Prijeđi na sadržaj

Koncentracijski logor Jasenovac

Izvor: Wikipedija
Inačica 4154827 od 28. kolovoza 2013. u 13:52 koju je unio Dean72 (razgovor | doprinosi) (uređivanje radi veće jasnoće)
Datoteka:Jasenovac32.jpg
Ulaz u Jasenovac
Zatvorenici u logoru
Žrtve logora

Sabirni logor Jasenovac bio je najveći sabirni logor i logor smrti[1][2][3][4][5] u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Osnivanje sabirnih logora kao mjesta zatočenja, prisilnog rada i likvidacija velikog broja Srba, Židova, Roma i Hrvata (protivnika ustaškog režima) bio je rezultat politike rasne i nacionalne isključivosti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koju je 10. travnja 1941. godine, pod okriljem i neposrednim utjecajem nacističke Njemačke, proglasila Ustaška domovinska organizacija (isti dan kada je njemačka vojska ušla u Zagreb). Prve zakonske odredbe nove države odražavale su prihvaćanje ideoloških odrednica njemačkog nacizma i talijanskog fašizma uz naglašavanje hrvatske nacionalne i državne posebnosti. Tako je već prva Zakonska odredba za obranu naroda i države od 17. travnja 1941. predviđala smrtnu kaznu za povredu časti i životnih interesa hrvatskog naroda i opstanka NDH. Ova Zakonska odredba postala je jedan od temeljnih akata na kojemu se zasnivala represivna vlast ustaškog režima. Ubrzo su je slijedile i druge: Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti i Zakonska odredba o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskoga naroda od 30. travnja 1941. godine, te Naredba o ustrojstvu djelokruga rada rasnopolitičkog povjerenstva od 4. lipnja 1941. godine. Za provođenje ovih zakonskih akata osnovani su osim redovnih, izvanredni i pokretni prijeki sudovi sa širokim ovlastima. Oni su ubrzo proširili svoju aktivnost na sve one koji su izražavali nezadovoljstvo ustaškim režimom ili bili osumnjičeni kao pripadnici komunističkih grupa, bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost. Pojedinačna, skupna i masovna hapšenja i deportacije Srba, Židova, Roma i Hrvata (u koje su ubrajani i svi muslimani), sa ili bez sudbenih presuda, uvjetovala su osnivanje, uz već postojeće, novih zatvora i logora.

Sabirni logor Jasenovac

Sabirni logor Jasenovac sačinjavalo je nekoliko logora osnovanih u kratkim vremenskim razmacima, na većoj ili manjoj udaljenosti od samoga mjesta Jasenovac. Pripremni radovi za osnivanje novog logora započeli su najkasnije 24. srpnja 1941. kada je Ravnateljstvo melioracionih i regulatornih radova naručilo drvo "za gradnju drvenih baraka u Jasenovcu". Iako se spominje mjesto Jasenovac, prvi zatočenici dopremani su u Logor I, pokraj sela Krapje, i u Logor II, koji se nalazio u blizini sela Bročice. Ova prva dva logora ubrzo su rasformirana zbog čestih poplava rijeke Veliki Strug koje se onemogućavale rad zatočenika i boravak u logorima, a preživjeli zatočenici preseljeni su u novoosnovani Logor III Ciglana, smješten nedaleko mjesta Jasenovac, uz rijeku Savu, gdje je već postojao industrijski kompleks. Uz ovaj najveći, a po svojoj funkciji centralni, postupno su formirani i drugi dijelovi logora: radna grupa Kožara, osnovana 1942. godine u samom mjestu Jasenovac, logor Stara Gradiška, drugi po veličini logor, smješten unutar objekta bivše kaznionice, te logorske ekonomije Mlaka, Jablanac, Gređani, Bistrica i Feričanci. Ovaj jedinstveni kompleks logora, uređen po uzoru na sabirne logore Trećeg Reicha, službenog imena "Ustaška obrana Zapovjedničtvo sabirnih logora Jasenovac", bio je pod zapovjedništvom Ustaške nadzorne službe (UNS-a), odnosno njenog Ureda III Ustaške obrane čija je funkcija bila osnivanje i organizacija, te uprava i osiguranje logora.[nedostaje izvor]

