Crnogorsko-hrvatska granica

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Hrvatska i Crna Gora imaju kopnenu granicu dugačku 22,6 km.[1] U odnosu na Hrvatsku, crnogorska se granica nalazi na samom jugoistoku zemlje i najkraća je hrvatska kopnena granica. U odnosu na Crnu Goru, hrvatska granica se nalazi na središnjem zapadnom kraju Crne Gore i također je najkraća od svih crnogorskih kopnenih granica.

Povijest[uredi | uredi kôd]

Razgraničenje do 1918.[uredi | uredi kôd]

Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija obuhvaćala je Boku kotorsku i značajan dio današnjeg crnogorskog primorja

Hrvatska je prije uspostave Jugoslavije imala kao Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija granicu prema Kraljevini Crnoj Gori.

U kraljevini Jugoslavija[uredi | uredi kôd]

Zetska banovina obuhvaćala je cijelu nekadašnju Dubrovačku Republiku.

U Kraljevini Jugoslaviji, a i u SFRJ, srpska je politika težila oduzeti Hrvatskoj njen krajnji jug, već od 1918.,[2] a temelji su postavljeni djelovanjem velikosrpskih agenata znatno prije. Krenulo se od Boke kotorske iz Kraljevine Dalmacije[Ovu rečenicu treba bolje formulirati]. Kod podjele Kraljevine Jugoslavije na banovine, Zetskoj banovini pridijeljen je cijeli terotorij nekadašnje Dubrovačke Republike.

Razgraničenje u Drugoj Jugoslaviji[uredi | uredi kôd]

Današnja granica Republike Hrvatske i Republike Crne Gore baštini razgraničenje Federalne Države Hrvatske odnosno Narodne Republike Hrvatske u razdoblju 1945.1956. godine. [3]

Granice prema susjednim državama (ponajprije Italiji, ali i Mađarskoj) bile su u Jugoslaviji dopušteni javni interes, pa su mediji opširno pisali o jugoslavenskim zahtjevima, a nastojali su i mobilizirati stanovništvo kako bi demonstrirali opću podršku državnoj politici. Međurepubličke granice su, naprotiv, bile prekrivene šutnjom. Premda su te granice kolokvijalno poznate kao avnojevske granice, one su godinama nakon osnutka AVNOJ-a bile proizvoljno mijenjane. K tome, većina ključnih odluka kao da je donesena usmeno: nema im pisanog traga, ali su ostale posljedice.[4][3]

Današnja hrvatska granica s Crnom Gorom uspostavljena je tek 1947., kada je Crna Gora od BiH preuzela Sutorinu.[5]:str. 54 Vlastima u Zagrebu Vinko Foretić, arhivist iz Dubrovnika, poslao je prijedlog podjele Boke kotorske počevši ga riječima[Zadovoljava li ovo pismo Vinka Foretića kriterij važnosti?]:

Wikicitati „I ako držimo, da će svaki Hrvat i Srbin ma gdje se on nalazio u čitavoj Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji uživati jednakost i ravnopravnost, ipak je prirodna težnja hrvatskog življa, da se u što većem broju okupi oko svoje federalne Hrvatske, a pogotovo bi se hrvatski živalj Boke osjećao osamljenim van Hrvatske.[5]:str. 37
(Vinko Foretić)

Završio je riječima:

Wikicitati „No, pretežno hrvatski grad Kotor, Perast, Dobrota, Prčanj, Stoliv s ostalim hrvatskim općinama Mula, Lastve i Tivta našli bi se, ti ostatci nekadašnje Crvene Hrvatske, u sklopu svoje domovine Hrvatske.[5]:str. 37
(Vinko Foretić)

Hrvatske vlasti se nisu obraćale Crnoj Gori s prijedlozima podjele Boke kotorske[3], te je ona, osim poluotoka Prevlake, u cijelosti pripala Crnoj Gori.

Granični spor nakon raspada SFRJ[uredi | uredi kôd]

Hrvatsko-crnogorska granica

Granični spor o Prevlaci[uredi | uredi kôd]

Pokušaja izigravanja međurepubličke crte na štetu Hrvatske bilo je u SFRJ. Prijedloga revizije granice bilo je s crnogorske strane listopada 1991. nakon što je već Hrvatska u lipnju proglasila neovisnost. S mirnog prijedloga prešli su nedugo potom na vojnu agresiju na Hrvatsku. Prevlaka je, kao i gotovo cijeli jug Hrvatske, bila pod nadzorom JNA sve do Operacije Konavle (20. do 24. listopada 1992.) u kojoj je HV vratila nadzor nad Konavlima i krajnim jugom Hrvatske.

UNMOP nad Prevlakom.

