Partizanski zločin u Zrinu

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Zrin danas

Partizanski zločin u Zrinu označava pokolj kojeg su počinili Titovi partizani u zoru 9. rujna 1943. godine u rodnom mjestu slavnog Nikole Šubića Zrinskog. U Zrinu tada nije bilo vojnih snaga regularne vojske NDH.[1] Danas tu ne živi više nitko od Hrvata.

Zločin je poduzet organizirano, na zapovjed Glavnog štaba NOVJ za Hrvatsku, kojemu su tada na čelu bili zapovjednik Ivan Rukavina i zamjenik zapovjednika Ivan Gošnjak, te - kao najodgovorniji za donošenje političkih odluka - komesar Vladimir Bakarić, kasniji dugogodišnji šef komunističke vlasti u Hrvatskoj. U izvješću OZNE iz prosinca 1944. god. kao razlog odluci da se spali Zrin navodi se da u tom mjestu "unatoč svih napora dve i pol god. rata nije se moglo naći ni jednog čovjeka ni žene koji bi držali vezu s partizanima".[2]

Zrin je prije početka Drugog svjetskog rata imao nešto oko 850 stanovnika Hrvata. 2019. godine je otkrivena spomen-ploča na obnovljenoj župnoj crkvi u Zrinu - koji još uvijek nema stanovnika, nakon što su sva imanja tamošnjih stanovnika konfiscirana kolektivnom presudom iz 1946. godine - s imenima 291 Zrinjana poginulih u II. svj. ratu.[3] Od muškaraca starijih od 18 godina, rat je bilo preživjelo samo njih 16.[4]

Tijek događaja[uredi VE | uredi]

Po riječima biskupa Ivice Petanjka, koji je rodom iz ovog sela, tijekom rata Zrin su više puta opsjedali partizani iz okolnih mjesta koja su naseljena - kako se kaže u tom kraju - "Vlasima". Partizani su napali 9. rujna 1943. godine i spalili Zrin do temelja. [5]

Načelnik Zrina i nekoliko mještana posjećuju u ožujku 1943. godine predsjedništvo Vlade NDH u Zagrebu, te na zapisnik izjavljuju da je selo do tada bilo 36 puta napadano od strane četnika i partizana, da u selu imaju 80 vojnih pušaka koje su zarobili od četnika 1941. godine, od čega da je trećina neispravna. Za civilne puške pak, da nemaju više strjeljiva. Nadalje kazuju da je do u sukobima s četnicima i partizanima izginulo ili kod radova u polju zarobljeno 46 mještana, te mole da se u selu stacionira barem jedan vod domobrana.[6]

Dana 9. i 10. rujna 1943., partizani su opljačkali Zrin, kuće razrušili, župnu crkvu spalili, a trećinu žitelja pobili.[7] U izvještaju pobjednika navodi se da je ubijeno 103 neprijatelja, pri čemu je od neprijatelja zarobljeno 25 pušaka.[8]

Povjesničar Hrvoje Klasić piše za medije 2018. godine, da su muškarci iz Zrina uglavnom pripadali ustaškom pokretu, te da su sudjelovali u raznim ustaškim zločinima nad srpskim stanovništvom u okolnim krajevima od 1941. do 1943. godine; pa da su partizani morali uništiti Zrin kao važno ustaško uporište; također ukazuje da civili koji su zatečeni u Zrinu navodno nisu pobijeni, nego protjerani. Kao izvor takvih svojih saznanja, citira H. Klasić zapovijed Štaba Unske operativne grupe od 8. rujna 1943. godine, u kojem se obrazlagalo: “Zrin je najkrvavije razbojničko gnijezdo na Baniji. Zlotvori iz Zrina poubijali su, uz grozno mučenje, stotine i stotine ljudi, žena i djece, popalili su mnogo kuća i više puta pljačkali i susjedna svoja sela oko Zrina. Likvidiranjem ovog uporišta bit će uklonjen neprekidni teror nad okolnim stanovništvom”.[9] Povjesničarka Vlatka Vukelić kritizirala je taj istup H. Klasića kao tendenciozan i lišen argumenata.[10]