Sabirni logor Jasenovac bio je prvi sustavno izgrađivani logorski kompleks na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, jedini koji je neprekidno djelovao kroz cijelo vrijeme njezina postojanja, najveći po prostoru koji je zauzimao, po broju logoraša koji su kroz njega prošli i po broju žrtava koje su u njemu stradale. Bio je to višenamjenski logor, istovremeno sabirni (u njega su se upućivani muškarci, žene i djeca iz svih krajeva NDH), prolazni (iz njega je dio zatočenika bio upućivan na prisilni rad u Njemačku i u druge logore u okupiranoj Europi), radni ("najveća tvornica" u NDH s besplatnom radnom snagom),[nedostaje izvor] kažnjenički (u njega se dolazilo i po presudi suda zbog izvršenog kaznenog djela) i zarobljenički (zarobljeni partizani i četnici), te logor smrti. Bio je gubilište za većinu onih koji su u njega ušli, a nisu se uklapali u pojam rasne čistoće (Židovi), ili su pripadali etnički manje poželjnim narodima (Srbi i Romi), kao i za protivnike ustaškog režima i članove njihovih obitelji, bez obzira na nacionalnu ili rasnu pripadnost (komunisti, članovi HSS-a i dr.).

Josip Broz Tito vlastoručno je nadopisao na jednom dokumentu 31. ožujka 1942. godine naredbu: „Ispitajte mogućnost eventualnog napada na koncentracijski logor Jasenovac gdje je bilo oko 10.000 naših zatvorenika, a sada je ostalo svega oko 1.500 živih drugova. Sve ostalo su poubijali ustaški banditi.“ Ne znajući za naredbu druga Tita, Kozarački partizanski odred pokušao je 1942. godine napasti logor, ali je Sava bila nesavladiva prepreka. Ipak, uza svu volju i pokušaje partizanskih jedinica, to se nikad nije dogodilo zbog nepristupačnosti terena i jakih utvrđenja logora, ali je u ljeto 1943. godine Protučetnički bataljon VI. Slavonskog korpusa pod vodstvom Čede Grbića, uz pomoć Hrvata iz prisavskih sela u napadu na Jasenovac uspio spasiti četrdeset židovskih logoraša. [6]

Zagrebački nadbiskup, blaženik Alojzije Stepinac osudio je postojanje ovog logora i svih njemu sličnih. Javno je kazao za tadašnje logore, a posebno Jasenovac, da je to sramota za hrvatski narod i da će zbog toga hrvatski narod itekako ispaštati.[7]

Kraj logora

Datoteka:Jaenovac death camp.jpg
Sustav logora Jasenovac

Nakon savezničkih bombardiranja logora u ožujku i travnju 1945. godine, u kojima su uništeni mnogi objekti unutar logora, Vjekoslav Maks Luburić, zapovjednik Ustaške obrane, naredio je da se likvidiraju svi zatočenici, a logor i mjesto Jasenovac do temelja sruši i spali, kako bi se prikrili svi tragovi zločina.[nedostaje izvor] Posljednja grupa žena likvidirana je u predvečerje 21. travnja, a 22. travnja dio posljednjih muških zatočenika odlučio se na pokušaj proboja iz logora. Od njih 600 proboj je preživjelo 106 zatočenika. Isti dan, samo nekoliko sati kasnije, započeo je i proboj zatočenika iz Kožare. Od njih 176 spasilo ih se samo 11.[8]

