Ovo je izdvojeni članak – veljača 2016. Kliknite ovdje za više informacija.

Alojzije Stepinac

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Alojzije Stepinac
Blaženi Alojzije Stepinac
Blaženi Alojzije Stepinac
Rođen 8. svibnja 1898.
Brezarić pokraj Krašića, Hrvatska
Preminuo 10. veljače 1960.
Krašić, Hrvatska
Proglašen slugom Božjim 9. listopada 1981.
Beatificiran 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici
Slavi se u u katoličkoj Crkvi
Spomendan 10. veljače Stepinčevo
Simboli palma, kardinalsko odijelo,
Zaštitnik progonjenih, zatvorenika, bolesnika
Zaštitnik gradova, krajeva i država grad Zagreb, Hrvatska
Zaštitnik zanimanja svećenici, radnici, poljodjelci, studenti
Svetišta grob u zagrebačkoj katedrali
Christianity Symbol.png Portal o kršćanstvu

Alojzije Stepinac (Brezarić pokraj Krašića, 8. svibnja 1898. - Krašić, 10. veljače 1960.)[1], zagrebački nadbiskup i kardinal. Papa Ivan Pavao II. ga je proglasio blaženim 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici. Smatra se jednim od velikana Katoličke Crkve u Hrvatskoj.

Stepinčev kardinalski grb

Djetinjstvo je proveo u rodnom mjestu. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata sudjelovao je u borbama na talijanskom frontu gdje je bio ranjen i proveo u zarobljeništvu pet mjeseci; potom je bio i na solunskom bojištu. Iz rata se vratio kući s činom potporučnika. Nakon studija u Rimu, zaređen je za svećenika 1930. godine. Na njegov prijedlog osnovan je Caritas Zagrebačke nadbiskupije, kojem je bio na čelu. Imenovan je nadbiskupom koadjutorom 1934. godine. Iste godine zaređen je za biskupa.

Postao je zagrebački nadbiskup 1937. godine. Kao žarki i neumorni propovjednik Božje riječi pohađao je svoju prostranu nadbiskupiju promičući Katoličku akciju, Caritas i pobožnost prema Djevici Mariji. Utemeljio je brojne nove župe i organizirao proslavu 1300. obljetnice evangelizacije hrvatskog naroda.[2]

Za vrijeme Drugog svjetskog rata pomagao je progonjene i patnike, zbrinuo je 500 prognanih slovenskih svećenika te veliki broj bolesne i gladne djece.[3] Prosvjedovao je protiv progona Židova i Srba i provedbe rasnih zakona, te je spasio brojne Židove[4] i Srbe[5]. U govoru ispred zagrebačke katedrale 31. listopada 1943. osudio je svaku diskriminaciju, rasnu, nacionalnu i vjersku, zatvaranje i ubijanje nevinih, otimanje i palež imovine i mirnih sela.

Po drugoj strani povjesničari također navode da je Stepinac odmah postao odlučni pristaša nacističko-stvorenog NDH,[6] te se isprva nije protivio rasnim zakonima,[7][8] suviše kasno je javno progovorio protiv ustaških zločina, nakon što su obavili veći dio genocida,[9] nikada nije javno prosvjedovao o zločinima protiv Srba i SPC,[6] te je sve do samog kraja rata javno podržavao isti NDH koji vršio te zločine.[10][7]

Nakon dolaska komunista na vlast, odbio je odvojenje Katoličke Crkve u Hrvatskoj od Vatikana. U namještenom (montiranom) sudskom postupku[11] osuđen je na 16 godina zatvora i prisilnog rada. Pet godina proveo je u zatvoru u Lepoglavi, a od kraja 1951. do svoje smrti 10. veljače 1960. godine u kućnom pritvoru u Krašiću.

Papa Pio XII. imenovao ga je kardinalom 1952. godine.

Umro je na glasu svetosti primivši svete sakramente. Vijest o njegovoj smrti objavljena je na naslovnicama dnevnih novina širom svijeta, a misa zadušnica služila se i u Rimu, Montrealu, New Yorku, Chicagu, Rio de Janeiru i drugim svjetskim gradovima. Pokopan je u kripti zagrebačke katedrale uz prisutnost mnoštvo vjernika.

I nakon njegove smrti, komunističke vlasti su organizirano stvarale propagandnu sliku o Stepincu kao osuđenom ratnom zločincu, te je čak i veliki dio sudskog spisa s kaznenog procesa na kojemu je proglašen krivim - tako primjerice završni govor njegovog branitelja odvjetnika Ive Politea - bio proglašen državnom tajnom; znatni dio sudskog spisa je UDBA čak i uništila radi stvaranja što ružnije slike o Stepincu.[nedostaje izvor]

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici. U nastavku procesa kanonizacije kardinal Angelo Amato obznanio je da je liječničko povjerenstvo Kongregacije za kauze svetaca utvrdilo novi slučaj čudesnog izlječenja po Stepinčevu zagovoru, čime se ostvaruju uvjeti za proglašenje Stepinca svetim.

Djetinjstvo i mladost (1898.-1924.)

Škola i vojska

Vitraj u crkvi Gospe Lurdske u Rijeci

Alojzije Viktor Stepinac rodio se kao peto od osmero djece Josipa Stepinca i njegove druge žene Barbare. Josip je već imao četvero preživjele djece iz svoga prvog braka s mladom udovicom, koja je umrla ubrzo nakon rođenja posljednjeg djeteta. Josip je bio napredan poljoprivrednik, koji je svu zaradu ulagao u obrađivanje zemlje. Bio je član velike obitelji koja je do godine 1878. živjela kao zadruga u Brezariću, zapadno od Zagreba.

Alojzije je završio četiri razreda u mjesnoj osnovnoj školi, nakon čega je 1909. poslan u Zagreb u Klasičnu gimnaziju[12] kao učenik koji plaća školovanje. Maturirao je 1916., a nekoliko dana nakon toga, upravo uoči 18. rođendana, pozvan je u austrougarsku vojsku, te je 29. lipnja stupio u 96. Karlovačku pukovniju i otišao na šestomjesečnu obuku u Rijeku. U vojsci nije podnosio da se pred njim psuje - to ga je zaokupljalo cijelog života - a nedjeljom poslije mise, kad su drugi kadeti odlazili u javne kuće ili tražili slične zabave, on se penjao uz 561 stubu do svetišta Majke Božje na Trsatu kako bi slušao drugu misu.

U Prvom svjetskom ratu borio se na talijanskom bojištu; u srpnju 1918. ranjen je u nogu, zarobljen te idućih pet mjeseci provodi kao zarobljenik u nekoliko talijanskih logora (u Mestrama kod Venecije, zatim u Ferrari i na kraju u Noceri u Umbriji)[13], gdje se prihvatio učenja talijanskog jezika. Austrougarsko carstvo se raspadalo, u Zagrebu se formiralo Narodno vijeće, rađale su se nove nacionalne države, car Karlo IV. razriješio je vojsku zakletve vjernosti, stvorena je Jugoslavenska legija, koja je poslana na Solunsku frontu. Stepinac se javio kao dragovoljac u Jugoslavensku legiju, te je uz posredovanje Jugoslavenskog odbora otpušten je iz zarobljeničkog logora 6. prosinca 1918. godine (Austro-Ugarska je bila kapitulirala još 3. studenog 1918.) i poslan u Solun gdje je proveo Božić u karanteni. U Jugoslavenskoj legiji mu nisu priznali čin poručnika iz austrijske vojske već samo čin potporučnika .[13]

Solunska fronta je bila probijena u rujnu iste godine (Bugarska i Turska su potom kapitulirale u rujnu, odnosno listopadu 1918.) i borbe su u vrijeme Stepinčevog dolaska u Solun već bile okončane: Jugoslavenska legija je trebalo pripomoći konsolidiranju stanja na širokom balkanskom području. Stepinac je nakon premještanja iz Soluna u Vranje, Gnjilane i Prištinu demobiliziran te se u proljeće 1919. godine vratio kući u časničkom činu potporučnika redovne vojske; 1920. godine će biti promaknut u čin pričuvnog poručnika.[13]

Studiji i prosidba

Po povratku kući otac ga je nagovarao da ode na sveučilište. Stoga je ujesen 1919. otputovao u Zagreb, obišao razne fakultete i napokon se odlučio za agronomiju, koja bi mu omogućila da pomaže ocu na već znatnom obiteljskom imanju. U Zagrebu je postao aktivan član Katoličkog akademskog društva "Domagoj", revno obavljao vjerske dužnosti i uvidio da mu raskalašeno ponašanje kolega studenata nije nimalo po volji. Odlučio je napustiti studij na kraju prvog semestra ne pristupivši ispitima, i vratio se pomagati ocu koji ga je postavio za upravitelja jednog od najvećih obiteljskih posjeda u Kamenarevu. Doselivši se u Kamenarevo pristupio je mjesnom ogranku Katoličke mladeži.

Godine 1922. u Brnu na međunarodnom skupu katoličke mladeži s još 1500 drugih mladih Hrvata nosio je veliku hrvatsku zastavu na čelu hrvatske skupine, gdje je stekao i nekoliko doživotnih prijatelja. U to vrijeme mu je otac rekao kako mu je vrijeme da se ženi, te je i znatan posjed u Kamenarevu prenio na Alojzija, kako bi imao dom za buduću nevjestu.

Alojzije se odlučio udvarati Mariji Horvat, kćerki svog učitelja iz osnovne škole. Udvaranje se obavilo poštom i oni su razmijenili mnogo pisama. S vremenom je Stepinac pisao sve rjeđe i sa sve manje interesa. Marija mu je vratila prsten, a Stepinac je nije ni pokušavao navesti da se predomisli. Vratio joj je njezina pisma i zamolio je da uništi njegova, poželjevši joj svako dobro u budućem životu.

Svećenički poziv

Stepinac je i dalje bio bez određenih nakana, neodlučan što bi učinio u životu. Njegov bivši razrednik u gimnaziji, velečasni Josip Lončarić, rano ga je uočio kao neobičnog dječaka i mogućeg budućeg svećenika. Godine 1924. pisao mu je i natuknuo, ne izravno nego u prikrivenoj prispodobi, da svrha njegova života leži u svećeničkom pozivu.

I dalje pun sumnja, Stepinac je otputovao u Đakovo na zbor Orlova, jednog od društava Hrvatskog katoličkog pokreta. Tu se upoznao s Franjom Šeperom (budućim kardinalom), mladićem koji je upravo maturirao i spremao se poći u jedno rimsko sjemenište. Stepinac mu je povjerio kako i sam razmišlja o svećeničkom pozivu i kako želi poći u Innsbruck, gdje je studirao njegov stric, kanonik Matija Stepinac, i gdje su se predavanja držala na njemačkom jeziku. Nije želio nastaviti studij u Zagrebu, koji je bio pun njegovih starih prijatelja i gdje bi mu teško bilo učiti na miru.

Ponovno je posjetio Lončarića i rekao mu kako je napokon nakanio stupiti u sjemenište, samo što se nije mogao odlučiti kamo bi pošao. Lončarić ga je uputio da pođe u Rim na Gregorijansko sveučilište kod isusovaca. Otac mu je bio bogat i mogao je plaćati pristojbe i njegovo uzdržavanje, pa je Stepinac prihvatio sugestiju. Stoga je Lončarić napisao sjajnu preporuku za rektora, a činjenica da je Matija Stepinac bio njegov stric pomogla mu je da bude primljen. Napokon je u listopadu 1924. u svojoj 26. godini krenuo u Rim.

Svećenička i nadbiskupska služba (1924.-1945.)

Studij teologije u Rimu

U Rimu je na Gregorijanskom sveučilištu Stepinac sedam godina studirao teologiju. Zaređen je u jesen 1930. u crkvi svetog Petra Kanizija, a mladu je misu služio u crkvi Santa Maria Maggiore na blagdan Svih svetih. U srpnju iduće godine položio je posljednje ispite, stekao naslov doktora teologije i vratio se u zavičaj.

Pastoralna služba

Stepinac je odmah želio prionuti poslu župnika, te je podnio molbu da mu se dodijeli župa. Međutim je nadbiskup Bauer odlučio dovesti ga u Zagreb u svoju kuriju te ga je imenovao ceremonijarom, dao mu sobu u dvoru i plaću od 500 dinara mjesečno. Stepinac je nagovarao nadbiskupa Bauera da u Zagrebu osnuje Caritas. Nadbiskup je okružnicom od 25. studenog 1931. osnovao ustanovu Caritas na području zagrebačke biskupije s ograncima u svakoj župi, koja se treba baviti dobrotvornim radom. Na čelo Caritasa postavljen je Stepinac; on se prihvatio posla s oduševljenjem. Jedna od njegovih prvih akcija na čelu zagrebačkog Caritasa bilo je otvaranje pučkih kuhinja i poticanje ljudi na davanje dobrovoljnih priloga.

Spomenik Stepincu u Ludbregu

Zagrebački nadbiskup-koadjutor

Godine 1932. na svoje, i ne samo svoje, zaprepaštenje imenovan je nadbiskupom-koadjutorom. Nadbiskup Bauer proslavio je 1932. svoj 80. rođendan i došlo je vrijeme, da se potraži njegov nasljednik. Bio je to mukotrpan proces, jer je za nadbiskupovo imenovanje trebala kraljeva privola pored papine. Nakon podosta kandidata, koji nisu uspjeli zadovoljiti bilo kralja bilo druge zahtjeve, u razgovoru sa senjskim biskupom Starčevićem iskrsnulo je Stepinčevo ime. Premda nije dosegnuo kanoničku dob da postane biskupom, imao je doktorat Gregorijanskog instituta i zbog toga je na njega Sveta stolica blagonaklono gledala. Pored toga bio je i solunski dobrovoljac, što je pozitivno utjecalo na kralja.

Kada je Stepinac saznao da će postati Bauerov nasljednik, prvo je gledao bez riječi u nadbiskupa Bauera, a onda je prasnuo u smijeh. No, kada je nadbiskup Bauer ponovio svoju tvrdnju, Stepinac je pao na koljena govoreći kako je mlad i sasvim neprikladan. Monsinjor Pellegrinetti tješio ga je: "Budite mirni! Pogreška da ste mlad postaje svakim danom sve manja."

Stepinac je tada uzeo geslo In Te, Domine, speravi (U tebe se, Gospodine, uzdam). Nakon posvećenja i odlaska u Beograd da položi prisegu kralju, u svom dnevniku je napisao: Posjetio sam sve beogradske katoličke župe. Da je veća sloboda i dovoljno radnika, Srbija bi za 20 godina bila katolička. Ta će rečenica dvadesetak godina kasnije biti korištena kao argument o njegovoj uključenosti u ratne zločine protiv Srba.

Nakon što je preuzeo upravljanje nadbiskupijom, Stepinac radikalno je smanjio broj večera i primanja u nadbiskupskom dvoru, a zbog strogosti i naglašenog interesa za socijalna pitanja među nekim svećenicima nazivan je boljševičkim nadbiskupom.

Zagrebački nadbiskup

Nakon smrti nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. Stepinac je ponio puni naslov položaja na kojem je de facto već bio.

Godine 1934. na Kongresu franjevačkih profesora iz svih slavenskih zemalja primljen je u franjevce trećoredce, na zamolbenu želju o. Dionizija, upravitelja zagrebačkih trećoredaca.

Svećenik Juraj Lahner proučavao je stare spise Hrvatskog sabora i otkrio da postoji zavjet, što ga je Hrvatski sabor još 1739. godine učinio Bogu, a još nije bio izvršen. Tada je harala kuga, pa je na Hrvatskom saboru u Varaždinu, u prosincu 1739. odlučeno je, da se u Ludbregu izgradi kapela, ako Svevišnji zaustavi kugu u Moslavini i Slavoniji. Izabran je Ludbreg, jer se u njemu dogodilo euharistijsko čudo 1411. godine i u njemu se čuva relikvija Krvi Kristove. Stepinac je odlučio biti pokrovitelj izvršenja tog dva stoljeća starog zavjeta, te je 1940. godine objavio je poziv hrvatskom narodu da se tijekom proslave 1300. godišnjice kršćanstva u Hrvata izvrši zavjet Hrvatskog sabora i izgradi kapela. Zbog teških prilika narednih desetljeća, zavjet je izvršen tek 1996. godine.

Kao nadbiskup, javno je zauzimao stavove o mnogim društvenim i političkim pitanjima, te je tako nešto prije objave enciklike "Mit brennender Sorge" istupio protiv rasističkih politika nacizma.[14]

Propovijedi

Propovijed o uzrocima zla u svijetu, u crkvi sv. Katarine, na otvorenju Trećeg Hrvatskog Socijalnog Tjedna, 23. listopada 1938.

Živimo u doba, u kojem je potpuno poremećena hijerarhija vrijednosti. Dok su nekada na prvom mjestu bile duhovne vrednote, danas vidimo obratno. Mišica vrijedi danas više nego duh. Fizička sila važi danas više nego moralne vrednote. Ljepota tijela vrijedi danas više nego ljepota duše. Otvorite samo jedne dnevne novine, pa ćete se odmah o tome uvjeriti. Oni koji danas vrijede u očima svijeta nisu više ljudi plemenitog i velikodušnog srca. Oni koji danas vrijede u očima svijeta, to su razne filmske zvijezde, to su prvaci u boksu, to su prvaci u raznim utrkama i utakmicama. I tako sude često puta ne samo mase, nego i oni koji su na čelu naroda. Nastupio je potpuni preokret vrijednosti. Bijeda ljudskog roda izgleda da je dostignula vrhunac. Ako promotrimo, kako je došlo do današnjeg prežalosnog stanja, neće nam biti teško otkriti način, kako da se uspostavi opet red u ljudskome društvu. (...) Nitko razuman neće zanijekati, da je Crkva katolička od svog opstanka do danas bila najjača moralna i socijalna vlast na svijetu. Snagom božanske istine i pravde, koju je naučavala i čuvala, djelovala je ona neobično snažno i prodirala malo pomalo u staro pogansko društvo Rimskoga carstva, da ga kao kvasac potpuno prožme istinama evanđelja. (..) Dok se sve u svijetu pokolebalo, Crkva je katolička, ostajući vjerna nauku svog osnivača Krista, sačuvala osnovne principe naravnog prava. Ona je branila i brani dostojanstvo ljudske osobe, brani pravo obitelji, naglašuje obveze pravde i ljubavi, naglašuje poštivanje privatnog vlasništva, naglašuje ljubav prema domovini, naglašuje dužnost individua prema društvu i društva prema individui. Zadnji uzrok današnjem teškom stanju čovječanstva jest to, što se čovječanstvo udaljilo od Boga. I kad je pod utjecajem razvratnih ideja razoren kršćanski sustav uzajamne pomoći, onemogućeno je čovječanstvu da živi dostojnim životom. Ne zato što zemlja ne bi bila plodna, ili što ljudi ne bi htjeli ili mogli raditi, nego zato, jer ne rade više po načelima harmonije. Čovjek čovjeku nije više brat nego vuk! »Homo homini lupus!«[15].

