Edgard Varèse

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Edgard Varèse
Edgard Varèse
Edgard Varese
Životopisni podatci
Rodno ime Edgard Victor Achille Charles Varèse
Datum rođenja Pariz, 22. prosinca 1883.
Datum smrti New York, 6. studenoga 1965.
Djelo
Razdoblje 20. stoljeće
Poznatija djela Amériques, Hyperprism, Ionisation, Octandre, Ecuatorial, Déserts, Poème électronique
Portal o glazbi
Portal o životopisima

Edgard Victor Achille Charles Varèse, također znan i kao Edgar Varèse[1] (Pariz, 22. prosinca 1883.New York, 6. studenoga 1965.),[2] američki je skladatelj francuskoga podrijetla.[3]

Kod Varèseove glazbe naglašen je timbar i ritam. Vlastitoj glazbenoj estetici nadjenuo je izraz „organizirani zvuk“.[4] Varèseova koncepcija glazbe odražava njegovu viziju „zvuka kao žive materije“ i „glazbenoga prostora koji je otvoren, a ne ograničen“.[5] Elemente glazbe zamišljao je kao „zvučne mase“ i smatrao je da je njihova organizacija nalik prirodnom fenomenu kristalizacije.[6] Varèse je smatrao da „se tvrdoglavo prilagođenim ušima sve novo u glazbi oduvijek nazivalo bukom“ i ustvrdio je: „Što je glazba osim organizirane buke?“[7]

Iako njegova cjelovita preživjela djela sveukupno traju oko tri sata, nekoliko značajnih skladatelja kasnoga 20. stoljeća istaknuli su njegovu utjecajnost. Varèse je vidio potencijal u korištenju elektroničkih medija za proizvodnju zvuka; zbog upotrebe novih glazbala i elektroničkih resursa dobio je titulu „oca elektroničke glazbe“,[8] a Henry Miller nazvao ga je „stratosferskim divom zvuka“.[9]

Varèse je također aktivno promicao izvedbe djela drugih skladatelja 20. stoljeća, godine 1921. osnovao je International Composers' Guild, a 1926. godine Pan-American Association of Composers.[10]

Životopis[uredi VE | uredi]

Rani život[uredi VE | uredi]

Edgard Victor Achille Charles Varèse rođen je 22. prosinca 1883. godine u Parizu. Kada je bio star nekoliko tjedana, njegovi su ga roditelji poslali prastricu po majki i drugoj rodbini u selo Le Villars u Burgundiji kako bi ga oni odgojili. Tamo je postao vrlo blizak s Claudeom Cortotom, djedom s majčine strane, koji je također bio djed pijanistu Alfredu Cortotu, Varèseovome prvome rođaku. Njegova ljubav prema djedu bila je veća nego njegova ljubav prema roditeljima.[11]

U kasnim 1880-ima vratio se roditeljima. Godine 1893. bio je priseljen preseliti se s roditeljima u Torino u Italiji, dijelom kako bi živio s očevom rodbinom jer je njegov otac bio talijanskoga porijekla. Ondje mu je prvu pravu glazbenu poduku držao Giovanni Bolzoni, dugogodišnji direktor torinskoga konzervatorija. Godine 1895. skladao je svoju prvu operu pod nazivom Martin Pas, koja je danas izgubljena.[12] Pod utjecajem svojega oca, koji je bio inženjer, upisao se na Politehničko sveučilište u Torinu te je tamo počeo studirati inženjerstvo. Njegov interes za glazbu nije se svidio njegovome ocu, koji je zahtijevao da se Edgard u potpunosti posveti inženjerstvu. Taj sukob postajao je sve veći i veći, a pogotovo nakon smrti njegove majke 1900. godine. Sukob je prestao 1903. godine kada se Edgard odselio u Pariz.[13]

Godine 1904. počeo je studirati na konzervatoriju Schola Cantorum de Paris, čiji su osnivači bili učenici Césara Francka. Među Varèseovima učiteljima bio je i Albert Roussel. Nakon toga otišao je studirati skladanje na Conservatoire de Parisu s Charles-Marieom Widorom. U tome razdoblju skladao je velik broj ambicioznih orkestralnih skladbi, no njih je samo izvodio Varèse u transkripciji za klavir. Jedna od takvih skladbi je Rhapsodie romane, koja je nastala oko 1905. godine. Tu je skladbu nadahnula romanička crkva sv. Filiberta u Tournusu. Godine 1907. preselio se u Berlin i iste se godine oženio francuskom glumicom Suzanne Bing s kojom je imao kćer. Razveli su se 1913. godine.

