Teodor Pejačević

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
grof Teodor Pejačević
Teodor Pejačević
Veliki župan Virovitičke županije
u službi
1886. – 1901.
ban Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije
u službi
27. lipnja 1903. – 26. lipnja 1907.
Zamjenik Vladimir Nikolić Podrinski
Prethodnik  Khuen Hedervary
Nasljednik Aleksandar Rakodczay
hrvatski ministar
u službi
21. srpnja 1913. – 16. siječnja 1916.
Premijer István Tisza
Prethodnik  István Tisza
Nasljednik István Tisza
Rođenje 24. rujna 1855.
Smrt 22. srpnja 1928.
Supruga Elizabeta Vay de Vaya
Zanimanje političar, pravnik

Dr. Teodor grof Pejačević (Našice, 24. rujna 1855.Beč, 22. srpnja 1928.), hrvatski političar, pravnik i državnik te hrvatski ban od 1903. do 1907. godine. Od 1913. do 1917. bio je hrvatski ministar u ugarskoj vladi. Član je plemićke obitelji Pejačević.

Rani život i karijera[uredi VE | uredi]

Rodio se kao drugo dijete i prvi sin grofa Ladislava Pejačevića i barunice Gabrijele Döry von Jobahaza. Otac mu je služio kao hrvatski ban od 1880. do 1883. Studirao je pravo na sveučilištima u Bonnu i Budimpešti te je postao doktor prava. Nakon toga je služio u upravi u Osijeku i Zagrebu. 22. siječnja 1881. vjenčao se s barunicom Elizabetom Vay de Vaya. Imali su petero djece: Marka, Velimira, Teodoru, (kasnije slavnu hrvatsku skladateljicu i violinisticu) te Elizabetu i Gabrijelu. Kao unionist izabran je za zastupnika Hrvatski sabor. Bio je jedan od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj toga vremena, industrijski magnat i veleposjednik. Od 1886. do 1901. bio je veliki župan Virovitičke županije. 1901. imenovan je za zastupnika u zajedničkom hrvatsko-ugarskom saboru.

Banovanje[uredi VE | uredi]

29. lipnja 1903. stupio je na bansku dužnost nakon ostavke Khuena Hedervaryja. Obećao je normalizirati politički život slobodom tiska i okupljanja. Za vrijeme njegovog banovanja donošenjem Riječke i Zadarske rezolucije programira se politika novog smjera te dolazi do stvaranja Hrvatsko-srpske koalicije, koja pobjeđuje na izborima za Sabor 1906. Pomirljivom i kompromisnom politikom, Pejačević sklapa sporazum s HSK te ljudi iz Koalicije preuzimaju resore u Hrvatskoj vladi.

U Ugarsko-hrvatskom saboru Kossut predlaže zakonsku osnovu o željezničkoj pragmatici, kojom se nastojalo ozakoniti potpunu mađarizaciju željezničkog prometa, prema krilatici "Čije su željeznice - njegova je i zemlja". Protiv tog prijedloga hrvatsko se izaslanstvo borilo njegovom opstrukcijom. Nakon povratka u Zagreb ban Pejačević se solidarizirao s takvim stajalištem i morao je podnijeti ostavku. Istovremeno su ostavku podnijeli i svi ministri i tajnici u Vladi iz HSK.

Kabinet[uredi VE | uredi]

Kasniji život[uredi VE | uredi]

1913. imenovan je ministrom za Hrvatsku u ugarskoj vladi. No, kako se nalazio u Francuskoj kad je izbio Prvi svjetski rat, 22. kolovoza 1914. bio je zadržan i interniran od strane francuskih vlasti kao ministar neprijateljske države. Krajem rata, u općoj anarhiji i kaosu, nakon raspada Monarhije njegov posjedi i dvorac u Našicama bili su opljačkani i oštećeni. Umro je u Beču u 73. godini.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Portal znanja LZMK
  • Neda Engelsfeld: "Povijest hrvatske države i prava: razdoblje od 18. do 20. stoljeća", Pravni fakultet, Zagreb, 2002. ISBN 953-6714-41-8
  • Prof. Dr. Rudolf Horvat: "Najnovije doba hrvatske povijesti", Zagreb, 1906.
  • Prof. Silvija Lučevnjak: Obitelj Pejačević i Virovitica, zbornik radova sa skupa "725 godina franjevaca u Virovitici", Virovitica, 2006.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]