Matej Ninoslav

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Matej Ninoslav
Ban Bosne
Vladavina 1232. - 1250.
Prethodnik Stjepan Kulinić
Nasljednik Prijezda I. Kotromanić
Knez Splita
Vladavina 1244.
Prethodnik Bernard iz Trsta
Nasljednik Hugrin
Djeca
Stjepan
Otac Radivoj
Preminuo nakon 1252.
Vjera katolik, krstjanin

Matej Ninoslav († o.1250.), bosanski ban (1232.-1250.), pristaša bosanskih krstjana. Bio je i knez Splita (1242.-1244.). Pristavši uz feudalce i heretike, izazvao vojni pohod hrvatskog hercega Kolomana (1238.), a zatim Bele IV. (1244.) i morao priznati vrhovnu kraljevsku vlast. Naslijedio ga je rođak Prijezda I. iz dinastije Kotromanića.[1] U doba njegova banovanja herceg Koloman (1238.) i Bela IV. (1244) poduzeli su vojni pohod na banovinu u Bosni. Kad je 1235. kralj Andrija II. predao Bosnu na upravu svojem sinu, hrvatskom hercegu Kolomanu, koji je postavio Prijezdu za bana, Ninoslav se sklonio na jug, a 1240. sklopio s Dubrovčanima "vječni mir". Poslije Kolomanove smrti i tatarske navale vratio se u Bosnu i prisilio rođaka Prijezdu na odstupanje s banske časti. Bela IV. ipak ga je uspio prisiliti na priznavanje ugarskog vrhovništva i davanje crkvene desetine. Nakon što je Bela IV. poduzeo novi pohod na Bosnu, Ninoslav je bio prisiljen odstupiti te mu se od 1253. gubi svaki trag.[2]

Životpis[uredi VE | uredi]

Početak vladavine[uredi VE | uredi]

Razdoblje od početka XII stoljeća pa do dolaska na vlast bana Mateja Ninoslava 1232. godine u Bosni je obilježeno jačanjem i širenjem Crkve bosanske i njenog učenja, te naglim porastom moći i uticaja lokalnog plemstva. Umjesto da se nakon čina odricanja 1203. godine hereza u Bosni smiri, kako su to u Rimu očekivali, došlo je do njenog širenja na Slavoniju. Dok su bosanski krstjani stupili u kontakt sa patarenima na zapadu. Jedna srednjovjekovna hronika bilježi da je 1233. godine antipapa albižana boravio u Bosni. Budući da Rim u Bosni nije uspio ojačati katoličko pravovjerje, u Bosnu 1233. godine iz Rima dolazi kardinal Jakob. On je u Bosni zatekao novog bana, Mateja Ninoslava, porijeklom iz heretičke porodice, kojega je privolio, vjerovatno uz pritisak Kaločke nadbiskupije da prihvati katoličanstvo. Zajedno sa Ninoslavom na katoličanstvo je prešao i budući ban Prijezda I. Kotromanić. Prijezda je svog sina Stjepana predao dominikancima morao predti kao taoca, čime je jamčio da neće odstupiti od Rima. Budući da dubrovački nadbiskup nije poduzimao ništa protiv hereze u Bosni (Dubrovniku su bili važni privredni interesi u Bosni) kardinal Jakob za biskupa u Bosni postavlja dominikanca Ivana Teutonca. Dominikanci su istovremeno preuzeli vršenje inkvizitorske dužnosti, koju im je povjrio papa Grgur IX., za zasluge u borbi protiv albižana u južnoj Francuskoj.

Razvoj feudalizma[uredi VE | uredi]

Razvoj bosanskog feudalizma pojačan je u prve tri decenije XIII stoljeća, istvoremeno feudalzam se razvijao i u Srbiji, Hrvatskoj, Ugarskoj... Krupni velikaši nastoje da župe i oblasti, kojima su tada upravljali kao vladarevi službenici, pretvore u svoje posjede. Ban Matej Ninoslav je pisao papi Grguru IX. kako mu se vlastela ne pokorova po starom običaju, nego samostalnoupravljaju povjerenim župama. Dok su njegovi prethodnici, žalio se ban, povjeralavali župe onim kome su htjeli i oduzimali župe kada su htjeli. I sada meni kada sam prešao na katoličku vjeru i počeo da gonim heretike, vlastela uskrćuje poslušnost krše stare običaje i zadržavaju posjede protiv moje volje. To bi bilo na korist vjere a na propast heretičke opačine. Ne smije se dopustiti da budem u gorem položaju nego što su bili moji preci zaraženi heretičkim krivovjerejem. Ovo pismo znači da je došlo do određenog sukoba između bana i plemstva. Nakon izvještaja da je ban Ninoslav ponovno prišao hereticima i da je njihov pokret zahvati i susjedne zemlje, naročito Slavoniju, papa obnovio zahtjev da se pokrene križarski rat protiv Bosne. Papa je u aktu iz 1234. godine ustanovio naraslo je mnoštvo nevjernika tako da je sva zemlja žalosna i neprohodna pustinja, zarasla u trnje i koprive. Križarska akcija se nije mogla sprovesti bez učešća vrhovne vlasti Hrvatsko-ugarske kraljevine.

