Ekumenizam
| Ovaj je članak dio niza o kršćanstvu. |
| Kršćanstvo |
|---|
 |
 Portal:Kršćanstvo |
Ekumenizam (od grč. οἰκουμένη (oikoumene) – nastanjeni svijet) označava nastojanje oko pomirenja, suradnje, zbližavanja i jedinstva kršćanskih crkava. Dok se međureligijski dijalog odnosi na sve religije, ekumenizam je dijaloški napor unutar kršćanskih crkava koji se temelji na ravnopravnosti i zajedničkom zalaganju za mir i opće dobro.
Veliki zalagatelj ekumenizma bio je papa Ivan Pavao II.
Molitvena osmina za jedinstvo kršćana osam je dana ekumenske molitve, koja tradicionalno traje od blagdana Katedre sv. Petra do blagdana Obraćenja sv. Pavla, u siječnju.
Ekumenski pokret predstavlja nastojanje kršćanskih Crkava i zajednica da prevladaju povijesne podjele te ponovno uspostave vidljivo jedinstvo svih kršćana. Riječ je o složenom teološkom, duhovnom i organizacijskom procesu koji se razvijao postupno, osobito od novoga vijeka do danas, a svoj snažan zamah dobio je u 19. i 20. stoljeću. Premda se organizirani ekumenski pokret javlja tek u novijem razdoblju, njegovi duhovni korijeni sežu u ranije kršćanske pokrete. Osobito se ističe pijetizam u 17. i 18. stoljeću, koji naglašava osobno obraćenje, unutarnju pobožnost i djelotvornu ljubav. Njegovi predstavnici, poput Johanna Arndta, Philippa J. Spenera i Nicholasa Ludwiga von Zinzendorfa, pridonijeli su razvoju ideje jedinstva kršćana temeljenog na zajedničkoj vjeri u Krista i duhovnom zajedništvu. Zinzendorf se često smatra jednim od prvih istinskih ekumenista jer je promicao jedinstvo kršćana ne kroz institucionalno ujedinjenje, nego kroz zajedništvo srca i vjere. U 19. stoljeću ekumenske ideje dobivaju konkretniji oblik, osobito u kontekstu misionarskog djelovanja. Kršćanske zajednice sve više uviđaju da njihove međusobne podjele umanjuju vjerodostojnost navještaja evanđelja, osobito u nekršćanskim zemljama. Kao odgovor na tu situaciju dolazi do prvih pokušaja organiziranog povezivanja.[1]
Godine 1846. u Londonu je osnovana Evanđeoska alijansa, jedno od prvih međunarodnih udruženja kršćana različitih denominacija, s ciljem promicanja zajedničke molitve i društvenog djelovanja. Ubrzo potom, 1857. godine, osnovana je Udruga za promicanje jedinstva kršćanskog svijeta (Association for the promotion of the Unity of Christendom – APUC), koja je nastojala povezati katolike, pravoslavne i anglikance, iako je njezin utjecaj bio ograničen zbog zabrane sudjelovanja katolicima koju je donio Sveti Oficij. Veliku ulogu u razvoju ekumenskog duha imale su i međunarodne kršćanske organizacije mladih, poput Kršćanske udruge mladih ljudi (Young Men Christian Association – YMCA) (1855.), kao i brojne međukonfesionalne misijske konferencije koje započinju sredinom 19. stoljeća. Sve ove inicijative postavile su temelje suvremenog ekumenskog pokreta.[2]
Ključnim trenutkom u povijesti ekumenizma smatra se Svjetska misionarska konferencija u Edinburghu 1910. godine. Na njoj je sudjelovalo oko 1200 predstavnika protestantskih i anglikanskih misijskih društava. Iako bez sudjelovanja Katoličke i pravoslavnih Crkava, konferencija je jasno ukazala na problem podijeljenosti kršćana na doktrinarnoj razini te potrebu zajedničkog djelovanja, osobito u misijskom kontekstu. Zbog toga se često označava kao početak modernog ekumenskog pokreta.[1]
U razdoblju između dvaju svjetskih ratova dolazi do daljnjeg razvoja ekumenskih inicijativa. Osnivaju se pokreti poput „Život i rad“, usmjeren na društveno djelovanje kršćana, te „Vjera i ustrojstvo“, koji se bavi teološkim pitanjima i jedinstvom u vjeri. Nakon Prvoga svjetskog rata ekumenski patrijarhat u Carigradu predlaže stvaranje „saveza Crkava“, po uzoru na tadašnju Ligu naroda.[1]
Godine 1948. osniva se Svjetsko vijeće crkava (World Council of Churches – WCC), koje postaje središnja međunarodna organizacija ekumenskog pokreta. Njegov cilj nije stvaranje jedinstvene „svjetske Crkve“, nego promicanje dijaloga, suradnje i duhovnog zajedništva među Crkvama. Katolička Crkva u početku ne sudjeluje u radu Vijeća, zadržavajući rezerviran stav prema ekumenskim inicijativama.[1][2]
Prekretnicu u odnosu Katoličke Crkve prema ekumenizmu donosi Drugi vatikanski koncil (1962. – 1965.). Glavna karakteristika Drugog vatikanskog koncila je otvaranje prema drugim kršćanskim zajednicama, čemu svjedoči i prisustvo predstavnika nekatoličkih zajednica i Crkava na koncilskim zasjedanjima. U tom kontekstu posebno je važan dekret o ekumenizmu Unitatis redintegratio, koji sustavno iznosi katoličko razumijevanje ekumenskog pokreta i definira smjernice za sudjelovanje u njemu. Dekret ne uvodi novu doktrinu, nego produbljuje i razvija postojeći nauk, naglašavajući ekumensku dimenziju Crkve. U središtu dokumenta nalazi se poziv na obnovu jedinstva svih kršćana kroz dijalog, međusobno poštovanje i suradnju. Posebno se ističe važnost prepoznavanja onoga što je zajedničko među kršćanima, umjesto naglašavanja razlika. Jedna od ključnih teza dekreta jest da nema pravog ekumenizma bez nutarnjeg obraćenja. Time se naglašava duhovna dimenzija jedinstva, koja prethodi institucionalnim i teološkim rješenjima. Crkva također priznaje vlastitu suodgovornost za povijesne podjele, čime otvara prostor za autentičan dijalog. Unitatis redintegratio uvodi i načelo hijerarhije istina, prema kojemu sve crkvene istine nemaju jednaku težinu, što omogućuje fokusiranje na temeljne elemente zajedničke vjere, osobito na osobu Isusa Krista. Nadalje, dokument jasno razlikuje odnos prema istočnim pravoslavnim Crkvama, kojima priznaje apostolsko nasljedstvo i valjanost sakramenata, od odnosa prema zajednicama nastalim u vrijeme reformacije.[1][2]
- 1 2 3 4 5 Ivan Pleše, Ekumenizam Drugoga vatikanskog koncila: novost ili kontinuitet?, Croatica Christiana periodica, Vol. 48 No. 94, 2024.
- 1 2 3 Loredana Fabijanić, Ekumenizam - prekretnica u Rimokatoličkoj crkvi, Essehist : časopis studenata povijesti i drugih društveno-humanističkih znanosti, Vol. 3 No. 3, 2011.