Tijekom tih godina upoznao se s Erikom Satiejem, Richardom Straussom, Claudeom Debussyjem i Ferrucciom Busonijem, koji su u to vrijeme naročito utjecali na njega. Sprijateljio se s Romainom Rollandom i Hugom von Hofmannsthalom, čije je djelo Œdipus und die Sphinx počeo prilagođavati u operu koja nikada nije bila dovršena. Dana 5. siječnja 1911. godine u Berlinu je održana prva izvedba njegove simfonijske pjesme Bourgogne.

Godine 1915., nakon što je otpušten iz francuske vojske jer je tijekom Prvoga svjetskoga rata postao invalid, preselio se u Sjedinjene Američke Države.

Edgard Varèse 1915. godine.

Rane godine u SAD-u[uredi VE | uredi]

Edgard Varèse u Sjedinjenim se Američkim Državama prvi put počeo baviti glazbenim radom 1918. godine, kad je dirigirao Berliozov Grande Messe des morts, također poznat i kao Requiem.[14]

Svoje prve godine u Sjedinjenim Američkim Državama proveo je u Greenwich Villageu, gdje je bio redoviti gost u kafiću Romany Marie.[15] Ondje je upoznao važne doprinositelje američkoj glazbi, promicao svoju viziju o novim elektroničkim glazbalima, dirigirao je orkestrima i osnovao orkestar New Symphony Orchestra koji je kratkotrajno postojao. U New Yorku upoznao je Léona Theremina i druge skladatelje koji su istraživali granice elektroničke glazbe.

Otprilike u to vrijeme Varèse je počeo raditi na Amériques, svojoj prvoj skladbi skladanoj u Sjedinjenim Američkim Državama. Skladba je dovršena 1921. godine, no prvi put ju je izveo Filadelfijski orkestar 1926. godine pod vodstvom Leopolda Stokowskoga (koji je već 1924. izveo Varèseovu skladbu Hyperprism i koji je 1927. premijerno izveo skladbu Arcana). Gotova sva djela koja je napisao u Europi izgubljena su ili uništena u požaru u jednome berlinskome skladištu, tako da je u Sjedinjenim Američkim Državama počeo ispočetka. Čini se da je njegovo jedino sačuvano djelo nastalo tijekom njegovoga ranoga djelovanja pjesma Un grand sommeil noir, nastala na temelju stihova Paula Verlainea. Varèse je još tada imao sačuvanu skladbu Bourgogne, no mnogo godina kasnije u naletu je depresije uništio partituru.

Nakon što je završio skladbu Amériques, Varèse je s Carlosom Salzedom osnovao International Composers' Guild, posvećen izvedbama novih skladbi sjevernoameričkih i europskih skladatelja. U manifestu International Composers' Guilda iz srpnja 1921. godine nalazi se izjava:

Wikicitati „Današnji skladatelji odbijaju umrijeti. Shvatili su potrebu ujedinjavanja i borbe za pravo svakoga pojedinca da osigura pravedno i slobodno predstavljanje vlastitoga djela.”

[16]

Godine 1922. Varèse je posjetio Berlin, gdje je osnovao sličnu njemačku organizaciju s Ferruccijem Busonijem.

Nakon večeri tijekom koje je na Brooklyn Bridgeu pio s Francisom Picaboijom, Varèse je poslao pjesmu dadaističkome časopisu 391.[17] Isti je časopis izjavio da orkestrira djelo naziva Cold Faucet Dance.[18] Kasnije te godine upoznao je Louise McCutcheon (tada Norton), urednicu dadaističkoga časopisa Rogue koji je uređivala s tadašnjim suprugom.[19] Kasnije se udala za Varèsea i postala poznata kao Louise Varèse; prevodila je radove francuskih pjesnika, a njezina prilagodba pjesama Arthura Rimbauda za izdavačku kuću New Directions Jamesa Laughlina posebice je bila utjecajna.