Temeljem sporazuma potpisanog u Ženevi 30. rujna 1992., nakon jednogodišnje okupacije, JNA je napustila Konavle. Poluotok Prevlaku i okolicu posljednji jugoslavenski vojnik napustio je 20. listopada 1992. Sukladno dogovoru, vojni promatrači OUN-a raspoređeni na područje Prevlake i njezina okružja 15. listopada 1992., zajedno s Motriteljskim izaslanstvom Europske zajednice. Dana 1. veljače 1996., nadzor nad poluotokom Prevlakom preuzeo je UNMOP (Izaslanstvo promatrača Ujedinjenih naroda u Prevlaci).

Izaslanstvo je bilo zaduženo za područje poluotoka Prevlake i okolice u Hrvatskoj te susjedna područja u Crnoj Gori (koja je tada bila dio Savezne Republike Jugoslavije).

Dana 15. prosinca 2002. Vijeće sigurnosti donijelo je odluku o prekidu ovlasti Ujedinjenih naroda nad područjem Prevlake i okružja te njegovoga ponovnog uključenja u sastav Hrvatske. Pet dana kasnije povukli su se vojni promatrači i ukinuto je Izaslanstvo promatrača Ujedinjenih naroda na Prevlaci.

I otočić Mamula, koji se do 1947. nalazio u katastru Dubrovnika[nedostaje izvor], bio je sporno područje. Zemljopisno je bio bliže crnogorskoj obali, pa bi nadzor nad tim otokom Hrvatskoj dalo potpuni nadzor nad ulazom u Boku kotorsku. U doba premijera Ivice Račana i pregovora o granici ovaj se otok nije spominjao kao sporno pitanje.


Spor o granici na moru[uredi | uredi kôd]

Dok je razgraničenje na kopnu riješeno, morska granica između dviju država kod Prevlake još nije definirana. Dok su granice na kopnu naslijeđene direktno iz SFR Jugoslavije, razgraničenje na moru između republičkih sastavnica te zemlje nije postojalo. U ovakvim slučajevima granicu na moru definira UN-ova Konvencija o pravu mora, po kojoj se morska granica kreće crtom sredine između kopnenih točaka dviju država – sve dok se te države ne dogovore drugačije. [6]

Akademik Davorin Rudolf smatra da je interes Crne Gore kod Prevlake bitno naglašeniji negoli onaj Hrvatske jer je riječ o sigurnosnom pitanju, zbog ulaska u Boku kotorsku. Po njegovu mišljenju, prema boljoj praksi međudržavnih odnosa, taj se argument može uzeti u obzir, kao i interes Hrvatske da od ovog spora ne nastane žarište nekakve trajne napetosti koja može štetiti hrvatskim interesima. Osim samog definiranja granice, navodi i dogovor o posebnom pograničnom režimu koji uzima u obzir potencijalne iznimke, kao dio potencijalnog rješenja.[6]

Granični prijelazi[uredi | uredi kôd]

Zbog kratke granice, samo su dva granična prijelaza između Hrvatske i Crne Gore[7]:

  • Karasovići (Hrvatska) - Debeli Brijeg (Crna Gora) i Vitaljina (Hrvatska) - Kobila (Crna Gora)

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Jurić, Kristijan (2011). “Geografski i meteorološki podatci”, Statističke informacije 2011 (pdf), Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske
  2. Franko Mirošević: Počelo je 1918. … južna Dalmacija 1918- 1929., „Školska knjiga“, Zagreb, 1992,
  3. 3,0 3,1 3,2 Matica hrvatska Petar Bagarić: Hrvatske granice nakon Drugoga svjetskog rata 1945–1956.. Tema broja: Granice Republike Hrvatske u svjetlu odluke Arbitražnog suda o granici u Savudrijskoj vali. Hrvatska revija 3, 2017. (pristupljeno 6. svibnja 2018.)
  4. Zdenko Čepič, »Oris nastajanja slovensko-hrvaške meje po Drugi svetovni vojni«, Mikužev zbornik (ur. Zdenko Čepič, Dušan Nećak, Miroslav Stiplošek), Ljubljana, 1999., str. 203.–204.
  5. 5,0 5,1 5,2 Stjepan Ćosić, Niko Kapetanović, Nenad Vekarić, Prijevara ili zabluda? Problem granice na području poluotoka Kleka, Dubrovnik, 2012.
  6. 6,0 6,1 Još jedna hrvatska pogranična kriza na Jadranu?, objavljeno 12. siječnja 2018., pristupljeno 20. kolovoza 2020.
  7. Granični prijelazi, pristupljeno 1. lipnja 2020.

Novak.jpg Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s internetskih stranica Matice hrvatske. Vidi dopusnicu Matice hrvatske za Wikipediju na hrvatskome jeziku.