U napušteno mjesto Jasenovac i nedaleko njega razoreni logor, 2. odnosno 3. svibnja 1945. godine, prve su ušle streljačke čete 1. bataljona 4. srpske brigade XXI. narodno-oslobodilačke udarne divizije Jugoslavenske armije. Bataljonu koji je ušao u Jasenovac dan je zadatak da sačuva tragove zločine do dolaska državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora. Prvi uviđaj o zatečenom stanju u Sabirnom logoru Jasenovac III Ciglana, u Gradini i Uštici, obavila je Okružna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača iz Nove Gradiške, 11. svibnja 1945. godine.[9] Anketna komisija Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina došla je u Jasenovac 18. svibnja 1945.[9] Podatke o izgledu, organizaciji rada, svakodnevnom životu i posljednjim danima postojanja logora, Komisiji su dali preživjeli logoraši i sudionici proboja.[9] Mjesec dana kasnije, 18. lipnja, kada se rijeka Sava povukla u svoje korito, Zemaljska komisija Hrvatske obavila je i treći uviđaj.[9] Skrivajući se iza teških nedjela koje je ovdje počinio osovinski satelitski režim i koje je javno osudio nadbiskup Alojzije Stepinac, jugokomunistički je režim nastavio služiti se kapacitetima ovog logora sve do 1947./1948. godine. Ova je činjenica skoro više od pola stoljeća bila tajnom za koju je znao samo vrh vlasti, osoblje logora, okolni stanovnici i obitelji preživjelih logoraša. I nakon toga, komunističko korištenje kapaciteta ovog logora bilo je znanstvenim tabuom.

Sabirni logor Jasenovac je stoga bio logor dva totalitaristička režima: prvo ustaškog od 1941. do travnja 1945., a od svibnja 1945. do 1947./1948. komunističkog. Raščišćavanje logorskog prostora trajalo je sve do 1951.[10]

Broj žrtava

Spomenik žrtvama logora

O broju žrtava sabirnog logora Jasenovac, njihovoj vjerskoj i nacionalnoj strukturi, postoje različite procjene i pretpostavke:

  • 481 broj žrtva koji je jedini empirijski potvđen u tzv. antropološkim istraživanjima prilom prekopavanja radnog logora Jasenovac
  • 60.000 do 70.000 žrtava prema procjeni dr. Franje Tuđmana objavljenoj u knjizi "Bespuća povijesne zbiljnosti"
  • 60.000 do 90.000 žrtava prema procjeni Slavka Goldsteina
  • 69.842 žrtava po poimeničnom popisu žrtava istraživača logora, od toga otprilike 19.000 djece.[2]
  • 70.000 žrtava prema istraživanjima dr. Bogoljuba Kočovića
  • 77.200 žrtava prema Antunu Miletiću[11]
  • 80.000 žrtava prema jugoslavenskoj anketi iz 1964. o žrtavama Drugog svjetskog rata[2]
  • 80.914 žrtava prema Spomen području Jasenovac[12]
  • 83.000 žrtava prema istraživanjima Vladimira Žerjavića
  • 85.000 žrtava, brojka koju navodi Centar Simon Wiesenthal[13]
  • 77.000-99.000 žrtava, brojka koja se navodi u United States Holocaust Memorial Museum u Washingtonu[14]
  • 500.000-600.000 žrtava prema službenoj izjavi Zemaljskog povjerenstva Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača 1945.
  • 700.000[5]-1.2 milijuna žrtava, brojka koju je povjesničar Vladimir Dedijer iznio u knjizi "Novi prilozi"

Nakon rata zapovjednik logora franjevac Miroslav Filipović je priznao da je osobno ubio 100 zarobljenika i prisustvovao masovnim egzekucijama mnogih drugih. Procjenio je da je pod njegovim zapovjedništvom likvidirano oko 20.000-30.000 zarobljenika u glavnom jasenovačkom logoru. Rekao je da su zarobljenici često bili postavljani iznad pripremljenih rovova gdje je svaki od njih zatim ubijen udarcem malja[15]. Filipović nadalje govori o svojem zapovijedanju Starom Gradiškom, zatvoreničkim logorom primarno za žene koji je bio označen kao logor V u sustavu Jasenovca:

Wikicitati »Bio sam u Staroj Gradiški od kraja listopada 1942. do 27. ožujka 1943. Tijekom tog vremena vršene su masovne likvidacije, obično izvan logora, primjerice u Mlaki i Jablancu, no neki su slani također u Jasenovac. Ta masovna ubijanja izvoeđna su po naredbi Matkovića Ivice, te je na taj način poslano 2.000-3.000 ljudi. 16. travnja 1945. vratio sam se u Jasenovac gdje sam ostao do kraja. Znao sam da su u to vrijeme leševi zarobljenika u Gradini bili ekshumirani i spaljivani radi prikrivanja tragova onoga što se činilo. Nisam sudjelovao u likvidaciji posljednjih zarobljenika, već samo u ekshumaciji.[15]«

