Usora (upravna jedinica)

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Kneževina Usora)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Hrvatsko-ugarska država i banovine.

Kneževina Usora, Banovina Usora (mađ. ozorai bánság),[1] Vojvodstvo Usora je bila samostalna upravna jedinica u Hrvatsko-Ugarskoj. Bila je tijesno povezana s Banovinom Soli koja se rasprostirala u okolini današnje Tuzle. [2]

Ime je dobila po regiji Usori. U to se doba Banovina Usora prostirala prostorima današnjih općina Tešanj, Teslić, Doboj, Derventa, Odžak, Modriča, Orašje i Brčko, odnosno, dijelom Bosanske Posavine i današnji prostor Usorske doline od Doboja do Teslića. Veliki gradovi u vrijeme Usorske Banovine bili su Doboj, Dobor, Tešanj i Srebrenik. [2]

Godine 1263. Bela IV. sjedinio je Usoru i Soli s Mačvom u posebnu vojvodinu.[3]

Župa Usora prvo je obuhvaćala sjeverni dio Bosne do Save, pa predio Soli i Usore (od Doboja do Drine). Pored njih su na prostoru sjeveroistočne Bosne postojale župe Osat, Gradačac, Koraj i Birač. Vremenom su Soli i Usora spojene u jendu župu Usore i Soli, u kojoj je Usora imala dominaciju. Jedini poznati vladar bio je ban Stjepan, za kojeg se smatra da je bio sin bana Kulina. Njegov sin Sibislav (Sebislav) bio je usorski knez. Oblast Soli bila je pod vlašću bana Stjepana, kojeg je podupirao hrvatsko-ugarski kralj. 1225. godine hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. ustupio je župe Usoru i Soli kaločkom nadbiskupu Ugolinu. Dok je ban bio Matje Ninoslav, raširilo se bogumilstvo. Hrvatsko-Ugarska nastojala ga je iskorijeniti i 1237. te su dvije države zaratile. Premda ograničena uspjeha, ugarski kralj Bela odredio je uzimanje desetine iz Usore i Soli i Donjih kraja. Poslije smrti bana Mateja Ninoslava, Ugarska je podijelila Bosnu u više oblasti. Ban Prijezda (1254.-1287.), osnivač Kotromanića ostao je na vlasti u užoj Bosni. Odlukom kralja Bele Usora i Soli ušle su u sastav bosansko-mačvanske banovine i povjerene na upravu njegovom zetu Rastislavu Mihajloviću. Naslijedila ga je na mjestu upravitelja njegova supruga Ana, od 1264. spominjana u vrelima kao bosansko-mačvanska vojvotkinja. 1271. ju je naslijedio sin Bela. Od 1272. bosansko-mačvanstvo se raspalo na na banovine i ban Usore i Soli postao je ugarski plemić Henrik Gisingovac. Od 1273. godine banovi su ovih oblasti bili Jan pa Jernej. Još iste godine opet se obnavlja bosansko-mačvanska banovina čiji je čelnik ban Egidije. Ne zna se pouzdano što je bilo u oblastima Usore i Soli od 1274. do 1279. godine. 1279. godine na čelu je te banovine severinski ban Ugrin. Godine 1280. obnovljeno je bosansko-mačvansko vojvodstvo nad kojim upravlja Ugrinova mati Elizabeta. Elizabeta se najviše bavila učvršćivanjem katoličanstva u ovim krajevima, jer Usora i Soli bile su najjače uporište bogumila. Od 1284. godine ove su oblasti dane Dragutinu, koji se odrekao kraljevskog prijestolja u Srbiji. Šubići su vladali od 1302. do 1322. godine cijelom Bosnom. 1322. godine u povelji u Milama kod Jajca piše da je Stjepan II. Kotromanić vladar i Soli i Usore i prvi put se Soli spominju u naslovu bosanskog vladara i da je župa Soli imala svog posebnog župana, župana Budoša. Sve do 1325. Usora i Soli su bile odvojene od ostalih bosanskih oblasti. Za vrijeme Tvrtka I. Usora i Soli naizmjence su pod njegovom i ugarskom vlašću. Za vladavine Dabiše bile su pod vlašću bosanskog kralja. Za kralja Stjepana Ostoje bile su u sastavu bosanske države ali bez posebna značaja. Za Tvrtka II. Tvrtkovića bio je rat Bosne i Hrvatsko-Ugarske, koje su zauzele Srebrenik u Usori. Zatražio je pomoć napuljskog kralja Ladislava koji mu je priznao vlast nad Usorom. 1408. godine hrvatsko-ugarski kralj Žigmund pošao je u novi pohod na Bosnu i porazio Tvrtka II. Usoru je dao Ivanu Gari, a Soli mačvanskom banu Ivanu Moroviću. U tom je razdoblju osmanska vojska je uz pomoć velikaša Hrvoja Vukčića zaratila protiv Ugarske te prvi put zauzela oblasti Usore i Soli. Sljedeći bosanski vladari pokušavali su vratiti, a Osmanlije se učvrstiti na tlu Bosne. 1426. su Osmanlije upale u Bosnu sa snagama od oko četiri tisuće vojnika i opustošila Usoru i Soli, te grad Srebrenik zadržale za sebe. 1444. godine kralj Stjepan Tomaš uspio je osloboditi grad Srebrenik i Usoru od Osmanlija, a u savezu s Dubrovčanima protiv hercega Stjepana u naslovu si spominje kraljem "Usori, Soli i Podrinju". Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević (1461- 1463.) formalno nosi isti naslov. 1463. godine osmanske snage pošle su u novi i kako se poakzalo zadnji pohod osvajanja Bosne. Prvi je udar bio preko Usore i Soli, a cijela je država pala za nekoliko tjedana. [4]

