Stjepan Vukčić Kosača

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Stjepan Vukčić Kosača
HercegStjepanKosaca.jpg
Vojovda
Vladavina 15. ožujak 1435.22. svibanj 1466.
Krunidba nikad obavljena
Prethodnik Sandalj Kosača
Nasljednik Vladislav Hercegović Kosača
Vlatko Hercegović Kosača
Supruge Jelena Balšić
Barbara de Payro
Cecilija
Djeca
Katarina
Vladislav
Vlatko
sin
Stjepan
Mara
Dinastija Kosače
Otac Vukac Hranić Kosača
Majka Katarina iiz Italije
Rođen 1404.
Preminuo 22. svibanj 1466.
Vjera upitno

Stjepan Vukčić Kosača (Kosača kod Foče, oko 1404.- Herceg Novi, 22. svibanj 1466.), veliki vojvoda bosanske države. Nosio je titulu Herceg Svetog Save.

Životpis[uredi VE | uredi]

Porijeklo i porodica[uredi VE | uredi]

Grb Kosača („Kosačića“) prema Fojničkom grbovniku datiranom u 17. st., koji je kopija grbovnika iz 16. st.

Herceg Stjepan rođen je u Foči oko 1405. godine kao sin kneza Vukca i Katarine, koja je bila porijeklom iz Italije.Herceg Stjepa je imao i sestru Teodoru-Doroteju, koja je bila udata za velikaša Radoslava Pavlovića.

Vojvodtsvo hercega Stjepana

Osvajanja po Zeti[uredi VE | uredi]

Sandalj Hranić Kosača umire 15. ožujka 1435. godine u Blagaju. Stjepan Vukčić „sin bez grijeha“ (posinak) kako ga je nazivala Sandeljova udovica Jelena Lazarević (kćerka kneza Lazara i majka posljednjeg vladara Zete iz dinastije Balšića). Saznavši za smrt Sandalja Kosače, hrvatsko-ugarski kralj Žigmund Luksemburški sa svojim odredima je pokušao osvojiti Hum. Ugari su zauzeli prostor današnje zapadne Herecegovine, sve do Neretve. Sredinom travnja 1435. hereceg Stjepan je sa svojim trupama protjerao ugarske čete zahvljujući drvenom mostu koji se nalazio na mjestu današnjeg Starog mosta u Mostaru. Stjepan Vukčić Kosača je pripremao svoj pohod na Zetu. Ova je akcija zaposedanja Zete trajala je od početka rujna do kraja studenog 1441. godine. Bosanski vojvoda u Gornjoj Zeti zauzima krajeve oko Morače, grad Soko (kod sela Štitara u blizini Cetinja) i Medun. U Donjoj Zeti, herceg kreće na grad Bar. Osvaja ga, predajom od 20. rujna 1441. godine. Susjedni velikaši nadahu se da će uz podršku ugarskog kralja Žigmunda rasparčati Stjepanovu zemlju i prisvojiti dijelove Herecegovine. Želju za posjedovanjem Novog nisu krili Mlečani, preduzimajući i konkretna dejstva u tom pravcu. Međutim, u pomoć vojvodi prilazi turski sultan, pa se Stjepan uspješno odupire protivnicima u kraljevini. Uz stalnu podršku pomajke Jelene Lazarević (zainteresovane i za ranije posjede Balšića u Zeti) krenuo je uvećavati naslijeđenu baštinu.

Planovi sultana[uredi VE | uredi]

Pred kraj 1437. godine sultan Murat preduzima napade na Ugarsku i Srbiju. Turci ne napadaju Zetu, mada je bila dio srpske despotovine, dajući mogućnost sultanovom vazalu Stjepanu Vukčiću Kosači – da umjesto njih obavi posao i pripoji Zetu svom vojvodstvu (u sastavu kraljevine Bosne). Poslije tromjesečne opsade, 18. kolovoza 1439. godine, pao je dobro utvrđeni srpski grad Smederevo. Turci se usredsređuju na osvajanje tada ugarskog grada Beograda, pa se zahvaljujući tome Novvo Brdo održalo sve do 27. srpnja 1441. godine.

