Veliki turski rat

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Veliki bečki rat)
Skoči na: orijentacija, traži
Veliki turski rat
Dio Osmansko–habsburgški ratovi, Poljsko-osmanski ratovi, Mletačko-osmanski ratovi i Rusko-turski ratovi
Vienna Battle 1683.jpg
Opsada Beča 1683
Datum 1662 - 1699
Lokacija Austrija, Ugarska, Srbija, Hrvatska, Grčka i Ukrajina (uključivo Krim)
Ishod Pobjeda Svete lige, Karlovački mir
Teritorijalne promjene Austrija je zaposjela zemlje u Ugarskoj, Hrvatskoj i na Balkanu, Poljska je stekla kontrolu nad dijelom Ukrajine, Rusija je zauzela Azov, Mletačka Republika je zauzela Moreju
Sukobljeni
Banner of the Holy Roman Emperor (after 1400).svg Sveta liga
Flag of the Habsburg Monarchy.svg Habsburška Monarhija
Flag of Russia.svg Carska Rusija
Herb Rzeczypospolitej Obojga Narodow.svg Poljsko-litavska unija
Flag of Most Serene Republic of Venice.svg Mletačka Republika
Flag of the Ottoman Empire (1453-1517).svg Otomansko carstvo
Vođe
Leopold I.
Eugen Savojski
Jan Sobjeski
Francesco Morosini
Mehmed IV.
Sulejman II.
Ahmed II.
Mustafa II.

Veliki turski rat ili Rat Svete lige, također i Veliki bečki rat naziv je za niz vojnih sukoba između Osmanskog Carstva i tadašnjih europskih sila, ujedinjenih u Svetu ligu. Rat se vodio od 1662. do 1699. Nakon tog rata oslobođeni su veliki dijelovi središnje Europe od Turaka, a moć Osmanskog Carstva bitno je umanjena.

Prilike 1667.-1683.[uredi VE | uredi]

Nakon ustanka kozačkog vođe Bogdana Hmeljnickog protiv Poljske vlasti, Carska Rusija je zauzela dijelove istočne Ukrajina od Poljsko-Litavske Unije, dobar dio Kozaka ostao je jugoistočno od granica Unije, u Osmanskom Carstvu. Njihov vođa, Petro Dorošenko, želio je pod svaku cijenu ujedinjenje Ukrajine (čak i kao vazalne države pod sultanovim suverenitetom) te obratio i Turcima za pomoć. Istovremeno otpočeo je pobunu protiv svojeg dojučerašnjeg hetmana (poljskog vojnog zapovjednika) Jana Sobjeskog.

Sultan Mehmed IV., znao je dobro da je Poljsko-Litavska Unija oslabljena unutrašnjim razdorima, zato je napao na Kamenec-Podol’skij, najveći pogranični grad. Manja poljska vojska bila je poražena od znatno veće osmanske u ratu koji se katkad zove Poljsko-osmanski rat 1672–1676. Prva bitka zbila se kod Sconograda u Mađarskoj, kojeg je zauzela osmanska vojska. Poljaci su se povukli nakon tri mjeseca. Oni su nakon toga četiri godine pokušavali bezuspješno poraziti Osmanlije. Međutim, Osmanlije su zadržali prednost u odnosu na Poljake sve do početka Rusko-turskih ratova.

Na kraju su Poljaci pristali predati Kamenec-Podol’skij i kraj oko grada, -Podolje, te platiti odštetu osmanskom sultanu.[1] Kada je vijest o porazu i uvjetima mira došla do Varšave i poljskog Sejma to je izazvalo takav bijes, da je odbačeno plaćanje odštete, već je nasuprot tomu organizirana velika vojska pod vodstvom Jana Sobjeskog.

Nakon toga Poljaci su pobjedili Osmanlije u Bitci kod Hotima 1673. ali Osmanlije su zadržali vlast i kontrolu nad gradom Kamenec-Podol’skij. Nakon smrti poljskog kralja Michala Korybuta Wisniowieckog 1673, Jan Sobieski izabran je za kralja Poljske.

Rat Svete lige 1683.-1698.[uredi VE | uredi]

Nakon nekoliko godina mira,Osmansko Carstvo napalo je Habsburšku Monarhiju. Turci su skoro zauzeli Beč, ali je u posljednji trenutak Poljski kralj Jan III. Sobjeski na čelu udružene kršćanstve vojske spasio Beč porazivši ih u Bitci kod Beča 1683. Od tog poraza se Osmansko Carstvo nije više nikad oporavilo i njegova moć i snaga u jugoistočnoj Europi počela je slabiti.

Nova Sveta liga je osnovana na inicijativu pape Inocenta XI. uključivala je: Sveto Rimsko Carstvo (koje je vodila Habsburška Monarhija), Mletačku Republiku i Poljsku od 1684 godine.[2]Njima se pridružila Carska Rusija od 1686. godine, kao i brojni njemački, engleski i škotski protestanski dobrovoljci.

Ubrzo se vidio rezultat ove koalicije u Drugoj Mohačkoj bitci koja se pretvorila u drugi veliki sultanov poraz.

Uključenje tadašnje Rusije u savez, označilo je prekretnicu, jer je to bilo prvi put da se službeno pridružila nekom savezu europskih sila. Od tad je započeo niz Rusko-turskih ratova, koji se je nastavio sve do početka 20. stoljeća. Kao rezultat ruskih vojnih napora na Krimu i Azovu, Rusija je zauzela ključnu osmansku crnomorsku utvrdu Azov.

Nakon odlučne Bitka kod Sente 1697 i nešto manje značajnih bitaka poput Bitke kod Podhajca 1698., Sveta liga pobijedila je u ratu 1699. i prisilila Osmansko Carstvo da potpiše Karlovački mir.[3]

Tim ugovorom Osmanlije su izgubile najveći dio Mađarske, Transilvanije i Slavonije, Podolje u Ukrajini vraćeno je Poljskoj.

Dobar dio Dalmacije pripao je Mletačkoj Republici, kao i Moreja u Grčkoj.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Kemp, Arthur, Jihad: Islam's 1,300 Year War Against Western Civilisation, (Lulu.com, 2008), 38.
  2. Treasure, Geoffrey, The making of modern Europe, 1648-1780, (Methuen & Co Ltd., 1985), 614.
  3. Sicker, Martin, The Islamic world in decline, (Praeger Publishers, 2001), 32.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]