Razdoblje NDH (1941-1945.)

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Katolička crkva u NDH

Prvi dani nove države

Alojzije Stepinac i Ante Pavelić

Dva dana nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, 12. travnja Stepinac je posjetio Slavka Kvaternika, kako bi mu čestitao uspostavu nove države. Nekoliko dana kasnije, 16. travnja, primio ga je i Ante Pavelić. Oba ova posjeta zbila su se prije potpisivanja kapitulacije 17. travnja 1941. Tako je Stepinac, barem nominalno, prekršio svoju zakletvu vjernosti jugoslavenskom kralju - umjesto Aleksandra, bio je to maloljetni Petar, koji je na vlast došao državnim udarom od 27. ožujka 1941. godine, povodom kojega je sebe bio proglasio punoljetnim; mladi kralj čiji su generali na sve strane predavali oružje agresorima je 13. travnja avionom odletio u Grčku, gdje mu se dva dana kasnije u egzilu pridružila i njegova vlada.

Petar Milutin Kvaternik, brat vojskovođe Slavka Kvaternika, pokušao je 10. travnja 1941. u Crikvenici preuzeti vlast u ime NDH, ali je pritom poginuo. Tijelo mu je preneseno u Zagreb, gdje je Stepinac osobno predvodio pogrebne obrede, što je počast koju jedan nadbiskup rijetko pruža.

Stepinčeva uskrsna propovijed bila je posvećena blagoslovu mira; mjesto u katedrali rezervirano za predstavnika vlade zauzimao je tom prigodom general Slavko Kvaternik, koji je prije svršetka mise prišao nadbiskupu Stepincu kraj oltara, kleknuo i poljubio mu prsten moleći biskupski blagoslov.

Dana, 28. travnja Stepinac šalje kleru nadbiskupije okružnicu, u kojoj određuje, da se 4. svibnja po svim župnim crkvama održi svečani Te Deum povodom proglašenja Nezavisne Države Hrvatske.

»Događaji su ovo, koji su narod naš donijeli ususret davno sanjanom i željkovanom idealu. Časovi su ovo, u kojima ne govori više jezik, nego krv svojom tajanstvenom povezanošću sa zemljom, u kojoj smo ugledali svijetlo Božje i s narodom uz kojega smo nikli. (…) kolikogod bili heterogeni faktori, koji utječu na tok zbivanja, ipak je lako razabrati ruku Božju na djelu. (…) Govoreći vam dakle kao predstavnik Crkve i pastir duša molim vas i pozivam da svim silama nastojite i radite oko toga, da naša Hrvatska bude Božja zemlja, jer će samo tako moći izvršiti dvije bitne zadaće, koje kao država imade da izvrši u koristi svojih članova. (…) Vjerna Bogu i Crkvi pokazat će, da vjeruje, da je konačni cilj svega ljudskog teženja vječnost, gdje se nalazi prava vječna domovina. (…) No vjerna Bogu i Crkvi naša će Hrvatska (…) postaviti i najčvršće temelje i zdravog razvitak zemaljskih narodnih vrednota i svoje državne slobode i čvrstoće. (…) Moramo svuda upozoravati i učiti, da sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvatske bude nadahnut strahom Božjim i ljubavlju za Božji zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem zakon, a ne na lažnim načelima ovoga svijeta Država Hrvatska moći biti izgrađena na čvrstom temelju.« (Krišto 2, dokument br. 10, str. 34–36)

Stepinac je entuzijastično pozdravio osnivanje NDH pod pokroviteljstvom Njemačke i Italije - unatoč tome što je odmah nakon njemačke ulaska njemačkih snaga u Osijek (11. travnja 1941.) i čak prije nego što je Ante Pavelić iz Italije doputovao u Zagreb (15. travnja 1941.) bila 13. travnja 1941. godine spaljena sinagoga u Osijeku, da bi već 18. travnja 1941. godine bila donesena Zakonska odredba o sačuvanju hrvatske imovine[16] kojom su poništeni svi pravni poslovi između Židova međusobno i Židova i trećih osoba, sklopljeni unutar dva mjeseca prije proglašenja NDH (što će se kasnije uzimati za prvi korak u holokaustu u NDH), a 30. travnja 1941. Pavelić potpisuje NDH rasističke zakone: Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o državljanstvu i Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda - kojima je po uzoru na nacističke Nürnberške zakone iz 1935. godine bilo propisano je da jedino osobe "arijske" krvi mogu biti hrvatski državljani (čime su Židovi, Romi i drugi "nearijci" izgubili mnoga građanska prava), a zabranjeni su i brakovi između Židova i osoba "arijskog" podrijetla.[17]

U dopisu Andriji Artukoviću 23. travnja 1941. se Stepinac zalaže da se kod donošenja "potrebnih" zakona protiv Židova (koji su sadržavali propise o getoizaciji Židova, koje je u to vrijeme Treći Reich promovirao u dijelovima Europe pod svojim utjecajem; istrjebljivanje Židova će njemačko vodstvo započeti početkom 1942. godine[18]), od njihove primjene ipak izuzmu židovski konvertiti na katoličanstvo. U pismu Papi Piju XII. od 16. svibnja 1941. god. Stepinac govori: „Očit je za sada, pritisak Nijemaca, koji se jako osjeća u zakonima protiv Židova, iako oni tvrde da se ne žele miješati u unutarnje stvari Hrvatske Države. Uistinu, rasistički zakon donijet ovih dana mora se pripisati teškim pritiscima Njemačke, jer mi je poznato iz osobnih susreta s osobama koje vode državu da ne namjeravaju dugo držati zakon u potpunoj snazi kao što je objavljen. Mnogo je manje zlo to što su Hrvati donijeli ovaj zakon nego da su Nijemci preuzeli svu vlast u svoje ruke. U tom slučaju mi bismo trpjeli sudbinu Slovenaca.[19] Tu Stepinac govori o slučaju Slovenije, gdje su njemačke vlasti odmah nakon okupacije u travnju 1941. god. uvele sve zakone (pa i protužidovske) koji su vrijedili u Trećem Reichu, te zabranile korištenje slovenskog jezika na svim javnim mjestima - čak se i u crkvama smjelo moliti isključivo na njemačkom jeziku; a započele su i masovne deportacije Slovenaca.[20]

U slijedećem pismu Papi od 14. lipnja 1941., Stepinac prenosi što su mu o svojim namjerama iznijeli najviši dužnosnici novoformirane NDH: “Na kraju, potpuno iskren, mogu primijetiti da u krugovima vlasti postoji najbolja želja da se Hrvatska pretvori u katoličku zemlju. Ratni ministar (Slavko Kvaternik) mi je apsolutno garantirao: ili će Hrvatska biti katolička zemlja, ili neka nestane”, te zaključuje: “Želja onih koji trenutno vladaju Hrvatskom da provedu u djelo učenje Katoličke crkve stavlja nam obavezu da im pomognemo i da ih podržimo sa svom lojalnošću i snagom kojom raspolažemo“.[21] Stepinac hvali Pavelića: “mora se uzeti u obzir i vrednovati činjenica da je Pavelić istinski katolički praktični vjernik, i da želi stvoriti, usprkos ogromnim problemima, jednu katoličku državu u Hrvatskoj.” Aludirajući na izjave NDH vlasti o “milijune hrvatskih života palih u obrani katoličanstva” Stepinac piše: “Ovo su Najblaženiji Oče osjećanja koja ispunjavaju dušu poglavnika Pavelića i drugih članova njegove vlade.” Pismo završava Stepinčevom ocjenom o namjerama Pavelićevog režima prema srpskim pravoslavcima na području NDH: “Vjerujem da bi, ako bi poglavnik Pavelić ostao na čelu Vlade 20 godine, šizmatici u Hrvatskoj posve nestali.“ (talijanski: “Credo, se il Poglavnik Pavelić restasse 20 anni a capo del Governo, gli scismatici in Croazia sarebbero del tutto liquidati“).[21] [22]

Za razliku od gornjeg prijevoda Jure Krišta, povjesničar Hrvoje Klasić ističe da je Stepinac pisao Papi da pod Pavelićem Srbi u NDH "sareberro del tutto liquidati", te se Klasiću - uz ogradu da njegovo poznavanje talijanskog jezika nije osobito dobro - čini pravilnim prevesti sa "da će biti posve likvidirani"[21] (rječnici takodjer to prijevode kao likvidirati, i navode primjere konteksta uporabe riječi, npr "Stalin had liquidato i Kulaks", tj "Staljin je likvidirao Kulake"). U istom pismu Stepinac se saglasuje s Pavelićevom idejom protjerivanja 200.000 Srba iz NDH u Makedoniju (vidi sljedeći odlomak). Klasić navodi kako bi se to “na današnjem sudu svakako označilo kao etničko čišćenje”.[23] Stepinac se u lipnju 1941. god. bio založio da Vatikan prizna NDH te je pisao Papi o razočaranju ustaških vlasti jer se to još nije dogodilo[21] (Vatikan nije nikad priznao NDH, već je tokom rata priznavao jugoslavensku vladu u izbjeglištvu, dok je 1945. priznao nove jugoslavenske vlasti).

Otpor postupanju protiv Srba i Židova

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Stepinac i Židovi

Alozije Stepinac (krajnje desno), na sahrani Marka Došena.[24]

Već 14. svibnja 1941. god. Stepinac je poslao Poglavniku prosvjedno pismo: »Ovaj čas primio sam vijest, da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem svoj glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt. Inače mi ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti.« (Krišto 2, dokument br. 15, str. 39–40) (Vidjeti Katolička crkva u NDH - Prosvjedi zbog progona i pogroma, te članak Srbi u NDH.)

Istoga dana Stepinac piše Papi o informacijama koje je dobio u dotadašnjim razgovorima s Antom Pavelićem u nekoliko prethodnih dana; među ostalim da "njemačke vlasti planiraju protjerati s područja dijeceza Maribora i Ljubljane 200.000 Slovenaca, a možda i sve, i naseliti ih u Makedoniji“. Pavalić je kod prenošenja te informacije pitao Stepinca što misli o ideji da se ti Slovenci umjesto u Makedoniju nasele u NDH, a da se u Makedoniju iseli odgovarajući broj Srba iz NDH - na što mu je Stepinac, kako on izvještava Papu, da bi "za nesretne Slovence“ bilo bolje preseljenje u katolička područja nego u Makedoniju. U daljnjem tekstu tog dopisa papi Piju XII., Stepinac izvještava: "Više od 100 slovenskih svećenika prognano je s područja Mariborske i Ljubljanske dijeceze i preseljeni su u Hrvatsku, sve sam ih bratski primio, kako ne bi umrli od gladi i drugih nevolja. Ratni me ministar obavješćuje da Nijemci kane protjerati i prebaciti u Srbiju ostalih 300 svećenika iz istih biskupija, koji su do sada bili zatvoreni ili u kućnom pritvoru u spomenutim dijecezama. U međuvremenu naš je ratni ministar, kao dobar katolik, predložio da spomenuti svećenici budu prevezeni u Hrvatsku, a za uzvrat da s hrvatskoga područja bude prevezeno 300 Srba. Njemačke su vlasti već odobrile ovaj protuprijedlog. Stoga sljedećega tjedna, kako mi javljaju iz Ratnoga ministarstva, počinje ovo preseljenje katoličkoga klera, bolno preseljenje za Crkvu u Sloveniji, ali ipak sreća u nesreći, jer ipak mogu spasiti život. U Makedoniji u zatočeništvu sigurno bi nestali. Ionako ne bi imali mogućnosti slaviti svetu misu. Zamolio sam ratnoga ministra da redovnici budu odmah primljeni u samostane koji su odgovarajućega Reda u Hrvatskoj. A da svjetovni svećenici, koji budu preseljeni u Hrvatsku pod uvjetom privremene internacije budu smješteni u pristojna mjesta, sve dok stvar ne bude predana zaboravu. Dakle, koliko bude moguće, ondje ćemo se zauzeti za pastirsko djelovanje.“ Povodom ovakvog sadržaja pisma povjesničar Hrvoje Klasić ukazuje kako je Stepincu očito više bilo stalo do Slovenaca (katolika), nego do Srba (pravoslavaca); a povjesničar Jure Krišto naprotiv komentira da je Stepinčevo držanje u tadašnjim okolnostima - uostalom je bilo očito da o svim tim preseljenjima odlučuju isključivo Nijemci, a da im vlasti NDH tek ponešto mogu predložiti - bilo posve razumljivo.[21] [25] U prosincu 1941. godine je Stepinac papu Pija XII. izvijestio kako među više desetaka tisuća Slovenaca prisilno iseljenih iz dijela Slovenije koji je 1940. god. bio pripojen Njemačkoj - oni uglavnom i nisu bili smješteni na nekim imanjima i stanovima oduzetim Srbima, nego u raznim neuvjetnim smještajima - ima i mnoštvo katoličkih svećenika, koje je on uzeo pod posebnu zaštitu;[26] slovenski katolički biskup Stanislav Lipovšek iznijeti će 2019. god. da je u Hrvatskoj utočište tada bilo našlo 534 slovenskih katoličkih svećenika.[27]

Informaciju koju je o namjeravanom preseljavanju Slovenaca u Makedoniju Stepinac prenosio Papi zapravo i nije bila točna: njemački predstavnik u NDH Siegfried Kasche je naime 4. lipnja 1941. god. na sastanak u njemačko veleposlanstvo u Zagrebu pozvao Slavka Kvaternika, te ga je obavijestio da su Nijemci donijeli odluku (još 6. svibnja 1941. god., u Grazu) o iseljavanju 260.000 Slovenaca iz dijelova Slovenije pripojenih Trećem Reichu. Na tom je sastanku od 4. lipnja 1941. godine dogovoreno da će se najprije 5. srpnja deportirati 5.000 slovenskih intelektualaca iz Štajerske i 4.000 iz Gorenjske, svi u Srbiju osim katoličkih svećenika koji će biti deportirani u NDH - a iz NDH će se u to vrijeme u Srbiju deportirati pravoslavne svećenike s obiteljima. Kasnije je trebalo trebalo na područje NHD deportirati još 90.000 Slovenaca, a NDH bi na područje Srbije (gdje bi bili deportirani preostali Slovenci) trebala deportirati 125.000 Srba. Nijemci će kasnije odlučiti deportirati ipak mnogo manje Slovenaca.[28] Kako opaža Jure Krišto, 4. lipnja 1941. god. se Stepinac nalazio u Rimu, te je Pavelić potom očito hinio da Stepinca pita - pri tome začudo govoreći o Makedoniji - o odluci koju su Nijemci već bili donijeli i za nju već osigurali suradnju vlasti NDH.[29]

Tomasevich navodi kako su NDH vlasti same Njemcima predložile ideju da prime protjerane Slovence koji su tebali ići u Srbiji, pod uslovom da se protjera isti broj Srba iz NDH u Srbiju.[30] Siegfried Kasche, njemački veleposlanik u NDH, je izvjestio da su do rujna 1941. NDH vlasti, kontra dogovoru, ilegalno protjerale daleko više Srba, sve skupa 118.000, u poređenju sa svega 17.700 dogovorenih, te samo 9.400 Slovenaca protjerano u NDH.[31] Medju tim Srbima, ustaše su protjerale i 353 pravoslavnih svećenika, to jest pola pravoslavnih svećenika u NDH.[30] Stepinac nikada nije prosvjedovao kontra tog masovnog protjerivanja Srba i pravoslavnih svećenika od strane NDH vlasti, nasuprot, u pismu Papi u kojem hvali Pavelića, Stepinac piše kako će pod Pavelićem, Srbi u NDH biti "posve likvidirani."[21]

Dana 22. svibnja Stepinac je prosvjedovao protiv odredbe da svi Židovi moraju nositi židovski znak. U pismu upućenom ministru unutrašnjih poslova Andriji Artukoviću piše: „Da se pripadnicima drugih narodnosti ili drugih rasa oduzme svaka mogućnost egzistencije i da se na njih udari žig sramote, to je već pitanje čovječnosti i pitanje morala. (…) Današnje društveno uređenje i opći moralni pojmovi koji vladaju ne udaraju žig sramote ni na robijaše koji su pušteni iz tamnice (…) Nisu obilježeni vidljivim znakom ni konkubinarci, ni poznati preljubnici, pa ni same javne bludnice.« (Krišto, 2, dok. br. 30, str. 50–51) Da bi odobrovoljio vlasti predložio je, da se od Židova zahtijeva da kupe znak bez obaveze da ga nose, nadoknađujući tako državi troškove izrade. (Šire o tom dopisu, u članku "Stepinac i Židovi".)

U istom pismu Stepinac piše u ćemu se slaže s ustaškom politikom protiv Židova i Srba: »Razumije se samo po sebi da će svatko odobriti nastojanje, da u jednoj narodnoj Državi vladaju sinovi toga naroda i da se uklone svi štetni utjecaji koji rastaču narodni organizam. Svatko će sigurno odobriti nastojanje da privreda bude u narodnim rukama, da se ne dopusti gomilanje kapitala kod nenarodnog i protunarodnog elementa, te da strani elementi ne odlučuju o Državi i narodu.« Povodom upućivanja "nearijevaca" u koncentracijske logore, Stepinac je 21. srpnja 1941. poslao poglavniku Paveliću dopis, koji je u historiografiji, publicistici i propagandi izazvao brojne kontroverze. Vidi o tome: Dopis Anti Paveliću 21. srpnja 1941.

Alojzije Stepinac je dao posakrivati dosta Židova u bolnici Sestara milosrdnica u Zagrebu.[32] Neke Židove je Alojzije Stepinac da sakriti po drugim mjestima, poput primjerice kasnijeg izraelskog policijskog generala Dana Berama/Milivoja Fuchsa i njegovu majku Ernu Fuchs, kojima je osigurao isprave s lažnim imenima, uredio da budu pušteni na slobodu i sklonio ih na selo.[33] Procjenjuje se da je Stepinčevom zaslugom spašeno od smrti tijekom II. svjetskog rata oko 400 zagrebačkih Židova.[34]

2019. godine objavljena je knjiga Jurja Batelje Blaženi Alojzije Stepinac – Spašavanje Židova i Srba u Drugom svjetskom ratu s brojnim dokumentima i iskazima osoba koje su svjedočile Stepinčevim aktivnostima na spašavanju Srba i Židova izloženih progonima. Među osobama koje su posvjedočile o Stepinčevim zalaganjima bio je dr Amiel Shomrony, koji je za II. svjetskog rata bio osobni tajnik zagrebačkog nadrabina Miroslava Šaloma Freibergera.[35]

Povjesničar Jozo Tomasevich piše da Stepinac zaslužuje pohvale za njegove intervencije za pojedince i grupe, kao i za opće proglase o ljudskim pravima, ali ga kritizira što nikada nije javno osudio ustašku genocidnu politiku protiv Srba i masovne napade na Srpsku pravoslavnu crkvu, što se "ne može braniti sa stajališta humanosti, pravde i uobičajene pristojnosti".[36] (o tome, v. dolje u poglavlju Otpor prisilnim vjerskim prijelazima).

