Ilija Grigorjevič Čavčavadze

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Ilija Grigorjevič Čavčavadze
ილია ჭავჭავაძე
Ilia Chavchavadze by Alexander Roinashvili.png
Rođenje 8. listopada 1837.
Smrt 12. rujna 1907.
Zanimanje političar, odvjetnik, novinar, pisac i pjesnik
Nacionalnost Gruzijac
Potpis ილიას ხელმოწერა.png

Ilija Grigorjevič Čavčavadze (gruzijski ილია ჭავჭავაძე ; Kvareli, 8. listopada 1837.Tsitsamuri, 12. rujna 1907.), gruzijski političar, odvjetnik, novinar, pisac i pjesnik koji je predvodio obnovu gruzijskog nacionalnog pokreta u drugoj polovici 19. stoljeća, u vrijeme ruske vladavine nad Gruzijom. Danas ga smatraju jednim od utemeljitelja moderne Gruzije i zaštitnikom gruzijskoga kritičkog realizma. [1]

Životopis[uredi VE | uredi]

Inspiriran suvremenim liberalnim pokretima u Europi, kao pisac i javna osoba, Ilija Grigorjevič Čavčavadze usmjerio je većinu svojih napora prema buđenju nacionalne svijesti u Gruzijaca i na stvaranje stabilnog društva u svojoj domovini. Njegova najvažnija književna djela su: Pustinjak , Duh, Sretan narod, Pisma jednog putnika i Je li čovjek ljudsko biće?. Bio je i urednik gruzijskog časopisa Sakartvelos Moambe od 1863. do 1877. i Iveria od 1877. do 1905.. Bio je borac protiv rusifikacije, zalažući se za gruzijski jezik i gruzijsku kulturu. Čavčavadze je bio smrtno ranjen u Tsitsamuri, gdje ga je ubila lokalna banda ubojica. Njegova ostavština donijela mu je široko divljenje gruzijskih ljudi. Godine 1987. Gruzijska pravoslavna Crkva kanonizirala ga je kao Svetoga Iliju Pravednika (gru. წმინდა ილია მართალი). Gruzijci ga zovu i "neokrunjenim gruzijskim kraljem" (gru. უგვირგვინო მეფე), a prozvan je i "Pater patriae" (Ocem domovine) Gruzije.[2]

Rani život[uredi VE | uredi]

Ilija Grigorjevič Čavčavadze u prvom razredu gimnazije u Tbilisiju, 1848.
Ilija sa grupom poljskih studenata na sveučilištu u Sankt-Peterburgu, 1859.

Ilija Grigorjevič Čavčavadze je rođen 8. listopada 1837. u mjestu Kvareli, [3] u dolini Alazani, u gruzijskoj pokrajini Kaheti, koja je u to vrijeme bila dio Ruskog Carstva. Njegovo prvo ime Ilija je tavadi , gruzijski kneževski naslov. Smatra se da je obitelj Čavčavadze iz gruzijske pokrajine Hevsureti 1726. godine. Kralj Konstantin II. od Kahetija im je priznao viteštvo i hrabrost u obrani gruzijskog naroda, te poglavaru obitelji, djedu Ilije Grijgorjeviča Čavčavadze Bespazu Čavčavadzeu, dodijelio naslov princa 1755. Time se obitelj Čavčavadze trajno naselila u pokrajini Kaheti. Ilija je bio treći sin oca Grigola Čavčavadzea i majke Mariam Berbušvili. Njegov otac Grigol, kao i njegov djed i pradjed, bio je vojnik. Zajedno je s lokalnim paravojnim postrojbama zaštitio selo od dagestanskih provala. Kako bi se zaštitio od provala, otac Grigol je izgradio dvorac na dvije etaže u dvorištu. U svom selu Ilija je stekao osnovnu đačku nabrazu kod đakona, nakon koje se preselio u Tbilisi, gdje je pohađao prestižnu akademiju za plemstvo. Međutim, od rane je dobi Ilija bio pod utjecajem svojih roditelja koji su bili visoko obrazovani u klasičnoj književnosti, gruzijskoj povijesti i poeziji. Od svojih je roditelja naučio nadahnjujuće priče o gruzijskom junaštvu u klasičnim povijesnim romanima. U svojoj autobiografiji, svoju majku je opisao kao brižnu ženu, "koja je znala sve gruzijske romane i pjesme napamet, te je poticala svoju djecu da ih nauče." [4] Osim majke, osvrnuo se i na svoje đačke dane, koji su ga kasnije inspirirali u pisanju novela i romana. Majku Mariam umrla je 4. svibnja 1948., kada je Ilija imao deset godina. Nakon smrti, njegov otac je doveo sestru Makrine kako bi nastavila odgajala djecu. "Teta Makrine", kako ju je Ilija zvao, imala je važnu ulogu u njegovom životu, jer je nako očeve smrti 1852. bila jedini Ilijin skrbnik i odgajatelj. [3] Nakon majčine smrti, otac je Iliju poslao u Tbilisi, gdje je u tri godine stekao srednjoškolsko obrazovanje, nakon kojega je 1951. krenuo na akademiju. Njegovo srednjoškolsko obrazovanje bilo je vrlo stresno zbog očeve smrti, a otežano je viješću o smrti brata Konstantina, kojega su ubili Dagestani u Kahetiju. Tugu i bol prema poginulom bratu iskazao je u jednoj od svojih prvih kratkih pjesama pod nazivom Tuga siromaha. [4] Osim osobnih problema, na njega je utjecala teška politička situacija u Gruziji, popraćena rusifikacijom i politikom destrukcije gruzijskog jezika i naroda od strane Ruskog Carstva, koja se provodila u cijeloj Gruziji.

