Hrvatska pokrajina Družbe Isusove

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Hrvatska pokrajina Družbe Isusove
Provincia Croatiae Societatis Iesu
{{{logo opis}}}
Moto Ad maiorem Dei gloriam
Osnivač Družba Isusova
Lokacija Zagreb
Split
Rijeka
Osijek
Dubrovnik
Opatija
Beograd
Kotor
Otok Gospe od Milosti
[Hrvatska pokrajina Držbe Isusove Službena stranica]
R.P. Dalibor Renić, S.J., aktualni provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove od 31. lipnja, 2017.

Hrvatska pokrajina Družbe Isusove je administrativni teritorij Družbe Isusove na čijem području žive i djeluju isusovci, a obuhvaća područje Hrvatske (Zagreb, Split, Rijeka, Osijek, Opatija, Dubrovnik), Bosne i Hercegovine (Sarajevo), Srbije (Beograd) te Crne Gore (Kotor, Otok Gospe od Milosti). Na tom području nalaze se isusovačke zajednice u kojima žive i djeluju isusovci u duhu svoga osnivača sv. Ignacije Lojolskog.

Povijest[uredi VE | uredi]

Crkva sv. Ignacija i isusovački kolegij (lijevo) u Dubrovniku
Nekadašnja isusovačka gimnazija danas Katolički školski centar Petar Barbarić u Travniku

Rano razdoblje[uredi VE | uredi]

Dubrovačka Republika još je za vrijeme života sv. Ignacija Lojolskoga nastojala dobiti isusovce, a i sam je sv. Ignacije ozbiljno pomišljao osnovati kolegij u Dubrovniku. No isusovci u Hrvatsku stižu tek 1559. godine kada je Nikola Bobadilla, jedan od prvih Ignacijevih drugova, dvije godine boravio u Zadru i Dubrovniku. Treba spomenuti da je prvi Hrvat isusovac bio Toma Zdelarić koji je u Družbu stupio 1554. godine, a njegovim su stopama krenuli i drugi, no svi su oni djelovali u inozemstvu.

Bazilika Srca Isusova, rezidencija i provincijalat Hrvatske pokrajine Družbe Isusove u Palmotićevoj u Zagrebu

Isusovci u Hrvatskoj i okolnim zemljama prije ukinuća 1773[uredi VE | uredi]

Isusovci su u drugoj polovici 16. stoljeća neuspješno nastojali osnovati zajednice u Dubrovniku i Kotoru. Tek početkom 17. stoljeća započinju osnivati trajnije zajednice na području današnje Hrvatske provincije Družbe Isusove. Otvaraju zajednice u Dubrovniku (1604.), Zagrebu (1606.), Beogradu (1613.), Rijeci (1627.), Varaždinu (1632.), Osijeku (1687.), Petrovaradinu (1693.), Požegi (1698.) i Splitu (1722.). Isusovci se ponajviše bave odgojem i školstvom, pa gotovo u svim mjestima osnivaju gimnazije sa šest razreda s latinskim nastavnim jezikom. U Zagrebu godine 1607. osnivaju gimnaziju, a u istom su gradu 1662. otvorili Akademiju sa studijem filozofije i teologije, koja je 1669. poveljom cara Leopolda I. dobila sveučilišna prava i povlastice. I u drugim gradovima isusovci osnivaju gimnazije: u Rijeci (1627.), Varaždinu (1636.) i Požegi (1698) koje su vodili do 1773. godine kada je papa Klement XIV. ukinuo Družbu Isusovu. Također su vodili gimnazije u Beogradu (1613. – 1622.; 1724. – 1739.), Dubrovniku (1619./20. – 1638.) i Osijeku (1727. – 1737.; 1763. – 1773.). Isusovci su zaslužni i za osnivanje prvih javnih pomorskih škola na Jadranu: Riječanin Franjo Ksaver Orlando u Trstu 1754. godine osnovao je prvu javnu nautičku školu na Jadranu.