Križarski pohod[uredi VE | uredi]

Bosanskom biskupu Ivanu Teutoncu je naređeno da poziva u križarski rat protiv bosanskih i slavonskih heretika. Križarska vojska je povjerena Kolomanu, hrvatskom banu. Prema odluci ugarskog kralja, sa kojom se složio papa, Bosnu je trebalo vratiti pod vlast hercega Kolomana. Tako se ban Ninoslav bez razmišljanja suprostavio Rimu i Kolomanu. Kada je optužen da je otpao od katoločanstva, ban je izjavio : iz nevolje primio pomoć heretika protiv svojih neprijatelja. Rat je počeo 1235. godine i trajao tri godine sa prekidima. Križarima je pružen velik i jak otpor, pa je usljed teškoća ratovanja Ivan Teutonac napustio Bosnu. Herceg Koloman je uspio uz velike gubitke proći kroz Bosnu i Hum. Rat je okonačan neuspjehom Hercega u slamanju pobune, pa je briga o herezi u Bosni je predana Kaločkoj nadbiskupiji. Nasljednik Ivana Teutonca, domaći bosanski dominikanac Ponsa je 1239. godine od herecega Kolomana dobio Đakovo.

Vladavina[uredi VE | uredi]

Originalni pečat bana Mateja Ninoslava.

Nakon dobivenog rata, ban Ninoslav je u proljeće 1240. godine zaključio ugovor s Dubrovnikom o trgovini. Tim je povodom veliki ban bosanski izdao povelju zajedno sa svojim plemstvom: vojovodom Jurišom, tepčijom Radonjom i njegovim bratom Simeonom, peharnikom Mironom i sa Zabarem, Pradašem, Prijezdom, Sfironom, Slavkom Palčićem, Gredsilavom Trubiće obećao vječni mir Dubrovniku. Ban se obavezao da će štiti Dubrovnik ukoliko zarati s nekom državom. Hrvatsko-ugarsku državu je 1241. i 1242. godine pogodila tatarska najezda. Nije poznato iz kojih razloga su Tatari zaobišli Bosnu. Ova tatarska provala je dodatno ojačala pobunjenu istočnu granicu u Bosni u odnosu na središnju vlast u Hrvatskoj. Ban se osjećao toliko moćnim da je prihvatio poziv Splita, koji je bio sukobljen s Belom IV., da pomogne Splićanima u ratu protiv Trogira. Zapis o ovme je ostavio Toma Arhiđakon. On navodi da su Splićani pozvalo bana Ninoslava, platili mu novcem iz gradske blagajne i izabrali ga za svog kneza. Ban Ninoslav je prihvatio poziv i sa svojom vojskom kaznio Trogirane, nakon čega je ban postao knez Splita. Poslije bitke ban je otišao u Bosnu dok je u Splitu ostavio jednog od sinova sa jakom konjicom. Iz ovga je jasno da Split bana Ninoslava nije gledao kao heretika, pošto im gradskim statutom iz 1242. godine bilo zabranjeno da primaju heretike. Kralj Bela IV. je poveo kazneni pohod protiv bana Ninoslava, te je ban Ninoslav bio prisiljen priznati Belu IV. Ban je morao priznati prava Đakovačke nadbiskupije u Bosni. Od 1246. godine zahtjevi iz Rima de se povede novi križarski rat nije uspio jer u to vrijeme nije bilo volje niti uvjeta. Na kraju bosanski biskup se ponovo vratio u Đakovo odakle se više nije vraćao u Bosnu. Ban Ninoslav se razbolio 1249. godine i već sljedeće godine uz ugarski pritisak ban Ninoslav je napustio dužnost bana u korist svog rođaka Prijezde I. Radi koketiranja s herezom, Bana Ninoslava nije naslijedio nijedan sin, nego Prijezda I., kao uzoran katolik koji se uspio dobiti na bansku službu. Oko 1251. godine izbio je građanski rat između Stjepana, sina bana Ninoslava i Pirjezde I. Rat je završen pobjedom Prijezde I. Nakon toga se dogodila podjela banovine te su Usora i Soli su prebačene pod vlast mačvanskog bana dok je Bosna s Donjim krajima ostala Kotromanićima. Ban Ninoslav je umro oko 1253. godine.