Ivo Goldstein također navodi Stepinčeve prosvjede protiv ustaških zločina i spašavanje pojedinih Židova. Međutim piše, da je najveći propust Stepinca bila njegova javna podrška zločinačkoj NDH, od prvih do posljednjih dana - bezbroj puta se fotografirao s Pavelićem i drugim ustaškim glavešinama, itd. To je ustašama, smatra Goldstein dalo legitimitet i podršku, te im je pomoglo opstati na vlasti i vršiti zločine, što je nemoguće “kompenzirati” s tim što je spasio neke ljudi od istih zločinačkih vlasti koje je do kraja podržavao.[7] Ustaše su Stepinčeve privatne kritike ignorirali, dok je njegove “javne” kritike čuo relativno mali broj ljudi, a bezbroj ih je vidjeli i čitali o njegovoj podršci NDH. Takodjer, “javne” kritike nadbiskupa Stepinca izrečene su tek nakon sto su ustaše već obavili najveći dio genocidnih zločina.[7]

Goldstein piše da je relativno više Židova spašeno kad su se visoki crkveni uglednici otvorenije, energično usprotivili progonu, kao u Francuskoj.[37] Pravoslavni mitropolit Stefan u Sofiji spriječio je da ijedan Židov bude deportiran u nacističke logore iz Bugarske, neumornom, javnom obranom židovskih života (čak je osobno legao na željezničku prugu i zaustavio vlak sa Židovima koje su pokušali poslati u Njemačku).[38] U Francuskoj, koja je također imala svoje kvislinške vlasti, preživjelo je 75% Židova,[39] u usporedbi s NDH, kog je Stepinac podržavao sve do kraja, gdje je samo 20% Židova uspjelo preživjeti, dok je 80% Židova istrijebljeno, većina u NDH logorima.[40]

Američki povjesničar Robert McCormick ocjenjuje da su Stepičeva javna podrška ustaškim vlastima - slavio je dolazak ustaša na vlast, održavao Te Deume na godišnjice NDH, (čak još i 10.4.1945.), itd. - te propust da javno osudi ustaška zlodjela u ime NDH, bili "ravni prihvaćanju Pavelićev politike“.[41]

S druge strane, bilo je diljem Europe vrlo drastičnih progona protiv same Katoličke crkve, te prosudba kako se postaviti u kontekstu nacističkih progona i nije bila posve jednostavna. Primjerice je u Nizozemskoj, nakon što su se tamošnji katolički biskupi u lipnju 1942. godine vrlo oštro usprotivili deportaciji nizozemskih Židova u koncentracijske logore, dogodilo da Nijemci posve dosljedno u logore odvedu baš sve Židove koji su bili konvertirali na katoličanstvo - čak i svećenike i časne sestre - ali su od odvođenja u logore bili poštedjeli 9.000 Židova koji su bili konvertirali na protestantizam .[42] U koncentracijskom logoru Dachau je bilo još od 1940. godine mnogo katoličkih svećenika: od 2.760 pripadnika kršćanskog klera koji su se ondje našli, katoličkih svećenika je bilo čak 2.579 (u tome 1.780 svećenika iz Poljske i 441 iz Njemačke; mnogi od njih će ondje biti podvrgnuti medicinskim eksperimentima izlaganjem opasnim infekcijama, a njih ukupno 868 će ondje izgubiti život).[43]

Otpor prisilnim vjerskim prijelazima

Službena propaganda Republike Srbije nastoji i danas prikazati lik i djelo A. Stepinca kao kontroverznu osobu blisku ustaškom režimu. Na izložbi Dianina djeca održanoj u Beogradu u travnju i svibnju 2018. god., ova je fotografija objavljena uz objašnjenje "Blaženi Alojzije Stepinac u činu pokatoličavanja srpske pravoslavne djece u Jastrebarskom 25. srpnja 1943.". Podatak iz knjige Juraja Batelje Blaženi Alojzije Stepinac i grad Jastrebarsko.

Povjesničar Jozo Tomasevich navodi da unatoč tome što su znali da se preobraćenja vrše prvenstveno zbog političke situacije, često pod ekstremnom prisilom, Vatikan i Stepinac se nisu javno usprotivili ustaškoj politici nasilnog poticanja masovnih vjerskih prijelaza s pravoslavlja na katoličanstvo. Zauzeli su se međutim za pristup vjerskim prijelazima u kojemu bi se ipak osiguralo da prijelazi budu dobrovoljni, a na sjednici Hrvatske biskupske konferencije održane 17. i 18. studenog 1941. god. u Zagrebu pred Stepinčevim predsjedanjem biskupi su se jasno usprotivili slanju nekakvih državnih "misionara" koji bi organizirali vjerske prijelaze, te represalijama protiv Srpske pravoslavne crkve: "Neka se za konverzije  stvori među grkoiztočnim žiteljima psihologički temelj. U  tu  svrhu  neka  im  se  ne  samo  zajamče  nego  i  dadu  sva  građanska prava  i  osobito  pravo  osobne  slobode  i  pravo  vlasništva.  Neka  se  najstrože  zabrani  svaki protuzakoniti postupak protiv osobne  slobode  i  svojine  grkoiztočnjaka,  a  neka  se  izriču  nad  njima  kazne,  kao  i  nad  drugim  građanima,  samo  nakon  provedenog sudbenog postupka.  U prvom redu neka se najstrože zabrani  svaka privatna akcija za rušenje  grkoiztočnih  crkvi  i  kapela i otuđivanje njihova  vlasništva." Tomasevich ipak ukazuje da je u pismu Papi od 3. prosinca 1941. god. pisao da su se za konverzije s pravoslavlja na katoličanstvo "pokazivale najbolje perspektive", te se vjerskim prijelazima na katoličanstvo u principu nije protivio ako su za njih bili ispunjeni kanonski uvjeti (tj., da prijelaz bude dobrovoljan) - makar se iz pisma dade razumijeti da je svjestan da je na terenu do tada bilo slučajeva kada ti uvjeti nisu bili ispunjeni. Tijekom rata je vjerojatno na katoličanstvo prešlo oko 250.000 ljudi.[44]

Ustaše se nisu pridržavale pravila za konverziju koje je stipulirala Crkva. Tako je mostarski biskup Alojzije Mišić pisao Stepincu u kolovozu 1941. god. da ustaše ubijaju i prekrštene Srbe, “dok su novoobraćenici još u crkvi kod sv. mise, hvataju ih, staro-mlado, muško-žensko, gone ko roblje… u masama u vječnost.”[45] Ustaše su sprovodile i masovno nasilje protiv SPC - ubili su 154 pravoslavnih svećenika, plus tri biskupa, protjerali većinu ostalih svećenika, razorili brojne pravoslave crkva, nacionalizirali imovinu SPC-a, te pokušali smjenit SPC s ustaško-stvorenom, Hrvatskom pravoslavnom crkvom.[36] Dok je Stepinac privatno prosvjedao protiv ustaškog pokolja 260 Srba u Glini, među njima i katoličkih konvertita,[46] nit on nit itko drugi iz Crkve nikada nije javno progovorio protiv tih zločina nad Srbima i SPC. Tomasevich navodi da je glavni razlog tome što je veliki dio katoličke crkve u Hrvatskoj podržavao ustaške vlasti, te su smatrali da ustaška politika protiv Srba i SPC pomaže katoličanstvu na Balkanu.[36][47]

Nakon nasilnih pokrštavanja i masovnih likvidacija Srba (vidi članak Srbi u NDH), Stepinac piše Paveliću: "Svaka upotreba sile može donijeti katastrofalne posljedice ugledu Katoličke Crkve. Potrebno je uzeti u obzir sve mogućnosti, čak i slučaj, da Srbi iz prkosa odluče masovno prijeći na islam. Upravo zbog toga mislim da je nužno s osobitom pomnjom birati misionare koji će se poslati među Srbe, a ne povjeravati taj zadatak svećenicima ili redovnicima koji nisu razboriti i kojima bi u ruci bolje stajao revolver nego raspelo." [nedostaje izvor]

Franjevac Aleksa Benigar navodi, da je vidjevši da nove vlasti ne mare za njegove prosvjede, Stepinac već u tijeku 1941. g. poslao povjerljivu okružnicu svećenstvu, u kojoj piše:

»Kada dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih, da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona, iz koje kršćanstvo vuče svoje korijene. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude. Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni, koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prijeđe, vratiti u svoje.« (Benigar, str. 395)

Benigar ne navodi izvor, pa je status ove okružnice upitan. (Vidi više o tome u Katolička crkva u NDH i progoni Srba#Otpor prisilnom prijelazu u katoličanstvo).

Protiv Jasenovca i rasizma

U pismu Paveliću 24. veljače 1943., Stepinac prosvjeduje zbog ubojstva sedmorice slovenskih svećenika u Jasenovcu.

»Iz svega moram zaključiti, da su svi poubijani. Reći će se, da su bili protudržavno raspoloženi. Zašto nisu izvedeni pred sud? (…) Ovo je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitavi Jasenovac za Nezavisnu Državu Hrvatsku. (…) Čitava javnost, a napose rodbina ubijenih traži zadovoljštinu, odštetu, izvođenje krvnika pred sud. Oni su najveća nesreća Hrvatske!« (Krišto, 2, dokument br. 243, str. 255)

Stepinac je u nekoliko propovijedi, koje su imale značajan javni odjek iako su ustaške vlasti zabranjivale da budu tiskane, osudio rasističku ideologiju i politiku. U tim propovijedima jasno osuđuje progone ne samo na rasnoj nego i na nacionalnoj osnovi. (Vidjeti o tome u odlomku Propovijedi protiv rasizma, u članku Stepinac i Židovi.)

Drugi ističu da je Stepinac napisao da je Jasenovac "sramotna ljaga i zločin" tek nakon likvidacije katoličkih svećenika, unatoč tome što je znao što se u Jasenovcu događa mnogo ranije. Već krajem 1941., jedan zagrebački Židov koji je uspio pobjeći iz Jasenovca, obavijestio ga je o zvjerstvima u logoru.[48] Stepinac je također znao od svećenika u gradu Jasenovcu da su se tamo "odigravaju strašne stvari." Župnik Juraj Paršić izvijestio je Stepinca o tom što je osobno čuo od stražara u logoru, za koje je napisao da su svi okrvavili ruke, te je sam procijenio 30.000 do 40.000 žrtvi logora.[49] No, usprkos tome, osim tog jednog privatnog prosvjednog pisma nakon ubojstva katoličkih svećenika, Stepinac nikada nije javno progovorio o Jasenovcu.

Stepinac također nikada nije objavio nijedno pastirsko pismo u kojem se osuđuju ustaše i njihovi zločini, za razliku od dva pastirska pisma u kojima je oštro osudio komuniste - prvo u ožujku 1945., čak i prije njihova dolaska na vlast, a drugo, u rujnu 1945.[50] Oba pisma pročitana su javno u svim crkvama diljem Hrvatske, a kasnije i u Jugoslaviji. Čak je javno prijetio komunistima ekskomunikacijom zbog nacionalizacije crkvene imovine,[51] što nikada nije prijetio ustašama zbog njihovih genocida, unatoč tome sto bi na Pavelića i ostale ustaše koje su se javno predstavljale kao veliki katolici, zasigurno prijetnje ekskomunikacijom daleko više djelovale, no na bezbožne komuniste.[48]

Propovijed od 31. listopada 1943.

Osobiti odjek imala je njegova propovijed od 31. listopada 1943., održana na završetku pokorničke procesije okupljenim tisućama vjernika na trgu pred katedralom. Ova je propovijed, u svojoj cjelini, tipična za Stepinčeva uvjerenja i njegov doživljaj svijeta; naročito je važan njen uvodni, "proročanski" dio. Iz te pozicije, on odgovara kritikama koje su Crkvi upućivanje s raznih strana.

Stepinac započinje na način starozavjetnog proroka, koji šiba pokvarenost svojeg naraštaja ("posljednjih dvadeset godina"), odnosno cijelog "modernog" doba ("posljednja dva stoljeća"). Prvi dio propovijedi posve je religiozan i usmjeren na pokoru za grijehe.

»Bog je naš Stvoritelj, a mi bijedni zemaljski crvi, koji svojem Stvoritelju dugujemo poštovanje i poslušnost, ili, drugim riječima, mi smo veliki dužnici Božji. A, evo, ima već više od dva stoljeća, da Europa, a i čitav svijet, koji je htio biti pametniji od Boga, uskraćuje Bogu dužno poštovanje. Tko da ocrta sav smrad, što je izbačen protiv Boga preko novina i knjiga samo u zadnjih dvadeset godina? Tko da vjerno ocrta zločinačke pobačaje, izvršene u zadnjih dvadeset godina u ime tobožnje znanosti i tobožnjih socijalnih indikacija? Tko da opiše svu prljavštinu života tolikih bračnih drugova? Tko da opiše sve zlo, što ga je donijela poganska moda današnjeg ženskog svijeta? Tko da opiše svu razuzdanost i nepoštenje, što se u zadnja dva decenija opažala na morskim plažama i drugim kupalištima? Ta dovoljno se sjetiti samo naše rijeke Save.« Današnje nevolje plod su naših grijeha i Božja kazna. Mi smo »radi naših grijeha pali u ruke Boga živoga, koji danas poput groma obara ne samo pojedine gradove i sela, nego i čitave narode«. Zato, ako se želimo spasiti od potpune propasti, moramo se »poniziti pred Bogom i iskrenom pokorom okajavati grijehe«.

Nakon toga slijede dijelovi propovijedi, koji imaju neposredni politički značaj, pa se mnogo češće citiraju. Stepinac koristi priliku, »da javno odgovorim nebrojenim tajnim savjetnicima s lijeva i s desna, s brda i s dola«, koji svaljuju na Crkvu krivnju za zla djela koja se zbivaju. Riječ je o tri vrste prigovora, iznosi Stepinac:

  1. »Da nismo pravodobno i da nismo kako bi trebalo ustali protiv zločina, koji su se zbivali po pojedinim krajevima naše domovine.« Stepinac: mi nismo »bilo čija politička trublja«. Uvijek naglašavamo principe vječnoga zakona Božjega, ali ne možemo nikoga prisiliti da ih vrši. »Zato ne možemo odgovarati ni za koju tu usijanu glavu u svećeničkim redovima.« Nije Crkva ta, koja je huškala na rati, niti »stvarala u dušama nezadovoljstvo i podivljalost, koja je urodila tako žalosnim posljedicama«. Ova opaska upućena je na »stanovite krugove, organizacije i pripadnike drugih narodnih skupina«, što se svakako odnosi na Srbe, a također možda i na Židove.
  2. Druga vrst optužbi su za filokomunizam. Katolička Crkva odlučno odbacuje komunistički sustav, iako smatra da socijalne reforme i pravednija razdioba dobara jesu potrebne. Crkva ne može priznati sustav, koji bi htio seljaku oduzeti njegovu zemlju, privatniku poštenom trudom stečenu imovinu, koji negira obitelj i koji bi htio negirati osobnoga Boga i svesti ispovijedanje vjere u četiri zida. »A možda bi ti isti, koji nam stavljaju taj prigovor, bolje učinili, da pokucaju na vrata vlastite savjesti i da se upitaju, nisu li mnogi, koji se skrivaju po šumama, otišli onamo ne iz kakvog uvjerenja o istinitosti komunizma, nego često puta iz očaja radi nečovječnih metoda nerazboritih pojedinaca, koji su mislili da mogu raditi što ih volja, i da za njih ne postoji zakon ni ljudski ni Božji.«
  3. Optužuju nas također da smo pristaše rasizma; Crkva je međutim svoj stav o tome odavno izrekla.

Propovijedi protiv rasizma

Velik odjek imala je propovijed koju je Stepinac održao na blagdan Krista Kralja, 25. listopada 1942. Odlučno se usprotivio teoriji o superiornim i inferiornim rasama i narodima, te praksi koja se iz te teorije izvodi.

»Prva stvar koju tvrdimo jest, da su svi narod pred iznimke pred Bogom ništica. (…) Drugo što tvrdimo jest, da svi narodi i rase potječu od Boga. Stvarno postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa. (…) Treće što tvrdimo, svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka.«  Stepinac spominje da je Crkva dizala glas protiv boljševika, masona, pa i »plaćene nearijske štampe«, a zatim se vraća na osnovnu temu: »Nitko nema pravo da na svoju ruku ubija ili na koji mu drago način oštećuje pripadnike druge rase ili narodnosti. To može samo zakonita vlast, ako je nekome dokazana krivica, radi koje zaslužuje kaznu.«  Osim rase, on spominje i "narode", imajući nedvosmisleno u vidu progone Srba. (Krišto 2, dokument br. 216, str. 224–225) Francuski konzul (višijevskog režima) preveo je propovijed na francuski i poslao je svojoj vladi, pa je tako očuvana u francuskom arhivu.

Jednako odlučno nastupio je i u propovijedi od 14. ožujka 1943. Nasuprot rasističkim teorijama i postupcima, ističe dostojanstvo svake ljudske osobe i neotuđiva ljudska prava koja se iz toga izvode. »Svaki čovjek, bez obzira kojoj rasi ili naciji pripadao, bez obzira, da li je svršio sveučilište u kojem kulturnom središtu Europe ili ide u lov za hranom u prašumama Afrike, svaki od njih jednako nosi u sebi pečat Boga Stvoritelja i imade svoja neotuđiva prava, kojih mu ne smije oteti ili ograničiti samovoljno nijedna ljudska vlast.« (cit. str. 304)

»Sistem strijeljanja stotine talaca radi zločina, kojem se ne može otkriti krivca, poganski je sistem, koji nikad nije urodio dobrim plodom.« (objavljeno u Stepinac mu je ime, str. 45–50 ova propovijed nije bila tiskana, jer su ustaške vlasti to zabranile.)

No, svejedno je do samog kraha NDH koncelebrirao svečanu misu i pjevao Te Deum na Pavelićev rođendan, u skladu s katoličkim običajem da se moli za osobe koje obnašaju vlast, bili oni pravedni ili grešni. Istovremeno je bivao zaokupljen grešnošću čovječanstva i propovijedao je protiv psovke, nečedna odijevanja i raskalašenosti, što izaziva opravdanu Božju srdžbu i kaznu. Čak je organizirao i tjedan protiv psovke. U uvjetima masovnih pokolja, to izgleda čudno; ali prvi dio gore navedenog govora objašnjava njegovu izvorno religijsku inspiraciju: Stepinac vidi kako u spirali grijeha manji prijestupi protiv Božjeg zakona prerastaju u teže i teže, te s vremenom u užasno zločinstvo.