Stjepanovi uticaji u Gornjoj Zeti[uredi VE | uredi]

Još u travnju 1439. godine, osnaženi Stjepan Vukčić traži od Mlečana da mu predaju grad Kotor(kao nekadašnji posjed svog prethodnika, vojvode Sandalja Hranića). Nudio je u zamjenu trg Drijeva na Neretvi, ali ga mletački knez u Kotoru odbija zbog „nejednake vrijednosti objekata“. Do 1441. godine (kada je u Srbiji palo Novo Brdo) konačno je Stjepan Vukčić porazio i suparnike Pavloviće, zaokruživši svoju oblast. Okrenuo se potom predjelima Gornje Zete (u sastavu srpske despotovine) gdje su najistaknutiji vlastelini bili Crnojevići. Put da Stjepan Vukčić dobije ranije posjede Balšića vodio je preko najmoćnijih oblasnih gospodara. Kao „glavari zetskih brda“ Crnojevići su se i pod despotom Đurađem Brankovićem trudili da samostalno istupaju i brane teško stečene teritorije u Gornjoj Zeti. Stefanica Crnojević (Đurašević) se isticao kao prva ličnost među četvoricom sinova, tada već pokojnog Đuraša Đuraševića (poslijednji put se pominje 18. listopada 1435. godine, kada ga Dubrovčani nazivaju Crnojevićem). Svoju namjeru da posjedne Zetu, Stjepan Vukčić Kosača je posebno na znanje stavio - Crnojevićima. Mletački knez u Kotoru se na svoju ruku odazvao pozivu Crnojevića za pomoć, ali je zbog toga prekoren od strane Senata – s obzirom da je osnovni cilj mletačke politike bio da sačuvaju mir sa Turcima. Iz tog razloga, dejstva protiv Stjepana Vukčića, kao sultanovog vazala, Mlečanima nisu išla u prilog. Na kraju, Crnojevići su bili prepušteni sami sebi i morali su prihvatiti planove bosanskog vojvode da zauzme Zetu. Sitnim poklonima i ustupcima, vojvoda je nastavio da privlači i ostalu zetsku vlastelu na svoju stranu. Na njegovim posjedima je bio primijećen boravak Stefana Balšića Marmontea (nasljednika ranijih vladara Zete). U trgu Drijeva, vovoda je nastavio graditi barke i brigantin (završen 1441. godine). Sa druge strane se trudio zadržati dobre odnose sa Mlečanima, mada je bezuspješno tražio da mu prepuste Kotor.

Upad u Gornju Zetu[uredi VE | uredi]

Pridobivši Sefanicu Crnojevića, uz njegovu pomoć Stjepan Vukčić upada u Gornju Zetu. Zauzima krajeve oko Morače, grad Soko (kod sela Štitara u blizini Cetinja) i Medun. U zauzetim (predatim) utvrđenjima i naseljima dovodi svoju posadu. Vlastelu u Gornjoj Zeti (Vukca Nikolića, Nikolu Lješevića i Kalođurđa Đuraševića) koja je u posjedu imala oko 700 kuća, pridobio je za sebe, kao i prilično samostalne ratničke družine Bjelopavlića, a sa skadarske granice - Matagužane. U Medunu je za starješinu postavljen Hot Junk, koji je bio u nemilosti kod Đurađa Brankovića (protjeran, a od strane Mlečana bio prebačen u Šibenik). Na osvojenom području, vojvoda ustupa Stefanici Crnojeviću pet katuna: Ozriniće, Bere, Goljemade, Goričane i Kruse, ali kao taoca odvodi njegovog sina Ivana Crnojevića (ostaće kod Stjepana Vukčića više od deset godina i oženiti se njegovom kćeri Marom Kosačom).


Osvajanja u Donjoj Zeti[uredi VE | uredi]

Teritorij hercega Stjepana i njegovi upadi u Zetu.

U vrijeme potčinjavanja Gornje Zete, Stjepan Vukčić je preduzimao akcije u primorju, oko mletačkih posjeda. Namjeravajući da zauzme sva despotova mjesta u Donjoj Zeti, Stjepan kreće na grad Bar. Nakon predaje grada, 20. rujna 1441. godine, upravu nad njim preuzimaju Marko i Mirko Boris (gospodari sela Oboda). Kako je Stjepan izbjegavao sukobe sa Mlečanima, Luštica i Budva nisu osvajani. Naime, grad Budva se još uvijek nije nalazio u mletačkim, već u rukama zetskog mitropolita, sa isturenom zastavom Mletačke Republike. Stjepan tako nije u potpunosti ostvario svoje namjere. Od Mlečana više nije tražio ni grad Kotor. U toku zime u Baru nastaju unutrašnji sukobi. U ožujku 1442. godine vojvoda Stjepan sa Stefanicom Crnojevićem morao je ponovo da interveniše, stigavši sa voskom pod gradske zidine. Poslije ponovnog ulaska u Bar, vojvodinu vlast prihvata i većina Paštrovića. Zbog naklonosti prema Mlečanima, protjerani su Radič Grubavčević (paštrovski vojvoda) i Đorđe Pelinović, ratački opat. Sa Stefanicom Crnojevićem vojvoda Vukčić pustoši okolinu Budve, nakon čega mletački kapetan Jadranskog mora, Alviz Loredan, demonstrira moć mletačkih galija duž Stjepanovih obalnih posjeda.

