofona, čija je poezija usredotočena na osobne osjećaje koji su bili uslovljeni i prilikama u kojima je pjesnik živio. Njegova je poezija melankolična i ljubavna. Ljubav, uživanje i radost za pjesnika su željena dobra kojima se on veseli, dok se melankolija uvlači kada on pomisli da je lijepoj mladosti suđeno da procvate i prođe, a umjesto nje će doći starost, bolest i smrt. Zbirka Mimnermovih intimnih pesama nazvana je po sviračici Nani (Ναννώ) koju je pjesnik snažno ljubio. Mimnermovi stihovi, napisani uglavnom epskim dijalektom, puni su čežnje i odzvanjaju glazbom.

Pjesmama s društveno-političkom tematikom vraća se Atenjanin Solon (Σόλων, oko 638. – 558. p. n. e.), veliki zakonodavac i reformator atenskoga ustava. On je u elegijama i jambima izložio svoje etičke ideje i refleksije, objašnjenja i opravdanje vlastitoga političkog rada. Prije no što se 594. p. n. e. kao arhont eponim prihvatio reformatorskoga posla, svojom elegijom Salamina potakao je Atenjane da zauzmu otok Salaminu koje su tada držali Megarani i suzbijali slobodu atenske trgovine. Ukupan Solonov pjesnički rad obuhvaćao je oko 5,000 stihova, danas sačuvanih samo fragmentarno, koji su pisani uglavnom u jonskom i epskom dijalektu s dosta atičkih elemenata. Pored Salamine, u njegov pjesnički opus ulaze Opomene Atenjanima, elegije u kojima Solon opravdava i objašnjava svoj reformatorski rad, te Opomene samome sebi, u kojima izlaže svoja etička shvaćanja.

U drugoj polovini 6. stoljeća p.n.e. živi i djeluje Teognid (Θέογνις), elegijski pjesnik iz Megare, od kojeg nam je sačuvano 1,389 stihova. To su sentencije i fragmenti koje je neko sakupio iz njegovih elegija, s gnomskom i moralnom tendencijom, ali ni ti stihovi nisu svi Teognidovi, nego su vremenom bili njima dodati i neki stihovi drugih pjesnika. O Teognidu se zna tek toliko da je bio aristokratskog porijekla i uvjerenja, te da je sudjelovao u sukobima između aristokrata i demosa koji su razdirali njegovu zemlju. Kako je iz tih sukoba na kraju demokratska stranka izašla kao pobjednik, aristokrati su morali bježati iz Megare, a među njima i Teognid, koji otada živi na Siciliji, na Eubeji i u Sparti. Sve ove političke borbe i teškoće našle su odraza u Teognidovim elegijama, čiji glavni dio čine ὑποθῆκαι (= opomene), koje su upućene mladom plemiću Kirnu, pjesnikovom eromenosu, i koje su ponegdje ispunjene žarom, strašću i bolom zbog iskustva čovjeka koji je život proveo u neprekidnoj borbi, u nevolji i siromaštvu. Moralna pouka Teognidova uglavnom je pesimistična: mladost i sam život su nestalna dobra, smrt i siromaštvo vrebaju na svakom koraku, dobri propadaju, a zli trijumfiraju. Ipak, pomisao na smrt izaziva kod pjesnika uživanje u radosti i mladosti, pa u njegovoj poeziji nalazimo i veselih trenutaka.

Suvremenik je Teognidov bio Fokilid (Φωκυλίδης), čije elegije i pjesme u tetrametrima imaju didaktički karakter, ali se ne odlikuju dubokim sadržajem kao Solonove ili Teognidove elegije. U sačuvanom fragmentu od osam stihova oponaša Semonida Amorginca i u satiri na žene razlikuje četiri vrste žena: jedna je nastala od kuje, druga od pčele, treća od svinje, a četvrta od kobile, pri čemu je dakako najbolja ona koja potiče od pčele. Na osnovu malog broja fragmenata ne može se dati prava i potpuna karakteristika Fokilidove poezije. U drugoj polovini 6. stoljeća p.n.e. živio je i prvi grčki pjesnik-filozof, Ksenofan (Ξενοφάνης ὁ Κολοφώνιος, oko 565. – oko 473. p. n. e.), koji je po tradiciji bio osnivač elejske filozofske škole. Pored epskih poema Osnivanje Kolofona i Naseljavanje Eleje, pisao je elegije te prvi u grčku književnost uveo novu vrstu poezije pod nazivom Σίλλοι (= Rugalice), gdje je na satirički način oštro kritizirao i ironizirao narodna vjerovanja i ljudske mane. Ksenofan nije veliki pjesnik, ali je oštrom kritikom tradicionalne percepcije antropomorfnih božanstava i religijskih vjerovanja i obreda uopće jačao vjeru ljudi u njihove vlastite snage i poticao ih na samopromišljanje.

