Miljenko Jergović

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Miljenko Jergović, u Grazu, studeni 2012.

Miljenko Jergović (Sarajevo, 28. svibnja 1966.) hrvatski književnik, novinar i publicist, [1] [2]prevođen na dvadesetak jezika. Član je hrvatskog i bosanskohercegovačkog centra PEN. Jedan od istaknutijih pisaca post-jugoslavenskog razdoblja, prepoznat i izvan regije.[3][4] Među novom generacijom hrvatskih prozaika koji se javljaju 1990.-ih prvi počinje koristiti stvarnosne događaje kao građu za književno stvaralaštvo.[5] Zaokupljaju ga teme ratnog Sarajeva, povijest i stradanje Bosne, te složena i bolna slika identiteta, kultura i povijesnih zbivanja na bivšem jugoslavenskom prostoru. Živi i radi u Zagrebu.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rođen i odrastao u Sarajevu, gdje je diplomirao filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Sarajevu. Počinje suradnju s tjednikom Nedjeljna Dalmacija, kao novinar i zamjenik glavnoga urednika. Godine 1993. seli u Zagreb.

Književnost[uredi VE | uredi]

Jergović pripovijeda u “tradiciji bosanskog pisma generičkih obrazaca”,[6] karakterističnog i za Ivu Andrića. Objavljuje pripovijetke, eseje i romane različite tematike, kao i kolumne i članke u brojnim izdanjima s područja bivše Jugoslavije.

Već za prvu pjesničku zbirku "Opservatorija Varšava" (1988) dobiva Goranovu nagradu i Nagradu Mak Dizdar. Kasnije objavljuje još dvije zbirke poezije. Njegova prva, najpoznatija i najuspješnija zbirka pripovijetki o kaotičnoj svakodnevici života u zaraćenoj Bosni i Hercegovini Sarajevski Marlboro, objavljena 1994. godine, osigurava mu međunarodno priznanje i publiku. Djelo je nagrađeno nagradom za mir Ericha-Marije Remarquea i nagradom Ksaver Šandor Gjalski. Prevedeno je na sve velike svjetske jezike, a englesko izdanje je objavio i Penguin.

Buick Rivera (2002.), novela na više od 200 stranica, prikazuje susret Hasana Hujdura i Vuka Šalipura, “dvojice zemljaka, dvojice Bosanaca, koje dijeli nacionalno i vjersko podrijetlo, koje dijeli prethodno životno iskustvo i sudbina u nedavnim ratnim zbivanjima, a povezuje ih jedino neobičan slučaj — i to u dalekim američkim prostranstvima”.[7] Dobila je nagradu “August Šenoa” Matice hrvatske za književnost i umjetnost. U popratnom tekstu Tonko Maroević kao bitne odlike Buick Rivere ističe “posebno majstorstvo u suptilnom vođenju različitih tokova radnje, u postupnom sugeriranju prethodnih događaja što su oblikovali narav i ponašanje zlosretnih junaka priče.”[8]

Napisan kao obrnuta kronologija, roman Dvori od oraha (2003.) je saga o obitelji Regine Delavale (rođ. Sikirić) u razdoblju od austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. do ratova 1990-ih. Kroz sudbine četrdesetak članova obitelji Delavale i Sikirić oslikava povijesna zbivanja i potrese 20. stoljeća. Radnja se odvija u Dubrovniku, Sarajevu, Trebinju, Parizu, Rijeci i drugdje.[9]

Fikcionalna biografija Ruta Tannenbaum (2006.) je Jergovićev prvi roman potpuno odmaknut od Bosne. Radnja je smještena u Zagreb, u vrijeme netom prije i na početku Drugog svjetskog rata. Glavna junakinja Ruta Tannenbaum je židovska djevojčica koja već u ranoj dobi stječe slavu i popularnost kazališne zvijezde u predratnom Zagrebu. Roman je inspirirala životna priča glumice Lee Deutsch, no kako o njoj autor nije pronašao dovoljno podataka, stvorio je fiktivni lik Rute Tannenbaum koji sa životom stvarne glumice ima nekih sličnosti. U ovom proznom djelu pisca zanimaju “međuljudski odnosi i šarolika slika predratnog Zagreba”; slika do koje autor dolazi nalikuje na onu do kakve je svojevremeno došao Miroslav Krleža.[10]

