Kneževina Gornja Ugarska

Izvor: Wikipedija
Politički zemljovid srednje Europe 1683. godine.

Kneževina Gornja Ugarska[1] (mađ. Felső-Magyarországi Fejedelemség, tur. Orta Macar, nje. Fürstentum Oberungarn,[2] slk. Hornouhorské kniežatstvo i Stredouhorské kráľovstvo) je bila kratkotrajna osmanska vazalna država kojoj je na čelu bio Mirko Thököly.[1] Turski ga izvori nazivaju kraljevstvom, dok je sam Thököly nazivao se knezom.

Sjedište je bilo u Košicama. Prostiralo se u predjelima Gornje Ugarske, što je područje današnje Slovačke, Mađarske, Rumunjske i Ukrajine. Osnovana je 19. studenoga 1682. godine.[3] Osmanlije su Thökölya postavile za kneza ove tvorevine.[1] (tur. Muin-i Ali Osman'a itaat üzereyim emre, Kral-ı Orta Macar'ım ki namım Tökeli İmre) Uvjet je bio da osmanskim gospodarima plaća 20.000 zlatnika godišnje.[4] (40.000 pjastera).[5] Godine 1685. Thököly je poražen u bitci kod Prešova te su ga Osmanlije zatočile zbog toga što je prethodno pregovarao s carem Svetog Rimskog Carstva Leopoldom I. te je njegova državina prestala postojati. Nadnevkom prestanka postojanja uzima se 15. listopada 1685. godine.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b c Thököly, Imre (Mirko, Emerik), Proleksis enciklopedija LZMK. Ažurirano: 10. rujna 2014. Pristupljeno 26. srpnja 2016.
  2. Thököly von Késmárk, Imre Graf, Biographisches Lexikon zur Geschichte Südosteuropas, Institut za istraživanje istočne i jugoistočne Europe Sveučilišta u Regensburgu
    "Das Fürstentum Oberungarn brach zusammen, und Th. wurde im Frühjahr 1685 ..."
  3. J. János Varga, A fogyó félhold árnyékában, Gondolat, Budapest, 1986, p. 31
  4. http://mek.oszk.hu/01800/01885/html/index1.html
  5. Pezenhoffer Antal: A magyar nemzet története (A mohácsi vésztől napjainkig) Thököly és a magyar szabadság és alkotmány, mek.oszk.hu, Történelmi apologetika, V. kötet, 2002., str. 150.-151., ISBN 963-8283-00-9 Ö, ISBN 963-8283-05 nevaljani ISBN X, iz teksta osmanskog sultana Mehmeda IV. od 10. kolovoza 1682.
    "Késmárki Thököly Imre, kinek vége boldog legyen, követet küldött portánkhoz: felséges ajtóküszöbünknek, melyen a paradicsom lótuszvirága nő, szolgálatait felajánlotta és könyörgött nekünk, hogy őt évenkénti 40.000 piaszterért Magyarország urául ismerhessük, melynek lakosai azon éppen, mint Erdélyéi, mindenha boldog szolgáink közé számíttatnak"