[uredi] Jambografija

Jambsku poeziju pratila je glazba, ali se nije pjevalo: to je bila tzv. παρακαταλογή, tj. ritmička recitacija s glazbenom pratnjom, a glazbeni instrumenti bili su jambika i klepsijamb. Svi jambografi bili su porijeklom Jonjani, pa je i njihov dijalekt jonski, ali vrlo blizak atičkom dijalektu. Jamb dopušta čitav niz različitih tonova, od smijeha do poruge i prezira, s lirizmom u kojem osobnost dolazi do takvog izražaja kakav elegija nije poznavala. Najstariji je i istovremeno najsnažniji pjesnik jamba bio Arhiloh (Ἀρχίλοχος) s otok Farosa, koji je živio u 7. stoljeću p.n.e., burnim i nemirnim životom, punim nevolja i pustolovina, kako se vidi i iz sačuvanih fragmenata. Izgubivši svu imovinu, preselio se na Tasos i tamo stupio kao plaćenik u vojsku Tasošana koji su ratovali s Tračanima, ali bezuspješno, pa se pjesnik vratio na Faros. Zna se da je ponovo bio vojnik i da je poginuo u borbi protiv Naksošana. Čovek žestoke ćudi, nagle i iskrene, uvijek spreman da napada jambima, često i oštrim, protivnike i sve one koji su mu se zamjerili – takav utisak stičemo o Arhilohu iz sačuvanih fragmenata. Pjesnik zna biti i duboko osjećajan i plemenit, ali strasna i neuzvraćena ljubav prema Neobuli, kćerki faroskog aristokrata Likamba, koja je proizvela istinski nježne i osjećajne ljubavne pjesme, pretvorila se u bijesnu mržnju kad je Likamb odbio pjesniku dati svoju kćerku za suprugu. Otada ih je Arhiloh oboje napadao tako oštrim i zajedljivim pjesmama, da im – prema legendi – nije preostalo drugo do da se objese. Arhilohova poezija bila je raznovrsna i kretala se od dražesnih i plemenitih slika do najžešće ironije i prostote. Arhilohov uticaj na potonje grčke liričare bio je ogroman, a među rimskim pjesnicima posebno se na njega ugledao Horacije.

U 7. stoljeću p.n.e. živio je i Arhilohov suvremenik Semonid Amorginac (Σημονίδης ὁ Ἀμοργινός), rođen na Samosu i osnivač kolonije na otoku Amorgosu. Pisao je elegije i jambe, od kojih su sačuvani fragmenti, iz kojih se vidi da mu je poezija bila poučna i refleksivna. Najpoznatiji je ipak po jambskoj satiri O ženama (Περὶ γυναικῶν), gdje duhovito i ironično ocrtava deset tipova ženskog karaktera, koje izvodi iz različitih životinja i elemenata: prljava žena potiče od svinje, lukava od lisice, brbljiva od kuje, troma i lijena od zemlje, prevrtljiva od mora itd. Pogled na život što ga iskazuje ovaj mizogini pjesnik prilično je pesimističan: bolest, starost, rat, brodolomi i samoubojstva – to je prevladavajući okvir njegove životne stvarnosti. Otprilike jedno stoljeće kasnije živio je Hiponakt (Ἱππῶναξ) iz Efesa, čije je stvaralaštvo cvetalo oko polovine 6. veka pne. On je prvi sasvim izgrađeni pjesnik realist, pravi i iskreni pjesnik-prosjak, označen kao pjesnik najbjednijih društvenih slojeva. Od njegove pjesničke produkcije najznačajniji su jambi, od kojih su sačuvani samo fragmenti, ali se iz njih može rekonstruirati niz situacija i tipova, npr. gozba gdje se pije iz vedra, javne kuće s prostitutkama, smrdljive krčme pune insekata, trg s prizorima telesnih kazni. Pjesmama kao glavni likovi prevladavaju siromasi, surovi i goli koji drhte od hladnoće, među njima i sam pjesnik. Hiponaktova poezija je nesporedna, silovita, oštro individualizoirana, realistična, gorka, ponekada podrugljiva i ironična, pa se može smatrati dalekim prethodnikom kiničkog morala.

