Hrvatska pokrajina Družbe Isusove

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Hrvatska pokrajina Družbe Isusove
Provincia Croatiae Societatis Iesu
HPDI Logo.jpg
Krilatica: Ad maiorem Dei gloriam
(Na veću slavu Božju)
Godina osnivanja:
1604., osnovana prva isusovačka zajednica u Hrvatskoj (Dubrovnik)
1773. ukinuće Družbe
1814. obnavljanje Družbe
1843. talijanski isusovci počinju djelovati u Dalmaciji
1858. austrijski isusovci počinju djelovati u sjevernoj Hrvatskoj
1902. osnovana zagrebačka rezidencija
1909. osnovana Hrvatska misija Austro-ugarske provincije
1918. osnovana Jugoslavenska viceprovincija
1941. osnovana Hrvatska provincija
Sjedište: Palmotićeva 31, Zagreb

Provincijali:
Ivan Kujundžić
Anton Prešeren
Anđelko Jurić (1931.-1936.)
Franjo Jambreković (1936.-1939.)
Karlo Grimm (1939.-1951.) [1]
Ivan Kukula [2]
Ivan Fuček (1962.-1968.)
Petar Galauner
Radojko Karaman (1975. -1981.)
Marko Matić (1981.-1987.) [3]
Stjepan Kušan (1987.-1993.) [4]
Franjo Pšeničnjak (1993.-1999.) [5]
Ivan Macan (1999.-2005.)
Ivan Koprek (2005.-2011.) [6]
Ante Tustonjić (2011.-2017.) [7]
Dalibor Renić (od 2017.)

Poznati pripadnici:
popis hrvatskih isusovaca

Hrvatska pokrajina Družbe Isusove

Hrvatska pokrajina Družbe Isusove (lat. Provincia Croatiae Societatis Iesu) je administrativni teritorij Družbe Isusove na čijem području žive i djeluju isusovci, a obuhvaća područje Hrvatske (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Opatija, Dubrovnik), Bosne i Hercegovine (Sarajevo), Srbije (Beograd) te Crne Gore (Kotor, Otok Gospe od Milosti). Na tom području nalaze se isusovačke zajednice u kojima žive i djeluju isusovci u duhu svoga osnivača sv. Ignacije Lojolskog.

Povijest[uredi | uredi kôd]

Isusovci u Hrvatskoj i okolnim zemljama do ukinuća Družbe 1773. godine[uredi | uredi kôd]

Crkva sv. Ignacija i isusovački kolegij (lijevo) u Dubrovniku

Dubrovačka Republika još je za vrijeme života sv. Ignacija Lojolskoga nastojala dobiti isusovce, a i sam je sv. Ignacije ozbiljno pomišljao osnovati kolegij u Dubrovniku. No isusovci u Hrvatsku stižu tek 1559. godine kada je Nikola Bobadilla, jedan od prvih Ignacijevih drugova, dvije godine boravio u Zadru i Dubrovniku. Treba spomenuti da je prvi Hrvat isusovac bio Toma Zdelarić koji je u Družbu stupio 1554. godine, a njegovim su stopama krenuli i drugi, no svi su oni djelovali u inozemstvu.

Isusovci su u drugoj polovici 16. stoljeća neuspješno nastojali osnovati zajednice u Dubrovniku i Kotoru. Tek početkom 17. stoljeća započinju osnivati trajnije zajednice na području današnje Hrvatske provincije Družbe Isusove. Otvaraju zajednice u Dubrovniku (1604.), Zagrebu (1606.), Beogradu (1613.), Rijeci (1627.), Varaždinu (1632.), Osijeku (1687.), Petrovaradinu (1693.), Požegi (1698.) i Splitu (1722.). Isusovci se ponajviše bave odgojem i školstvom, pa gotovo u svim mjestima osnivaju gimnazije sa šest razreda s latinskim nastavnim jezikom. U Zagrebu godine 1607. osnivaju gimnaziju, a u istom su gradu 1662. otvorili Akademiju sa studijem filozofije i teologije, koja je 1669. poveljom cara Leopolda I. dobila sveučilišna prava i povlastice. I u drugim gradovima isusovci osnivaju gimnazije: u Rijeci (1627.), Varaždinu (1636.) i Požegi (1698) koje su vodili do 1773. godine kada je papa Klement XIV. ukinuo Družbu Isusovu. Također su vodili gimnazije u Beogradu (1613. – 1622.; 1724. – 1739.), Dubrovniku (1619./20. – 1638.) i Osijeku (1727. – 1737.; 1763. – 1773.). Isusovci su zaslužni i za osnivanje prvih javnih pomorskih škola na Jadranu: Riječanin Franjo Ksaver Orlando u Trstu 1754. godine osnovao je prvu javnu nautičku školu na Jadranu.

