Jadransko pitanje

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Potpisivanje Rapalskog ugovora

Jadransko pitanje ili Jadranski problem, naziv za skup pitanja u međunarodnoj diplomaciji kojima se nastojala riješiti sudbina istočne obale Jadranskog mora po završetku Prvog svjetskog rata 1918. godine. Problematiku koja se odnosila na politička i državna razgraničenja na Jadranu, zaoštrila su talijanska iredentistička presezanja, izražena kroz Londonski ugovor iz 1915. godine, kojim su sile Antante obećale Kraljevini Italiji ustupanje velikog dijela istočnojadranske obale, ukoliko stupi u rat na strani Antante. Daljnji problem bilo je i stvaranje Kraljevine Jugoslavije koja je trebala ispuniti političku prazninu na dijelu Balkana, nastalu raspadom Austro-Ugarske, ali i prethodni pokušaji srpske vlade da od Antante traži izlaz na more preko Dalmacije, što je bilo izravno u suprotnosti s politikom Jugoslavenskog odbora i Države SHS na čelu s Narodnim vijećem u Zagrebu, uspostavljene od južnoslavenskih zemalja bivše Austro-Ugarske Monarhije.[1]

Povijest[uredi VE | uredi]

Razdoblje nakon Prvog svjetskog rata[uredi VE | uredi]

Austro-Ugarska Monarhija istupila je iz rata 3. studenog 1918. godine. Prethodno je 29. listopada Kraljevina Hrvatska i Slavonija proglasila odluku hrvatskog sabora o razdruženju s Austro-Ugarskom monarhijom i pristupanju samostalne Hrvatske u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba. Dana 1. prosinca osnovana je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Proglašenje Kraljevine SHS nije omelo Kraljevinu Italiju u nakani da okupira velik dio istočnoga Jadrana. Dana 12. studenog 1920. godine potpisan je Rapalski ugovor između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije kojim je potonja stekla znatan dio istočne jadranske obale, poimenice Trst, Goricu, Gradišku i dio Kranjske, Istru (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoke Cres i Lošinj, Lastovo i Palagružu, a stvorena je i Slobodna Država Rijeka, koja je izuzeta iz sastava Kraljevine SHS.[2]

Jadransko pitanje tijekom Drugog svjetskog rata[uredi VE | uredi]

Poslije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije 17. travnja 1941. godine. U međuvremenu su ustaše, uz pomoć nacističke Njemačke i fašističke Italije proglasili Nezavisnu Državu Hrvatsku pod vodstvom poglavnika Ante Pavelića, koji je na osnovu ranijih dogovora, morao dogovriti razgraničenje između NDH i Kraljevine Italije. Dana 18. svibnja 1941. godine potpisani su Rimski ugovori kojima se vodstvo NDH odreklo područja Zadra, Šibenika, Splita, otoka Raba, Krka, Visa, Lastova, Korčule, Mljeta, kao i dijelova Hrvatskog primorja i Gorskog kotara u korist Mussolinijeve Italije. Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. godine, Pavelić je objavio ponovno pripojenje oduzetih teritorija NDH. Istodobno, partizanski pokret je jačao na spornim teritorijima, koji su odlukama ZAVNOH-a vraćeni u sastav novoformirane Federalne Države Hrvatske, a preko nje novoj Jugoslaviji.[3]

Rješenje Jadranskog pitanja[uredi VE | uredi]

Nakon Drugog svjetskoga rata jadransko pitanje svedeno je na problem talijansko-jugoslavenskoga razgraničenja na području Slobodnog teritorija Trsta. Pariški mirovni sporazum iz 1947. godine predviđao je uspostavljanje Slobodnog teritorija Trsta kao tampon države između Republike Italije i FNR Jugoslavije. Ta država zapravo nije uspostavljena, nego je teritorij ostao podijeljen na angloameričko (Zona A) i jugoslavensko (Zona B) okupacijsko područje. Dugogodišnji pregovori okončani su 1954. godine Londonskim memorandumom o tršćanskom pitanju, kojim je ukinuta vojna uprava na prostoru Slobodnog Teritorija Trsta, zona B i dio zone A pripali su Jugoslaviji, a ostatak zone A i grad Trst Italiji. Definitivno jugoslavensko-talijansko razgraničenje na Jadranu potvrđeno je tek 1975. godine sklapanjem Osimskih sporazuma.[4]

Bilješke[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]