Neumjerena preuveličavanja, kao i korištenje broja žrtava u dnevno-političke svrhe, bila su omogućena činjenicom da stvarni broj žrtava nije nikada službeno verificiran, a poimenični popisi žrtava rata iz 1946., 1950. i 1964. nisu bili cjelovito objavljivani.[16]

Prema popisu newyorškog Jasenovac Researsch Instituta (www.jasenovac.org) u tom je logoru bilo oko 650.000 žrtava. ("Prema dostupnim informacijama, iza tog Instituta nalazio se bivši diplomat SFRJ dr. Milan Bulajić, dugogodišnji rukovoditelj Muzeja genocida u Beogradu i predsjednik Srpskog Fonda za istraživanje genocida." "Prema zadnjim informacijama, Jasenovac Research Institute sada vodi Darko Trifunović, mlađahni Srbin protiv kojeg FBI vodi istragu zbog ugrožavanja demokracije i širenja mržnje na rasnoj osnovi!")[17]

Prema poimeničnom popisu iz 1964. godine, uz upozorenje priređivača da je popis nepotpun, u logoru Jasenovac smrtno je stradalo 50.002, a u Staroj Gradiški 9.587 osoba, ukupno 59.589 popisanih žrtava.

Demografska istraživanja

Demografska istraživanja Vladimira Žerjavića i dr. Bogoljuba Kočovića, koji su radili neovisno jedan od drugoga, dala su slične rezultate. Prema Žerjaviću proizlazi da je u Jasenovcu stradalo oko 83.000 osoba (od toga između 45 i 52 tisuće Srba, 12 tisuća Hrvata i Muslimana, 13 tisuća Židova i 10 tisuća Roma), dok je dr. Kočović došao do procjene da je u Jasenovcu život izgubilo oko 70.000 ljudi. Okvirne procjene ove dvojice stručnih istraživača do sada nisu opovrgnute nikakvim znanstveno utemeljenim argumentima. Posljednja istraživanja Memorijalnog centra Jasenovac, objavljena u "Poimeničnom popisu žrtava KCL Jasenovac", u kojima su žrtve pobrojane imenima i prezimenima, a mogu se provjeriti i u arhivu Centra, govore o do sada (1. studenoga 2008.) 75.159 žrtava raznih nacionalnosti. Prema korištenim izvorima za 57.614 osoba kao mjesto smrti naveden je logor u Jasenovcu, za 12.220 osoba logor u Staroj Gradiški, dok je za 8 osoba, žrtava jasenovačkih logora, mjesto smrti nepoznato.[18]

Anropološka istraživanja

Šezdesetih godina prošlog stoljeća vršena su tzv. antropološka istraživanja u radnom logoru Jasenovac koji su trebala dokazati masovna ubijanja u radnom logoru Jasenovac. Nakon temeljitih istraživanja pronađen je samo 481 kostur za kojih je većina utvrđena da su umrli od epidemijskih bolesti. Od 9-17. travnja 1964 godine, istraživanja je vodio A. Šercelj čija je svrha bila fizički odrediti grobišta kako bi se potom mogla vršiti otkopavanja. Tada je na 100 mjesta za koje se smatralo da su masovne grobnice napravljeno 130 bušotina iz kojih su uzeti uzroci iz tla. >[19] U većini sondi nisu pronađene kosti niti bilo kakav materijal koji bi ukazivao na grobišta pa su antropolozi koji su od 22. Do 27 lipnja provodili otkopavanja kazali: „mi smo otvarali sonde amo tamo gdje su bušotine pokazale gde ima skeletnog (kosturnog) materijala “[20]. Organizator istraživanja je bio Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata BiH koji je formirao ekipu od tri člana: V. Brodar i T. Pogačnik iz Ljubljane s Instituta za biologiju, Katedra za antropologiju Biološkog fakulteta i dr. S. Živanović s Instituta za anatomiju medicinskog fakulteta iz Novog Sada. [21][22]