Varèse je skladao mnoga djela za orkestralna glazbala i glasove pod pokroviteljstvom ICG-a tijekom njegovih šest godina postojanja. Tijekom prve polovice 1920-ih skladao je Offrandes, Hyperprism, Octandre i Intégrales.

U listopadu 1927. godine uzeo je američko državljanstvo. Nakon dolaska u Sjedinjene Američke Države Varèse se uglavnom služio oblikom imena 'Edgar', no od 1940-ih nadalje nedosljedno se ponovno služio oblikom 'Edgard'.[1][20]

Život u Parizu[uredi VE | uredi]

Godine 1928. Varèse se vratio u Pariz kako bi promijenio jedan dio skladbe Amériques i u nj uvrstio nedavno konstruirano glazbalo zvano Martenotovi valovi. Oko 1930. godine skladao je Ionisation, prvu skladbu klasične glazbe za čiju izvedbu su se isključivo koristile udaraljke. Iako je skladana za već postojeća glazbala, skladba Ionisation je primjer istraživanja novih zvukova i metoda njihova stvaranja.

Godine 1928., kad je pitan što misli o džezu, rekao je da on ne predstavlja Ameriku, nego da je „crnački prozvod koji eksplotiraju Židovi. Svi njegovi skladatelji su Židovi”, misleći na učenike Louisa Gruenberga i Nadije Boulanger, među kojima su Aaron Copland i Marc Blitzstein.[21]

Godine 1931. bio je kum prijatelju Nikolaju Slonimskome na njegovu vjenčanju u Parizu. Godine 1933., dok je još uvijek bio u Parizu, napisao je pismo Guggenheim Foundationu i Bell Telephone Laboratoriesu u nadi da će dobiti subvenciju za razvijanje studija za elektroničku glazbu. Njegova iduća skladba Ecuatorial dovršena je 1934. godine, a sadrži dijelove za dva teremina violončela, puhačka glazbala, udaraljke i bas. Očekujući da će dobiti jednu od subvencija, Varèse se s nestrpljenjem vratio u Sjedinjene Američke Države kako bi realizirao svoju elektroničku skladbu. Na premijeri Ecuatoriala, koja se održala 15. travnja 1934. godine u New Yorku, dirigent je bio Slominski.

Povratak u SAD[uredi VE | uredi]

Edgard Varèse u Santa Feu 1936. godine.

Varèse je nedzgo zatim napustio New York i otišao u Santa Fe, San Francisco i Los Angeles. Godine 1936. skladao je solo djelo za flautu zvano Density 21.5. Također je reklamirao teremin na svojima putovima po Zapadu, a jedan je i predstavio tijekom predavanja na Sveučilištu u Novome Meksiku u Albuquerqueu 12. studenoga 1936. godine. (Sveučilište u svojemu arhivu čuva teremin RCA-e, koji je vjerojatno upravo onaj koji je Varèse predstavio.) Kada se krajem 1938. godine Varèse vratio u New York, Lev Sergejevič Termen, izumitelj teremina poznat kao Léon Theremin u Sjedinjenima Američkima Državama, vratio se u Rusku Sovjetsku Federativnu Socijalističku Republiku. To je iznimno razočaralo Varèsea, koji se nadao da će moći raditi s njime na dorađivanju njegova glazbala.

Varèseu je pristupio glazbeni producent Jack Skurnick, s kojim je izradio EMS Recordings #401. Objava toga uratka označila je prvi put da su se djela Integrales, Density 21.5, Ionisation i Octandre pojavila na gramofonskoj ploči; na snimci su se pojavili flautist René Le Roy, Juilliard Percussion Orchestra i New York Wind Ensemble, kojima je dirigirao Frederic Waldman. Ionisation je i prvi Varèseov rad snimljen tijekom 1930-ih; izvedbom je dirigirao Nikolaj Leonidovič Slominski, a objavljena je kao Columbijina ploča sa 78 okretaja.[22][23] K tome, krajem 1930-ih snimljena je i skladba Octandre, koja je također objavljena na diskovima sa 78 okretaja – kao cjelovito djelo (New Music Quarterly Recordings 1411)[24] i kao isječak (3. stavak, Columbia DB1791).[22] Le Roy također je kao solist nastupio na snimci Density 21.5 objavljenoj 1948. godine.[24]

