Vlak velikih brzina

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Vlak velikih brzina je podskup željezničkih vozila, koji se kreću po tračnicama izrađen specifično za prijevoz putnika velikim brzinama.

Brzine[uredi VE | uredi]

Modificirani vlak velike brzine, koji je srušio rekord za tračnička vozila.
Svi TGV vlakovi, koji su rušili rekorde.

Vlak velikih brzina obično vozi preko minimalno 200 km/h (na moderniziranim prugama), pa čak i 350 km/h (na posebno građenoj pruzi prilagođenoj velikim brzinama) u redovitom linijskom prometu. Često je to vrlo sofisticiran i računalno nadziran motorni vlak. Zbog brzine koju postižu vlakovi velikih brzina nisu pogodni za kratke relacije, nego na dugima značajno smanjuju vrijeme putovanja i izravna su konkurencija avionskom prometu. U novije vrijeme, redovne operativne brzine na novosagrađenim željezničkim pravcima velikih brzina u svijetu često iznose iznad 300 km/h. Svjetski rekord postigao je japanski JR–Maglev MLX01 magnetno levitacijski vlak brzinom od 581 km/h (161.4 m/s) 2003. godine.[1]

Pogon[uredi VE | uredi]

Vlakovi velikih brzina su obično pogonjeni električnom vučom, rijetko kada na diesel pogon. Vlakovi, koji imaju električnu vuču, mogu imati podršku za više sustava napanja (višesustavni vlakovi) i mogu imati podršku za više sustava signala za male i za velike brzine, ukoliko putuju kroz više zemalja.

Visoki sigurnosni standardi[uredi VE | uredi]

Glavni članak: signalni sustavi

Moraju poštivati vrlo stroge sigurnosne standarde. Pruge kojima prometuju su većim djelom specijalizirane sa signalima, koji obično direktno javljaju strojovođi stanje u kabinu. Neki imaju čak toliko razvijen sustav upravljanja, da ustvari računalo upravlja i samo automatski određuje brzinu, a strojovođa samo nadzire ispravan rad sustava. Ovi vlakovi mogu prometovati i na klasičnim prugama, ali onda moraju poštovati ograničenja brzine i klasičnu signalizaciju.

Specijalne željezničke pruge velikih brzina se grade po standardima križanja, koje nije na nivou, tj. ne postoje željezničko-cestovni prijelazi, samo podvožnjaci i nadvožnjaci. Također, u nekim zemljama se grade ograde oko pruge, ali se također na pravilnim razmacima grade specijalni prijelazi za divlje životinje. Senzori se stavljaju na osjetljiva mjesta, te sigurnosne kamere, tamo gdje je to potrebno. Zbog korištenih velikih brzina, svaki, pa i najmanji dodir sa stranim objektom može završiti s fatalnim poslijedicama.

Vlakovi velikih brzina u Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

Hrvatska trenutno nema niti jednu prugu sposobnu podnijeti brzinu od 200 km/h u redovitom prometu. Planirana je izgradnja brze ravničarske pruge Zagreb-Rijeka, koja će djelomično ili u potpunosti u budućnosti zadovoljavati ovaj kriterij. Planirana je moguća maksimalna brzina od 250 km/h u budućnosti. Ovo bi vjerojatno uključivalo i modernizaciju postojeće trase. Međutim, prva faza predviđa maksimalnu brzinu od samo 160 km/h, pa se to ne može smatrati prugom velike brzine.

Pruga od Zagreba kroz Vinkovce do Tovarnika (Hrvatska granica sa Srbijom) je mogući budući kandidat, jer je ona prvotno bila građena za 160 km/h (dvokolosiječno u skoro cijeloj duljini), i poprilično lako ju je malo nadograditi za veće brzine. Pošto je ona dio vrlo važnog paneuropskog koridora X, ova investicija bi bila isplativa i za Hrvatsku i za Europu (tranzitni promet). Ovoj pruzi fali i drugi paralelni kolosijek na dijelu dionice, koji se planira izgraditi, kada se poveća kapacitet prometa.

Najveća brzina u Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

Najveća brzina u Hrvatskoj (brzinski rekord Jugoslavije) postignuta ikad je brzina od malo preko 180 km/h na dionici Novska-Nova Gradiška, pri pokusnoj vožnji prototipa električne lokomotive (1 142 001). Iz sigurnosnih razloga, trenutno je najveća moguća brzina u RH ograničena na 160 km/h.

Vlakovi velikih brzina u svijetu[uredi VE | uredi]

U svijetu postoji nekoliko sustava vlakova velikih brzina. Zemlje predvodnice, koje imaju ove sustave:

Shinaksen - Japanski vlak velike brzine.
Intercity Expres - Njemački vlak velike brzine.
Talgo 250 - Španjolski vlak velike brzine.
Velika Britanija - Pendolino na dieselski pogon.

Vlak ispod kanala[uredi VE | uredi]

Eurostar - vlak velike brzine, koji prometuje u dvije države

Eurostar je izvedba TGV vlaka, koja putuje ispod Engleskog kanala i spaja Francusku i Veliku Britaniju, koristeći Eurotunel. Njegova posebnost je bila, jer jer ima dva sustava napajanja (zračni vod i treća šinja), zbog različitih sustava električnog napajanja u te dvije zemlje. Nakon što je izgrađena nova linija velike brzine Higspeed 1 u Velikoj britaniji, papučica za treću šinju je skinuta.

Također, građen je simetrično. U slučaju požara ili druge nužde, moguće ga je rastaviti u dvije potpuno identične polovice koja je svaka sposobna samostalno voziti.

Ostale izvedenice[uredi VE | uredi]

Thalys - TGV kroz nekoliko zemalja

Zemlje koje planiraju veću izgradnju mreže željeznice velikih brzina ili proširenje[uredi VE | uredi]

  • Japan
  • Kina
  • ostale azijske zemlje sa potencijalno velikim relacijama i velikim brojem putnika

Unificirani signalni sustav[uredi VE | uredi]

U početku su sve zemlje, koje su originalno izučavale efekte velikih brzina na željeznici (Japan, Francuska i Njemačka (Kasnije im se pridružila Španjolska, Velika Britanija i Italija)) stvorile svoje nacionalne signalne sustave. Ovi sustavi su nekompatibilni. Stoga je odlučeno, kako će se s vremenom uvoditi unificirani Europski sustav signalizacije. Nakon niza pregovora, stvoren je standard ETCS (European Train Control System). Također, kako bi se poboljšala sigurnost na željeznici, dogovoren je i standard Global System for Mobile Communications - Railway(GSM-R), koji je baziran na sustavu GSM.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. [http://www.independent.co.uk/travel/news-and-advice/japan-gives-go-ahead-for-500-kph-maglev-line-2290247.html Japan's version, which hovers 10 centimetres (four inches) above the tracks, reached a world record speed of 581 kph at the company's Yamanashi Maglev Test Line near Mount Fuji in 2003., objavljeno 28. svibnja 2011., pristupljeno 23. travnja 2013.