U Gradini je otkopano i obrađeno sedam „sondi“ od toga je čega su u 6 pronađeni ostatci ljudskih kostiju a u jednoj uporabni predmeti. Utvrđeno je da se u svih 6 grobnica nalaze posmrtni ostatci 289 (slovima: dvjestoosamdesetdevet) osoba. Nakon toga su antropolozi prešli na lijevu stranu Save gdje su iskopali 24 sonde. „U 15sondi nađeni su skeleti (hr: kosturi)žrtava, a jednoj sondi bili su isključivo zakopani ostaci odijela, obuće i ličnih predmeta. Sedam ostali sondi bilo je prazno“ "[23] Tih 15 sondi u kojima su pronađeni kosturi odnosilo se na dvanaest „masovnih“ grobnica a u zapisniku atropologa zaključeno je „Ukupno smo iskopali 192 (slovima: stodevedevedestdva)skeleta i to 96 ženskih, 70 muških, 6 dječjih kao i 20 skeleta za koje nismo mogli da utvrdimo pol. Oštećenih skeleta nije bilo mnogo zato smatramo da su u grobnicama zakopani logoraši koji su umrli u logoru." [24]

Istraživanja su bila neočekivana i glede broja pronađenih kostura i njihova neoštećenost pa su nakon toga izvršena još bušenja s „ 73 sonde nasumice, različitih otvora (presjeka) ali bez pozitivnih rezultata“ ). Tako u izvješću stoji „Ova sonda je kopana kod table s natpisom „Masovna grobnica za 3000-6000 žrtava a u njoj su ukupno pronađena 23 kostura“. [25][26]

Kontroverze

Doduše, mnogi izvori su krivotvoreni - imena ljudi koji su umrli u zbjegovima u El Shattu i Južnoj Italiji su dodavani na Jasenovački popis[27], poginuli u partizanima kao i oni koje su ubili Nijemci, Talijani, partizani i četnici, ponekad i na kućnom pragu,[28] imena poginulih četnika sa područja Jugoslavije,[27] imena poginulih ustaša,[27] poginuli od anglo-američkih bombardera[29] te čak i imena živih ljudi (npr. trojica Siverićana).[30]

Broj autentičnih fotografija o logoru iz razdoblja 1941.-1945. vrlo je malen, jugoslavenske su se vlasti odmah nakon rata dale u fotokrivotvoriteljski posao. Tako su danas »znane« i »prepoznatljive« (tobožnje) jasenovačke fotografije urezane u (pod)svijest mnogih ljudi. Dragoje Lukić i Antun Miletić, autori stalnog postava Memorijalnog muzeja u Jasenovcu nisu donosili fotografije u izravnom obliku već su manipulirali fotografijama koje sa sabirnim logorom Jasenovac uopće nisu bile povezane. Uz njih su to radili i mnogi znanstveni »autoriteti« koji su u domaćoj i svjetskoj javnosti širili izokrenutu povijesnu »istinu«.

»Sisačka fotografija«, F-11, često se koristi za ilustraciju o zločinima u jasenovačkom logoru, premda i njezina izravna veza s Jasenovcem također nije ničim dokazana. Fotografija je objavljena u »Vjesniku« br. 25, od 19. svibnja 1945., znači - nakon što je u jednom od svojih posljednih javljanja »Državna krugovalna postaja Zagreb izvijestila 6. svibnja 1945. godine da su prigodom ulaska u Sisak partizani ubili oko 400 građana«, a »Vjesnik« je trinaest dana kasnije objavio naslov: »Ustaški koljači poubijali su u Sisku noć prije svoga povlačenja oko 400 građana i seljaka.«[31]

Partizani su fotografirali ljude koje bi sami pobili, i navodili da su to "žrtve ustaškog režima".[32]

Zbog velikog broja partizanskih krivotvorina, pogreške su neizbježne. Za vrijeme Križnoga puta partizani su likvidirali nepoznat broj domobranskih i ustaških vojnika na mjestu logora Jasenovac.[33]