U središtu kratkog romana/pripovijetke Wilimovski (2017.) je udovac Tomasz Mieroszevski, poljski profesor u mirovini, čiji osmogodišnji sin boluje od terminalne bolesti kostiju. Otac ga na dva tjedna vodi na Jadran, u privatni hotel u brdima nad Crikvenicom koji drži Njemica Katarina s mužem Ilijom. Vrijeme radnje je 1938., a dominantni motivi su zaostalost i praznovjerje seoske jadranske sredine, percipirana iz vizure krakovskog profesora i razrađena kroz lik lokalnog svećenika, te nagovještaji skorog izbijanja Drugog svjetskog rata. Pripovijedanje se temelji na "nagovještaju, slutnji, namjernoj nedorečenosti"; tehnika je uvjerljiva i dosljedno razvijena te koristi nepouzdanog pripovjedača.[11]

Djeluje u širem kulturnom prostoru koji se ponekad opisuje kao jugoslavenski: „Jugoslavija je nestala kao državnopolitička činjenica, kao što je ukinuta i služba društvenoga knjigovodstva u većem dijelu zemlje, pa sad umjesto osobnih iskaznica neko vrijeme moraju uza se nositi putovnice… Međutim, ono na čemu je Jugoslavija bila stvorena, a to je prostor nekog kulturnog identiteta i sličnih povijesnih i pretpovijesnih iskustava, to je ostalo isto i to zapravo sve više i opet funkcionira. SFRJ se u kulturnom smislu ne samo da nije raspala nego se i ne može raspasti čak ni uz pomoć najgoreg nacionalizma.“ (Deutsche Welle).[12]

Polemike[uredi VE | uredi]

U siječnju 1992. s još četvoricom intelektualaca iz Sarajeva upućuje otvoreno pismo hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu. Upozoravaju da je Bosna i Hercegovina pred političkim nestankom, da se njezin narod o tome nije imao priliku demokratski izjasniti, te da taj narod čini i 750.000 Hrvata.

U Zagrebu vodi oštre polemike s piscem Draženom Katunarićem (2006), i književnim teoretičarem Velimirom Viskovićem (2009., 2011.). Dio književnika i javnosti drži njegove napise pretjeranima u tonu i opsegu, navodeći da Jergović nastupa iz pozicije stožernog pisca koja u suvremenim prilikama nije moguća (nekadašnji suradnik na Festivalu alternativne književnosti Edo Popović 2011[13], Denis Kuljiš 2011.[14][15]) Zagrebački intelektualci polemiziraju s Jergovićevim napisima o ustaštvu, koje drže pretjeranima.[16][17] Kontroverze je izazvala njegova literarna teza o Draži Mihajloviću kao polazištu za oblikovanje epizodnog, tragičnog lika u književnosti.[18] Kuljiš drži da za to ne postoji univerzalno-literarni temelj.

Kao 20-godišnjak u Sarajevu 1986. sudjeluje na studentskoj rođendanskoj proslavi na kojoj dijelove dekora čini nacistička ikonografija. Organizatorice su kasnije navele da je konceptualna zabava ismijavala fašizam. Događajem se bavila Služba državne sigurnosti, partijske organizacije i mediji, zbog navodnih razgovora što su ih sudionici vodili o potpori idejama za ukidanje Titove štafete i verbalnog delikta.[19] Zabava je jedna od tema Jergoviću posvećenog romana ‘’Sjetva soli’’ (2011.), autora Muharema Bazdulja. [20]

Bibliografija[uredi VE | uredi]