[uredi] Monodija

Usporedo s elegijom i jambom prilagođavale su se i druge vrste narodne poezije temama koje je isticalo doba raslojavanja grčkoga društva. Tako se i grčka melika razvijala u vezi sa životom naroda i folklornim pjesmama, a korak dalje u obradi subjektivnih osjećanja i crta osobne biografije načinili su eolski pjesnici, čije je književno i glazbeno središte bilo otok Lezbos. S ovog otoka je i Alkej (Ἀλκαῖος, rođen oko 630. p. n. e.), čiji su rodni grad Mitilenu razdirale unutarnje borbe, te se aristokratska oligarhija jedva odupirala demokratskoj stranci. U tim je borbama sudjelovao i aristokrat Alkej, koji se borio protiv demokratskih tirana i sudjelovao u zavjeri koja je dovela do ubojstva tiranina Melanhra 612. p. n. e., ali je novi tiranin Mirsil prognao Alkeja. Kad je i Mirsil pao i na vlast došao mudri Pitak, pjesnik je nastavio s borbom i zavjerama. Pitak se, međutim, nakon deset godina dobrovoljno odrekao vlasti, te se Alkej vratio u domovinu gdje je mirno živio do kraja života. Njegove su pjesme filolozi podijelili na političke i ratničke pjesme (στασιωτικά), ljubavne (ἐρωτικά), vinske (συμποτικά ili σκόλια) i himne bogovima, ali nijedna njegova pjesma nije do nas došla potpuna. Ipak, iz oko 150 sačuvanih fragmenata, vidimo da je Alkejev stil bio uzvišen i kratak, dražestan i snažan, posebno u političkim pjesmama koje su u sebi imale govorničku žestinu (plerumque oratori similis, kaže rimski pisac Kvintilijan), ali iskrenu i bez opterećujuće retorike. U političkim pjesmama žestok, vatren, neobuzdan i beskompromisan, Alkej u drugim pjesmama pjeva i o veselju na gozbama i o ljubavi: božanska Dionizova tečnost našla je u njemu sjajnoga i vatrenoga pristalicu. Mnoge njegove pjesme ispjevane su u alkejskoj strofi, nazvanoj po njemu.

I najslavnija grčka pjesnikinja Sapfa (Σαπφώ, druga polovina 7. stoljeća p.n.e.) bila je s otoka Lezbosa. Njezina je obitelj pripadala aristokraciji, pa se Sapfa, kada je oko 596. p. n. e. vladajuća demokracija protjerala plemstvo, sklonila na Siciliju, odakle se vratila kada je Mitilenom zavladao Pitak. O Sapfi su kolale mnoge legende: da je ružna, da se bacila s Leukadske stijene jer joj mladić Faon nije uzvraćao ljubav, te da je naprotiv bila lezbijka – po njoj je, najzad, i nazvana istopolna ljubav između žena. Nevezano za legende, iz njene je poezije vidljivo kako je Sapfa znala snažno ljubiti. Okupljala je oko sebe mlade devojke koje je poučavala glazbi i poeziji, pa je zato svoj dom nazvala "kućom Muza". Alkej ju je zvao "čistom" (ἄγνα), Platon ju je nazvao "desetom Muzom", a Strabon "nečim čudnovatim" (θαυμαστόν τι χρῆμα). Njene su pjesme antički filolozi svrstali prema metru u devet knjiga, uz zasebnu knjigu epitalamija (svadbenih pjesama). Najbolje su joj i umjetnički svakako najvrednije bile ljubavne pjesme, pisane u safičkoj strofi, nazvanoj po njoj. Sapfina poezija odiše dubokim ljubavnim žarom, prožeta je lijepim mislima, puna ljupkih slika i ispjevana lijepim jezikom i savršenim stilom. Ljubav, cvijeće, noć puna mjesečine, priroda, zvuk, boja – to su motivi i slike koji se skladno razlivaju u njenim stihovima.

Nakon eolske melike javlja se jonska s Anakreontom (Ἀνακρέων, rođen oko 570. p. n. e.), Jonjaninom iz grada Teosa na maloazijskoj obali. Kad je Kir Stariji osvojio Teos oko 545. p. n. e., iselio se Anakreont s još nekim sugrađanima u grad Abderu u Trakiji, a kasnije ga nalazimo na dvoru samoskog tiranina Polikrata, koji je tada bio na vrhuncu moći i sjaja. Nakon Polikratova ubojstva, doveo je Anakreonta u Atenu Hiparh, Pizistratov sin, a kada je oko 514. p. n. e. i Hiparh pao s vlasti, o Anakreontovu životu ne znamo ništa pouzdano: po nekima je živio kod Aleuada Ehekratida u Tesaliji, a po drugima opet u Teosu. Po predaji, umro je kao starac u 85. godini u Abderi. Premda Jonjanin, Anakreont je bio pravi nastavljač subjektivne eolske poezije Alkejeve i Sapfine, iako ne s tako dubokom osjećajnošću. Njegova poezija, od koje je sačuvano samo oko 100 kratkih fragmenata, ima pretežno erotski i simpotički karakter i slavi Dioniza i Erosa. Dva sačuvana fragmenta bila su dio himni posvećenih Dionizu i Artemidi, a pisao je i elegije, jambe i epigrame. Sadržaj Anakreontovih pjesama je bezbrižno uživanje života, ali erotika mu nije neposredna i duboko proživljena kao kod Eoljana: žar njegove strasti je veliki, ali brzo gasne. Ipak, Anakreontovo pjesništvo vedrog i ugodnog raspoloženja steklo je veliku popularnost već u antici, pa su se kasniji pjesnici ugledali na njega pjevajući pjesme istoga sadržaja: sačuvano je oko 60 takvih pijesmica lagodnog sadržaja nazvanih Anacreontea (Ἀνακρεόντεια). Na njega se ugledao i veliki rimski pjesnik Horacije.