Kronika Jasenovca

Povodom rođendana Ante Pavelića 14. lipnja 1944. pušteno je na slobodu 170 logoraša.[34][35] Tijekom 1944. pomilovano je 350 osoba,[34][35], za Božić 1944. godine pušteno iz logora 500 osoba,[34][35] a na Dan NDH, 10. travnja 1945. pomilovano ih je 400,[34][35] dva tjedna prije proboja logoraša. Više stotina logoraša (800-900)[35] ušli su u razmjenu s partizanima: Među takvima se našao i Andrija Hebrang. Isto tako, Jasenovac je bio i logor za izbjeglice.[35] Tisuće Hrvata sklonili su se u Jasenovac ispred četničkih progona (npr. 1500-2000 Hrvata iz Donjeg Lapca i Boričevaca, 21. studenoga 1941. došli su u Jasenovac odakle kasnije idu u Slavoniju).[35] Jedan događaj baca posve novo svjetlo na uobičajene predrasude o Jasenovcu. Naime, nakon napada partizana na Crkvenom Boku ustaše su 13. rujna 1942. godine odveli seljane u Jasenovac.[35] Došlo je do intervencije MUP-a koji traži istragu, komisija Lisak-Oršanić-Seitz oslobodila je uhićenike i platila im odštetu.[35] Zapovjednik logora Ljubo Miloš je uhićen i zatvoren na Savskoj cesti.[35] Oslobođen je tek na intervenciju Maksa Luburića.[35] Logor je morao imati svoj nekakav život, ili privid života. Prema knjizi Milka Riffera, "Grad Mrtvih, Jasenovac 1943." koja je bila izdana 1946. godine, postojao je glazbeni orkestar i izvodile su se razne priredbe.[36][37] te je svaka radionica imala svoju nogometnu momčad i dresove[37] U logor su dolazile nadzorne komisije, a prva međunarodna bila je u veljači 1942. godine.[38]

Filmovi i knjige o Jasenovcu

  • Knjige
    • Josip Jurčević "Nastanak mita o Jasenovcu", Zagreb, 2005
    • Mladen Ivezić "Jasenovac - brojke", Zagreb, 2003
    • Vladimir Horvat, Vladimir Mrkoci "OGOLJELA LAŽ LOGORA JASENOVAC"; Zagreb, 2008

