Cinabarit
| Cinabarit | |
|---|---|
 |
|
| Općenito | |
| Kategorija | Sulfidi |
| Kemijska formula | , živin(II) sulfid |
| Identifikacija | |
| Boja | Karmin crvena, prema smeđe-crvenoj i olovno-sivoj boji |
| Kristalni habitus | Romboedarski do tabelarni; zrnat do masivni i kao inkrustacija |
| Kristalni sustav | Šesterokutna kristalna rešetka |
| Sraslaci | Jednostavni sraslaci, ravnina sraslaca {0001} |
| Kalavost | Prizmatičan {1010}, savršen |
| Lom | Neravnomjeran do subkonsoidan |
| Mohsova tvrdoća | 2 do 2,5 |
| Indeks loma | nω = 2,905; nε = 3,256 |
| Optička svojstva | Jednostran (+) |
| Dvolom | δ = 0,351 |
| Ogreb | Ljubičastocrven |
| Gustoća | Izmjereno: 8,176; izračunato: 8,20 |
| Prozirnost | Proziran u tankim komadima |
Cinabarit ili rumenica (lat. cinnabari od grč. ϰıννάβαρı od arap. zinjafar) je heksagonski mineral crvene boje i najvažnija ruda žive, živin(II) sulfid, HgS. Nastaje u području ugaslih vulkana hidrotermalnim putem na prilično niskoj temperaturi; često je u zajednici s srebrom Ag, As4S4, piritom FeS2, SB2S3, vapnencem CaCO3, kremenom SiO2. Veliki rudnici cinabarita nalaze se u Španjolskoj (Almadén), Kaliforniji (New Almaden, New Idria), Italiji (Monte Amiata, Toskana) i Idriji (Slovenija). Vrste cinabarita su:
- ciglena ruda, praškast cinabarit impregniran u dolomitu;
- čelična ruda, prilično čist cinabarit, čeličnosive boje od primjese bitumena;
- živina jetrena ruda, bituminozni glineni škriljevac s cinabaritom, jetrene boje;
- idrijalit, gust cinabarit s puno bitumena.[1]
Vizualno je sličan realgaru, no tvrđi je i gušći. Cinabarit je najčešći i gospodarski najvažniji živin mineral, s masenim udjelom žive od gotovo 87%. Oba se oblika - masa i kristali - javljaju oko aktivnih vulkana i vrućih izvora. Vadi se od 7. stoljeća prije Krista, bila je izvor crnih i crvenih pigmenata i žive za zrcala. Danas se koristi za proizvodnju žive u kemijskoj industriji.
Podrobniji članak o temi: VermilionVermilion, cinober ili rumenica je narančasto crveni, skarletni pigment, izvorno proizveden iz u prah usitnjenog minerala cinabarita; također je i naziv za boju koja nastaje upotrebom istog pigmenta. Vermilion je imao široku primjenu već u slikarstvu antičkog Rima, u iluminiranim rukopisima srednjega vijeka, renesansnom slikarstvu i u izradi glaziranog posuđa u Kini, radi čega se i udomaćio naziv "kinesko crvena" za ovu boju.[2]
Cinober može biti prirodni i umjetni, ali su kemijski isti, optičkih razlika nema. Grublje zrno prirodnog živinog sulfida je jedino obilježje porijekla. Starijim postupkom proizvodnje (kineski cinober) grublje je zrno pigmenta i nešto hladnijeg ljubičastog (violetnog) stanja. Noviji postupci korišteni od 18. stoljeća daju čistiju i topliju nijansu izrazite jakosti. Cinober je otporan prema alkalijama i kiselim sumpornim spojevima, nepromjenjivo (inertno) se ponaša prema svim pigmentima, dobro pokriva, s uljanim vezivom sporije suši. Jedini nedostatak je što neke vrste potamne pod direktnim djelovanjem Sunčeve svjetlosti.[3]
Cinober je žarkocrveni pigment dobiven toplinskom obradom cinabarita (HgS) — živinog sulfida triklinske kristalne rešetke. U procesu prženja dobiva se cinober, živa i sumporov dioksid. Poput olovnog bjelila, često se koristio u domaćinstvu, a mogao se nabaviti po željezarima i poljoprivrednim apotekama.[4]
|
- ↑ cinabarit ili rumenica. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža
- ↑ Gettens, R. J., Feller, R. L. & Chase, W. T., Artists' Pigments: A Handbook of their History and Characteristics, New York: Oxford University Press, 1993, p. 159
- ↑ "Slikarska tehnologija – materijali i tehnika", [1], www.slikarskatehnologija, pristupljeno 20. 7. 2020.
- ↑ "Cinober", [2] Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. listopada 2020. (Wayback Machine), Leksikon, www.leksikon.thinking-garment.com, pristupljeno 19. 8. 2020.
 | Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Cinabarit |