Naslovnica knjige Volga, Volga
  • Opservatorija Varšava (1988.),
  • Uči li noćas neko u ovom gradu japanski? (1992.),
  • Himmel Comando (1992.),
  • Sarajevski Marlboro (1994.),
  • Karivani (1995.),
  • Preko zaleđenog mosta (1996.),
  • Naci bonton (1998.),
  • Mama Leone (1999.),
  • Historijska čitanka 2 (2000.),
  • Kažeš anđeo (2000.),
  • Hauzmajstor Šulc (2001.),
  • Buick Rivera (2002.),
  • Dvori od oraha (2003.), roman
  • Rabija i sedam meleka (2004.),
  • Inšallah Madona, inšallah (2004.),
  • Glorija in excelsis (2005.),
  • Ruta Tannenbaum (2006.), roman
  • Historijska čitanka 1 (2006.),
  • Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu (2006.),
  • Drugi poljubac Gite Danon (2007.),
  • Freelander (novela), Sarajevo 2007.
  • Srda pjeva, u sumrak, na Duhove (roman), Zagreb, 2007.
  • Volga, Volga (novela), Zagreb, 2009.
  • Transatlantic Mail (koautor s Semezdinom Mehmedinovićem, fotografije Milomira Kovačevića Strašnog), Zagreb, 2009.
  • Roman o Korini (pripovijest), Beograd, 2010.
  • Otac (roman), Beograd, 2010.
  • Zagrebačke kronike (novinske kronike, kolumne, feljtoni), Beograd, 2010.
  • Bosna i Hercegovina, budućnost nezavršenog rata (esej, intervju; koautor s Ivanom Lovrenovićem), Zagreb, 2010.
  • Pamti li svijet Oscara Schmidta (projekti, skice, nacrti), Zagreb, 2010.
  • Psi na jezeru (roman), Zagreb, 2010.
  • Tango bal i druge priče (izabrane priče), Cetinje, 2010.
  • Muškat, limun i kurkuma (eseji), Zagreb, 2011.
  • Izabrane pjesme Nane Mazutha (pjesme), Cetinje, 2011.
  • Rod, Fraktura, Zaprešić, 2013..
  • Tušta i tma (prepiska sa Svetislavom Basarom), Beograd 2014.
  • Levijeva tkaonica svile, Fraktura, Zaprešić, 2014.
  • Sarajevo, plan grada - knjiga prva, Fraktura, Zaprešić, 2015.
  • Drugi krug (prepiska sa Svetislavom Basarom), Laguna, Beograd, 2015.
  • Doboši noći (studija o Josipu Guberniku), Fraktura, Zaprešić, 2015.
  • Nezemaljski izraz njegovih ruku (esej, proza), Cetinje, 2016.
  • Wilimowski (roman), Zaprešić, 2016.
  • Autobus za Vavilon (eseji), Beograd, 2017.

Nagrade[uredi VE | uredi]