Kad je koncem 1950-ih Varèseu pristupio izdavač koji je želio objaviti Ecuatorial, teremini su postali vrlo rijetki, a pogotovo teremeni s vratom; zbog toga je dionicu za teremin prilagodio za Martenotove valove.[25] Ta je nova inačica skladbe premijerno izvedena 1961. godine. (Ecuatorial je ponovno izvedena s tereminima s vratom u Buffalu u New Yorku 2002. godine i na Holland Festivalu u Amsterdamu 2009. godine.)

Pozadina u znanosti[uredi VE | uredi]

Dok je živio sa svojim ocem inženjerom, Varèse je bio primoran studirati na Institute Techniqueu, visokoj školi u Italiji specijaliziranoj za podučavanje matematike i znanosti. Ondje su Varèse naročito počela zanimati djela Leonarda da Vincija. Počeo je proučavati zvuk zbog svoje ljubavi prema znanosti. Izjavio je:

Wikicitati „Kada sam bio star oko dvadeset godina, naišao sam na definiciju glazbe za koju se činilo kao da baca svjetlo na moja razmišljanja o glazbi za koju sam vjerovao da bi mogla postojati. Józef Maria Hoene-Wroński, poljski fizičar, kemičar, muzikolog i filozof prve polovice 19. stoljeća, definirao je glazbu kao „utjelovljenje inteligencije sadržane u zvukovima“. Bila je to nova i uzbudljiva koncepcija zbog koje sam glazbu počeo doživljavati prostornom – kao tijela zvuka koja se pomiču u prostoru, što je koncepcija koju sam postupno učinio svojom.”

[26]

Varèse je započeo svoje glazbene studije s Vincentom d'Indyjem (dirigentom) u Schola Cantorum de Parisu; ti su studiji trajali od 1903. do 1905. godine.[13] Dok je bio u Parizu, Varèse je doživio još jedno ključno iskustvo tijekom izvedbe Beethovenove VII. simfonije u Salle Pleyelu. Tijekom scherzo stavka, možda zbog rezonancije dvorane, Varèse je osjetio kako se glazba raspada i projicira u prostor. Ta ideja ostala je s njime do kraja njegovoga života, a kasnije će je opisati da se glazba sastoji od „zvučnih predmeta koji lebde u prostoru“.[26]

Varèse u Ouelletteovoj biografiji.

Nedovršeni projekti[uredi VE | uredi]

Od kasnih 1920-ih do kraja 1930-ih Varèse se kreativno uglavnom posvetio dvama ambicioznima projektima koji nikada nisu dovršeni i čiji je veći dio materijala uništen, premda su neki elementi iz njih uvršteni u manje radove. Jedan od njih bilo je opsežno scensko djelo koje je u različitima vremenima nosilo različite nazive, a uglavnom se zvalo The One-All-Alone ili Astronomer (L'Astronome). To djelo prvotno se trebalo temeljiti na legendama Indijanca, no kasnije je postalo futuristička drama o svjetskoj katastrofi i istovremenom komunikacijom sa zvijezdom Sirius. Libreto za tu drugu inačicu, na kojoj je Varèse radio u Parizu od 1928. do 1932. godine, napisali su Alejo Carpentier, Georges Ribemont-Dessaignes i Robert Desnos. Prema Carpentieru napisan je značajan dio toga djela, ali ga je Varèse napustio u korist novoga pristupa u nadi da će moći surađivati s Antoninom Artaudom. Artuad je napisao libreto zvan Il n'y a plus de firmament za Varèseov projekt te mu ga je poslao kada se Varèse vratio u SAD, no dotada je Varèse počeo raditi na drugome velikome projektu.