Spašavanje srpske djece

U nizu djela koja glorificiraju Stepinca, navodi se da je on organizirao zbrinjavanja srpske djece koje su ustaše držale u logorima NDH, kad su ih nakon Bitke na Kozari. odvojili od roditelja koje su poslali na prisilni rad u Njemačku.[52] Neki kritičari naglašavaju da je izvorni začetnik i glavni voditelj te akcije bila Diana Budisavljević - ona je uz posredovanje njemačke vojske Gustava von Kocziana uspjela ishoditi 7. srpnja 1942. god. kod Eugena Dide Kvaternika oslobađanje djecu iz logora, te je evakuacija djece iz logora počela 9. srpnja[52] , te će djeca preko Zagreba već 11. srpnja početi stizati u bolnicu za djecu u Jastrebarskom koju su vodile časne sestre milosrdnice sv. Vinka Pulskog; kako je ta bolnica imala kapacitet za prihvat 1.000 djece, prije kraja istoga mjesca je u obližnjem mjestu Reka otvoren prihvatni centar za još 2.000 djece, također pod vodstvom časnih sestara milosrdnica.[53] Stepinac će potom preko Caritasa pomoći pri udomljavanju djece, uglavnom u hrvatske obitelji po selima. Diana sama u svojem Dnevniku spominje, da ju je nadbiskup Stepinac kod prve dvije audijencije u prosincu 1941. god. i svibnju 1942. god. primio s nepovjerenjem i opravdavajući da ne može ništa učiniti, a zatim dao 18. kolovoza 1942. godine - tj. u vrijeme kada situacija sa srpskom djecom odvojenom od roditelja nakon Bitke na Kozari postaje urgentnom - obećanja da će također i pravoslavna djeca biti primljena u katoličke ustanove, te odmah dao vodstvu nadbiskupskog Caritasa da u svemu surađuju s Dianom Budisavljević. Ona potom na sastanku 23. kolovoza 1942. godine s razočaranjem konfrontira vodeće ljude Caritasa kako nadbiskupova obećanja nakon 5 dana još nisu ispunjena, da bi odmah u bilješci s tog sastanka mogla o suradnji s nadbiskupskim Caritasom govoriti sa zadovoljstvom. U cijelom kasnijem razdoblju o svojoj učestaloj suradnji s nadbiskupom Alojzijem Stepincem Diana Budisavljević govori samo najboljim riječima.[54] Povjesničari okupljeni na Znanstvenom skupu Znanstvenog skupa „Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942. – 1943.“ u priopćenju iz prosinca 2018. godine iznose ocjenu da se iz okolnosti da Stepinac nije odmah pružio podršku udruzi Diane Budisavljević, ne smije zaključivati da on nije htio pomoći djeci s Kozare: "Caritas i prije formalne uspostave NDH već skrbi za oko 2.000 siromašne i gladne djece i stvara mrežu privremenih udomitelja. Niz je iskaza župnika i načelnika općina da ljudi jedva preživljavaju te da im partizanski upadi i pljačkaški pohodi onemogućuju prehranu. U tim uvjetima bl. Alojzije Stepinac veže Caritas za državnu Zakladu 'Pomoć', koja skrbi o velikom broju izbjeglica i prognanika s područja NDH (njih 200 000) te organizira i prihvat izbjegličke djece... Dijana Budisavljevic, rođ. Obexer i Marko Vidaković osnivaju organizaciju pod nazivom 'Dječja akcija' s ciljem zbrinjavanja pravoslavne djece s ratom zahvaćenog područja. Partnera u ovom humanitarnom pothvatu vide i pronalaze u liku bl. Alojzija Stepinca koji ih prima i nakon intenzivnog promišljanja vrlo mudro organizacijski veže uz Caritas. Službene ustaške vlasti nisu imale namjeru financirati 'Dječju zakladu', s obzirom na njezin status privatne inicijative. Katolička Crkva ovu organizaciju stavlja pod svoju zaštitu, pronalazi mehanizme financiranja cijelog humanitarnog pothvata i mnogim pokušajima, suradnjom s Crvenim križom Hrvatske, ali i Srbije, upornošću i kršćanskom uljudbom, organizira prihvat za oko ukupno 25 000 djece. U sklopu tih aktivnosti i 'Dječja akcija' i Caritas koriste se već uhodanim modelom kolonizacije djece, ne čineći razlike u vjeroispovijesti i s ciljem da najveći dječji izbjeglički val bude saniran sa što manje žrtava... Djeca su najvećim dijelom na skrbi u privatnim kućama, oko trećina njih vraćena je roditeljima ili obiteljima, a dio izbjegličke i prognaničke djece koji je ostao u dječjim domovima, zbrinjavan je i nakon 1946. na teret Caritasa. Pojedinci, svećenici, časne sestre, osoblje dječjih prihvatilišta, djelatnici Crvenoga križa Hrvatske, djelatnici Ministarstva udružbe NDH jedinstveni su u ideji pokušaja spašavanja, unatoč vrlo teškim općim prilikama kao i činjenici da su djeca bila iznimno bolesna i pothranjena. Bl. Alojzije Stepinac i Dijana Budisavljević brinuli su, uz pomoć povjerenika na terenu, i o preciznom evidentiranju i osiguravanju identiteta izbjegle djece na pouzdan način, kako bi ih prestankom ratnih zbivanja roditelji ili obitelj mogli pronaći. Kada OZNA u svibnju 1945. otima kartoteku s tim podacima Dijani Budisavljević, ona podatke o djeci traži i dobiva u Zagrebačkoj nadbiskupiji."[55] Suprug Diane Budisavljević Dr. Julije Budisavljević, Srbin, bio je spreman svjedočiti u korist Stepinca pred komunističkim sudom, ali mu to nije omogućeno. (Dnevnik Diane Budisavljević, str. 164)

Voditelj dobrotvorne udruge koja je pred rat bila osnovana pod imenom "Ujedinjeni jugoslavenski front" Marko Vidaković svjedoči o suradnji s Dianom Budisavljević i Alojzijem Stepince movim riječima: ».... otišao sam gđi Dijani Budisavljević, ženi profesora dr. Julija Budisavljevića, sa prijedlogom o osnivanju jedne ‘Dječje akcije’ pod svakim uvjetom, što je i učinjeno. Akcija je osnovana, ali bez ikakovih sredstava, tek uz pomoć gradskog stanovništva koje je donašalo sitne pomoći, ili je preuzimalo po neko dijete k sebi, na svoju brigu i odgoj. Brzo smo uvidjeli da ovako nećemo moći naprijed pa sam predložio gđi Budisavljević da pođemo samom nadbiskupu dr. Stepincu, da mu stvar razložimo i zamolimo za pomoć. Nadbiskup nas je odmah primio i prihvatio naš prijedlog, uvrstivši tu akciju u ‘Caritas nadbiskupije Zagrebačke’ s time, da je ‘Dječja akcija’ slobodna u svom djelovanju, no u provedbi svoje pomoći surađivat će s ‘Caritasom’, zato, jer ova ‘Dječja akcija’ nije imala dozvolu rada od same vlasti... kako se vidi, ‘Dječja akcija’ bila je brojem vrlo mala, jer su se kasnije odijelila još dva člana u drugu, iste vrste akciju, ali u času kad je nadbiskup dr. Stepinac pružio svoju pomoć, i kada su meni kao rukovodiocu bila uvijek otvorena vrata nadbiskupa, bila je akcija oko spašavanja djece postavljena na realnu osnovu i pokazala je velike rezultate, što inače ne bi mogla. Od 7000 registrirane djece u ‘Caritasu’, 2500 u ‘Dječjoj akciji’ i 133 djeteta sa 73 matere justificiranih očeva (vidi popis 4) sve samo s 4 promila smrtnih slučajeva, uz povratak zdrave djece roditeljima nakon rata, može se smatrati akcija ‘Caritasa’ i ‘Dječja akcija’ potpuno uspjelom... Ja sam kao rukovodioc ‘Dječje akcije’ bio vrlo blizu nadbiskupu dr. Stepincu, dolazeći k njemu po 2-3 puta na tjedan, tražeći od njega pomoć. On me je ovlastio, da svugda gdjegod dolazim za pomoć našoj djeci, mogu reći da sam došao u njegovo ime.... Pošto priliv djece sa terena nije prestajao, ukazala se potreba da se djeca privremeno koloniziraju. U dogovoru s nama dr. Stepinac je odredio da se to provede putem ovdašnjih sela, dakle kod seljaka, pošto je to bilo najzdravije za seljačku djecu. Tu zadaću je dobio ‘Caritas’, i za kratko vrijeme sva naša djeca su bila kolonizirana na selu, predhodno obučena i predana na brigu seljacima. Seljaci su ih rado primali, jer i malo dijete je na selu radna snaga, a ostaje u ovom slučaju i nadalje u urođenom ambijentu, što je pokazalo da je najbolje već s obzirom na 4 promila smrtnosti. Sva ta djeca, pošto su bila kod nas i u ‘Caritasu’ registrirana, vraćena su svojim roditeljima nakon povrataka iz Njemačke ili logora. Kako smo stajali u vezi s predstavništvom Švicarskog Crvenog Križa u Zagrebu dir. Schmidlinom, dobivali smo za našu djecu velike količine hrane i vitamina. A što je najinteresantnije , ustanovila se između nas i ovoga predstavništva tzv. ‘Kumovska akcija’, koja se sastojala u tome, da je neki Švicarac uzeo pod svoje nekoje naše dijete. Naravno, da su mnogi ljudi pitali, otkuda da baš mi imamo tako veliku mogućnost u zbrinjavanju ove djece. Ta mogućnost je nastala samo suradnjom nadbiskupa dr. Stepinca... Kad god sam došao dr. Stepincu, njegov sluga, Pero, odmah me je pripustio k njemu, bez čekanja. Jer bilo je vrlo mnogo kratkih, ali vrlo važnih intervencija, pošto se radilo o mnogim životima i egzistenciji pojedinaca.«[56]

Vlasti NDH protiv Kaptola i Stepinca

»Zauzimanje nadbiskupa Stepinca za ljude, koje su ustaške vlasti progonile kao državne neprijatelje (naročito Židove i Srbe) Pavelić nije podnosio, pa je svoju netrpeljivost prema nadbiskupu na određeni način i iskazivao (npr. nepozivanjem Stepinca u protokolarnim prigodama kad je nazočnost predvodnika Crkve bila očekivana).« (Matković, str. 127)

Stepinac je u poznatoj propovijedi od 31. listopada 1943.g. u Mariji Bistrici kazao slijedeće:

"Odgovorit ćemo konačno i onima, koji nas optužuju, da smo pristaše rasizma, jer kao što vidite, katolička Crkva je u nečijim glavama za sve kriva. Mi smo svoje stanovište prema rasizmu definirali otkad rasizam postoji, a ne možda danas. A to stanovište je kratko i jasno. Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj koji ima plemenitije srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako Crnac iz centralne Afrike, kao i Europejac. Za nju je kralj u kraljevskoj palači jednako kao i zadnji siromah i Ciganin pod šatorom. Ona među njima ne pozna bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imaju neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka Katoličke Crkve, a sve drugo su obične podmetanja, za koju vrijedi riječ: "u laži su kratke noge"! Katolička Crkva ne može priznati, da bilo koja rasa ili narod, zato što je brojčano jači ili bolje oboružan, smije počinjati nasilja nad brojčano slabijim ili manjim narodom."[57]

Slijedeći dokument njemačkog SS-a pokazuje da su i oni pozorno pratili Stepinčeve propovijedi, a sama propovijed od 31.10.1943.g. je okarakterizirana kao: "oštri napad dr. Stepinca protiv režima"

Ustaški tajni agenti držali su na oku crkvene veledostojnike i bili nezadovoljni njihovim držanjem. Izvještaj Ustaške nadzorne službe od 1. prosinca 1943. navodi:

»Zagrebačko svećenstvo riedko je kada pokazalo svoju odanost narodu i narodnim probitcima. (…) Zagrebački Kaptol je i danas iz tog razloga mrtva trublja, njegovi predstavnici mrtvi trubljači, jer su zakazali i ostavili na cjedilu hrvatsku narodnu borbu. (…) Oni niti danas nisu iskreni suradnici hrvatske vlade niti narodni borci, kao što je to slučaj sa klerom u Slovačkoj, nego su anglofili i jugoslaveni, a to je njihova najveća sramota. Treba naglasiti, da je danas zagrebački Kaptol sjedište promičbe upereno protiv njemačke vojske. (…) Isti krugovi direktno su negativno raspoloženi prema ustaškom pokretu.« Spominju uglavnom pojedince na nižem stupnju crkvene hijerarhije, ali također i »poznati govor nadbiskupa Stepinca«, tj. propovijed od 31. listopada 1943. (Krišto 2, dokument br 319, str. 328–341)
Pripreme za uhićenja Stepinca 1942. godine

Nakon zaključaka Hrvatske biskupske konferencije o vjerskim prelazima, o čemu Stepinac piše Paveliću 20. studenog 1941., Ante Pavelić i Eugen Dido Kvaternik navodno su planirali početkom 1942. uhititi Stepinca. Od toga ih je odvratio Slavko Kvaternik, koji je iz Rima poslao u Zagreb dr. Nikolu Rušinovića, da ih odvrati i da upozori Stepinca. (Rušinović, str. 120-127; Krišto 3, str. 77–80)

Pripremanje atentata 1943. godine

U srpnju 1943. izvršen je neuspjeli atentat na generala Ivana Prpića, šefa Glavnog stožera oružanih snaga. Atentat je organizirala ustaška "grupa Tomić", koja je pod neposrednom poglavnikovom kontrolom radila na likvidaciji njegovih neprijatelja, a cilj mu je bio da opomene domobranstvo, u vrijeme sve većeg bježanja domobrana u partizane. U programu likvidacija te grupe bio je, navodno, i atentat na nadbiskupa Stepinca. O tome svjedoči jedno izvješće njemačkog policijskog atašea u Zagrebu Hansa Helma od 3. srpnja 1944. Kako atentat na Prpića nije uspio (iako je ovaj ranjen sa dva metka), organizatori su kompromitirani, pa je od atentata na Stepinca odustalo. (Krišto 2, dokument br. 342, str. 354; Krišto 3, str. 88-89)

Prosvjed zbog angloameričkog bombardiranja hrvatskih gradova

Stepinac je osudio savezničko bombardiranje hrvatskog kopna 1944., gdje su njemačke snage imale jaka uporišta. U pismu upućenom britanskom veleposlaniku pri Svetoj stolici 7. ožujka 1944. navodi:

»Bez pretjerivanja može se kazati, da nijedan narod za vrijeme ovoga rata nije tako nemilosrdno pogođen kao nesretni hrvatski narod. Pod pokroviteljstvom i po željama stanovitih velikih sila, u zemlji se bore svi protiv sviju. (…) Kroz stoljeća mi smo bili posljednja brana protiv azijske invazije Europe.« Razaranja koja uzrukuju anglo-američka bombardiranja mogla bi dovesti do toga, da hrvatski narod »podlegne razaralačkim elementima«, pa Stepinac upozorava »da svaka akcija ove vrste, nije drugo nego razaranje svijeta, na koji Vaša zemlja može ubuduće računati.« Poziva stoga: »Ne dozvolite, Ekselencijo, da mali narod bude kompletno razoren. Narod koji u svojoj cijelosti nije odgovoran za ovo što se sada događa na njegovom teritoriju.« (Krišto 2, dokument br. 331, str. 344–346. Original na francuskom, engleski prijevod u arhivi britanskog ministarstva vanjskih poslova)

O etničkom čišćenju Hrvata od strane talijanskog okupatora

Stepinac je pri kraju svog pisma Paveliću od 6. ožujka 1943., u kojem prosvjeduje zbog popisa "nearijevaca" pri čemu su, u skladu s rasističkim zakonima, prijetili nasilni raskidi "rasno mješovitih brakova", dodao i sljedeći pasus:

"Poglavniče! U Italiji imade više desetaka tisuća naših nevinih ljudi iz Gorskog kotara, Primorja i Dalmacije, zatočenih po logorima, većim dijelom žena i djece. Glad, bolesti, patnje svake vrsti prouzrukuju vrlo velik pomor među tim nesretnicima. Ozbiljno se bojati, da se takovim postupkom ide za istrebljenjem pučanstva iz onog dijela naše domovine.« Kada je Stepinčev izaslanik u Rimu tražio »oslobođenje i pomaganje tih naših nesretnika«, odgovoreno mu je: »što se vi pačate u naš postupak s tim ljudima, kako ste vi postupali u Hrvatskoj!« (Krišto 2, dokument br. 246, str. 257–258)

Progon, mučeništvo i smrt (1945.-1960.)

Napeti mir

Vidjevši da se bliži kraj njegovoj vladavini, s partizanima na pragu Zagreba, Pavelić se obratio Stepincu kao poglavaru Katoličke Crkve s iznimnim autoritetom i zamolio ga da vodi privremenu vladu. Stepinac je takav prijedlog odbio. Piše : "Pavelić mi nudi, da preuzmem vlast. Ni čuti o tome. To je Vaša stvar, kome ćete predati vlast, rekao sam mu. U politiku se ne miješam, nego ostajem tu, pa što bilo, da bilo."[58]

U Zagreb su partizanske snage ušle 8. svibnja 1945. Stepinac je tražio od komunističkih vlasti prekid progona i osvete nad ideološkim protivnicima koji je tih dana bjesnio u Zagrebu. Nekoliko dana nakon toga sam Stepinac je uhićen i protiv njega se vodila istraga. Josip Broz Tito u Zagrebu se 2. lipnja 1945. sastao s predstavnicima Kaptola. Dan kasnije Stepinac je pušten. Nakon toga su odnosi Crkve i novih vlasti Demokratske federativne Jugoslavije nekoliko mjeseci bili na prvi pogled korektni.