Osim školske djelatnosti isusovci su u vrijeme prije ukinuća propovijedali, katehizirali, brinuli o bolesnicima i zatvorenicima u gradovima te su pastoralno djelovali među kršćanima pod Turcima u Slavoniji, Srbiji i Ugarskoj. Redovito su održavali pučke misije iz hrvatskih kolegija i misijskih postaja na turskom području.

Isusovci u Hrvatskoj i okolnim zemljama nakon ponovne uspostave Družbe 1814. godine[uredi | uredi kôd]

Nekadašnja isusovačka gimnazija danas Katolički školski centar Petar Barbarić u Travniku

Družba Isusova ukinuta je 1773. godine, a ponovno je uspostavljena 1814. godine. No prošlo je gotovo četrdeset godine prije nego što su se isusovci vratili u Hrvatsku.

Najprije su u Dubrovnik 1843. godine došli talijanski isusovci koji su djelovali u župama u istočnoj Hercegovini, a godine 1852. započeli su pučke misije. Talijanski su isusovci vodili gimnazije i sjemeništa u Dubrovniku (1854. – 1868.) i u Zadru (1865. – 1893.), nekoliko župa (Stravča, Opuzen, Veli Lošinj), misijsku postaju u Splitu (1879) i interni odgojni zavod u Kraljevici (1884. – 1908.).

Austrijski su isusovci, s druge strane, vodili sirotište u Požegi (1858. – 1871.), a treba spomenuti kako su 1882. otvorili gimnaziju u Travniku, dok su bogosloviju u Sarajevu uspostavili 1893. godine. U Zagrebu su pak osnovali rezidenciju 1902. godine.

Nastanak Hrvatske pokrajine Družbe Isusove[uredi | uredi kôd]

Bazilika Srca Isusova, rezidencija i provincijalat Hrvatske pokrajine Družbe Isusove u Palmotićevoj u Zagrebu

Isusovci su tek u 20. stoljeću uspostavili samostalnu provinciju u Hrvata: najprije je 1909. godine uspostavljena Hrvatska misija ovisna o Austrougarskoj provinciji u Beču; deset godina kasnije – nakon raspada Austro-UgarskeHrvatska misija Družbe Isusove postaje Jugoslavenskom viceprovincijom, a od 1941. Dobiva status provincije i naziva se  naziva se Hrvatska provincija.

Ustroj i djelovanje[uredi | uredi kôd]

Središte Provincije danas se nalazi u Zagrebu, a isusovci su također prisutni u Rijeci, Opatiji, Osijeku, Splitu, Dubrovniku, Beogradu, Sarajevu, Kotoru i Otoku Gospe od Milosti. U suvremeno doba značajni su odgojni i znanstveni rad u kolegiju na Jordanovcu u Zagrebu koji obuhvaća sljedeće ustanove: Fakultet filozofije i religijskih znanosti, Filozofski-teološki institut, Znanstvenu knjižnicu „Juraj Habdelić”, časopis Obnovljeni život te više nizova izdanja iz teologije, filozofije, psihologije, povijesti i drugih područja. Kada je riječ o odgojnome području, treba istaknuti i Isusovačku klasičnu gimnaziju u Osijeku. Osim odgojnoga-znanstvenoga rada, važno mjesto zauzimaju: davanje duhovnih vježbi; Isusovačka služba za izbjeglice koja prati, služi i zagovara prava izbjeglica i drugih nasilno raseljenih osoba; te rad s mladima.