  • Nagrada Ivan Goran Kovačić, za pjesničku zbirku "Opservatorij Varšav", 1988.
  • Nagrada Mak Dizdar, za pjesničku zbirku "Opservatorij Varšav"
  • Mirovna nagrada Erich Maria Remarque, za zbirku priča "Sarajevski Marlboro", Njemačka
  • Nagrada Ksaver Šandor Gjalski grada Zaboka i Društva hrvatskih književnika, za za najbolje objavljeno prozno književno djelo u Republici Hrvatskoj, za "Sarajevski Marlboro"
  • Nagrada Matice hrvatske za književnost i umjetnost "August Šenoa", za novelu Buick Rivera, 2003.
  • Nagrada Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo, za roman "Dvori od oraha"
  • Godišnja nagrada Društva bosanskih pisaca, za roman "Dvori od oraha"
  • Nagrada Kočićevo pero, za roman "Dvori od oraha"
  • Letterature dal Fronte, za zbirku "Sarajevski Marlboro", Italija, 2009.[21]
  • Književna nagrada Angelus, za roman “Srda pjeva, u sumrak, na Duhove”, Poljska, 2012.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. LZMK, Hrvatska enciklopedija, Jergović, Miljenko (pristupljeno 23. studenog 2017.)
  2. Gordana P. Crnkovic, Croatian Literature, Britannica, zadnja revizija 10. lipnja 2005. (pristupljeno 23. studenog 2017.)
  3. Cast Your Vote! 25 Books That Inspired the World (1989–2014), World Literature Today, 1. rujna 2014. (pristupljeno 23. studenog 2017.)
  4. Miljenko Jergovic, What Punk Rock meant to Communist Yugoslavia, New York Times, 18. rujna 2017. (pristupljeno 23. studenog 2017.)
  5. LZMK, Hrvatska enciklopedija, Jergović, Miljenko (pristupljeno 23. studenog 2017.)
  6. Boris, Škvorc, Lujanović, Nebojša, O ‘piscima između’: od Ive Andrića do današnjih pisaca stiješnjenih između dva (ili više) jezika i kultura, Zbornik radova Filozorskog fakulteta u Splitu, 2/3, 2009/2010, str. 50 (pristupljeno 23. studenog 2017.)
  7. Tonko Maroević, Nagrada Matice hrvatske za književnost i umjetnost August Šenoa, Vijenac, Zagreb, 26. lipnja 2003. (pristupljeno 23. studenog 2017.)
  8. Tonko Maroević, Nagrada Matice hrvatske za književnost i umjetnost August Šenoa, Vijenac, Zagreb, 26. lipnja 2003. (pristupljeno 23. studenog 2017.)
  9. Dvori od oraha, Lupiga, 28. srpnja 2017. (pristupljeno 30. studenog 2017.)
  10. Jagna Pogačnik, Miljenko Jerović, Ruta Tannenbaum, Moderna Vremena, Zagreb, 10. kolovoza 2006. (pristupljeno 30. studenog 2017.)
  11. Strahimir Primorac, Nova hrvatska proza: Miljenko Jergović, Wilimovski, Pripovjedna strategija manje je više, Vijenac, 597, 19. siječnja 2017. (pristupljeno 8. prosinca 2017.)
  12. Zorislav Lukić, Miljenko i sedam jugopatuljaka, Vijenac, br. 436, 18. studenoga 2010.
  13. Boris Beck, Edo Popović, kroničar Novog Zagreba oštrog jezika, Nacional, Zagreb, 15. veljače 2011. (pristupljeno 8. prosinca 2017.)
  14. Denis Kuljiš, Jergovićevo etičko čišćenje, 2011. (pristupljeno 8. prosinca 2017.)
  15. Milan Jajčinović, Sukobi na ljevici zbog Jergovića i Tita, Večernji list, Zagreb, 29. siječnja 2011. (pristupljeno 8. prosinca 2017.)
  16. Josip Pavičić, Patetični raznosač ustaških računa, Večernji list, Zagreb, 27. kolovoza 2017. (pristupljeno 8. prosinca 2017.)
  17. Damir Tučkar, Terorizam javne riječi i umjetnička sloboda, hkv.hr, 1. prosinca 2010.
  18. Jovana Gligorijević, Između gradova (intervju s Miljenkom Jergovićem), Vreme, Beograd, 21. svibnja 2009. (pristupljeno 8. prosinca 2017.)
  19. Zvonimir Despot, Umjesto odgovora Miljenku Jergoviću: tko je slavio “fašistički rođendan” u Sarajevu?, Večernji list, Zagreb, 28. prosinca 2013. (pristupljeno 8. prosinca 2017.)
  20. Helena Sablić Tomić, Muharem Bazdulj: Sjetva soli, Moderna vremena, Zagreb, 24. veljače 2011. (pristupljeno 8. prosinca 2017.)
  21. Premi: Al croato Jergovic il 'Cassino, Letterature dal Fronte', 17. svibnja 2009. (pristupljeno 23. studenog 2017.)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]