[uredi] Zborska lirika

Iz Sarda u Lidiji bio je Alkman (Ἀλκμάν, druga polovina 7. stoljeća p.n.e.), ali je živio u Sparti, gdje je sastavljao himne, peane (svečane obredne pjesme u Apolonovu čast), hiporheme (vesele i živahne plesne pjesme uz pratnju kitare ili frule), skolije (gozbene pjesme) i erotske pjesme, ali se najviše proslavio partenijima, pjesmama koje su u čast bogova pjevali djevojački zborovi. Od oskudnih fragmenata koji su došli do nas najduži je odlomak od stotinu stihova iz pjesme koja je, kako se čini, nastala u čast Dioskura i Artemide, ali u kojoj pjesnik od pohvale boginji naglo prelazi na pohvalu ljupke lijepote djevojaka, sudionica zbora, prožetu sjanim slikama iz njihovih svakodnevnih života. Ni o Stesihoru (Στεσίχορος, kraj 7. i početak 6. stoljeća p.n.e.), koji se možda rodio u Metauru u južnoj Italiji ali je živio u Himeri na Siciliji, nije moguće dati neki određeni sud, jer se sačuvalo premalo fragmenata, od kojih najduži ima šest stihova. Ovaj pjesnik, kome se pripisuju inovacije u glazbi i metrici – među kojima je najvažnija bila podijela zborske pjesme na trijade koje čine strofa, antistrofa i epoda – obrađivao je i narodne priče lokalnog karaktera o strastvenim i nesretnim ljubavima, npr. o pastiru Dafnisu koga je zbog nevjere oslijepila ljubomorna nimfa. Iz južne Italije bio je i Ibik (Ἴβυκος, početak 6. stoljeća p.n.e.) iz grada Regija, koji je međutim veliki dio života proveo na dvoru samoskog tiranina Polikrata, gdje je upoznao i Anakreonta. Uz vrlo oskudne fragmente sačuvan je jedan veći odlomak na papirusu koji sadrži pohvalu Polikratova mladog sina. U antici je Ibik bio cijenjen kao pjesnik enkomija, tj. pohvalnih pjesama u čast znamenitih suvremenika, i homoerotskih pjesama u kojima je iznosio vatrenu ljubavnu strast prema mladićima.

Simonid Kejanin (Σιμωνίδης, 556. – 468. p. n. e.) rodio se na otoku Keosu, živio na dvorovima različitih tirana (Pizistratidi u Ateni, Skopadi u Kranonu i Aleuadi u Larisi u Tesaliji) i umro u dubokoj starosti u Agrigentu na Siciliji. Na početku grčko-perzijskih ratova nalazio se u Ateni, gdje je postao pjesnikom borbe grčkog naroda protiv Perzijanaca: opjevao je sve grčke pobjede i proslavio u elegijama junake poginule u borbama kod Termopila, Maratona, Salamine i Plateje. Zborske pak pjesme zahvaćale su sve dotada poznate vrste: enkomije, ditirambe (pjesme u čast Dioniza), partenije, peane i himne, a bio je poznat i kao jedan od stvaralaca nove vrste poezije – epigrama. U antici je Simonid bio naročito poznat po dubini osjećaja koje je svojim tužaljkama umio pobuditi kod slušalaca.

Simonidova lirika s jasnim i jednostavnim stilom te živim slikama i jakim osjećajima, nadahnutim blagim pesimizmom, otvorila je u grčkoj književnosti novi horizont na kome blistaju Bakhilid i Pindar. Bakhilid (Βαχυλίδης, oko 518. – 450. p. n. e.), nećak Simonida Kejanina, rodio se na otoku Keosu. O njegovom se životu ne zna mnogo, ali izgleda da je bio u Ateni, u Tesaliji, na Egini i u Sirakuzi na dvoru Hijerona, gdje se nadmetao s Pindarom u slavljenju Hijeronovih pobjeda u grčkim narodnim natjecanjima. Sve do kraja 19. stoljeća od njegovih smo pjesama imali tek neznatne fragmente, ali je 1896. na egipatskim papirusima pronađeno 14 epinikija (pjesama u čast pobjednika na atletskim natjecanjima) i 6 ditiramba, pa nam je sada Bakhilid poslije Pindara najbolje poznati zborski liričar. Bakhilidov epinikij ima istu strukturu kao i Pindarov, tj. aktualnost – mit– aktualnost. Bakhilidovi ditirambi nalikuju baladama jer se u njima epizode iz mitova razrađuju na lirski način. Zanimljiv je ditiramb Tezej (Θεσεύς), koji je cijeli u obliku dijaloga između Tezejeva oca Egeja i zbora koji čine Atenjani.