Nakon rata sva pokretna i nepokretna imovina mještana je konfiscirana - presudom od 7. veljače 1946. godine, napisanoj na jednoj nepunoj stranici teksta - a svim stanovnicima, tj. udovicama i djeci, zabranjen je povratak u mjesto - slično kao što se bilo dogodilo s Hrvatima u Španovici, Boričevcu kod Gračaca, Udbini i nekim drugim dijelovima SR Hrvatske u kojima se etničko čišćenje lokalnih Hrvata shvaćalo i prikazivalo kao antifašističku borbu. Žene i djeca iz Zrina su teretnim vagonima odvezeni u Slavoniju i smješteni većinom u četiri sela pokraj Đakova: Slatinik, Drenje, Gašinci i Lapovci. Hrvatima je strogo zabranjen povratak u mjesto, te se doista - sve do danas - niti jedan jedini Zrinjanin nije vratio na svoje obiteljski posjed [11].

Presuda Kotarskog suda u Dvoru na Uni br. I-2/46-Z od 7. veljače 1946. god., kojom je kolektivno konfiscirana imovina svih stanovnika Zrina

Jugokomunistička historiografija je svojom tumačenjem zaobilazila i prešućivala zbivanja o tim - i sličnim - zločinima nad hrvatskim civilnim stanovništvom u NDH.

Protiv zločinaca do danas nije počeo sudski postupak.

Zagrebačka nadbiskupija nikada nije ukinula župu Zrin, makar je to jedina župa u Hrvatskoj bez ijednog živućeg katolika.[12] Godinama je spomen Zrina u javnosti u velikoj mjeri ostao u velikoj mjeri zahvaljujući održavanjem spomen misa u Zrinu na obljetnicu uništenja sela.[13]

Obnova hrvatske baštine u Zrinu napreduje vrlo sporo. Pomaci u obnovi na utvrdi i gotičkoj crkvi sv. Marije Magdalene u organizaciji državnih konzervatora su bili jako postupni. Makar je početak ozbiljnijih radova najavljeni 2011. godine[14], do 2017. godine je bio osiguran samo ulaz u utvrdu, te su ozbiljniji radovi otpočeli tek u ožujku 2017. godine, i to na obnovi jednog dijela obrambenih zidina.[15]

Hrvatske vlasti još nisu pristupile povratu imovine koja je za komunističke vladavine konfiscirana raseljenim Zrinjanima i njihovim potomcima, makar su neki od njih podnijeli zahtjeve za povrat.[16]

Obilježavanje[uredi VE | uredi]

Za sve Zrinjane stradale u Drugom svjetskom ratu održava se misa zadušnica na mjestu srušene crkve Našašća sv. Križa u Zrinu.[17] Prije mise održava se Mimohod hrvatske časti od podnožja Zrinske tvrđave do mjesta srušene crkve Našašća sv. Križa, a poslije mise komemoracija žrtvama Zrina. [17]

Sisačka biskupija je 2013. godine osnovala Zaklada za gradnju crkve Našašća Svetog Križa u Zrinu,[18] koja je poduzela i aktivnosti radi upoznavanja današnje javnosti s desetljećima prešućivanom sudbinom Zrina i Zrinjana.[19] Izgradnja posve nove crkve Našašća Svetog Križa dovršeno je 2019. godine.[20] [21]


Istraživanja[uredi VE | uredi]

Do tijela poginulih se došlo 2013. početkom arheoloških istraživanja. Nađenai su ostatci ispremještanih ljudskih kostiju, a kad su stigli rezultati analize uzoraka, utvrdilo se da su to ostatci iz Drugog svjetskog rata.[7]

24. studenoga 2014. uz mjesto srušene župne crkve Našašća Svetog Križa započela su istražna iskapanja radi pronalaženja i ekshumiranja posrmtnih ostataka Zrinjana pobijenih u drugom svjetskom ratu, čiji su ostatci pronađeni gomilu prije.[7]

Član komisije HBK i BK BiH koji za hrvatski martirologij koji se bavi ovim istraživanjem je Franjo Talan.[7]

Vidi još[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. (Hrvatski

institut za povijest, Zagreb 2008.)