Drugi projekt na kojem je Varèse radio bila je koralna simfonija zvana Espace. Prema izvornom konceptu tekst za zbor trebao je napisati André Malraux. Kasnije se Varèse odlučio za višejezični tekst hijeratskih fraza koji su trebali pjevati sinkronizirani zborovi u Parizu, Moskvi, Pekingu i New Yorku kako bi stvorili svjetski radiofoni događaj. Varèse je želio da tekstu doprinese Henry Miller, koji je u svome memoaru The Air-Conditioned Nightmare sugerirao da se ta veličanstvena koncepcija – također neostvarena – na koncu preobrazila u Déserts. Tijekom rada na obama projektima Varèsea je iznimno razočarao manjak elektroničkih glazbala kojima je planirao ostvariti svoje vizije. Međutim, ipak se poslužio određenima materijalima iz djela Espace kako bi stvorio kratko djelo Étude pour espace; premijerno je izvedeno 1947. godine i zapravo je njegovo jedino pravo djelo nakon više od deset godina. Chou Wen-chung izjavio je da je Varèse na različite, međusobno proturječne načine izmijenio Étude pour espace, zbog čega nije više bilo moguće ponovno izvesti to djelo, no na Holland Festivalu iz 2009. godine, na kojem su se izvodila Varèseova „kompletna djela” tijekom vikenda od 12. do 14. lipnja 2009. godine, Chou je odlučio osmisliti novu izvedbenu inačicu, u kojoj bi se pojavila slična limena i drvena puhačka glazbala kao u djelu Déserts i u kojoj bi se služio projekcijom prostornoga zvuka. Tu inačicu premijerno su izveli ansambl Asko/Schönberg i Cappella Amsterdam 14. lipnja 2009. godine u koncertnoj dvorani Gashouder, Westergasfabriek, Amsterdam. Izvedbom je dirigirao Péter Eötvös.

Međuanordno priznanje[uredi VE | uredi]

Paviljon Philips, koji je dizajnirao skladatelj i arhitekt Iannis Xenakis, na Svjetskoj izložbi 1958. godine, gdje je izvedena skladba Poème électronique

Do početka 1950-ih Varèse je počeo komunicirati s novom generacijom skladatelja, među kojima su Pierre Boulez i Luigi Dallapiccola.[27] Kad se vratio u Francusku kako bi dovršio dionice za trake na skladbi Déserts, u tom mu je podvigu pomogao Pierre Schaeffer, koji je tražio prikladne prostore u kojima bi to mogao napraviti. Prva izvedba orkestra i zvuka uz pomoć vrpce održala se kao dio ORTF-ova programa između djela Mozarta i Čajkovskoga.

Philips je angažirao Le Corbusiera da predstavi paviljon na Svjetskoj izložbi 1958. godine i, usprkos protivljenju sponzora, Le Corbusier je inzistirao na radu s Varèseom, koji je za taj prostor skladao Poème électronique, skladbu koju je ondje čulo oko dva milijuna ljudi. Koristeći se zvučnicima kojih je u unutrašnjem prostoru bilo 400 Varèse je oblikovao zvučnu i prostornu instalaciju, kojom je namjeravao stvoriti iskustvo zvuka dok se pomiče kroz prostor. To je djelo u pitanje dovelo očekivanja publike i tradicionalne oblike skladanja, a jednako tako je udahnulo život elektroničkoj sintezi i prezentaciji. Dobilo je miješane kritike.

Godine 1962. pozvan je da se pridruži Kraljevskoj švedskoj glazbenoj akademiji, a 1963. je dobio Kusevitskijevu nagradu za međunarodne snimke.

Godine 1965. dodijeljena mu je medalja Edwarda MacDowella.

Glazbeni utjecaji[uredi VE | uredi]

Varèsea je tijekom prvih godina skladanja nadahnjivala srednjovjekovna i renesansna glazba. Tijekom svoje karijere osnovao je i dirigirao nekoliko zborova posvećenima tome repertoaru, kao i izvedbi glazbe Aleksandra Nikolajeviča Skrjabina, Erika Satieja, Claudea Debussyja, Hectora Berlioza i Richarda Straussa. U djelu Arcana također su prisutni jasni utjecaji i sjećanja na rana djela Igora Fjodoroviča Stravinskoga, pogotovo na Petrušku i Posvećenje proljeća.[28]

Studenti i utjecaj[uredi VE | uredi]

Studenti[uredi VE | uredi]

Varèse je bio učitelj mnogima značajnima skladateljima, među kojima su Chou Wen-chung, Lucia Dlugoszewski, André Jolivet, Colin McPhee, James Tenney i William Grant Still.