Djelovanje Isusovaca prije ukunuća 1773.[uredi VE | uredi]

Osim školske djelatnosti isusovci su u vrijeme prije ukinuća propovijedali, katehizirali, brinuli o bolesnicima i zatvorenicima u gradovima te su pastoralno djelovali među kršćanima pod Turcima u Slavoniji, Srbiji i Ugarskoj. Redovito su održavali pučke misije iz hrvatskih kolegija i misijskih postaja na turskom području.

Isusovci nakon ponovne uspostave 1814.[uredi VE | uredi]

Družba Isusova ukinuta je 1773. godine, a ponovno je uspostavljena 1814. godine. No prošlo je gotovo četrdeset godine prije nego što su se isusovci vratili u Hrvatsku.

Najprije su u Dubrovnik 1843. godine došli talijanski isusovci koji su djelovali u župama u istočnoj Hercegovini, a godine 1852. započeli su pučke misije. Talijanski su isusovci vodili gimnazije i sjemeništa u Dubrovniku (1854. – 1868.) i u Zadru (1865. – 1893.), nekoliko župa (Stravča, Opuzen, Veli Lošinj), misijsku postaju u Splitu (1879) i interni odgojni zavod u Kraljevici (1884. – 1908.).

Austrijski su isusovci, s druge strane, vodili sirotište u Požegi (1858. – 1871.), a treba spomenuti kako su 1882. otvorili gimnaziju u Travniku, dok su bogosloviju u Sarajevu uspostavili 1893. godine. U Zagrebu su pak osnovali rezidenciju 1902. godine.

Nastanak Hratske pokrajina Družbe Isusove[uredi VE | uredi]

Isusovci su tek u 20. stoljeću uspostavili samostalnu provinciju u Hrvata: najprije je 1909. godine uspostavljena Hrvatska misija ovisna o Austrougarskoj provinciji u Beču; deset godina kasnije – nakon raspada Austro-UgarskeHrvatska misija Družbe Isusove postaje Jugoslavenskom viceprovincijom, a od 1941. Dobiva status provincije i naziva se  naziva se Hrvatska provincija.

Poznati isusovci u Hrvata[uredi VE | uredi]

Intelektualno djelovanje[uredi VE | uredi]

Isusovci su svojim intelektualnim apostolatom zadužili hrvatsku kulturu i znanost. Bartol Kašić je 1604. godine napisao prvu gramatiku hrvatskoga jezika Temelji ilirskoga jezika u dvije knjige (Institutionum linguae illyricae libri duo), a u rukopisu je ostao njegov prijevod cijeloga Svetoga pisma jer je u Rimu bilo spriječeno njegovo tiskanje (rukopis je objavljen tek 1999.). Valja spomenuti i Ardelija Della Bellu, talijanskoga isusovca, koji je napisao trojezični rječnik (Dizionario italiano, latino, illirico, 1728.) i hrvatsku gramatiku na talijanskome jeziku; zatim Juraja Habdelića koji je 1670. napisao hrvatsko-latinski rječnik Dictionar ili reči slovenske zvekšega v kup zebrane, v red postavljene i dijačkemi zlahkotene; te Jakova Mikalju koji je 1651. godine sastavio hrvatsko-talijansko-latinski rječnik Blago jezika slovinskoga ili Slovnik u komu izgovaraju se rječi slovinske latinski i dijački. Od važnijih isusovačkih filozofa i znanstvenika treba spomenuti Franju Jambrehovića, Kazimira Bedekovića te Ruđera Boškovića, jednog od najvećih znanstvenika uopće.

Književno djelovanje[uredi VE | uredi]

Isusovci su djelovali i kao pisci i pjesnici, a među poznatijima su Antun Kanižlić, Rajmund Kunić i Bernard Džamanjić, a iz novijega vremena poznat je pjesnik Milan Pavelić. Treba istaknuti i Petra Pericu, apostola mladeži i pobožnosti Srca Isusova, koji je spjevao poznate pjesme „Do nebesa” i „Zdravo Djevo”, a kojeg su na otoku Daksi, zajedno s najmanje 35 Dubrovčana, strijeljali partizani.