No povjesničari Jozo Tomasevich i Stella Alexander pišu da su bivši ustaški časnici kontaktirali Stepinca. Tako je posljednji šef ustaške policije, Erih Lisak, prvo pobjegao s Pavelićem, ali se rujna 1945. potajno vratio u Hrvatsku kako bi organizirao ustaše koji su se skrivali u šumama.[59] Lisak je uspio maskiran ući u nadbiskupsku palaču. Stepinčev tajnik ga je prepoznao i doveo Stepincu, koji se sastao s Lisakom.[51] Stepinca je kontaktirao i Ante Moškov, bivši ustaški general, koji se vratio s istim ciljem organiziranja ustaša protiv novih vlasti.[59] Policija je u nadbiskupskim podrumima pronašla dokumente NDH Ministarstva vanjskih poslova, Pavelićeve govore i zlato koje su ustaše ukrali zatočenicima NDH koncentracijskih logora.[59][51]

22. rujna 1945. objavljeno je Pastirsko pismo katoličkih biskupa Jugoslavije, u kojem se govori o 501 ubijenih, zatvorenih i nestalih svećenika diljem Jugoslavije - u Zagrebačkoj nadbiskupiji koja je zapravo bila manje pogođena pobijeno je 18% svećenika, u biskupijama u BiH je pobijeno pola i više svećenika - (dani su precizni podatci za one za čije se stradanje u to vrijeme sa sigurnošću znalo), te na mnoge koji se i dalje nalaze u različitim logorima, kao i drugi podatci o općenito grubom i nezakonitom postupanju prema crkvi i vjernicima.[60] Pastirsko pismo dodaje: “Dopuštamo da je bilo i takvih svećenika, koji su se – zavedeni nacionalnostranačkom strašću – ogriješili o sveti zakon kršćanske pravde i ljubavi i koji su radi toga zaslužili, da odgovaraju pred sudom zemaljske pravde. Moramo medjutim istaći, da je broj takvih svećenika više nego neznatan.” S druge strane, Tomasevich piše da je među svećenicima sigurno bilo nevinih žrtava, ali mnogi su se svećenici pridružili ustašama, vršili dužnosti u ustaškoj upravi i vojsci, te je većina svećenstva podržavala ustaše i provodila propagandu za ustaške vlasti.[61] Stepinac i hrvatski biskupi su još 24. ožujka 1945. javnom poslanicom pozvali narod da ostane lojalan NDH i osudili partizane.[62]

Povjesničar Jozo Tomasevich napominje da su sve strane u drugom svjetskom ratu na području Jugoslavije ubijale svećenike. Počelo je 1941. s ustaškim ubijanjem pravoslavnih svecenika i biskupa, kojih su ustaše pobili čak 188, medju njima 3 episkopa,[63] protjerali veliku većinu preostalih svećenika u Srbiju, za što niti Stepinac niti itko drugi iz hrvatske Crkve nikada nije javno prosvjedovao, kao ni protiv ostalih masovnih ustaških napada na SPC (rušenje mnogih pravoslavnih crkvi, nacionalizacija imovine SPC, stvaranje Hrvatske pravoslavne crkve, prisilnog "prekrštavanja" 250.000 pravoslavaca, itd). 1945. godine su, doista, svećenike ubijali partizani, te i nakon završetka rata komunistička "narodna vlast", i to katoličke i pravoslavne svećenike.[36][64] Tomasevich takodjer navodi da "većina tih nisu ubijeni zato jer su bili svećenici ili pripadali specifićnoj vjeri ili narodnosti, već zato što su kao sudionici u gradjanskom ratu, poćinili djela koja su proglašena kažnjivim i zato jer su bili na gubitničkoj strani."[64] (povjesničari pišu da se je 75 katoličkih svećenika u NDH pridružilo partizanskom pokretu, dok je svećenik Svetozar Rittig bio član predsjedništva ZAVNOH[65])


U Pastirskom pismu Stepinac i drugi biskupi Jugoslavije pišu: "Ponajprije nas, predragi vjernici, rastužuje i zabrinjuje bolna i strašna sudbina mnogih svećenika, pastira vaših duša. Već za vrijeme rata velik je broj svećenika poginuo, ne toliko u samim ratnim borbama, koliko više uslijed osuda sadanjih vojnih i građanskih vlasti. Kad su se svršile ratne operacije, nisu prestale smrtne osude katoličkih svećenika. Njihov broj prema našim podacima iznosi: 243 mrtva, 169 u zatvorima i logorima, 89 nestalih, svega 491. K tome pridolazi 19 ubijenih klerika, tri ubijena laika redovnika i četiri časne sestre ... Sudovi, koji su izricali te smrtne osude vršili su svoj postupak kratko i sumarno. Optuženici najčešće nisu znali za svoju optužnicu do pred samu raspravu... Nespojivo je naime s naravnim kršćanskim osjećajem pravde, koji je vrlo budan u našim vjernicima, da se izriče smrtna osuda zato, što je netko drugoga političkog mišljenja, a nije inače počinio nijednog drugog zlodjela. Zakoni su pravde iznad pojedinih političkih nazora i vrijede za sva vremena i za sve ljude podjednako. U ime te vječne pravde mi dižemo svoj glas pred svima vama, predragi vjernici, na obranu nepravično osudjenih svećenika. Ali ne samo njih, nego i drugih tisuća i tisuća, vaših sinova i vaše braće, koji su kao i oni osudjeni na smrt, a da nisu mogli dati svoje obranu, kako je dozvoljava svaka kulturna država...Time, što uzimamo u zaštitu tolike nevino osudjene svećenike, nikako ne mislimo braniti krivce. Dopuštamo, da je bilo i takvih svećenika, koji su se – zavedeni nacionalnostranačkom strašću – ogriješili o sveti zakon kršćanske pravde i ljubavi i koji su radi toga zaslužili, da odgovaraju pred sudom zemaljske pravde. Moramo medjutim istaći, da je broj takvih svećenika više nego neznatan, i da se teške optužbe, što su se u štampi i na skupštinama iznosile protiv velikog dijela katoličkog svećenstva u Jugoslaviji, imaju uvrstiti u red tendencioznih pokušaja, da se svijesnim lažima zavara javnost i oduzme ugled Katoličkoj Crkvi...Velik broj svećenika leži po raznim logorima, osudjen na dugogodišnji prisilni rad... Katoličke tiskare su većinom zatvorene i onemogućene... Agrarna reforma oduzimlje i izvlašćuje od Crkve sva zemljišta sa svim gospodarskim alatom bez ikakve otštete, kao da ih je Crkva stekla krađom... Koliko šikanacija moraju trpjeti časne sestre bolničarke, ne samo u državnim, nego i u vlastitim bolnicama! Postupak nekih imenovanih upravitelja u sestarskim bolnicama pokazuje očitu namjeru, da se časnim sestrama onemogući njihovo karitativno djelovanje na dobro bolesnika i da im se oduzmu bolnice, koje su svojom mukom, svojim rukama i svojim neprocjenjivim žrtvama sagradile i uzdržavale.... Još nas nešto osobito boli. To je materijalistički i bezbožnički duh, koji se danas javno i potajno, službeno i neslužbeno, širi po našoj domovini. Mi, katolički biskupi Jugoslavije, kao učitelji istine i zastupnici vjere, odlučno osudjujemo ovaj materijalistički duh, od kojega se čovječanstvo ne smije nadati ničemu dobru. A zajedno s tim osudjujemo dakako i sve one ideologije, i sve one društvene sisteme, koji svoje životne oblike izgradjuju ne na vječnim načelima objave i kršćanstva, nego na šupljim temeljima materijalističke, dakle bezbožne, filozofske nauke... tražimo punu slobodu katoličke štampe, punu slobodu katoličkih škola, punu slobodu vjeronauka u svim razredima nižih srednjih škola, potpunu slobodu katoličkog udruživanja, slobodu katoličke karitativne djelatnosti, potpunu slobodu ljudske ličnosti i njezinih neotudjivih prava, puno poštivanje kršćanskog braka, vraćanje svih oduzetih zavoda i institucija. Samo pod tim uvjetima moći će se srediti prilike u našoj državi i ostvariti trajan unutrašnji mir."[66]

Vidi Pastirsko pismo katoličkih biskupa Jugoslavije 20. rujna 1945. na wikiizvor.

Engleska povjesničarka Stella Alexander, će kasnije navodi da je Pastirsko pismo “popraćeno okružnicom samo svećenstvu koja je napisana na još beskompromisnijem jeziku, i pokazala da su zahtjevi Crkve jednako dalekosežni kao i Partije, i isto toliko apsolutni.” Okružnica je napala cjelokupnu osnovu vladinih reformi i odvajanje Crkve i države, odbacila je sekularno obrazovanje i zahtijevala vjeronauk kao sveto pravo, odbacila pravo države da nacionalizira imovinu te iznijela da su posrijedi grijesi koje kanonsko pravo kažnjava izopćenjem; komentira Stella Alexander 1978. godine stavove katoličkih biskupa o komunističkoj vladavini započetoj u jugokomunističkom teroru iz 1945. godine.[51]

Na reakciju vlasti na Pastirsko pismo čekalo se oko mjesec dana, a onda se pojavila Titova izjava u svim novinama u kojoj se on pita - između ostalog - zašto nikada nije objavljeno pastirsko pismo protiv ubijanja Srba u Hrvatskoj. Nakon toga partijski je tisak pojačao napade na Stepinca i biskupe, a uvredljivi natpisi osvanuli su na zidovima kuća u blizini dvora i katedrale dok su svećenici i redovnice doživljavali uvrede i zlostavljana na ulicama.

Prilikom dolaska na blagoslov nove župe sv. Petra u Zaprešiću 4. studenog 1945., Alojzije Stepinac i zaprešićki župnik isusovac Matija Pašiček napadnuti su kamenjem i jajima. Napad je organizirala komunistička vlast. Spretnošću vozača Stjepana Kranjčeca, u napadu nije bilo stradalih. U spomen na taj događaj, otkrivena je 2004. godine spomen-ploča s likom bl. Alojzija Stepinca i prigodnim tekstom na pročelju kapelice sv. Petra u Zaprešiću.[67]

Komunistička tajna služba uhodila je i prisluškivala Stepinčevu rodbinu. Tko od njih nije surađivao s režimom, ušao u partiju ili nije bio "podoban" bio je podvrgnut maltretiranjima, ispitivanjima i progonima te nije mogao dobiti posao - makar je Stepinčev brat Mijo bio 1943. godine ubijen zbog suradnje s partizanima, s kojima je u kontaktu bila i Mijina supruga.[68] Stepinčev nećak bio je teško ranjen u dva atentata, zlostavljan u kaznionici, psihički propao i završio u duševnoj bolnici. Stepinčeva sestra Štefanija imala je psihičke probleme uslijed toga.[69]

Uhićenje i suđenje

Alojzije Stepinac za vrijeme suđenja

Dana 18. rujna 1946. u pola šest ujutro policajci su ušli u zgradu nadbiskupije i priveli Stepinca jer je protiv njega podignuta optužnica. Između ostalog optužen je da je pozdravio ustaške vođe dok se jugoslavenska vojska još borila s njemačkim i talijanskim snagama i pozvao svećenstvo da s njima surađuje; da je pretvorio tradicionalne crkvene svečanosti i procesije u političke manifestacije za Pavelića i služio misu svakog 10. travnja, na godišnjicu osnivanja NDH, a održao je i misu prilikom otvaranja ustaškog Sabora; da je izabrao za svoje zamjenike Vučetića i Cecelju, poznate ustaške simpatizere; da je prihvatio i sakrio arhiv ministarstva vanjskih poslova NDH; da je podržavao ustaški otpor nakon oslobođenja zemlje itd.

Stepinca je na sudu branio Ivo Politeo, najistaknutiji hrvatski odvjetnik toga doba, a u svoju obranu je govorio i sam Stepinac. Priznao je da je posjetio ustaške vođe Pavelića i Kvaternika čim su stigli, ali tvrdio je da se to može smatrati normalnim za poglavara Katoličke crkve.[51] Međutim, Stella Alexander piše da je oduševljeni ton njegove dobrodošlice ustaškim vlastima kod svećenstva nedvojbeno ostavio očekivanje da će ih prihvatiti i surađivati ​​s njima,[51] dok drugi povjesničari navode da je Stepinac podržavao NDH vlasti do samog kraja.[70][7] Aleksandar vjeruje da je Politeo uspješnije opovrgnuo neke druge optužbe. Istaknuo je da je Stepinčeva kontrola nad cenzuriranim katoličkim tiskom u NDH uglavnom bila formalna, dok je tvrdio da, kad je proglašen vojnim vikarom, dvojica ustaških dužnosnika-svećenika su već bili imenovani za njegove zamjenike.[51] Što se tiče ustaških arhiva u nadbiskupskim podrumima, Stepinac je tvrdio da ih je prihvatio ne provjeravajući što se u njima nalazi, dok za sastanak s bivšim šefom ustaške policije, Lisakom (kada se on vratio u Hrvatsku kako bi vodio ustaški otpor protiv novih vlasti), za taj sastanak Stepinac je krivio svog tajnika.[51] Stella Alexander navodi da se Stepinac pokazao najnesigurnijim pri pokušaju obrane od najozbiljnijih optužbi o ulozi Crkve u prisilnom preobraćenju srpskog pravoslavnog stanovništva na katoličanstvo.

Nekoliko mjeseci prije Vatikanu je upućeno upozorenje, da će Stepinac biti uhićen, sa zahtjevom da ga smijene, jer ...Jugoslavija ne može tolerirati građane koji su služili interesima drugih... Naime se pokazalo da biskupi u Jugoslaviji na čelu s Alojzijem Stepincem čvrsto odbijaju nastojanja vlasti Titove Jugoslavije da odvoje katolike u Jugoslaviji od Rima: stoga se htjelo maknuti najistaknutijeg protivnika tog važnog plana komunističkih vlasti.[71] U Deklaraciji Hrvatskog sabora o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu od 14. veljače 1992. god. se cjelokupni progon Alojzija Stepinca pripisuje tome "što je odbio po nalogu komunističkih vlastodržaca, provesti crkveni raskol i odvojiti Katoličku crkvu Hrvata od Rima i Vatikana".[72]

Na suđenju je tužitelj Jakov Blažević koristio i takve dokaze za koje su neki tvrdili da su krivotvoreni: tako je kao osobito inkriminirajući dokument korišten tobožnji Stepinčev izvještaj Svetoj Stolici iz 1943. godine, u kojemu Stepinac sebe (navodno) naziva "glavnim biskupom jedine katoličke države na Balkanu i metropolitom Hrvatske i Slavonije" - makar Stepinac nije imao niti je ikada koristio naslov "metropolita Hrvatske i Slavonije"; kao što nigdje nije sebe nikada nazivao niti "glavnim biskupom" (takav naslov se u katoličkoj hijerarhiji naprosto ne koristi); a nije naposljetku zabilježeno niti da bi Stepinac govorio da je Hrvatska na Balkanu. Pritom su taj dokument komunističke vlasti navodno pronašle u arhivi Ministarstva vanjskih poslova NDH, kojemu Stepinac uopće nije slao svoja izvješća Svetoj Stolici i gdje doista nije pronađeno niti jedno drugo Stepinčevo izvješće.[73] Povjesničar Jure Krišto je 2020. objavio da je glavni autor tog izvještaja nedvojbeno hrvatski svećenik Krunoslav Draganović, koji je 1943. poslan u Vatikan kao dio neformalnog hrvatskog predstavništva (Vatikan nije službeno priznavao NDH).[74] Krišto piše da je Draganović prethodno razgovarao sa Stepincem te da su se autori pisma koristili Stepinčevim materijalima, razmišljanjima i političkim prosudbama. Krišto iznosi da nema dokaza da je Stepinac autor pisma, ali je vidljivo daje pismo uglavno napisano Draganovićevim rukopisom, te da su u izradi pisma sudjelovali i drugi, uglavnom ljudi povezani s Ministarstvom vanjskih poslova NDH. Upravo kopija izvještaja pronadjena u tom ministarstvu je prezentiranana sudjenju Stepincu, uz tvrdnju da je baš Stepinac njegov autor.[74]

Vatikan je o zahtjevu jugoslavenskih komunističkih vlasti da on napusti Jugoslaviju obavijestio Stepinca, rekavši mu neka sam odluči o tome što će učiniti, ali ga Vatikan neće prisiljavati da napusti Jugoslaviju. Stepinac je ostao, sudski proces je pokrenut, a presuda je donesena već 11. listopada iste godine. Proglašen je krivim po svim točkama optužnice i osuđen na 16 godina strogog zatvora. Unatoč insistiranjima poznatih osoba srpske nacionalnosti za svjedočenje na suđenju, koja bi bila Stepincu u korist, tužitelji nisu dopustili, da takvi podatci izađu u javnost.

Propagandne manipulacije spisom sa suđenja

Komunističke vlasti su desetljećima provodile propagandu kojom se Alojzija Stepinca - kao najugledniju figuru katoličke vjerske zajednice - prikazivalo kao zločinca. U javnosti se njegovo ime smjelo spominjati samo u najnegativnijem kontekstu: kao suradnika ustaškog režima i kočničara razvoja novog društvenog poretka.[75]

UDBA je manipulirala sa sadržajem sudskog spisa s njegovog suđenja, organizirajući objavljivanje samo onih detalja koji su se mogli koristiti u protukatoličkoj i protuhrvatskoj propagandi. Zadnji put je sudski spis UDBA - kao pravi "vlasnik" tog suđenja i cjelokupne "istine" o A. Stepincu - revidirala 1983. godine. Sadržaj službene zabilješke o obrambenom govoru Stepinčevog odvjetnika dr. Ive Politea na suđenju u cijelosti glasi: "Tekst obrambenog govora dr. Politea, branioca optuženog Stepinca, na rapravi 8.XI.1946. (kopija). Predmet obuhvaća 32 stranice. Po svom sadržaju predmet spada u grupu 'A' i nije za korištenje izvan službe DS. Primjedba: Predlaže se izuzimanje čitavog materijala iz predmeta radi oformljenja sudskog spisa." Dio dokumenata iz sudskog spisa je tom prigodom uništen, a da se ne bi znalo koji su točno dokumenti uništeni, uništen je i popis ("kratki pregled") sadržaja sudskog spisa.[76]

Zatvor i kućni pritvor

Dana 19. listopada 1946. prebačen je sjeverno od Zagreba u Lepoglavu[77] nekadašnji pavlinski samostan koji je pretvoren u zatvor. Tu je proveo pet godina. Smješten je u posebno krilo za naročite zatvorenike, koji su bili potpuno odijeljeni od ostalih. Susjedna ćelija pretvorena je u kapelicu, gdje se svaki dan služio misu: takav tretman nisu imali drugi svećenici u jugoslavenskim zatvorima[78], ali je Stepinac bio osoba čiji je progon privlačio međunarodnu pažnju.

Stepinčev dnevni raspored bio je jednostavan: ustajao je u 5 sati i spremao se za misu, koju je služio u 6 sati. U 9 sati imao je šetnju po dvorištu. U podne su mu donosili ručak izvana, a potom je slijedio kratak odmor i nova šetnja u 15 sati. Bili su mu dopušteni povremeni posjeti. Godine 1947., majka Barbara vidjela ga je dvaput prije nego li je umrla, a Stepinčeva sestra Štefanija dolazila je redovno dvaput mjesečno donoseći mu knjige, rublje i druge potrepštine.