Poznati isusovci u Hrvata[uredi | uredi kôd]

Znanstveno područje[uredi | uredi kôd]

Isusovci su svojim intelektualnim apostolatom zadužili hrvatsku kulturu i znanost. Bartol Kašić je 1604. godine napisao prvu gramatiku hrvatskoga jezika Temelji ilirskoga jezika u dvije knjige (Institutionum linguae illyricae libri duo), a u rukopisu je ostao njegov prijevod cijeloga Svetoga pisma jer je u Rimu bilo spriječeno njegovo tiskanje (rukopis je objavljen tek 1999.). Valja spomenuti i Ardelija Della Bellu, talijanskoga isusovca, koji je napisao trojezični rječnik (Dizionario italiano, latino, illirico, 1728.) i hrvatsku gramatiku na talijanskome jeziku; zatim Juraja Habdelića koji je 1670. napisao hrvatsko-latinski rječnik Dictionar ili reči slovenske zvekšega v kup zebrane, v red postavljene i dijačkemi zlahkotene; te Jakova Mikalju koji je 1651. godine sastavio hrvatsko-talijansko-latinski rječnik Blago jezika slovinskoga ili Slovnik u komu izgovaraju se rječi slovinske latinski i dijački. Od važnijih isusovačkih filozofa i znanstvenika treba spomenuti Franju Jambrehovića, Kazimira Bedekovića te Ruđera Boškovića, jednog od najvećih znanstvenika uopće.

Književno područje[uredi | uredi kôd]

Isusovci su djelovali i kao pisci i pjesnici, a među poznatijima su Antun Kanižlić, Rajmund Kunić i Bernard Džamanjić, a iz novijega vremena poznat je pjesnik Milan Pavelić. Treba istaknuti i Petra Pericu, apostola mladeži i pobožnosti Srca Isusova, koji je spjevao poznate pjesme „Do nebesa” i „Zdravo Djevo”, a kojeg su na otoku Daksi, zajedno s najmanje 35 Dubrovčana, strijeljali partizani.

Hrvatski isusovački misionari[uredi | uredi kôd]

Hrvatski su se isusovci angažirali i u misijama: Ivan Ratkaj misionarski je djelovao u Meksiku, a Ferdinand Konšćak djelovao je u Donjoj Kaliforniji (Meksiko). Potonji je poznat po tome što je sredinom 18. stoljeća razriješio dilemu dugu više od dva stoljeća dokazavši da Donja Kalifornija nije otok već poluotok. Konačno, treba istaknuti primjer jednog od najpoznatijih hrvatskih misionara patra Antu Gabrića koji je misijski djelovao u Indiji, a za kojeg se vodi proces za proglašenje blaženim.

Ustanove Hrvatske pokrajine Družbe Isusove[uredi | uredi kôd]

R.P. Dalibor Renić, S.J., aktualni provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove od 31. lipnja, 2017.

Bibliografija[uredi | uredi kôd]

Povezani članci[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Grimm, Karlo, HBL
  2. Što je p. Galauner rekao papi Franji u Sarajevu?, ika.hkm.hr, objavljeno 9. lipnja 2019., pristupljeno 2. rujna 2021.
  3. Nastavno osoblje, www.ffdi.hr, arhivirano 1. siječnja 2008. (HAW)
  4. Preminuo isusovac o. Stjepan Kušan, Tjedni bilten 16/2013., str. 5
  5. Preminuo p. Franjo Pšeničnjak, www.isusovci.hr, objavljeno 15. prosinca 2018., pristupljeno 2. rujna 2021.
  6. O. Ivan Koprek preuzeo službu provincijala Hrvatske pokrajine DI, ika.hkm.hr, objavljeno 8. rujna 2005., pristupljeno 2. rujna 2021.
  7. Imenovan novi provincijal hrvatske pokrajine Družbe Isusove, www.veritas.com.hr, arhivirano 23. travnja 2011. (HAW)
  8. Zoran Grijak, ISUSOVCI U HRVATA, Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog simpozija »Isusovci na vjerskom, znanstvenom i kulturnom području u Hrvata«, Zagreb, 1992., 482 str.., Časopis za suvremenu povijest 1/1993.
  9. Marito Mihovil Letica, Marijan Steiner i Ivan Šestak (ur.), Jubilej Družbe Isusove: 200. godina od ponovne uspostave (1814.‒2014), Obnovljeni život 4/2014.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Mrežna mjesta