Povezani članci

Izvori

  1. ↑ JUSP Jasenovac: "Logor Jasenovac bio je višenamjenski koncentracijski logor, istovremeno i sabirni (u njemu su bili muškarci, žene i djeca iz svih krajeva NDH), prolazni (iz njega je dio zatočenika/ca upućivan na prisilni rad u Treći Reich), radni, kažnjenički (u njega se dolazilo i po presudi zbog izvršenog kaznenog djela), zarobljenički (zarobljeni partizani i pripadnici narodnooslobodilačkog pokreta, kao i domobrani i četnici), ali prije svega bio je logor smrti." Preuzeto 3. rujna 2011.
  2. ↑ a b c Wood, Nicholas. Unscrambling the History of a Nazi Camp. New York Times. Pristupljeno 22. veljače 2012.
  3. ↑ Death Tolls - Jasenovac
  4. ↑ Croatian holocaust still stirs controversy. BBC News. 29. studenoga 2001. Pristupljeno 29. rujna 2010.
  5. ↑ a b Balkan 'Auschwitz' haunts Croatia. BBC News. 25. travnja 2005. Pristupljeno 29. rujna 2010.. No one really knows how many died here. Serbs talk of 700,000. Most estimates put the figure nearer 100,000.
  6. ↑ REAKCIJA NA POSJET PREDSJEDNIKA HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE JASENOVCU
  7. ↑ Komemoracija kod Husine Jame
  8. ↑ "Jasenovac 1941.-1945. Logor smrti i radni logor", Nataša Mataušić, JUSP Jasenovac, Jasenovac-Zagreb, 2003, str 91-97. ISBN 953-99169-0-9
  9. ↑ a b c d "Jasenovac 1941.-1945. Logor smrti i radni logor", Nataša Mataušić, JUSP Jasenovac, Jasenovac-Zagreb, 2003, str 98. ISBN 953-99169-0-9
  10. ↑ http://www.safaric-safaric.si/materiali_cro/stefan_ljubica/1998%20Stefan%20ljubica%202%20kongres%20HZK_1998.htm
  11. ↑ Anzulovic, Branimir. Heavenly Serbia: From Myth to Genocide, Hurst & Company. London, 1999
  12. ↑ Southeast Times: Exhibition aims to show truth about Jasenovac
  13. ↑ Operation: Last Chance, projekt Centra Simon Wiesenthal
  14. ↑ Holocaust History - Jasenovac. United States Holocaust Memorial Museum. Pristupljeno 28. siječnja 2011.
  15. ↑ a b ZKH (op cit) Odlomak D-XXVI
  16. ↑ Doduše, logoraš Milko Riffer, autor knjige Grad mrtvih, Jasenovac 1943., došao je u Jasenovac krajem 1942. i dobio broj 2376.
  17. ↑ Novi list on line, 24.5.2009.
  18. ↑ http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6284
  19. ↑ R. Bulatović: Koncetracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 214
  20. ↑ R. Bulatović: Koncetracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 214
  21. ↑ Jurčević: Nastanak jasenovačkog mita, str. 60, Zagreb 2005 god.
  22. ↑ R. Bulatović: Koncetracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 188
  23. ↑ R. Bulatović: Koncetracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 205
  24. ↑ R. Bulatović: Koncetracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 205
  25. ↑ R. Bulatović: Koncetracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, str. 200
  26. ↑ J. Jurčević: Nastanak jasenovačkog mita, str. 61, Zagreb 2005 god.
  27. ↑ a b c Na listi "žrtava Jasenovca" su i imena ustaša Preuzeto 30. siječnja 2011.
  28. ↑ Odvratno poigravanje žrtvama Preuzeto 30. siječnja 2011.
  29. ↑ Žrtve savezničkih bombardiranja Nezavisne Države Hrvatske u jugoslavenskim popisima žrtava rata (1947.,1950. i 1964.) i hrvatskim žrtvoslovima (1991.-2005.) Preuzeto 30. siječnja 2011.
  30. ↑ Jasenovac - opet manipulacije sa žrtvama Preuzeto 30. siječnja 2011.
  31. ↑ http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=16105
  32. ↑ http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=16105
  33. ↑ http://www.jutarnji.hr/vijesti/clanak/art-2009,4,21,,160378.jl
  34. ↑ a b c d Vladimir Mrkoci i Vladimir Horvat, Ogoljela laž logora Jasenovac, Naklada E. Čić, Zagreb, 2008. ISBN 978-953-55176-0-3 str. 48.-49. (citira iz: knjiga Antuna Miletića "Koncentracioni logor Jasenovac", I-III, Narodna knjiga, Beograd, 1986.)
  35. ↑ a b c d e f g h i j k Glas koncila: Jasenovački logor između manipulacija i krivotvorina, Objavljeno u Glasu Koncila br. 48/08, 49/08 strana 25., preuzeto 23. veljače 2012.
  36. ↑ "Svjedok najvećih laži dvadesetog stoljeća", Ante Ciliga, Dora Krupićeva, Zagreb, 2001, str 206. ISBN 953-6628-16-3
  37. ↑ a b "GRAD MRTVIH, JASENOVAC 1943.", Milko Riffer, Nakladni Zavod Hrvatske, Zagreb, 1946, str. 141-142.
  38. ↑ "Jasenovac 1941.-1945. Logor smrti i radni logor", Nataša Mataušić, JUSP Jasenovac, Jasenovac-Zagreb, 2003, str 61-62. ISBN 953-99169-0-9
  39. ↑ Jasenovac (1945.), dokumentarni film, http://www.clipshack.com/Clip.aspx?key=39BCEE61D026B76A

Literatura

Preuzeti su i prilagodeni tekstovi:

  • Nataša Mataušić, "O koncentracionom logoru Jasenovac, Informatica Museologica, 31(1-2)" MDC, Zagreb, 2000., str. 108-113.
  • Nataša Mataušić, "Koncentracioni logor Jasenovac - Izložba o počecima logorskog sustava, kolovoz 1941. - veljača 1942.", katalog izložbe, SPJ, 2002.
  • Nataša Mataušić, "Jasenovac 1941-1945. - Logor smrti i radni logor", SPJ, 2003.

Vanjske poveznice

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Koncentracijski_logor_Jasenovac&oldid=4154827"