Iz zatvora je uvjetno pušten 5. prosinca 1951.[77] i prebačen u Krašić, gdje se nastanio kod župnika Vranekovića. Stepinca su u Krašiću dočekali američki i drugi novinari, kojima je izjavio da u zatvoru nije bio maltretiran, mogao je držati misu, imati posjetitelje, knjige i novine.[79] Dodao je: Pustili su me na njihovu vlastitu želju ... Razlog zbog kojeg nisam tražio da me puste je taj što se ne osjećam krivim."

Bio je to jasan pomirbeni potez vlade prema Crkvi, ali i prema Zapadnom svijetu. Dani su mu tekli u čitanju, pisanju, prevođenju, molitvi i služenju misa. Ljeti se kupao u rijeci, a uživao je i u šetnjama. Režim ga je pustio na uvjetnu slobodu, ali je zato u Krašiću uveden strogi policijski nadzor: Otkako je došao na izdržavanje (kazne) u sjedište rodne župe, svi su župljani živjeli pod stalnim nadzorom. Posjetitelji koji bi dolazili u Krašić bili su temeljito pregledavani jer se režim bojao da koji od njih ne nosi zasužnjenom Nadbiskupu neko pismo ili neki drugi dokument. Nisu mu se mogli približiti na uobičajen način, već bi se presvukli u krašićku narodnu nošnju ili bi se potajice, na stražarovu oku nedohvatnim vratima, probili u župnu kuću. Autobusi i vozila koja bi prolazila kroz Krašić bili su pod nadzorom i više puta su bili zaustavljani, a putnici pregledavani. Više se puta dogodilo da su takvi posjetitelji bili odvedeni u mjesnu policijsku stanicu, gdje su ih ispitivali o razlogu dolaska u Krašić te o smjeru kretanja.[80]

Zdravlje mu nije bilo dobro i liječnik mu je preporučio da ne provodi cijele sate klečeći u nezagrijanoj crkvi. Zatvarao se zatim u ispovjedaonicu, gdje je župnik Vraneković instalirao malu električnu grijalicu i svjetlo za čitanje.

Kardinalov kip u Baškoj Vodi

Posthumno poništenje presude

Presuda nadbiskupu Alojziju Stepincu iz 1946. poništena je 22. srpnja 2016. jer grubo krši sadašnja i tadašnja temeljna načela materijalnog i procesnog kaznenog prava civiliziranog dijela čovječanstva, zaključio je sud obrazloživši odluku o reviziji presude kojom je Stepinac kažnjen sa 16 godina zatvora i prisilnog rada te petogodišnjim gubitkom političkih i građanskih prava. Presuda koja je donesena u tom procesu 1946., predstavlja zloporabu političke moći i grubo kršenje svih načela prava.[81]

Kardinalska čast

Na audijenciji kod pape Pija XII. skupina se Hrvata zanimala kad će nadbiskup Stepinac postati kardinalom, na što je papa odgovorio:[82]

Wikicitati „Nemate, doduše, kardinala, ali imate svetca.”
(Pio XII.)

Dana 29. studenog 1952. u Vatikanu je objavljen popis novih kardinala na kojemu je bilo i Stepinčevo ime. Vlast mu nudi da napusti Hrvatsku, no Stepinac to odbija. Na tajnom konzistoriju 12. siječnja 1953. papa Pio XII. imenovao je 24 nova kardinala, među kojima je nadbiskup Alojzije Stepinac.[82] Kada je papa Franjo u svibnju 2020. godine za javnost otvorio arhivu iz doba Pija XII., otkriveno je kako je tadašnji papa Stepincu za naslovnu crkvu dao rimsku crkvu San Paolo alla Regola.[83]

Smrt

Još 1953. dr Ludwig Heilmeyer, poznati hematolog iz Freiburga, bio je dijagnosticirao Stepincu policitemiju, rijetku bolest krvi koja nastaje zbog stvaranja prevelikog broja crvenih krvnih zrnaca, a razvila se i tromboza u lijevoj nozi. Bolest se s godinama više nije mogla obuzdati i 10. veljače 1960. kardinal Alojzije Stepinac je preminuo, u Krašiću, svojem rodnom mjestu i mjestu svoje konfinacije. U 14 sati i 15 minuta[84] uspio je šapnuti fiat voluntas tua (budi volja tvoja), bolno je uzdahnuo tri-četiri puta i umro.

Državne vlasti tek uz oklijevanje dopuštaju da se Nadbiskupovo tijelo pokopa u Zagrebačkoj katedrali. Režimski tisak u Zagrebu je vijest o smrti najprominentnijeg vođe Katoličke Crkve u Jugoslaviji jedva spomenuo,[85] ali je ona objavljena na naslovnici "New York Timesa".[86]

Prof. dr. Neda Aberle s Medicinskog fakulteta u Osijeku (pedijatrica sa znanstvenom ekspertizom u djelovanju imunog sustava i trovanjima[87]) iznosi u studenom 2017. god. da su nakon osamostaljenja Hrvatske analizom Stepinčevih kostiju utvrđene visoke koncentracije teških metala, koje su najvjerojatnije uzrokovale njegovu smrt: koncentracija olova je iznosila 15,1 mg/kg, ( normalna koncentracija je 0,64), koncentracija kroma je iznosila 45,3 mg/kg (normala je manje od 2), antimona 391 mg/kg (normala je 21), kalija 23,5 mg/kg (1,8), arsena 3,8 mg/kg (manje od 1); prema dr. Aberle riječ je o nepobitnim dokazima da je Stepinac bio sustavno trovan.[88] Prije toga, u siječnju 2016. god. je povjesničar Hrvoje Klasić tvrdio da je Institut Ruđer Bošković navodno utvrdio da nema dokaza Stepinac mučen ili trovan, kao i da dokazi trovanja nisu pronađeni ni prilikom ekshumacije i istrage 1993. godine, vođene za vrijeme Franje Kuharića.[89]

Dr. Neda Aberle iznosi da se nakon toliko godina ne može utvrditi je li Stepinac bio izložen radijaciji.[90] "The New York Times" izvješćuje 1991. god. da je vodeći istraživač radioaktivnog zračenja i primjeni istog u liječenju, američki liječnik John H. Lawrence, 1953. doletio u Jugoslaviju te liječio zračenjem Alojzija Stepinca od bolesti krvi; u tome da je korišten radioaktivni fosfor.[91]

Prijepori o trovanju Alojzija Stepinca

Josip Manolić, komunistički policajac i obavještajac najvišeg ranga koji je u presudno vrijeme osamostaljenja Republike Hrvatske obnašao ključnu dužnost predsjednika Vlade RH - a koji je na početku Stepinčevog utamničenja bio šef zatvorskog sustava SR Hrvatske, te kasnije u sastavu UDBE nadzirao sve političke zatvorenike u SFRJ - prezentirajući knjigu svojih memoara "Politika i domovina: Moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku" izlazi 2015. godine u javnost s detaljima o uhićenju, suđenju i tretmanu Alojzija Stepinca. Manolić tvrdi da je šef komunističke Jugoslavije Josip Broz Tito - na sastanku u Beogradu kojem je među nekolicinom prisutnih sudjelovao i šef hrvatskih komunista Vladimir Bakarić - bio još prije ulaska Jugoslavenske Armije u Zagreb 1945. god. naredio da se nadbiskupa Stepinca ubije, ali je ubojstvo spriječio tadašnji načelnik OZNE u Hrvatskoj Ivan Stevo Krajačić.[92]

Postulator postupka za proglašenja bl. Alojzija Stepinca svetim mons. Juraj Batelja (profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu) odgovara na Manolićeve izjave i pisanje tvrdnjom da Manolić sustavno nastoji prikriti istinu o trovanju Alojzija Stepinca u vrijeme dok je njegovo utamničenje nadzirao J. Manolić: sudske medicinske komisije su proučavanjem Stepinčevih posmrtnih ostataka utvrdile da je on bio izlagan radijaciji, a u njegovim kostima su pronađene toksične supstance kadmija, kroma, olova i arsena. Batelja iznosi da je J. Manolić vlastoručno potpisao nalog da se nakon obdukcije iz sudske medicine izuzmu svi instrumenti (škare, noževi, stakalca, posude) koji su bili u kontaktu sa Stepinčevim mrtvim tijelom ili organima.[93]

Novinari poznatog američkog časopisa Time dvaput su tijekom 1951. intervjuirali Stepinca - u zatvoru i na dan kada je pušten iz zatvora. Napisali su da je Stepinac bio u "dobroj formi" (engleski: "fit")[94] i da je "hodao lako i čvrsto, bez traga zatvorskog drhtanja".[79] Isti je časopis je 1960. napisao da je Stepinac 1953. obolio od bolesti krvi, policitemije (znanost do danas nije utvrdila točne uzroke nastanka ta vrsta raka krvi, izuzev da se javlja povodom mutacije gena odgovornih za proizvodnju krvi[95]), za koju se tada predviđalo 7 do 10 godina života, uz najbolje metode liječenja. Novinar i teolog Drago Pilsel navodi da su Stepinca od te bolesti liječili vrhunski liječnici - poznati hrvatski kirurg i Stepinčev osobni prijatelj, prof. dr. Danko Riessner, te vrhunski stručnjaci iz Njemačke i Amerike, koji su svi posjećivali Stepinca.[96] Nitko od tih liječnika nije primijetio simptome trovanja ili zračenja u Stepincu. Liječili su ga najsuvremenijim metodama, uključujući radioaktivnim izotopima. O svemu je dr. Riessner osobno obavijestio Papu, tijekom posjete Vatikanu.[96] Dr. Riessner je napisao da je Stepinac umro od komplikacija bolesti, te je također bio prisutan pri obdukciji, i Riessner ne navodi da je bilo što sumnjivo učinjeno ili pronađeno. Ni tijekom obdukcije 1993. godine ništa nije otkriveno, kada je Kongregacija za kauze svetaca zatražila toksikološku analizu, piše Drago Pilsel 2016. godine.[96]

Ugledna hrvatska pedijatrica (s ekspertizom u području plućnih bolesti) prof. dr. Neda Aberle iznosi 2018. god. da je obdukcija provedena od zdravstvenih vlasti nakon Stepinčeve smrti naznačila kao razlog smrti plućnu emboliju, koja nije sukladna simptomima koje je Alojzije Stepinac imao.[97] Makar brojni znanstveni izvori navode da je bolest policitemija, kojom su Stepinca još 1953. dijagnozirali vrhunski svjetski stručnjaci, daleko glavni uzročnik plućne embolije ("Polycythemia is a single most significant risk factor for pulmonary embolism"), [98] [99][100] dr. Neda Aberle ukazuje da je smrtna agonija kod A. Stepinca trajala čak tri dana. Stoga, kategorična je dr. Neda Aberle, embolija plućnih vena navedena kao razlog smrti u nalazu obdukcije, ne može biti razlog smrti. Prema njoj, simptomi odgovaraju posljedicama trovanja teškim metalima - koji su doista pronađeni u Stepinčevim kostima u izrazito visokim koncentracijama - uslijed kojih je nastalo multiorgansko zatajenje, kao neposredni uzrok smrti[101] Kod plućne embolije smrt - ako nastupi - nastupa naglo, u pravilu unutar 1 do 2 sata.[102] Za razliku od tih tvrdnji, izvještaj Stepinčevog osobnog liječnika i prijetalja, Dr. Reissner-a, navodi da je kraj naglo nastupio: "tromboza (to jest diretnna poslejdica dijagnozirane policitemije) je ovaj put zahvatila žile zdjelice i dovela do masovne plućne embolizacije...Čitava terminalna kriza trajala je svega nekoliko sati te je kardinal preminuo još istog dana, t.j. 10. 2. 1960. u 14 sati i 15 minuta".[96]

Pokop

Nadbiskup-koadjutor Franjo Šeper naredio je da zvone sva zagrebačka crkvena zvona i da se na zvonicima istaknu crne zastave. Od državnog je službenika zatražio, da se tijelo doveze u Zagreb i pokopa u kripti prvostolne crkve. Vlasti su to u prvi mah odbile, ali su se 12. veljače ipak predomislile.

Pogreb je održan 13. veljače 1960. godine u Zagrebačkoj katedrali, uz sudjelovanje mnogih biskupa, svećenika i oko 20.000 vjernika. Sve je bilo pomno praćeno, fotografirano, dokumentirano i analizirano od strane jugoslavenskih službi sigurnosti.[103]

Stepinac je pokopan u prvostolnoj crkvi u Zagrebu ispod glavnog oltara pokraj lijesa biskupa Maksimilijana Vrhovca, a u kripti se nalaze i tijela Petra i Ivana Antuna Zrinskog, Frana Krste Frakopana te Eugena Kvaternika. Pogrebni je obred završen pjevanjem pjesme Ecce quomodo moritur iustus (Evo kako umire pravednik). Danas je tijelo blaženog Alojzija Stepinca izloženo za štovanje u sarkofagu od kristala i srebra, u prostoru iza glavnog oltara Katedrale.[104]

Djela

Propovijedi, govori i poruke Alojzija Stepinca objavljivani su u onovremenom katoličkom tisku. Posthumno su sabrani i u više knjiga objavljeni njegovi spisi.

Štovanje

Sarkofag bl. Alojzija Stepinca u Zagrebačkoj katedrali, kojeg je izradio akademski kipar Hrvoje Ljubić. Ispod je grobnica zagrebačkih biskupa i nadbiskupa.

Kanonski postupak za proglašenje Alojzija Stepinca blaženim i svetim

Papa Ivan Pavao II. proglasio je Stepinca blaženim u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998., pred mnoštvom od oko 500.000 vjernika. Njegov spomendan, Stepinčevo, slavi se 10. veljače. Na proslavi Stepinčeva u Rimu 2014., u rimskoj hrvatskoj crkvi sv. Jeronima prefekt vatikanske kurijalne Kongregacije za kauze svetih kardinal Angelo Amato obznanio da je nadležna liječnička komisija utvrdila slučaj čudesnog ozdravljenja po zagovoru bl. Stepinca, te da je o tome obavijestio papu Franju.

Osporavanja

Tadašnji predsjednik Republike Srbije (i četnički vojvoda) Tomislav Nikolić izražava krajem svibnja 2015. godine zabrinutost zbog najave da bi Katolička Crkva mogla Alojzija Stepinca ubrzo mogao proglasiti svetim: u razgovoru s kardinalom Kurtom Kochom (koji je posjetio Srbiju u svojstvu predsjednika Papinskoga vijeća za jedinstvo kršćana i razgovarao s Nikolićem o pripremama za posjet predsjednika Srbije Vatikanu planiranog za rujan 2015.), Nikolić je izrazio zabrinutost da bi takva odluka narušila sve ono što je do sada urađeno na poboljšanju odnosa između Srbije i Hrvatske.[133] Ubrzo potom (02. lipnja 2015. god.) srbijanski mediji prenose kako je Srpska pravoslavna Crkva odlučila započeti pregovore s Hrvatskom biskupskom konferencijom povodom "kontroverznog nadbiskupa Stepinca"; navodno izvori iz SPC izjavljuju medijima da je to pitanje nametnula (srbijanska) državna politika, ali barem jedan velikodostojnik SPC o Alojziju Stepincu govori: "Mi ga smatramo ustaškim zločincem jer je bio inicijator prekrštavanja pravoslavnih Srba i njih 244.000 do kraja 1943. preveo u katoličanstvo. Hrvati smatraju to dobročinstvom jer ih je spasio sigurne smrti od fašista".[134]

Srpski dužnosnici su Blaženog Alojzija Stepinca nakon njegove beatifikacije nazvali "ustaškim vikarom",[135] a Aleksandar Vučić je u svojstvu predsjednika Vlade Republike Srbije izjavio 2016. god. da je Stepinac "bio jedan od ključnih ideologa najgore nacističke vlasti".[136]

Titular i patron

Nakon proglašenja Alojzija Stepinca blaženim nekoliko novoosnovanih hrvatskih župa ima ga za titulara. To su župe blaženog Alojzija Stepinca u zagrebačkoj Trnjanskoj Savici, Dugoj Resi, Koprivnici, Milanovcu, Rakitju, Novskoj, Slavonskom Brodu i [[Župa blaženog Alojzija Stepinca (Velika Gorica)|Velikoj Gorici.

Hrvatsko kanonističko društvo odabralo je blaženog Alojzija Stepinca za svog zaštitnika.[137]

Relikvije

U župnoj crkvi Presvetog Srca Isusovog u Porto-Novu, Benin, gdje je dugo župnikom bio vlč. Franjo Jačmenica, ugrađene su relikvije bl. Alojzija Stepinca u oltar prilikom posvete crkve. Reprezentativna crkva je uređena i gotovo u cijelosti izgrađena za župnikovanja vlč. Franje.[138]

Glasnik Blaženi Alojzije Stepinac

Glasnik je kao četvrtgodišnjak počeo izlaziti 1994. godine pod nazivom Glasnik Sluge Božjega Alojzija Stepinca [139]. Iste godine naziv se mijenja u Sluga Božji Alojzije Stepinac [140] Nakon beatifikacije 1998. godine časopis mijenja naziv u Blaženi Alojzije Stepinac [141] i izlazi tromjesečno. Urednik časopisa od početka izlaženja je Juraj Batelja. Glasnik donosi vijesti vezane za postupak kanonicacije, priloge vezane uz život i djelovanje nadbiskupa Alojzija Stepinca, kao i svjedočanstva o uslišanjima molitava upućenih blaženiku.

Spomen

Slika sa likom blaženoga Alojzija Stepinca u Zagrebačkoj katedrali.

Spomen-dom blaženog Alojzija Stepinca

U krašićkom župnom dvoru u kojem je Alojzije Stepinac boravio i radio posljednjih godina života i u kojem je preminuo uređena je spomen-soba sa zbirkom posvećena uspomeni na njega. U početku su javnosti bile dostupne dvije prostorije u kojima je blaženi Alojzije kardinal Stepinac, nadbiskup zagrebački, provodio zatočeničke godine kućnog pritvora, a nakon obnove cijeli kompleks je pretvoren u Spomen-dom. Zbirka sadrži namještaj i predmete kojima se kardinal koristio, fotografije, portret sa suđenja, njegove osobne predmete, oltar za svetu misu, misno ruho i posuđe, kardinalovu posmrtnu masku i druge predmete.[142][143]

Muzej blaženog Alojzija Stepinca

Zagrebačka nadbiskupija 1995. godine otvorila je za javnost spomen-zbirku Sluge Božjega Alojzija Stepinca koja je bila je smještena u prizemlju nadbiskupskog dvora, u dvorištu iza katedrale. Dvanaest godina kasnije građa zbirke premještena je u novouređeni muzejski prostor u dijelu nadbiskupske palače poznatijem kao kula Nebojan. U muzeju se čuvaju dokumenti i predmeti kojima se za života služio kardinal Stepinac te fotografije vezane za njegov život i djelovanje.[144]

Spomenici

Poprsje Kardinala Stepinca ispred katedrale u Melbourneu, Australija

Alojziju Stepincu podignut je niz spomenika. U Hrvatskoj spomenici i poprsja posvećeni Stepincu nalaze se u Baškoj Vodi, Benkovcu, Fažani, Krašiću, Mariji Bistrici, Rozgi nedaleko Zagreba, Novalji, Osijeku, Velikom Trgovišću i Zagrebu (Utrina i Vrapče). Izvan Hrvatske Stepinčev spomenik nalazi se ispred katedrale sv. Patrika u Melbourneu, Australija.