Pindar (Πίνδαρος, 522. ili 518. – 442. p. n. e.) iz Kinoskefala kod Tebe potjecao je iz ugledne aristokratske obitelji, pa mu je čitavo pjesništvo duboko prožeto duhovnim idealima grčke aristokracije. Pindarov pjesnički rad, vrlo bogat i raznolik, obuhvaćao je sve vrste zborske lirike: himne, peane, ditirambe, prozodije (ophodne pjesme), partenije, hiporheme, enkomije, trenose (tužbalice za mrtvima) i epinikije. U potpunosti je, pored fragmenata, sačuvano 44 epinikija ili oda, koje se prema mjestu na kome je postignuta pobjeda dijele u četiri grupe: Olimpijske (Ὀλυμπιονῖκαι), Pitijske (Πυθιονῖκαι), Nemejske (Νεμεονῖκαι) i Istamske (Ἰσθμιονῖκαι). Pindarove ode, koje odlikuje velika raznolikost ritma i metričkih oblika, strukturirane su redovno prema uobičajenoj shemi aktualnost – mit – aktualnost. Ali pjesnikova pažnja zaustavlja se na vanjskim obilježjima atletske pobjede: samo natjecanje nikada ne opisuje. Slijedi nagli prijelaz u područje mita (tzv. pindarski let), koji zahvaća najduži dio ode i gdje najviše dolazi do izražaja pjesnikov duh, njegovi pogledi na život i njegovi ideali. Duboko religiozan, Pindar iz mita uklanja sve negativne crte heroja i bogova. Veliku slavu postigao je već u antici, smatran često najvećim grčkim liričarem kome je pripalo prvo mjesto u kanonu alkesandrijskih filologa, a neposredan njegov utjecaj naročito je vidljiv u zborskim dijelovima tragedije.

[uredi] Prozno stvaralaštvo

Počeci književne grčke proze padaju u 6. stoljeće p.n.e., premda se ona upotrebljavala i ranije za potrebe svakodnevnog života, pisanje zakona, ugovora, za popise pobjednika na narodnim igrama, popise svećenika i činovnika te za natpise svake vrste. Proza je nastala u Joniji, gdje su se tada nalazili najnapredniji i najbogatiji gradovi u cijelom grčkom svijetu. Jonjani su bili pažljivi promatrači prirode i prvi su, u obliku kratkih sinteza, pokušali ponuditi odgovore na teške probleme koje im je postavljala priroda: tako su nastale filozofija i znanost. Jonski filozofi otvorili su novu eru u filozofiji pitanjem o prapočetku svega što postoji, pitanjem o bitku. Jonjani kao prvi prozni pisci pišu svojim jonskim dijalektom, koji se ustalio kao jezik najstarije grčke proze. Već se u antici raspravljalo je li prvi prozni pisac bio povjesničar Kadmo iz Mileta (početak 6. stoljeća p.n.e.) koji je sastavio spis Osnivanje Mileta i cijele Jonije ili njegov suvremenik, filozof Ferekid sa Sirosa sa svojim kozmogonijskim spisom Heptamih (= Pećina sa sedam skrovišta).

Prvi pravi grčki filozofi i začetnici znanosti bila su trojica Milećana, čija učenja čine tzv. miletsku školu. Prvi od njih, Tales (Θαλῆς ili Θάλης, 624.. – 547. p. n. e) – koji izgleda nije ostavio ništa napisano – kaže da je prauzrok svega u prirodi voda, Anaksimen (Ἀναξιμένης, sredina 6. stoljeća p.n.e.) smatra da sve stvari nastaju zgušnjavanjem i razrijeđivanjem zraka, dok je najapstraktniji odgovor dao Anaksimandar (Ἀναξίμανδρος, 610. – 547. p. n. e.), koji prauzrokom svega smatra neodređenu materiju zvanu apeiron (ἄπειρον), iz koje uslijed suprotnosti toplo-hladno nastaje svijet. Anaksimandar je nešto stariji od Anaksimena i sastavio je prvi filozofski spis, pod naslovom O prirodi (Περὶ φύσεως), a zatim je i Anaksimen svoje misli zapisao u jednom spisu istoga naslova. Šestom stoljeću pripada i Pitagora (Πυθαγόρας), koji nije ostavio ništa napisano i koji smatra da harmonija, koja vlada svijetom, proizlazi iz određenih brojevnih odnosa koji vladaju svijetom: broj je savršenstvo. Pitagora je izvršio ogroman utjecaj na antičku filozofiju i znanost, što neposredno što preko svoje pitagorejske škole.