Još nisu nađeni povijesni izvori koji bi nam kazali kad se Usora počela izdvajati kao posebna upravna župa. Zna se samo za promjene statusa. Početkom 13. stoljeća oblikovala se kao posebna oblast. U vrelima je od 1236. godine kneževina (Sibislav, Sebislav, unuk Kulina bana). Papa Grgur IX. u pismu od 8. kolovoza 1236. uzeo pod svoju posebnu zaštitu Sebislava, sina pok. Stjepana, bana bosanskoga, i unuka bana Kulina. Tu ga ističe kao "ljiljana među trnjem", čime je istakao problem širenja patarenske hereze među plemstvom u Usori. 1272. godine Usora je banovina (Henrik Gisingovac). Od 1326. godine Usora je vojvodstvo. Vojvode su rod Biloševića čija vojvodska čast je od 1399. godine prešla na rod Zlatonosovića. Posljedni je vojvoda bio Tvrtko Stančić, kad je pala Usora kao dio države Bosne pod osmansku vlast.[5]

Za cijelo vrijeme bosanske samostalnosti, za svih njezinih banova i kraljeva, Usora, još više nego s njom združene Soli pojavljuju se samo kao ugarsko-hrvatske oblasti ili kao bosanske, no ni jedan dokument nikad se ne pojavljuju kao srpske niti da su nekada pripadale Srbiji. Hrvatsko-ugarski vladari više puta su oduzimali Usoru i Soli Bosni, jer su ih uvijek smatrali kao posebne. [2]

Usora je politički identitet izgubila osmanskim osvajanjima. Ključna je godina 1536. kad turska vojska na čelu s Gazi Husrev-begom zauzima u Usori utvrđenja Dobor i Brod. [2]


Vidi[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. ozorai bánság (mađarski). Magyar Katolikus Lexikon (Mađarski katolički leksikon) pristupljeno 26. studenoga 2016.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Studenci – Mršići » Povijest Od Banovine Usore do turske okupacije (pristupljeno 26. studenoga 2016.)
  3. (boš.) Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Odluka o proglašenju povijesnog područja nekropole sa stećcima u Starim kućama, Donje Breške, nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, 26. listopada 2010. (pristupljeno 22. studenoga 2016.)
  4. (boš.) Muzej Istočne Bosne Tuzla Srednjovjekovne župe na području sjeveroistočne Bosne, listopada 2014. (pristupljeno 24. studenoga 2018.)
  5. Općina Usora Povijest Usore, rujna 2015. (pristupljeno 22. studenoga 2018.)