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Darko Sagrak: Tužna obljetnica uništena Zrina: Grad koji živi u sjećanjima svojih stanovnika i njihovih potomaka, Vjesnik, 9. rujna 2003.
  2. Vladimir Geiger i dr. (2008.). Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946., DOKUMENTI, Zagreb i središnja, str. 184 i 185. Hrvatski institut za povijest pristupljeno 9. listopada 2019.
  3. Mate Piškor (14. rujna 2019.). BOZANIĆ, KOŠIĆ I DRUGI BISKUPI NA MISI ZA ŽRTVE MJESTA ZRIN 'Je li istraživanje istine o Drugom svjetskom ratu i poraću u nas revizija povijesti?'. Jutarnji list pristupljeno 23. rujna 2019.
  4. IKA (26. listopada 2018.). Sisački „koncentracijski logor za djecu apsolutna je laž“ pristupljeno 23. rujna 2019.
  5. Zrin, str. 11
  6. Preslika zapisnika od 30. ožujka 1943. godine, kod HKV. Pristupljeno 23. rujna 2019.
  7. 7,0 7,1 7,2 7,3 Stjepan Vego: Mučenički Zrin - Počela iskapanja, Hrvatsko slovo, 5. prosinca 2014., str. 12
  8. Predstavljena knjiga Damira Borovčaka „Zrin 1943 – svjedoci komunističkog zločina“. Narod.hr (11. lipnja 2016.) pristupljeno 23. rujna 2019.
  9. Hrvoje Klasić (23. travnja 2018.). Kako Katolička crkva i Vučić, svatko na svoj način, manipuliraju prošlošću kroz zločine u Zrinu. Telegram pristupljeno 23. rujna 2019.
  10. Vlatka Vukelić (25. travanj 2018.). Sramotni su ‘argumenti’ povjesničara Hrvoja Klasića. Maxportal pristupljeno 23. rujna 2019.
  11. Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. / dokumenti / Zagreb i Središnja Hrvatska; priredili Vladimir Geiger i dr.; Slavonski Brod, Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje; Zagreb, Hrvatski institut za povijest, 2008
  12. Damir Borovčak: Zločini u Zrinu i bezobrazna šutnja (2), 21. siječnja 2010., hrsvijet.net, (pristupljeno 5. lipnja 2012.)
  13. IKA (12. rujna 2011.). https://ika.hkm.hr/novosti/misa-u-povodu-obljetnice-stradanja-zrina/ pristupljeno 23. rujna 2019.
  14. Jakob Ivanković (14. travnja 2011.). Obnova građevine u Zrinu stoji četiri milijuna kuna. Večernji list pristupljeno 23. rujna 2019.
  15. Obnova ruševina srednjovjekovne vojne utvrde Zrinskih u Zrinu. HRT (21. ožujka 2017.) pristupljeno 23. rujna 2019.
  16. Damir Borovčak: Damir Borovčak povodom 75. obljetnice komunističkog pokolja u Zrinu: ‘Politika se nikada nije glasno zgrozila nad počinjenim zločinima’, Narod.hr, 6. rujna 2018.
  17. 17,0 17,1 Nuncij D'Errico predvodi misu zadušnicu za sve Zrinjane stradale u II. svjetskom ratu, IKA, 14. rujna 2014., IKA N - 162818/9
  18. Zaklada za gradnju župne crkve Našašća Svetog Križa u Zrinu. Sisačka biskupija pristupljeno 23. rujna 2019.
  19. Otkrijte što se dogodilo u Zrinu 1943. i pomozite u gradnji crkve. Direktno.hr (10. listopad 2016) pristupljeno 23. rujna 2019.
  20. Napreduju radovi na izgradnji crkve Našašća sv. Križa u Zrinu. IKA (8. travnja 2019.) pristupljeno 23. rujna 2019.
  21. Danijel Prerad (11. rujna 2019.). U kriptu obnovljene crkve u Zrinu položeni zemni ostaci ljudi pronađeni tijekom radova. Večernji list pristupljeno 23. rujna 2019.
  22. Fokus (poveznica neaktivna)

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]