Utjecaj na klasičnu glazbu[uredi VE | uredi]

Među skladateljima koji su potvrdili ili u svojima djelima pokazali utjecaj Varèsea su: Milton Babbitt,[29] Harrison Birtwistle, Pierre Boulez, John Cage, Morton Feldman, Brian Ferneyhough, Roberto Gerhard, Olivier Messiaen, Luigi Nono, John Palmer, Krzysztof Penderecki, Silvestre Revueltas, Wolfgang Rihm, Leon Schidlowsky, Alfred Schnittke, William Grant Still, Karlheinz Stockhausen, Iannis Xenakis, Frank Zappa i John Zorn.

Utjecaj na popularnu glazbu[uredi VE | uredi]

Varèseovo isticanje timbra, ritma i novih oblika tehnologije nadahnuo je generaciju glazbenika koji su počeli djelovati tijekom 1960-ih i 1970-ih. Jedan od najvećih Varèseovih obožavatelja bio je američki gitarist Frank Zappa, koji ga je počeo stalno slušati otkad je prvi put poslušao primjerak albuma The Complete Works of Edgard Varèse, Vol. 1.[30] Taj primjerak albuma objavio je EMS Recordings 1950. godine, a na njemu se nalaze skladbe Intégrales, Density 21.5, Ionisation i Octandre.[31]

Zappi je 21. prosinca 1955. njegova majka za njegov 15. rođendan dopustila da obavi skup međugradski poziv i nazove Varèsea na njegov kućni telefon u New Yorku. U to je vrijeme Varèse bio u Bruxellesu u Belgiji, pa je Zappa razgovarao s njegovom suprugom Louise. Na koncu su Zappa i Varèse razgovarali telefonom i raspravljali o tome da se upoznaju uživo. Iako se to nikada nije dogodilo, Varèse je Zappi poslao pismo. Zappa ga je uokvirio i čuvao u svojem studiju do kraja života. Varèseova privrženost eksperimentiranju kojim je izbrisao granice onoga što je prethodno bilo moguće u glazbi ostavila je trag i u Zappinoj karijeri.[32] Zappin posljednji projekt bio je The Rage and the Fury, snimka Varèseovih djela. U knjižicama ranijih albuma često je djelomično pogrešno citirao navod iz manifesta ICG-a pišući "Skladatelj sadašnjice odbija umrijeti."

Počasti[uredi VE | uredi]

Glazbena filozofija i skladanje[uredi VE | uredi]

Pretpostavke[uredi VE | uredi]

U nekoliko je navrata Varèse razmišljao o tome kako bi tehnologija mogla sve promijeniti glazbu u budućnosti. Godine 1936. pretpostavio je da će nastati glazbeni strojevi koji će moći izvoditi glazbu istog trena kad skladatelj u njih ubaci partituru. Ti bi strojevi mogli reproducirati "bilo kakve frekvencije" i sama bi partitura morala biti "seizmografska" da bi mogla ilustrirati njihov pravi potencijal.[33] Godine 1939. proširio je taj koncept i izjavio da bi tim strojem "svatko mogao klikom na gumb mogao reproducirati glazbu na jednak način kako ju je skladao skladatelj – bilo bi to jednako otvaranju knjige."[34] Varèse nije ostvario te namjere sve dok nije počeo eksperimentirati s elektroničkom vrpcom tijekom 1950-ih i 1960-ih.

Idée fixe[uredi VE | uredi]

Neka Varèseova djela, pogotovo Arcana[35] koriste se nečime što se naziva idée fixe, fiksiranom temom koja se ponavlja nekoliko puta u djelu. Najpoznatija upotreba idée fixe prisutna je u Symphonie fantastique Hectora Berlioza; općenito se ne prenosi, zbog čega se razlikuje od lajmotiva koji je koristio Richard Wagner.