Povelja Dubrovniku[uredi VE | uredi]

"U ime Oca i Sina i Svetago Duha amin! Az rab Bozji Matej, a odmělom Ninoslav, ban bos'nski veliki, kle se knezu Dubrov'čkomu Žan Dandolu i vsej op'ćine Dubrov'čkoj. Takom s'm se kletv'ju klel, kakom se je ban Kulin klel: Da hode Vlasi svobodno, ih dobit'k, tako kako su u bana Kulina hodili, bez vse habe i zlědi. A ja kud'je oblada, tud'je si hodite prostrano i zdravo, a ja prijati kako-re sam sebje, i nauk dati od vse zlědi. A se pisah, imenom Desoe, gramatig bana Ninoslava, veliega bos'nskoga, tako věrno kako-re u prvih. A se jeste: ako věruje Srbljin Vlaha, da se pri predě knezem; ako věruje Vlah Srbljina, da se pri predě banom, a inomu Vlahu da ne bude izma. Boze-re ti daj zdravie."

Političko-ideološke konotacije[uredi VE | uredi]

Istraživanje o etnodruštvenom razvoju srednjovjekovne Bosnesuočava se s teškoćama već pri tumačenju narodnosnih izraza u bosanskim ćirilskim ispravama XIII. stoljeća, naprimjer u trima ispravama bana Mateja Ninoslava. U njima Matej Ninoslav stanovnika Bosne naziva "Srblinom" i suprotstavlja ga "Vlahu", tj. stanovniku Dubrovnika. To je nazivlje bilo uzrokom brojnim tumačenjima što su se gibala u rasponu od apsolutnog odbacivanja do potpuna prihvaćanja. Da bismo mogli objasniti tu zagonetku historiografije, nužno je pomnije razmotriti ćirilske isprave XII. i XIII. stoljeća i njihovo narodnosno nazivlje.

Analiza tih isprava pokazuje, prije svega drugoga, da sporni izraz o narodnosnoj suprotnosti: "Srblin" ↔ "Vlah" nije potekao iz srednjovjekovne Bosne, nego iz srednjovjekovne Srbije. U sačuvanoj građi ti se izrazi prvi put pojavljuju u ispravi raškog velikog župana Stefana Dubrovniku, napisanoj oko godine 1215. Tu ispravu danas poznajemo u prijepisu dubrovačkog notara Paskala, što je za objašnjenje naziva "Srblin" i "Vlah" veoma važno, još više činjenica da je isti notar pisao i dvije od tri spomenute isprave bana Mateja Ninoslava, iz 1240. i 1249. Prvu Ninoslavovu ispravu (prije 1235.) pisao je, doduše, "gramatik" Desoje, a ne notar Paskal, ali to ne mijenja zaključak da je narodnosna suprotnost "Srblin" ↔ "Vlah" u bosanske isprave dospjela iz raških isprava,i to posrednistvom dubrovačke kancelarije. Da nazivlje Ninoslavovih isprava nije odražavalo narodnosno ustrojstvo Bosne u prvoj polovini XIII vijeka i da se ono u njoj nije upotrebljavalo, pokazuje činjenica da isprava bana Kulina Dubrovniku iz godine 1189. ne samo da ne poznaje naziv "Srblin", a kao starija od Ninoslavovih isprava ona bi taj naziv morala poznavati da se on upotrebljavao u Bosni, nego ni Dubrovčanina ne naziva "Vlahom". Naziv "Vlah" za Dubrovčanina u ispravama Mateja Ninoslava očigledno nije bio bosanskog porijekla, jednako ni naziv "Srblin" za stanovnike Bosne.

Sasvim je moguće da je u ono vrijeme, za Dubrovčane, svo stanovništvo ubutrašnjeg Balkana bili Vlaji ili Vlasi, što se i do danas održalo, ne samo kod njih, nego i kod srednjejadranskih otočana i priobalnih Dalmatinaca za živalj od Dalmatinske zagore ka unutrašnjosti.

Potomstvo i porodica[uredi VE | uredi]

Otac mu je bio izvjesni Radivoj, a brat Simeon. Ban Ninoslav je imao mnogo potomstva, ali je samo poznat Stjepan, dok od ostalih imena nisu sačuvana.

Također pogledajte[uredi VE | uredi]

Vanjski likovi[uredi VE | uredi]