Ilija Grigorjevič Čavčavadze tijekom studija 1860.

Studentski život[uredi VE | uredi]

Ilija Grigorjevič Čavčavadze s prijateljima u Sankt Petresburgu
Prestrojavanje općinskog društva (drugi red, treći s desna), 1873.

Nakon diplome na Akademiji, Ilija je svoje obrazovanje odlučio nastaviti na sveučilištu u Sankt-Peterburgu. Prije odlaska na sveučilište u Sankt-Peterburg napisao je jednu od svojih najznačajnijih pjesama "Na planinama Kvareli" u selu Kardanahi 15. travnja 1857., u kojoj je izrazio divljenje planinama Kavkaza i gruzijskim borcima za slobodu, koje sad mora napustiti zbog obazovanja. [4] Iste godine, primljen je na sveučilište u Sankt-Peterburg. Za studenstskih dana je sa divljenjem promatrao događaje u Italiji 1848., koje je predvodio Giuseppe Garibaldi, kojem se mnogo godina divio. Za svog boravka u Petrogradu upoznao je princezu Katarinu Čavčavadze, od koje je saznao o poeziji i stihovima romantičnog gruzijskog princa Nikole Baratašvilija. Zbog oštre klime u St. Petersburgu, Ilija se razbolio i vratio u Gruziji na nekoliko mjeseci 1859. Nakon završetka studija 1861. vraća se u Gruziju, gdje je tijekom putovanja naglašavao važnost izgradnje naroda i buđenja nacionalnog identiteta. [5]

Politički život[uredi VE | uredi]

Njegovi glavni politički i društveni ciljevi temeljili su se na gruzijskom domoljublju. Radikalno je zagovarao oživljavanje uporabe gruzijskog jezika, njegovanje gruzijske književnosti, oživljavanje autokefalnog statusa gruzijske nacionalne crkve, i, konačno, oživljavanje gruzijske državnosti, koja je završila kada je zemlja postala dio Ruskog Carstva. Kako je broj pristaša njegovih ideja rastao, njhovi glavni ciljevi bili su sve usmjereniji na demokratozaciju Ruskog Carstva i rušenje aristokratskog sustava vladanja. Ilija Grigorjevič Čavčavadze bio je utemeljitelj i predsjednik mnogih javnih, kulturnih i obrazovnih organizacija: Društvo za širenje pismenosti među Gruzijcima, Banka plemstva, Dramatično društvo, Povijesno-Etnografsko društvo Gruzije i sl. Bio je i prevoditelj britanske književnosti. Njegova glavna književna djela su prevedena i objavljena na francuskom, engleskom, njemačkom, ukrajinskom, bjeloruskom, ruskom i drugim jezicima. Između 1906. i 1907. godine, bio je član Državnog vijeća (Dume) u Rusiji. Bio je član mnogih ruskih društava poput Geografskog društva Rusije, Družbe Etnografija i antropologija sveučilišta u Moskvi, Družbe orijentalista Rusije i Anglo-ruskog književnog društva u Londonu. Djelovao je kao književni mentor mladom Staljinu koji je tada bio pravoslavni sjemeništarac u Tbilisiju. Povjesničar Simon Sebag Montefiore zapisao je:

Wikicitati „Princ Čavčavadze se divio Staljinovu stihu, a pet njegovih pjesama je odabrao za objavljivanje. Staljina je nazvao mladićem s gorućim očima. [6]
()

Smrt[uredi VE | uredi]

Pogreb Ilije Grigorjeviča Čavčavadzea u Tbilisiju
Grigorjevičevo poprsje u Telaviju

Nakon svoga članstva Gornjeg doma u Dumi, Ilija se odlučio vratiti u rodnu Gruziju. 12. rujna 1907. banda ubojica ubila je njega i njegovu suprugu Olgu u zasjedi na putu iz Tbilisija kod mjesta Tsitsamuri. Temeljnim istraživanjem i otkrićima iz arhiva, uroti i atentata vjeruje se da su u zasjedi zajedno sudjelovali i menjševici i boljševici, koji su na krilima socijaldemokratskih načela, osudili Iliju zbog njegovog "revolucionarnog domoljublja, nacionalizma i kontroverznog pogleda na Gruziju", ali i zbog velike popularnosti u javnosti. Grigorjevičeva smrt i dan danas je u mnogo pogleda kontroverzno. Povjesničar Simon Sebag Montefiore sumnja da je mladi Josip Staljin bio umiješan u planiranje ubojstva, koji je o tome izjavio:

Wikicitati „Boljševički položaj u Gruziji je iznimno potkopan nakon ubojstva Ilije Grigorjeviča. U kolovozu 1907. su napali njegovu patrijarhalnu viziju Gruzije, te su ga, po širokom vjerovanju, odlučili ubiti. Postoje neki dokazi da je Staljinov prijatelj Sergo Ordzonikidže organizirao ili sudjelovao u atentatu. Možda sam Staljin i nije sudjelovao, jer je uvijek hvalio Čavčavadzea, čak i u starosti, a konkretni dokazi o umiješanosti ili naručivanju ubojstva nikad nisu nađeni. [7]
()

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Čavčavadze, Ilija Grigorjevič Proleksis enciklopedija
  2. Stephen F. Jones (1883.–1917.), Socialism in Georgian Colors: The European Road to Social Democracy
  3. 3,0 3,1 "Martyr Ilia Chavchavadze of Georgia", Orthodox Church in America
  4. 4,0 4,1 4,2 Reisner, Oliver, The Tergdaleulebi: Founders of Georgian National Identity - Ladislaus Löb, István Petrovics, György E. Szonyi (eds.): Forms of Identity: Definitions and Changes, Attila Jozsef University, Szeged 1994., str. 125
  5. Reisner, Oliver, The Tergdaleulebi: Founders of Georgian National Identity - Ladislaus Löb, István Petrovics, György E. Szonyi (eds.): Forms of Identity: Definitions and Changes, Attila Jozsef University, Szeged 1994., str. 126-127
  6. Simon Sebag Montefiore, Young Stalin, str. 57
  7. Simon Sebag Montefiore, Young Stalin, str. 179

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Baron de Baie, Au nord de la chaine du Caucase souvenirs d'une mission, Pariz, 1899. (fr.)
  • Baron de Baie, Tiflis souvenirs d'une mission, Pariz, 1900. (fr.)
  • Companjen, Françoise J., Between Tradition and Modernity, Amsterdam, 2004., str. 167.–171. (engl.)
  • Leist, Arthur, Das georgische Volk, Dresden, 1903. (njem.)
  • Lehman-Haupt, C.F., Reisen und Forschungen, Berlin, 1910., str. 106.–111. (njem.)
  • Wardrop, Oliver, The Kingdom of Georgia, London, 1888., str. 150.–152. (engl.)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

  • Guram Sharadze (1987). "Djela Ilije Grigorjeviča Čavčavadzea", preveo Marjory i Oliver Wardrops, Tbilisi: Ganatleba, Online izdanje u Narodnoj parlamentarnoj knjižnica Gruzije.