Najstariji grčki povijesničari i geografi obično se nazivaju logografima (λογογράφος = prozni pisac), a tako su se u Ateni nazivali i oni govornici koji su za svoje klijente sastavljali sudske govore. Najvažniji logograf bio je Hekatej (Ἑκαταῖος) iz Mileta, koji je živio za vrijeme perzijskog kralja Darija (vladao 525. – 485. p. n. e.) i koji je napisao dva djela: Genealogije (Γενεαλογίαι) sa pričama o mitskim junacima gdje je nastojao unijeti i nekog kronološkog reda i naivnim racionalizmom ukloniti pojedinosti koje su mu se činile nevjerovatnima, te Opis Zemlje (Γῆς περίοδος) s geografskim opisima Europe i Azije te podacima o narodima i njihovim običajima.

Prvim piscem europske basne smatra se Ezop (Αἴσωπος, 6. stoljeće p.n.e.), premda se korijeni basne kao književne vrste nalaze u dalekoj prošlosti i možda su nastali u Indiji. Ezop je bio rodom iz Frigije u Maloj Aziji i kao rob služio je više gospodara. Kako se čini, on svoje basne nije pisao, već ih je pričao u prozi, a kasnije su se širile usmenom predajom i u svojoj jezgri sačuvale su se u dosta neiskvarenom obliku. Međutim, tijekom stoljeća svaka se basna počela pripisivati njemu, pa je pod Ezopovim imenom sačuvan čitav zbornik basana. Svaka Ezopova basna je prava mala drama sa zapletom, kulminacijom i raspletom, često odiše svežim humorom, a svoju etičku i pedagošku vrijednost čuva i danas.

[uredi] Klasično razdoblje

U drugoj polovini 6. stoljeća p.n.e. Jonija pada pod perzijsku vlast i gubi prvenstvo u kulturnom razvoju grčkoga svijeta, koje će otada pa tijekom čitavog 5. i 4. stoljeća p.n.e. pripadati Ateni. Kulturna hegemonija Atene tako se potpuno podudara s njenom političkom hegemonijom, koja je započela sjajnim atenskim pobjedama kod Maratona, Salamine i Plateje tijekom grčko-perzijskih ratova i učvrstila se izgradnjom Atenskog pomorskog saveza. Atička književnost u 5. stoljeću p.n.e. obrađuje različita pitanja koja su postavljale suvremene društvene i političke prilike – državnu politiku, moral, privredu – a u središtu svih tih pitanja nalazi se čovjek, njegov položaj i uloga u društvu, kao i njegova moralna odgovornost za odluke koje donosi. Osnovna su obilježja klasične književnosti bliska povezanost s narodom, obrada svakodnevnih životnih problema, monumentalnost i humanizam. Od književnih vrsta glavno mjesto zauzima drama – tragedija i komedija – koja, uz Homerove epove, predstavlja najvažniji doprinos Grčka europskoj književnosti.

[uredi] Tragedija

Pravim tvorcem grčke tragedije smatra se Eshil (Αἰσχύλος, 525. – 456. p. n. e.), rođen u Eleusini blizu Atene, koji je uveo drugoga glumca i smanjio ulogu zbora, a kasnije je od Sofokla preuzeo i trećega glumca. Građu za svoje tragedije uzimao je iz bogate riznice grčke mitologije, a naročito je rado obrađivao domete ljudske sudbine kojom upravljaju božanska pravda i viječni zakoni kojima se ljudi moraju pokoravati. Pored Sedmorice protiv Tebe (Ἑπτὰ ἐπὶ Θήβας) o borbi Edipovih sinova Eteokla i Polinika i Okovanog Prometeja o kazni koju Prometej trpi od Zeusa zbog svoje pomoći ljudskom rodu, Eshil je autor i jedine sačuvane trilogije u grčkoj književnosti, pod naslovom Orestija (Ὀρέστεια), koja obrađuje tragediju Atrejeva roda, gdje grozni zločini uzrokuju nove zločine. Prvi dio trilogije je Agamemnon (Ἀγαμέμνων) koja govori o tome kako Agamemnona po povratku iz Troje ubijaju njegova žena Klitemnestra i njen ljubavnik Egist, zatim slijedi Žrtva na grobu ili Hoefore (Χοηφόροι) o tome kako Agamemnonov sin Orest na Elektrin nagovor ubija majku da bi osvetio mrtvoga oca, a trilogija se završava tragedijom Eumenide (Εὐμενίδες) koja govori o tome kako Oresta zbog ubojstva majke proganjaju Erinije, koje na nagovor Atene i nakon izmirenja i zadovoljenja pravde postaju blage (Eumenide).

