Prijeđi na sadržaj

Dalibor Cvitan

Izvor: Wikipedija

Dalibor Cvitan (Vodice, 20. prosinca 1934. – Zagreb, 23. srpnja 1993.), hrvatski je prozaist, pjesnik, dramatičar, esejist i književni kritičar.

Djelovao je kao profesionalni književnik, bio urednik mnogih časopisa: Republika, Telegram, Termini, Žena...

Iako je pisao i poeziju i drame za kazalište, radio i TV, svoj je književni vrhunac dao u esejima i romanima.

Napisao je nekoliko knjiga eseja kojima se potpuno afirmirao na hrvatskoj književnoj sceni: Ironični narcis (1971.), Pravo na nesreću (1978.), Zgranut pred Zlom (1978.), te posmrtno objavljen Demos i demon (1994.). Ponajviše se njegovih eseja bavi problemima svakodnevice.

Romaneskni mu je opis mali, ali važan jer se njime suprotstavlja dominantnim književnim strujanjima (prozi u trapericama, fantastici, žanrovskoj prozi...) i svojevrsni je recidiv egzistencijalizma u hrvatskoj književnosti. Radi se o romanima, Polovnjak (1984.) i Ervin i luđaci (1992.), često nazivanima duologijom o suvremenoj zagrebačkoj egzistenciji, te postumno objavljenom, iako napisanom prije spomenutih, romanu 'Privatna stvar' (2000.).

Neka njegova djela u svojoj je antologiji Żywe źródła iz 1996. s hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.


v • u
Dobitnici Nagrade Ksaver Šandor Gjalski za književnost

1981.: Ivan Aralica (Put bez sna) • 1983.: Iris Supek (Kraj svijeta počinje kihanjem) • 1983.: Tatjana Arambašin Slišković (Čovjek koji je volio vlakove, čovjek koji je mrzio vlakove i druge priče s tračnica) • 1985.: Irena Vrkljan (Svila, škare) • 1986.: Pavao Pavličić (Trg slobode) • 1987.: Hrvoje Hitrec (Ljubavi na crnom baršunu) • 1988.: Dubravka Ugrešić (Forsiranje romana reke) • 1989.: Nedjeljko Fabrio (Berenikina kosa) • 1990.: Zvonimir Majdak (Krevet) • 1991.: Goran Tribuson (Potonulo groblje) • 1992.: Feđa Šehović (Svi kapetanovi brodolomi) • 1993.: Dalibor Cvitan (Ervin i luđaci) • 1994.: Miljenko Jergović (Sarajevski Marlboro) • 1995.: Pavao Pavličić (Šapudl) • 1996.: Višnja Stahuljak (Sjećanja) • 1997.: Alenka Mirković-Nađ (91,6 Mhz glasom protiv topova) • 1998.: Ratko Cvetnić (Kratki izlet, zapisi iz Domovinskog rata) • 1999.: Goran Tribuson (Trava i korov) • 2000.: Zoran Ferić (Anđeo u ofsajdu) • 2001.: Stjepan Tomaš (Odnekud dolaze sanjari) • 2002.: Nedjeljko Fabrio (Triemeron) • 2003.: Josip Mlakić (Živi i mrtvi) • 2004.: Renato Baretić (Osmi povjerenik) • 2005.: Luko Paljetak (Skroviti vrt) • 2006.: Igor Štiks (Elijahova stolica) • 2007.: Sanja Lovrenčić (U potrazi za Ivanom) • 2008.: Ivo Brešan (Katedrala) • 2009.: Ratko Cvetnić (Polusan) • 2010.: Ivana Šojat Kuči (Unterstadt) • 2011.: Ivan Aralica (Carske kočije) • 2012.: Nikola Đuretić (Almanah smrti i nestajanja) • 2013.: Pavao Pavličić (Muzej revolucije) • 2014.: Julijana Matanović (I na početku i na kraju bijaše kava) • 2015.: Dubravko Jelačić Bužimski (Nezaboravne priče iz kavane Corso) • 2016.: Željko Ivanković (Rat i sjećanje) • 2017.: Kristian Novak (Ciganin, ali najljepši) • 2018.: Jurica Pavičić (Crvena voda) • 2019.: Goran Tribuson (Otac od bronce) • 2020.: Ena Katarina Haler (Nadohvat)


Nedovršeni članak Dalibor Cvitan koji govori o hrvatskom književniku treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Dalibor_Cvitan&oldid=6344093"