Djela[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 MacDonald 2003
  2. Životopis Edgard Varèsea, IRCAM, pristupljeno 24. ožujka 2020.
  3. Varèse, Edgar, Hrvatska enciklopedija, pristupljeno 24. ožujka 2020.
  4. Goldman, Richard Franko. 1961. "Varèse: Ionisation; Density 21.5; Intégrales; Octandre; Hyperprism; Poème Electronique. Instrumentalists, cond. Robert Craft. Columbia MS 6146 (stereo)" (in Reviews of Records). Musical Quarterly 47, br. 1. (January):133–34.
  5. Chou Wen-chung, 1966a, "Open Rather Than Bounded", Perspectives of New Music 5, no. 1 (Autumn–Winter): 1–6
  6. Chou Wen-chung, 1966b, "Varèse: A Sketch of the Man and His Music", The Musical Quarterly 52, br. 2 (April): 151–170.
  7. Varèse, Edgard, i Chou Wen-chung. 1966. "The Liberation of Sound", Perspectives of New Music 5, no. 1 (Autumn–Winter): 11–19.
  8. Carpentier, Alejo (1991). Concierto barroco, str. 8, Paris: Gallimard ISBN 2-07-038315-6
  9. Woodstra, Chris; Brennan, Gerald; Schrott, Allen, eds. (2005). All Music Guide to Classical Music: The Definitive Guide to Classical Music. San Francisco: Backbeat Books. ISBN 0879308656. OCLC 61295944.
  10. "Edgard Varese | American composer", Encyclopædia Britannica, pristupljeno 24. ožujka 2020.
  11. Varèse, Edgard; Jolivet, André (2002). Jolivet-Erlih, Christine (ed.), Correspondance 1931–1965, Contrechamps, str. 110.
  12. "Opera Composers: V", opera.stanford.edu, pristupljeno 26. ožujka 2020.
  13. 13,0 13,1 "The Music of Edgar Varese – Historical Perspective", stevengrimo.com, pristupljeno 26. ožujka 2020.
  14. Ouellette 1973, str. 48-49.
  15. Robert Schulman. Romany Marie: The Queen of Greenwich Village (pp. 64–65). Louisville: Butler Books, 2006. ISBN 1-884532-74-8.
  16. Ouellette 1973, str. 66.
  17. Ouellette 1973, str. 50.
  18. Ouellette 1973, str. 71.
  19. Ouellette 1973, str. 51.
  20. Ouellette 1973, str. 95.
  21. Robert Morse Crunden (2000.). Body & Soul: The Making of American Modernism, str. 42–3. ISBN 978-0-465-01484-2.
  22. 22,0 22,1 (1936) The Gramophone Shop Encyclopedia, New York City: The Gramophone Shop, Inc.
  23. (1952) The World's Encyclopaedia of Recorded Music, London: Sidgwick & Jackson Ltd.
  24. 24,0 24,1 (1984) "New Music Quarterly Recordings – A Discography". ARSC Journal 16 (1–2): 10–27
  25. Griffiths, Paul (1979). A Guide to Electronic Music, Thames & Hudson ISBN 0-500-27203-4
  26. 26,0 26,1 INART 55 History of Electroacoustic Music: Edgard Varèse (1883-1965), pristupljeno 6. travnja 2020.
  27. Ouellette 1973, str. 166.
  28. MacDonald 2003, str. 200–205.
  29. Media, American Public. American Mavericks: An interview with Milton Babbitt. musicmavericks.publicradio.org Arhivirano s izvorne stranice 21. lipnja 2017., pristupljeno 16. travnja 2020.
  30. Zappa 1971.
  31. Edgard Varèse, Complete Works Of Edgard Varèse, Volume 1. Discogs Arhivirano s izvorne stranice 27. siječnja 2016., pristupljeno 8. siječnja 2016.
  32. Russo, Greg. Cosmik Debris: The Collected History and Improvisations of Frank Zappa. New York: Antique Trader Publications, Crossfire Publications, Chris Sansom, 1998, str. 9–11
  33. Varèse 1966, str. 16.
  34. Varèse 1966, str. 17.
  35. Downes, Edward, sleevenotes to CBS Masterworks 76520

Literatura[uredi VE | uredi]

Dodatna literatura[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Edgard Varèse