Hrvatski misionari[uredi VE | uredi]

Hrvatski su se isusovci angažirali i u misijama: Ivan Ratkaj misionarski je djelovao u Meksiku, a Ferdinand Konšćak djelovao je u Donjoj Kaliforniji (Meksiko). Potonji je poznat po tome što je sredinom 18. stoljeća razriješio dilemu dugu više od dva stoljeća dokazavši da Donja Kalifornija nije otok već poluotok. Konačno, treba istaknuti primjer jednog od najpoznatijih hrvatskih misionara patra Antu Gabrića koji je misijski djelovao u Indiji, a za kojeg se vodi proces za proglašenje blaženim.

Djelovanje Hrvatske pokrajine Družbe Isusove[uredi VE | uredi]

Središte Provincije danas se nalazi u Zagrebu, a isusovci su također prisutni u Rijeci, Opatiji, Osijeku, Splitu, Dubrovniku, Beogradu, Sarajevu, Kotoru i Otoku Gospe od Milosti. U suvremeno doba značajni su odgojni i znanstveni rad u kolegiju na Jordanovcu u Zagrebu koji obuhvaća sljedeće ustanove: Fakultet filozofije i religijskih znanosti, Filozofski-teološki institut, Znanstvenu knjižnicu „Juraj Habdelić”, časopis Obnovljeni život te više nizova izdanja iz teologije, filozofije, psihologije, povijesti i drugih područja. Kada je riječ o odgojnome području, treba istaknuti i Isusovačku klasičnu gimnaziju u Osijeku. Osim odgojnoga-znanstvenoga rada, važno mjesto zauzimaju: davanje duhovnih vježbi; Isusovačka služba za izbjeglice koja prati, služi i zagovara prava izbjeglica i drugih nasilno raseljenih osoba; te rad s mladima.

Znanstveni časopis Obnovljeni život, koji isusovci vode od 1919.

Djelovanje na papinskim institucijama u Rimu[uredi VE | uredi]

Djelovanje Isusovaca u Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

Poveznice[uredi VE | uredi]

Ante Alfirević
Josip Antolović
Leonard Bagni
Petar Barbarić
Vinko Basile
Đuro Bašić
Kazimir Bedeković Komorski
Predrag Belić
Izidor Bistrović
Ruđer Bošković
Ivan Cindori
Antun Cvek
Šimun Čedulić
Kristofor Dombrin
Josip Franjo Domin
Bernard Đorđić
Ignjat Đurđević
Đuro Ferić Gvozdenica
Ivan Fiorović
Stjepan Fridl
Ivan Fuček
Ante Gabrić
Marijan Gajšak
Petar Galauner
Mikula Galović
Angelo Giustiniano
Stjepan Glavač
Lovro Grizogono
Marin Gundulić
Juraj Habdelić
Ardelio Della Bella
Iva Despotović
Andrija Jambrešić
Josip Jurić
Atanazije Jurjević
Matija Jušić
Antun Kanižlić
Radojko Karaman
Bartol Kašić
Ante Katalinić
Josip Keresturi
Lorand Kilbertus
Pavao Kolarić
Aleksandar Komulović
Ferdinand Konščak
Nikola Krajačević
Matija Kujundžić
Rajmund Kunić
Anto Lozuk
Ivan Macan
Tomo Marković
Mihovil Gattin
Jakov Mikalja
Boltižar Milovec
Josip Milunović
Juraj Mulih
Petar Pančić
Milan Pavelić
Franjo Ksaver Pejačević
Petar Perica
Marko Pitačić
Stjepan Tomislav Poglajen
Valentin Pozaić
Rafael Prodanelli
Štefan Puslabonić
Luka Rađa
Ivan Ratkaj
Juraj Ratkaj
Nikola Ratkaj
Benedikt Rogačić
Mato Rusan
Stjepan Krizin Sakač
Alfred Schneider
Benedikt Stay Stojković
Ignacije Szentmartony
Stjepan Šajković
Stjepan Šimeta
Mijo Škvorc
Tonči Trstenjak
Ignjat Tudušević
Ivan Ureman
Toma Zdelarić
Ivan Luka Zuzorić

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]