Mlađi suvremenik Eshilov bio je Sofoklo (Σοφοκλής, 495. – 406. p. n. e.), rođen u Kolonu blizu Atene, pravi predstavnik Periklova doba. Na scenu je uveo i trećega glumca, čime je povećao dramatiku radnje, a broj članova zbora povećao je sa dvanaest na petnaest. U odnosu na Eshila, Sofoklo karaktere svojih likova crta s mnogo više pažnje i trudi se da im dâ što više ljudskih svojstava te složeniji i bogatiji duhovni život. Tragedija Elektra (Ἠλέκτρα) govori o Agamemnonovoj kćerki Elektri koja živi za osvetu očekujući brata Oresta da ubije majku Klitemnestru. Najbolja mu je drama Kralj Edip (Οἰδίπoυς τύραννoς) koja govori o tome kako je tebanski kralj Edip u neznanju ubio svog oca, oženio se vlastitom majkom te na vrhuncu slave i moći, istražujući uzroke kuge, otkriva strašan grijeh u kojem živi te oslijepljuje sama sebe i odlazi u dobrovoljno izgnanstvo. Antigona (Ἀντιγόνη) govori o Edipovoj kćerki Antigoni koja nakon smrti braće Eteokla i Polinika želi po božanskom zakonu sahraniti brata Polinika koji se borio protiv grada, što kralj Kreont zabranjuje i Antigonu kažnjava smrću, što prouzrokuje i njegovu vlastitu propast. Edip na Kolonu (Oι̉δίπoυς ἐπὶ Κολωνῷ) govori o slijepom izgnaniku Edipu koji, po Apolonovom uputstvu, kod Kolona traži smirenje i očišćenje od grijeha, i to na samrti i dobija, zahvaljujući i atenskom kralju Tezeju. Sačuvane su još drame Ajant (Αἴας) o ludilu koje je spopalo Ajanta nakon što je Ahilejevo oružje dosuđeno Odiseju, Trahinjanke (Tραχίνιαι) o tome kako Dejanira nehotice ubija svoga muža Herakla, te Filoktet (Φιλοκτήτης) o tome kako Grci polazeći na Troju ostave Filokteta na otoku Lemnosu jer mu se iz rane širi nepodnošljiv smrad, ali kasnije shvate da ne mogu osvojiti Troju bez Heraklova luka i strijela koje se nalaze kod Filokteta, te ga posjećuju Odisej i Neoptolem, koji međutim ne uspiju dobiti to važno oružje, pa se pojavljuje sam Heraklo kao deus ex machina i naređuje Filoktetu da im preda oružje i sam pođe u Troju.

Treći veliki tragični pjesnik Euripid (Εὐριπίδης, oko 480. – 406. p. n. e.) rodio se na Salamini, ali je veći dio života proveo u Ateni. Euripid je predstavnik novog doba koje nastupa oko sredine 5. stoljeća p.n.e., kada počinje kriza atenske demokracije i kada nastupa nova generacija koja je pod utjecajem naprednog učenja sofističke i materijalističko-atomističke filozofije. Čovijek i sudbina ostaju glavni problemi kod Euripida, ali ih on riješava u duhu svog vremena. Jedan odlomak iz Euripidovog Belorofonta glasi: "Ako bogovi čine nešto sramotno, nisu bogovi". Euripid, dakle, religiju mjeri moralom i vodi teomahiju, tj. borbu protiv konvencionalnih i antropomorfnih bogova, koji su moralno prevrtljivi i nedosljedni. Ali to nije ateizam, nego religiozna prosvijećenost, koja ima čistije i uzvišenije predstave o suštini božanstva. Euripid prvi u dramu unosi psihološku analizu likova, otkrivajući dotad nepoznat svijet duhovnog i emocionalnog života, u kome se strast pojedinca sukobljava sa općim principima već ustaljenog običaja i mišljenja. Poseban Euripidov značaj za svjetsku književnost zasniva se na njegovim ženskim likovima. Pored jedne satirske igre, sačuvalo nam se njegovih sedamnaest tragedija, među kojima se posebno izdvajaju četiri. Medeja (Μήδεια) obrađuje temu strastvene žene čija se ljubav pretvara u mržnju, koja je potiče na grozna djela, uključujući ubojstvo vlastite dijece. Motiv strasti obrađuje i Hipolit ovjenčani (Ἱππόλυτος στεφανοφόρος), koji govori o tome kako Tezejevu ženu Fedru muči ljubav prema svom posinku Hipolitu, koja na kraju i nju i Hipolita odvodi u propast. Ifigenija među Taurijcima (Ἰφιγένεια ἡ ἐν Ταύροις) sagrađena je na intrigi: Agamemnonova kćerka Ifigenija trebala je biti žrtvovana u Aulidi, ali ju je spasila Artemida i učinila je svojom svećenicom u Tauridi, kamo sad stiže i njen brat Orest u pratnji prijatelja Pilada da bi se očistio od grijeha zbog ubojstva majke Klitemnestre. Ifigenija ga je, kao i svakoga stranca, morala žrtvovati, ali dolazi do prepoznavanja i oni se zajedno vraćaju u domovinu. Zanimljiva je Euripova Elektra jer obrađuje istu tematiku kao i Eshilove Hoefore i Sofoklova Elektra, ali na drugačiji način: Eshil se pita o opravdanosti ubojstva majke, Sofoklo to opravdava voljom bogova, a Euripid ubojce Oresta i Elektru prikazuje ne kao junake nego kao kolebljive i prestrašene nesretnike dostojne sažaljenja. Euripid se ubraja među najveće pjesnike svih vremena.