Toponimi

U Hrvatskoj su po Stepincu imenovane ulice u Bibinjama, Belom Manastiru, Bjelovaru, Dubrovniku, Dugopolju, Kninu, Krapini, Krku, Kutini, Maloj Subotici, Novoj Gradiški, Ogulinu, Osijeku, Pagu, Pakoštanama, Podstrani, Požegi, Privlaci, Samoboru, Selnici, Slavonskom Brodu, Splitu, Stobreču, Rovišću, Trogiru, Varaždinu, Velikoj Gorici, Velikoj Pisanici, Vinkovcima, Virovitici,Vukovaru i Zaprešiću. Stepinčevo ime nose trgovi u Gospiću, Jastrebarskom, Karlovcu i Novalji. U Sinju postoji Šetalište Alojzija Stepinca, a u Marini se nalazi Obala kardinala Alojzija Stepinca.

Izvan Hrvatske u američkom gradu Chicagu od 1999. godine postoji ulica Cardinal Stepinac Way.[145] U Bosni i Hercegovini Stepinčevo ime nose ulice u Glamoču, Ljubuškom, Mostaru i Širokom Brijegu.

Ustanove i organizacije

Stepinčevo ime nosi veše ustanova i kulturnih i prosvjetnih društava:

Prijedlozi za nagradu Pravednik među narodima

Dvaput je (1970. i 1994.) bila pokrenuta inicijativa da za svoje zasluge u spašavanju Židova Stepinac dobije izraelsko priznanje Pravednik među narodima, ali je oba puta odbijeno. (Vidi članak Stepinac i Židovi.)

U umjetnosti

Kazalište i film

Zanimljivosti

  • Stepinac je jedini crkveni velikodostojnik, koji se popeo na Triglav, 1936., dok je bio pomoćni zagrebački nadbiskup. To je obilježeno postavljanjem spomen-obilježja u crkvici na Kredarici, 300 metara ispod vrha, 5. kolovoza 2006.[153]
  • Stepinčevog su brata 1943. ubili nacisti "zbog veza s partizanima".[154]

Literatura

  • Juraj Batelja: Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, II. dopunjeno izdanje 2010., ISBN 978-953-7441-12-8
  • Aleksa Benigar: Alojzije Stepinac – hrvatski kardinal, Zagreb: Glas Koncila, 1993. (2. izdanje. Prvo izdanje u Rimu, 1974.)
  • Ivan Gabelica: Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, feljton objavljivan u časopisu Zatvorenik, glasilu Hrvatskog društva političkih zatvorenika. Prvi nastavak objavljen je u broj 145. u travnju 2004., a završni, četrdeseti, u broju 186. u rujnu 2007..
  • Vladimir Horvat: Kardinal Alojzije Stepinac, mučenik za ljudska prava, Meridijani, Zagreb-Samobor-Krašić, 2008., ISBN 978-953-239-096-4
  • Nikola Rušinović: Moja sjećanja na Hrvatsku, Zagreb: Meditor, 1996.
  • Josip Vraneković: Dnevnik. Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca (5. XII. 1951. – 10. II. 1960.), Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2006., ISBN 953-7441-01-6
  • Stepinac mu je ime. Zbornik uspomena, svjedočanstava i dokumenata, priredio: Vinko Nikolić, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1991. (Prvo izdanje: Barcelona, 1978.)

