Kotromanići

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Suvremena rekonstrukcija grba Tvrtka I. Kotromanića

Kotromanići, vladarska dinastija u srednjovjekovnoj Bosni, koja je vladala približno od 1250. do 1463. Podrijetlo joj nije razjašnjeno (postoje različite spekulacije o tom, prikaz kojih se može naći u djelima Orbinija i Mandića), prema jednim teorijama je iz krajeva oko Kutine. Moguće je i da potječu iz Donjih kraja.[1]

Tijekom cijele vladavine Kotromanići su bili, tješnje ili slabije, vazalski povezani s hrvatsko-ugarskim kraljevima.

Povijest[uredi VE | uredi]

Podrijetlo i uspon[uredi VE | uredi]

Prvi poznati član dinastije, ban Prijezda I. (o. 1250. - nakon 1287.), bio je rođak i nasljednik bosanskoga bana Mateja Ninoslava. Prijezdu su naslijedili sinovi Prijezda II. i Stjepan I., zvan Kotroman, po kojem je dinastija dobila ime.[2] Banovali su zajedno približno do 1290. godine, a potom je čast bosanskog bana obnašao sam Stjepan.

Godine 1301. Kotromanići su izgubili vlast u Bosni u korist hrvatske velikaške obitelji Šubića.[3] Stjepana I. potisnuo je Mladen I. Bribirski, koji je zavladao Bosnom. Nakon višegodišnjeg izgnanstva Stjepana I. naslijedio je sin Stjepan II., kao vazal Mladena II. Bribirskoga. Taj odnos je prekinut nakon bitke kod Blizne 1322., te je Stjena II postao vazal izravno hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku Velikom.

Za svoje vladavine je znatno proširio svoje posjede. Proširio je svoju vlast na Hum, Usoru i Soli, a 1326. godine iskoristio je feudalnu anarhiju u Hrvatskoj i osvojio Završje (Tropolje). Njegova kći Elizabeta udala se za ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. Anžuvinca.

Smrt Stjepana II. Kotromanića, detalj sa škrinje Svetog Šimuna

Stjepana II. naslijedio je nećak Tvrtko I. (ban 1353.-77.; kralj 1377.-91.), najistaknutiji vladar iz dinastije. Od vremena njegove vladavine plemićki sabor (stanak) je birao vladare isključivo iz roda Kotromanića. U savezu s kraljem Ludovikom I. i srpskim knezom Lazarom Hrabljenovićem, Tvrtko je porazio moćnog srpskog velikaša Nikolu Altomanovića te preuzeo zapadni dio njegovih oblasti s Polimljem, te gornje Podrinje, Gacko i još neka mjesta, a 1377. zauzeo je Trebinje, Konavle i Dračevicu i proglasio se kraljem Bosne i Srbije.[4] Sredinom 1390. osvojio je većinu Dalmacije, osim Zadra, te se okitio naslovom kralja Hrvatske i Dalmacije.[5]

Za Tvrtkova nasljednika Stjepana Dabiše (1391.-95.) ojačala je moć drugih velikaša Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Pavla Radenovića i Sandalja Hranića Kosače, koji su utjecali na izbor pojedinih vladara u Bosni. Godine 1393. morao je Dabiša u Đakovu sklopiti ugovor o nasljeđivanju s hrvatsko-ugarskim kraljem Žigmundom kojim su njegovi posjedi smanjeni, a ostatak je nakon njegove smrti trebao izravno pripasti (hrvatsko-ugarskom) kralju te se morao odreći pretenzija na hrvatsku krunu.[6] Nakon kratke vladavine Dabišine udovice Jelene Grube (1395.-98.), na bosansko su prijestolje došli Stjepan Ostoja (1398-1404., 1409-18), Tvrtko II. Tvrtković (1404.-09., 1421.-23.), Stjepan Ostojić (1418.-21.) te Stjepan Tomaš Kotromanić (1443.-61.).

Za vladavine Stjepana Tomaša došlo je do unutrašnjeg sukoba s moćnim velikašom Stjepanom Vukčićem Kosačom kojeg je primirila tek turska opasnost, ali samo za kratko.

Pad dinastije[uredi VE | uredi]

Tomaša je naslijedio sin Stjepan Tomašević (1461.-1463.) koji je dvor preselio iz Bobovca u Jajce zbog neprestane osmanske prijetnje. Suoćen s turskom opasnošću, kralj je zatražio pomoć i krunu od pape Pija II. koji je u studenom 1461. poslao izaslanike u Jajce da okrune Stjepana Tomaševića.[7]

Godine 1462. sklopio je savez s kraljem Matijašem Korvinom i uskratio plaćanje danka sultanu. Nato je sultan Mehmed II. Osvajač, na proljeće 1463. godine poslao vojsku u Bosnu. Stjepan je pobjegao s dvorom iz Jajca u Ključ koji je turska vojska opsjela. Nakon predaje, Turci su pogubili Stjepana i njegovog strica Radivoja Ostojića, a dinastija Kotromanića nestala je osmanskim osvojenjem srednjovjekovne (središnje) Bosne. Stjepanova maćeha Katarina Kosača i njegova supruga kraljica Mara pobjegli su u Hrvatsku i Dalmaciju; njegovu djecu, Žigmunda i Katarinu su zarobili Turci, te ih odveli zajedno s oko sto tisuća robova.[8] Žigmund (Sigismund) Kotromanić Tomašević, koji je u vrijeme pada (središnje) Bosne vjerojatno imao između 7 i 12 godine, postao je musliman i - pod imenom Ishak-beg (Kraljević, turski Kraloğlu) postao visoki otomanski časnik i državni dužnosnik.

Godine 1465. sultan je nasuprot bosanskom kralju i banu Nikoli Iločkom, kojeg je imenovao kralj Matijaš Korvin, postavio na vlast u (središnjoj) Bosni, Matiju Radivojevića, sina Radivoja Kotromanića, koji se kao turski eksponenat zadržao na vlasti do oko 1471. godine.[9]

Posjedi[uredi VE | uredi]

Kruna Elizabete Kotromanić, hrvatsko-ugarske, te poljske kraljice po udaji za Ludovika I. Anžuvinca; nakon njegove smrti 1382. god. nastavila je vladati kraljevstvima kao regentica, do svoje smrti 1387. Kruna se čuva u benediktinskom samostanu u Zadru

Glavni posjedi nalazili su im se u srednjoj Bosni, u dolini rijeke Bosne do Vranduka i u župi Lašvi. Od značajnijih gradova posjedovali su Visoko, Sutjesku, Bobovac, Fojnicu i Kreševo te okolna rudarska naselja. Smrću Hrvoja Vukčića Hrvatinića stekli su Plivsku i Lučku župu s Jajcem, u kojem su stolovala dva posljednja bosanska kralja.

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 199.
  2. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 199.
  3. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 199.
  4. Povijest Hrvata, srednji vijek, str. 239.
  5. Povijest Hrvata, srednji vijek, str. 378.
  6. Povijest Hrvata, srednji vijek, str. 378.
  7. Povijest Hrvata, srednji vijek, str. 383.
  8. Povijest Hrvata, srednji vijek, str. 385.
  9. Povijest Hrvata, srednji vijek, str. 385.

Literatura[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]