[uredi] Komedija

Premda je u antici postojalo i mišljenje da je riječ komedija (κωμῳδία) postala od dorske reči κώμη (= selo), zbog čega su Dorani iz Megare sebi prisvajali prvenstvo u pronalaženju ove pjesničke vrste, ipak je danas opće prihvaćeno drugo tumačenje, prema kojem taj termin potječe od riječi κῶμος = bučna družina veseljaka koji pripiti nakon gozbe u dionizijskoj razuzdanosti idu po gradu i pjevaju pjesme podrugljiva sardržaja. Komedija, dakle, nastaje od improvizovanih početaka, i to od pjevanja faličkih pjesama tijekom ophoda u kojima se nosio falos (φαλλός = muški spolni organ, napravljen od duguljastog komada drveta presvučenog crvenom kožom) kao simbol plodnosti i rađanja ljudi, životinja i zemlje. Međutim, pre razvoja komedije u Ateni nezavisno od nje razvila se megarska farsa i dorska ili sicilijska komedija, koje su izvršile određeni utjecaj i na atičku komediju. Od 6. stoljeća p.n.e. javljaju se u dorskim krajevima tipovi komičnih izvođača, koji se na Siciliji i u južnoj Italiji zovu flijaci (φλύαξ = brbljivac kojem govor provaljuje na usta). Ti izvođači prikazivalu su radnju zasnovanu na improvizovanom oponašanju hromih i grbavih staraca i starica, kradljivaca, lijekara šarlatana, budala, izjelica, seljaka itd. Tako se radnja i komika flijačke farse zasnivala uglavnom na fizičkim karakteristikama, razuzdanoj šali, prežderavanju, batinanju i svakodnevnim zgodama.

Megarska je komedija u osnovi flijačka, anonimna i prilično gruba, ali je dobila i svoju umjetničku obradu u djelima Epiharma (Ἐπίχαρμος, 528. – 438. ili 431. p. n. e.) iz Sirakuze, kojem je Platon davao prvenstvo ispred atičkih komediografa. Od njegovih drama ostalo je 37 natpisa i oko 200 fragmenata. Neke su drame bile inspirisane Heraklom, npr. Heraklo na osvajanju pojasa (Ἡρακλῆς ὁ ἐπὶ τὸν ζωστῆρα), druge Odisejem, npr. Odisej dezerter (Ὀδυσσεὺς αὐτόμολος), a bilo je i drama vezanih za mit o Dionizu, za trojansku priču, kao i za Tezeja, Edipa i druge mitološke likove. Neke drame obrađivale su prizore iz svakodnevnog života, npr. Seljanin (Ἀγρωστῖνος), Grabeži (Ἁρπαγαί), Megaranka (Μεγαρίς) itd. Osnovne razlike između sicilijske i atičke komedije jesu u tome što sicilijska nema zbora i što njen obujam ne prelazi 300 – 400 stihova. Svojevrstan Epiharmov nastavljač bio je Sofron (Σώφρων, rođen oko 480. p. n. e.) iz Sirakuze, o kome znamo vrlo malo. Sastavljao je mime, vrstu narodne lakrdije, u kojoj je oponašao smiješne i ponekad ozbiljne prizore iz svakodnevnog života. On je mimu dao umjetnički oblik i svoje mime podelio na muške i ženske, prema likovima koji se u njima javljaju.

U razvoju atičke komedije razlikuju se tri perioda: stara, srednja i nova komedija. Glavne odlike stare komedije jesu zbor kostimiran u neobične kostime, parabaza, oštra osobna poruga te obrada tema iz suvremenog političkog i društvenog života. Svoj umjetnički oblik komedija je dobila nakon tragedije, pa je i njena struktura djelomično oblikovana po uzoru na tragediju. O najstarijim atičkim komediografima, Hionidu i Magnetu, ne znamo gotovo ništa, dok je malo bolja situacija sa Kratinom i Eupolidom, starijim Aristofanovim suvremenicima. Kratin (Κρατῖνος, 519. – 423. p. n. e.) iz Atene napisao je 21 komediju, od kojih su sačuvani neki fragmenti. U nekim komedijama oštro je napadao Perikla i krug oko njega, dok u nekima parodira mitološke teme. Najoriginalnija mu je komedija Boca (Πυτίνη), u kojoj je prikazao samoga sebe: njegova zakonita žena Komedija prijeti mu razvodom braka jer ju je prevario s ljubavnicom Pijanstvom (Bocom), međutim posredovanjem prijatelja dolazi do izmirenja. Kratin je bio osnivač političke komedije koga je krasila velika i originalna pjesnička snaga. Atenjanin