Izvori

  1. Glas Koncila: Bl. Alojzije Stepinac, Kronološki pregled Preuzeto 22. lipnja 2010.
  2. Duda, Bonaventura: S. Celina piše o o. Aleksi i kardinalu Stepincu, Informativni bilten Vicepostulature s. Božjeg Alekse Benigara, Zagreb 2008.
  3. Horvat, Vladimir: Kardinal Alojzije Stepinac, mučenik za ljudska prava, Meridijani, Zagreb-Samobor, Krašić 2008.
  4. Darko Pavičić (8. listopada 2019.). Zagrebački poduzetnik židovskog porijekla: Stepinac je mojem ocu spasio život. Večernji list. Pristupljeno 15. veljače 2019.
  5. prezentacija knjige mons. Jurja Batelje (11. listopad 2015.). KAKO JE STEPINAC SPAŠAVAO SRBE Samo 1943. godine spasio je 7000 srpske siročadi s Kozare i 3000 djece partizana. Jutarnji list. Pristupljeno 15. veljače 2019.
  6. 6,0 6,1 Tomasevich, Jozo (1. listopada 2002.). War and Revolution in Yugoslavia, 1941-1945: Occupation and Collaboration (engl.): str. 554. Stanford University Press ISBN 978-0-8047-7924-1
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 7,4 Goldstein, Ivo (2018). Jasenovac (engl.): str. 582-583. Fraktura ISBN 978-953-266-987-9
  8. Hrvoje Klasić, op. cit.
  9. Goldstein, Ivo (2018). Jasenovac (engl.): str. 582-583. Fraktura ISBN 978-953-266-987-9
  10. McCormick, Robert (30. rujna 2014.). Croatia Under Ante Pavelic: America, the Ustase and Croatian Genocide (engl.): str. 83. Bloomsbury Academic ISBN 978-1-78076-712-3
  11. Andreić, Dominik, OKOLNOSTI SUDENJA ZAGREBAČKOM NADBISKUPU ALOJZIJU STEPINCU, ANALIZA SUDSKOGA SPISA I PRAVNE ODRŽIVOSTI PRESUDE, Časopis za kulturu, društvo i politiku Obnova 12 (1): 91-112.
  12. Koprek, Ivan, Thesaurus Archigymnasii, Zbornik radova u prigodi 400. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu (1607. - 2007.), Zagreb, 2007. ISBN 978-953-95772-0-7
  13. 13,0 13,1 13,2 Ljubo Boban, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije 2, Školska knjiga-Stvarnost, Zagreb, 1989., ISBN 86-03-99598-2, str. 339.-340.
  14. Frano Glavina (Prosinac 1997.). NADBISKUP STEPINAC I NACIONALSOCIJALIZAM U SVJETLU IZVJEŠĆA GESTAPOA. Croatica Christiana periodica, Vol.21 No.40.
  15. Katolički list, 27. listopada 1938, br. 43. str., 509-511. IZVOR: BATELJA, Juraj (ur.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulacija blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 263-269 (prikaz, stručni)
  16. Lokacija Sinagoge u Gornjem Gradu – Osijek, Podsjetnik. Židovska općina Osijek. Pristupljeno 4. travnja 2021.
  17. Goldstein, str. 551.
  18. The Holocaust: An Introductory History. Jewish Virtual Librarz. (engl.) Pristupljeno 4. travnja 2021.
  19. Jure Krišto (26. ožujka 2021.). Krišto: Klasić dokumente ne čita pažljivo, a ‘zločince’ prosuđuje po unutarnjoj matrici. Bitno.net. Pristupljeno 4. travnja 2021.
  20. Mojca Šorn. https://www.sistory.si/cdn/publikacije/36001-37000/36293/ch09.html. https://www.sistory.si/. sistory. (engl.) Pristupljeno 4. travnja 2021.
  21. 21,0 21,1 21,2 21,3 21,4 21,5 Hrvoje Klasić (24. ožujka 2021.). EKSKLUZIV: Donosimo dijelove Stepinčevih pisama o ustašama, Paveliću, Srbima i rasnim zakonima o kojima priča Porfirije i Hrvatska. Net.hr. Pristupljeno 7. svibnja 2021.
  22. Jure Krišto (1. travnja 1941.). Rečenice kojima je Stepinac zaključio pismo Papi sadrže cijelu povijest njegovog odnosa prema ustašama. Bitno.net. Pristupljeno 4. travnja 2021.
  23. Klasić otkrio što piše u Stepinčevim pismima: "Na današnjem bi se sudu to označilo kao etničko čišćenje!". N1. (29. ožujka 2021.) Pristupljeno 28. travnja 2021.
  24. "Površno i pristrano djelo o Bl. Alojziju Stepincu" Arhivirano s izvorne stranice 21. srpnja 2011. Pristupljeno 9. siječnja 2011.
  25. dr. Jure Krišto (1. travnja 2021.). Krišto: Rečenice kojima je Stepinac zaključio pismo Papi sadrže cijelu povijest njegovog odnosa prema ustašama. Bitno.net. Pristupljeno 7. svibnja 2021.
  26. Marica Karakaš Obradov. [https://www.sistory.si/cdn/publikacije/30001-31000/30176/Prispevki_za_novejso_zgodovino_2012-2.pdf Migracije Slovencev na hrvaško območje v drugi svetovni vojni (izseljevanje in izgnanstvo)*]. Prispevki za novejšo zgodovino LII - 2/2012. (slovenski) Pristupljeno 6. svibnja 2021.
  27. Nadbiskup Alojzije Stepinac - zaštitnik slavenskoga naroda i slovenskih svećenika. službene stranice Zagrebačke nadbiskupije. (18. listopada 2021.) Pristupljeno 6. svibnja 2021.
  28. Filip Škiljan. ORGANIZIRANO MASOVNO PRISILNO ISELJAVANJE SRBA IZ HRVATSKE 1941. GODINE. Stanovništvo 2/2012. Pristupljeno 7. svibnja 2021.
  29. Jure Krišto (7. svibnja 2021.). “Stepinac nije svet zato što je pisao dobra pisma, nego zato što je činio dobra djela i trpio za Crkvu!” piše dr. Jure Krišto u svojoj analizi Stepinčevih pisama.. Radio Ljubuški. Pristupljeno 7. svibnja 2021.
  30. 30,0 30,1 Tomasevich, str. 393.
  31. Tomasevich, str. 395.
  32. Stepinac spašavao Židove u bolnici Sestara milosrdnica. Hrvatska katolička mreža. (10. veljače 2019.) Pristupljeno 20. travnja 2021.
  33. Renata Rašović (6. rujna 2018.). Progonjeni hrvatski dječak bio je osnivač izraelske narodne garde. Večernji list. Pristupljeno 21. travnja 2021.
  34. Esther Gitman. A QUESTION OF JUDGEMENT: DR. ALOJZIJE STEPINAC AND THE JEWS. Review of Croatian history, Vol. II No. 1, 2006.. (engl.) Pristupljeno 20. travnja 2021.
  35. Tomislav Mamić (12. svibnja 2019.). MONSINJOR U MISIJI ZAŠTITE UGLEDA ALOJZIJA STEPINCA 'Želim dokazati da je sve ono što su o njemu rekli lobisti pravoslavlja potpuna laž'. Jutarnji list. Pristupljeno 26. travnja 2021.
  36. 36,0 36,1 36,2 36,3 Tomasevich, Rat i revolucija, str. 625-630 (engl.). Globus, Zagreb
  37. Goldstein 2018.
  38. Jutarnji list - MILJENKO JERGOVIĆ Vrijeme kad je jedino ispravno biti naivan. www.jutarnji.hr. (29. rujna 2015.) Pristupljeno 20. travnja 2021.
  39. The Survival of the Jews in France, 1940-1944. Cogito. (10. srpnja 2019.) (engl.) Pristupljeno 20. travnja 2021.
  40. The Holocaust in Croatia | www.yadvashem.org. the-holocaust-in-croatia.html. (engl.) Pristupljeno 20. travnja 2021.
  41. McCormick, Robert (30. rujna 2014.). Croatia Under Ante Pavelic: America, the Ustase and Croatian Genocide (engl.): str. 83. Bloomsbury Academic ISBN 978-1-78076-712-3
  42. Matthew E. Bunson (11. siječnja 2008.). Catholic Martyrs of the Holocaust. Catholic Answers. (engl.) Pristupljeno 6. svibnja 2021.
  43. John Wear (12. veljače 2019.). The Clergy In Dachau: An Insight Into How The Allies Manufactured A Death Camp. The Renegade Tribune. (engl.) Pristupljeno 6. svibnja 2021.
  44. Jozo Tomasevich. Rat i revolucija u Jugoslaviji : okupacija i kolaboracija : 1941-1945., str. 593-597 (str. 597-603 PDF-). Europapress holding, Zagreb, 2010. Pristupljeno 5. travnja 2021.
  45. Tomo Vukušić (21. rujna 2006.). "MOSTARSKI BISKUP ALOJZIJE MIŠIĆ (1912.-1942.) ZA VRIJEME DRUGOGA SVJETSKOG RATA (II.) Prilog proučavanju međucrkvenih i međunacionalnih odnosa*". Crkva u svijetu : Crkva u svijetu 41 (3): 331 Pristupljeno 28. ožujka 2021.
  46. Tomasevich, str. 536.
  47. Tomasevich, str. 537.
  48. 48,0 48,1 Goldstein 2018, str. 568.
  49. 'Revizionisti pokušavaju Hrvate napraviti kolektivno odgovornim za zločine u Jasenovcu, a to je civilizacijska sramota'. tportal.hr. Pristupljeno 21. travnja 2021.
  50. Goldstein 2018, str. 582.
  51. 51,0 51,1 51,2 51,3 51,4 51,5 51,6 51,7 Stella Alexander (1. siječnja 1978.). "Archbishop Stepinac reconsidered". Religion in Communist Lands 6 (2): 76–88. Identifikator: 10.1080/09637497808430862 Pristupljeno 17. travnja 2021.
  52. 52,0 52,1 Revizionistički pamflet Igora Vukića o kozaračkoj djeci. Forum tjedni magazin - Forum.tm. Pristupljeno 4. svibnja 2021.
  53. Diana Budisavljević. Dnevnik Diane Budisavljević 1941-1945., str. 76. Fontes : izvori za hrvatsku povijest, Vol. 08 No. 1, 2002., str. 58, 59, 68-76. Pristupljeno 7. svibnja 2021.
  54. Diana Budisavljević. Dnevnik Diane Budisavljević 1941-1945., str. 20, 54, 55, 75, 95, 99, 115-119, 126, 128, 139, 146-148, 151, 154, 155, 158, 159, 164, 171. Fontes : izvori za hrvatsku povijest, Vol. 08 No. 1, 2002.. Pristupljeno 10. ožujka 2021.
  55. „Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942. – 1943.“, Priopćenje sa znanstvenog skupa održanog u Velikom kaptolu u Sisku 30. studenoga 2018.. https://ika.hkm.hr/. IKA. (1. prosinca 2018.) Pristupljeno 11. veljače 2019.
  56. Stipan Bunjevac (23. studenog 2017.). PONOS KATOLIČKE CRKVE U HRVATA Kako je nadbiskup pomogao u spašavanju 9633 djece. Glas Koncila. Pristupljeno 13. listopada 2019.
  57. Esther Gitman: "Kad hrabrost prevlada"
  58. Perić, Ratko. "Stepinčevi interventi kod Pavelića". Hercegovina : Časopis za kulturno i povijesno naslijeđe, No. 3, 2017. Pristupljeno 15. veljače 2019.
  59. 59,0 59,1 59,2 Tomasevich, str. 560.
  60. Ivica Lučić. Komunistički progoni katoličke crkve u Bosni i Hercegovini 1945.-1990.. http://www.nsf-journal.hr. National Securitz and the Future, Svezak 9, br. 3, 2008.. Pristupljeno 25. ožujka 2019.
  61. Tomasevich, str. 568-569.
  62. Tomasevich, Rat i revolucija, str. 609.
  63. Tomasevich, Rat i revolucija, str. 625-630.
  64. 64,0 64,1 Tomasevich, str. 569.
  65. Slobodna Dalmacija - Brojni katolički svećenici bili su protiv ustaša i na strani partizana, od Dragutina Jesiha, Zlatka Svirića, Josipa Markušića... Ali nemaju svoje ulice. slobodnadalmacija.hr. (7. travnja 2021.) Pristupljeno 6. svibnja 2021.
  66. [http://www.pobijeni.info/news_files/SP,%20II,%202%20(3),%202009.pdf PASTIRSKO PISMO katoličkih biskupa Jugoslavije, izdano s općih Biskupskih Konferencija u Zagrebu, dne 20. rujna 1945.]. Stopama pobijenih, glasilo Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, srpanj-proisnac 2009., str. 9-18. Pristupljeno 6. svibnja 2021.
  67. Blaženi Alojzije Stepinac, glasnik postulature, Zagreb, God. 11. (2004.)
  68. Zvonimir Despot (28. kolovoza 2015.). Stepinčeva brata bliskog komunistima 1943. ubili su Nijemci. Večernji list. Pristupljeno 15. veljače 2019.
  69. Batelja, Josip: Stradanja u Federalnoj Hrvatskoj, Blaženi Alojzije Stepinac, glasnik postulature, Zagreb, God. XV., 2008.
  70. Tomasevich, str. 558.
  71. Akrap, Gordan. "Gordan Akrap, Kardinal Stepinac u dokumentima Gestapa i OZN-e, Udruga sv. Juraj, Glas Koncila – Laser plus, Zagreb, 2016., poglavlje »Nadbiskup Alojzije Viktor Stepinac i komunistička vlast u Jugoslaviji«". prezentacija Daniela Patafte: Croatica Christiana periodica, Vol. 41 No. 79, 2017. Pristupljeno 11. veljače 2019.
  72. Hrvatski sabor (21. veljače 1992.). Deklaracija o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu. Narodne Novine br. 9/1992. Pristupljeno 11. veljače 2019.
  73. A. Majić (5. siječnja 2019.). Kako je Jakov Blažević ispitivao Stepinca u montiranom procesu. kamenjar.hr. Pristupljeno 11. kolovoza 2020.
  74. 74,0 74,1 Jure Krišto (13. svibnja 2020.). "Rješenje enigme navodnoga pisma nadbiskupa Stepinca papi od 18. svibnja 1943. godine". Obnovljeni Život : časopis za filozofiju i religijske znanosti 75. (1.): 25–37. Identifikator: 10.31337/oz.75.1.2 Pristupljeno 16. travnja 2021.
  75. Utjecaj komunističke propagande na stvaranje negativne slike o Alojziju Stepincu. Slobodna Dalmacija. (25. studenog 2015.) Pristupljeno 12. svibnja 2019.
  76. Tomislav Vuković (12. svibnja 2019.). Kako je krivotvoren Stepinčev "Dnevnik", Tomislav Vuković (2. dio feljtona 'Nepoželjni' dokumenti iz 'Dosjea Stepinac'). Glas Koncila br. 19, 12. svibnja 2019.. Pristupljeno 12. svibnja 2019.
  77. 77,0 77,1 Juraj Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, 2010., str. 436
  78. Čolak, Beat, Dean Slavić. "Biblijski intertekst u Batinama do oltara don Ante Bakovića". Obnovljeni život : časopis za filozofiju i religijske znanosti, Vol. 69. No. 2., 2014. Pristupljeno 11. veljače 2019.
  79. 79,0 79,1 "YUGOSLAVIA: Dust In the Eyes", Time, objavljeno 17. prosinca 1951.. 0040-781X pristupljeno 17. travnja 2021. (engl.)
  80. Juraj Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, 2010., str. 436-437
  81. http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/odluka-o-reviziji-sudskog-postupka-kardinalu-alojziju-stepincu---444148.html
  82. 82,0 82,1 Juraj Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, 2010., str. 438
  83. Glas Koncila (22. prosinca 2020.). NAPOKON RIJEŠEN POVIJESNI MISTERIJ Zatočenomu Stepincu papa dodijelio crkvu nad ćelijom sv. Pavla apostola. glas-koncila.hr. Glas Koncila. Pristupljeno 22. prosinca 2020.
  84. Juraj Batelja, Blaženi Alojzije Stepinac - svjedok Evanđelja ljubavi, 2010., str. 440
  85. Višnja Starešina (10. veljače 2020.). Na današnji dan, prije 60 godina, New York Times je na naslovnici objavio vijest o smrti velikog Hrvata. U hrvatskim medijima ni ime mu nisu stavili. Slobodna Dalmacija. Pristupljeno 11. veljače 2020.
  86. Cardinal Stepinac Dead at 61; Was Imprisoned by Yugoslavia; Prelate's Conviction as War Collaborationist Sparred Church-State Conflict STEPINAC IS DEAD AT THE AGE OF 61. The New York Times. (11. veljače 1960.) (engl.) Pristupljeno 11. veljače 2020.
  87. Pregled po CROSBI profilu: Neda Aberle. Pristupljeno 6. svibnja 2021.
  88. Danijel Šarac (10. studenog 2017.). Je li kardinal Stepinac zapravo umro od sustavnog trovanja?: 'Bio je ozračen radioaktivnim tvarima, analiza je pokazala da je u sebi imao olova, kroma, arsena...'. Slobodna Dalmacija. Pristupljeno 6. svibnja 2021.
  89. Klasić: Slušamo o tome kako je Stepinac bio trovan, zračen i maltretiran, ali ne postoje dokazi. N1. (5. siječnja 2016.) Pristupljeno 1. svibnja 2021.
  90. Damir Šarac (10. studenog 2017.). Je li kardinal Stepinac zapravo umro od sustavnog trovanja?: 'Bio je ozračen radioaktivnim tvarima, analiza je pokazala da je u sebi imao olova, kroma, arsena...'. Slobodna Dalmacija. Pristupljeno 11. veljače 2019.
  91. By BRUCE LAMBERT (9. rujna 1991.). John H. Lawrence, 87; Led in Radiation Research. The New York Times. (engl.) Pristupljeno 11. veljače 2019.
  92. "Josip Manolić 'Tito je poslao oficira Ozne da likvidira Alojzija Stepinca, ali je Stevo Krajačić kardinala upozorio da se skloni'", Tomislav Mamić za "Jutarnji List", 8. srpnja 2015.
  93. "Kaptol uzvratio Manoliću: Stepinčevo je srce danima čuvano u samostanu, a nadb. Šeper ga je predao agentima Udbe tek nakon prijetnje", Juraj Batelja u "Jutarnji List" 15. srpnja 2015.
  94. "YUGOSLAVIA: Where There Is Good Will . . .", Time, objavljeno 16. travnja 1951.. 0040-781X pristupljeno 16. travnja 2021. (engl.)
  95. Mayo Clinic staff (18. ožujka 2021.). Polycythemia vera. Mayo Clinic. (engl.) Pristupljeno 7 svibnja 2021.
  96. 96,0 96,1 96,2 96,3 SVJETSKI EKSKLUZIV IZ 2016.: Kaptol prevario Papu, Alojzije Stepinac nije ubijen. NACIONAL.HR. Pristupljeno 16. travnja 2021.
  97. U Zadru iznesena inicijativa o proglašenju Stepinca zaštitnikom sudaca i odvjetnika. Dalmatinski portal. (8. veljače 2018.) Pristupljeno 6. svibnja 2021.
  98. Martin Griesshammer, Jean-Jacques Kiladjian, Carlos Besses (2019). "Thromboembolic events in polycythemia vera". Annals of Hematology 98 (5): 1071–1082. Identifikator: 10.1007/s00277-019-03625-x Pristupljeno 6. svibnja 2021.
  99. Lidija Ristić, Milan Rančić, Milan Radović, Zorica Cirić, Dušanka Kutlešić Kurtović (1. kolovoza 2013.). "Pulmonary embolism in chronic hypoxemic patients with and without secondary polycythemia--analysis of risk factors in prospective clinical study". Medicinski Glasnik: Official Publication of the Medical Association of Zenica-Doboj Canton, Bosnia and Herzegovina 10 (2): 258–265 Pristupljeno 6. svibnja 2021.
  100. Are blood clots a risk if you have polycythemia vera?. WebMD. (engl.) Pristupljeno 6. svibnja 2021.
  101. Zadar: Predstavljena knjiga „Komunistički progon i mučeništvo blaženoga Alojzija Stepinca". IKA. (9. veljače 2018.) Pristupljeno 7. svibnja 2021.
  102. Plućna embolija. MSD medicinski priručnik za pacijente. Pristupljeno 7. svibnja 2021.
  103. Ines Šikić (10. kolovoza 2016.). [Zagrebačka katedrala Šokantni Udbin dosje iz ’60-ih: ‘Sprovod Alojzija Stepinca’]. Express 24 sata. Pristupljeno 11. veljače 2020.
  104. Grob bl. Alojzija Stepinca. Zagrebačka Nadbiskupija. Pristupljeno 11. veljače 2020.
  105. Alojzije Stepinac, Juraj Lachner, Josip Andrić, Ivan Bočkaj, Zavjet Hrvatskog sabora : Jeruzalemska kapelica Groba Isusa u LudbreguPodravski zbornik 21/1995. (pretisak iz časopisa Sveta zemlja  1-2/1940.)
  106. Alojzije Stepinac, Katehetske propovijedi, sv. 1 i 2 (uredio Nikola Borić), Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu, Zagreb, 1956.; II. izdanje: Alojzije Stepinac, Katehetske propovijedi (priredio Juraj Batelja), Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2015., ISBN 9789537441234 (cjelina); svezak I. (404 str.) ISBN 9789537441258; svezak II. (404 str.) ISBN 9789537441265
  107. Juraj Batelja, Starozavjetne teme u Katehetskim propovijedima blaženoga Alojzija Stepinca, Crkva u svijetu 3/2013. (HAW)
  108. Juraj Batelja, Novozavjetne teme u Katehetskim propovijedima blaženoga Alojzija Stepinca, Riječki teološki časopis 2/2013.
  109. Eugen Beluhan Kostelić (priredio), Stepinac govori : život i rad, te zbirka govora, propovijedi, pisama i okružnica velikog hrvatskog rodoljuba i mučenika dra Alojzija Stepinca, Tiskara Samostana Gandia : Hrvatska tiskara, Valencia, 1967. (525 str.)
  110. Knjiga sadrži Stepinčev životopis, 13 pisama, propovijedi (10 marijanskih, 2 euharistijske, 29 staleških, 26 blagdanskih i svetačkih) i 13 okružnica i poruka. (Bonaventura Duda, Nadbiskup Stepinac - pobornik božanskih čovjekovih prava, Bogoslovska smotra 4/1996. (HAW))
  111. Dian Baton (Ivon Ćuk), Mladi Stepinac : pisma zaručnici, ZIRAL, Rim, 1975. (128 str.); II. izdanje: Hrvatska provincija sv. Jeronima franjevaca konventualaca, Zagreb, 2010. (157 str.), ISBN 9789537154523; III. izdanje 2018.; Knjiga sadrži korespondenciju dvadesetpetogodišnjeg Alojzija Stepinca s Marijom Horvat, svojom zaručnicom. Osamnaest pisama (šest Alojzijevih i dvanaest Marijinih) popraćeni su urednikovim komentarom. Tekst knjige Ivon Ćuk je prvotno čitao u programu Radio Vatikana od 27. siječnja do 13. ožujka 1975. godine, a u ožujku 1975. godine objavljena je knjiga. (Predgovor II. izdanja
  112. Juraj Batelja, Najljepše Mariji : misli blagopokojnog kardinala-nadbiskupa Alojzija Stepinca o štovanju Majke Božje, Nadbiskupski duhovni stol, Zagreb, 1990. (114 str.); Sadržaj knjige: Predgovor (Franjo Kuharić),Majka Božja u životu kardinala Stepinca, Bezgrešna djevica, Marija Bogorodica, Majka Kristova, Djevica hvale dostojna, Slika budućega vijeka, Suotkupiteljica, Posrednica milosti, Majka milosrđa, Po Mariji k Isusu, Zaručnica Duha Svetoga, Marija u Crkvi, Majka svećenika, Pomoćnica kršćana, U Pismima predskazana, Utočište grešnika, Vršiteljica volje Božje, Uzor djevičanskog života, Odličnost krunice, Marijanske pobožnosti zalog vječne radosti, Čašćenje Bogorodice izvor kršćanskog usavršavanja, Kraljica Hrvata, Svojstva Marijanskih pobožnosti; Dodaci: Biografski podaci kardinala Alojzija Stepinca, Okružnica o nestalom kipu Majke Božje Bistričke iz zagrebačke katedrale, Tri otajstva Gospine krunice, Litanije lauretanske Blažene Djevice Marije, Zdravo, o Marijo (pjesma)
  113. Nada Kisić-Kolanović, Pisma zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca predsjedniku Narodne vlade Hrvatske Vladimiru Bakariću godine 1945., Croatica Christiana periodica 29/1992.
  114. Alojzije Stepinac, Propovijedi, govori, poruke : (1941. - 1946.) (pripremili i uvod napisali Juraj Batelja i Celestin Tomić), Postulatura za kanonizaciju Sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca : AGM, Zagreb, 1996. (296 str.), ISBN 9531740542; Bonaventura Duda, Nadbiskup Stepinac - pobornik božanskih čovjekovih prava, Bogoslovska smotra 4/1996. (HAW)
  115. Antun Škvorčević, Lik nadbiskupa Stepinca prema njegovim propovijedima i govorimaCroatica Christiana periodica 40/1997. (HAW)
  116. Alojzije Viktor Stepinac, Pisma iz sužanjstva : (1951. - 1960.) : prigodom 100. obljetnice rođenja (priredio Juraj Batelja, Postulatura sluge Božjega Alojzija Stepinca, Zagreb, 1998. (401 str.), ISBN 9539722101
  117. Alojzije Stepinac, Propovijedi, govori, poruke : (1934. - 1940.) (priredio Juraj Batelja), Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000. (XXXIII, 516 str.), ISBN 9539722152
  118. Alojzije Stepinac, Propovijedi o lurdskim ukazanjima (priredio Juraj Batelja), Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca : Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj, Zagreb, 2007. (234 str.), ISBN 9789537441029 (Postulatura); II. izdanje, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, 2008. (265 str.), ISBN 9789537441050
  119. Alojzije Stepinac, Sveti Josip : propovijedi prema Litanijama sv. Josipa (priredio Juraj Batelja), Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2009. (234. str), ISBN 9789537441081
  120. Juraj Batelja, Analiza i poruke zbirke “Propovijedi prema Litanijama Sv. Josipa” blaženog Alojzija Stepinca, Crkva u svijetu 3/2009. (HAW)
  121. Alojzije Stepinac, Propovijedi o Presvetom Srcu Isusovu, (priredio Juraj Batelja), Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2009. (283 str.), ISBN 9789537441104
  122. Juraj Batelja, Analiza propovijedi blaženog Alojzija Stepinca o Presvetom Srcu Isusovu, Obnovljeni život 3/2008.(HAW)
  123. Alojzije Stepinac, Veliča duša moja Gospodina : propovijedi na Magnificat (Lk 1, 46-55), Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012. (88 str.), ISBN 9789537441180
  124. Alojzije Stepinac, Propovijedi, govori, poruke : (1941. - 1946.) (uredio i bilješkama popratio Juraj Batelja), Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, 2012. (552 str.), ISBN 9789537441203
  125. Alojzije Stepinac, Propovijedi o deset zapovijedi Božjih (priredio Juraj Batelja), Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2013. (256 str.), ISBN 9789537441210
  126. Edvard Punda, Propovijedi blaženog Alojzija Stepinca, Crkva u svijetu 1/2014. (HAW)
  127. Ivan ArmandaPisma nadbiskupa Alojzija Stepinca križarici Amadeji PavlovićTkalčić 18/2014.
  128. Juraj Batelja (uredio), Čovjek čiste savjesti : razmišljanja i molitve s blaženim Alojzijem Stepincem, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2016. (76 str.), ISBN 9789537441319
  129. Ivan Armanda, Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac i Družba sestara Naše Gospe (sadrži prijepis pisama nadbiskupa Alojzija Stepinaca upućenih redovnicama iz Družbe sestara Naše Gospe), Tkalčić 20/2016.
  130. Alojzije Stepinac, Posljednje propovijedi iz sužanjstva : od Božića 1959. do Svijećnice 1960. / Letzte Predigten aus der Gefangenschaft : von Weihnachten 1959. bis Mariä Lichtmess 1960. (priredili Juraj Batelja i Claudia Stahl), Juraj Batelja, Zagreb, 2019. (206 str.), ISBN 9789539821775; Knjiga sadrži deset posljednjih Stepinčevih propovijedi.
  131. Predstavljena knjiga "Kardinal Alojzije Stepinac: Posljednje propovijedi iz sužanjstva, od Božića 1959. do Svijećnice 1960.", objavljeno 18. prosinca 2019. (Internet Archive), pristupljeno 30. travnja 2021.
  132. Željko Karaula (priredio), Dnevnički zapisi Alojzija Stepinca : 1934. - 1945. : iz arhiva UDBA-e, Despot Infinitus, Zagreb, 2020. (534 str.), ISBN 9789538218668; Knjiga se temelji na prijepisu rukopisa Stepinčeva Dnevnika koji je napravila UDBA između 1950. i 1952. godine ili nešto kasnije i nalazi se u Hrvatskom državnom arhivu. Pojedini dijelovi Dnevnika preuzeti su iz feljtona tjednika Danas u kojem su tijekom 1989. i 1990. godine objavljivani, te iz knjiga Juraja Batelje koje je on objavljivao poslije 2000. godine. U bilješkama su doneseni kratki životopisi osoba koje se u Dnevniku spominju, a na kraju knjige nalaze se zapisnici sa salušanja nadbiskupa Alojzija Stepinca nakon njegova prvog uhićenja 1945. godine i dva elaborata UDBA-e o Stepincu.
  133. "Nikolić: Zahvalnost zbog Kosova, zabrinutost zbog Stepinca", Radio televizija Srbije 28. svibnja 2015. god.
  134. "Za Srbe zločinac, za Hrvate idol: Četiri tačke razilaženja oko Stepinca", Slađana Vukašinović za "Blic", 02. lipnja 2015.
  135. Vučić: Stepinac je Ustaški vikar, ali Hrvati to ne vole čuti, Index.hr, 22. lipnja 2015.
  136. VUČIĆ O PRESUDI STEPINCU: Trudim se da se suzdržim od teških reakcija. Srbija danas. (23. srpnja 2016.) (srpski) Pristupljeno 11. veljače 2019.
  137. Statut Hrvatskoga kanonističkog društva
  138. Varaždinska biskupija Marko Đurin: Varaždinska biskupija - Nakon svećeničkog ređenja u Africi vlč. Odilon imenovan misionarom u Hrvatskoj, 21. kolovoza 2009. (pristupljeno 4. studenoga 2016.)
  139. Glasnik Sluge Božjega Alojzija Stepinca : glasnik Postulature, uređuje i odgovara Juraj Batelja, Postulatura Sluge Božjega Alojzija Stepinca, Zagreb, 1994., ISSN 13318284
  140. Sluga Božji Alojzije Stepinac : glasnik Postulature, ISSN 13312529
  141. Blaženi Alojzije Stepinac : glasnik Postulature, ISSN 13319124
  142. Spomen-soba blaženog Alojzija Stepinca, Krašić, hvm.mdc.hr (Internet Archive), pristupljeno 4. svibnja 2021.
  143. IZ STEPINČEVOG KRAŠIĆA - Spomen-dom bl. Alojzija Stepinca u Krašiću, hkm.hr, objavljeno 6. veljače 2021., pristupljeno 4. svibnja 2021.
  144. Muzej Blaženog Alojzija Stepinca, HAW, arhivirano sa www.infozagreb.hr, pristupljeno 12. veljače 2019.
  145. Hrvatska župa sv. Jeronima u Chicagu: Puta Kardinala Stepinca Preuzeto 5. siječnja 2012.
  146. (engl.) Archibishop Stepinac High School: History (Arhivirano 9. listopada 2011.) Preuzeto 5. siječnja 2012.
  147. http://www.stjeromecroatian.org/eng/shoolcsks.html
  148. http://www.torontozupa.com/site/parish-organizations/the-croatian-catholic-school
  149. Osnovna škola Alojzija Stepinca, Zagreb, pristupljeno 10. veljače 2018.
  150. Osnovna škola "Kardinal Alojzije Stepinac", Krašić, pristupljeno 10. veljače 2018.
  151. http://ahdgeelong.com.au/
  152. bljesak.info: Preminuo glumac Ante Vican, bljesak.info, 22. ožujka 2014.
  153. Alojzije Stepinac – jedini crkveni velikodostojnik na Triglavu Članak u "Novom listu", 7. srpnja 2006. Preuzeto 5. siječnja 2012.
  154. Aleksa Benigar [1993]. Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal: str. 448. Zagreb: Glas Koncila. Pristupljeno {{subst:TRENUTAČNIDAN}}. {{subst:TRENUTAČNIMJESECIME}} {{subst:TRENUTAČNAGODINA}}.

Poveznice

Vanjske poveznice

Ostali projekti
Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Alojzije Stepinac
Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Alojzije Stepinac
Wikisource-logo.svgWikizvor ima izvorni tekst na temu: Oporuka kardinala Stepinca
Wikiquote-logo.svgNa stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Alojzije Stepinac
Mrežna mjesta
Titule u Katoličkoj crkvi
Prethodnik
Antun Bauer
zagrebački nadbiskup
1937.–1960.
Nasljednik
Franjo Šeper