Napuštanje Zete[uredi VE | uredi]

U moćnoj porodici Crnojevića 1442. godine dolazi do rascijepa. Za razliku od Stefanice, kome je sin Ivan Crrnojević ostao kao taoc kod bosanskog vojvode, ostala tri brata otkazuju poslušnost bosanskom vojvodi, traže zaštitu Republike i prihvataju mletačke ponude. Vojvoda Stjepan im oduzima ustupljene posjede. Stjepanov rođak Sladoje, srpnja 1442. godine, takođe prilazi Mlečanima, u Kotor, nezadovoljan što umjesto Stjepana nije naslijedio posjede Sandalja Hranića. Poslije neuspješnih pregovora sa Mlečanima, nemajući vojne snage da dugim ratovanjem održi osvojene teritorije, Stjepan Vukčić Kosača polovinom srpnja 1442. godine napušta Zetu, ostavljajući svoje posade u osvojenim tvrđavama i gradu Baru.

Mletačko zaposjedanje gradova u primorju[uredi VE | uredi]

Djelujući iz dva središta (Kotora i Skadra) Mlečani uspijevaju da iznude predaju Budve, 1. kolovoza 1441. godine, potvrdivši joj povelje izdate od despota Đurađa Brankovića. Nakon ostalih Paštrovića, Republici se priključuje i njihovo utvrđenje Lastva. Svom distriktu Mlečani pripajaju Lušticu, Bogdašiće, Lješeviće i sve zemlje Svetomiholjske eparhije. Tri brata Crnojevića stupaju u mletačku službu, u Kotoru, a kotorski knez im priznaje ranije posjede i vlast nad podanicima u Gornjoj Zeti (Kojičin je proglašen za velikog vojvodu Zete, uz godišnju mletačku platu od 900 perpera). Nakon zauzimanja Drivasta, skadarski knez Franćesko Kvirin potčinjava Pamaliote i veliki dio Zabojane (za odmazdu, Stjepan Vukčić će kasnije popaliti sve episkopske kuće i manastir u Svaču). Ratničke družine Mrkojevića i Gradojevića (između Bara i Ulcinja) takođe prolaze Mlečanima (posredstvom ulcinjskog kneza koji im potvrđuje dotadašnje posjede i obećava nove ako padne grad Bar). Mlečanima prilaze i druge manje ratničke družine. Sa tako uvećanim snagama skadarski knez Franćesko Kvirini u rujnu 1442. godine, osvojivši okolinu, drži grad Bar pod opsadom. Posjedi u svibnju 1443. godine: 1. vojvode S. V. Kosače ; 2. Srpskog despota; 3. Mlečana i 4. Dubrovačke republike.

U pomoć opsjednutom Baru, Stjepan Vukčić se uputio sa vojskom. Prema mletačkim hronikama, u jesen 1442. došlo je do bitke u kojoj je skadarski knez sa domaćim saveznicima odbio napad Stjepana Vukčića. Mada su ped bedemima odbili napad bosanskog vojvode, Mlečani nisu uspjeli osvojiti Bar. Vojvoda je potom sa vojskom krnuo ka slabije branjenom Skadru, pustošeći mletačke posjede u njegovoj okolini. Na tri milje od Skadra, Stjepan sklapa primirje sa knezom Kvirinom, da bi se nakon toga povukao iz Zete. U tom periodu Mlečani pokušavaju pod svoju vlast pridobiti Stefanicu Crnojevića, već zapalog u nemaštinu. Postavljaju mu uslov da braći vrati oduzete posjede. Strahujući za svog sina Ivana, ovaj to odbija. Početkom prosinca 1442. godine Dubrovčani odbijaju vojvodu Stjepana da posreduju u izmirenju sa Republikom. Ipak, strahujući od povratka vojske Stjepana Vukčića, Mlečani su sa njim namjeravali sklopiti mir, čak i po cijenu odricanja od grada Bara (savjet Senata upućen skadarskom knezu, od 08. siječnja 1443. godine). Skadarski knez u međuvremenu privlači na stranu Mletaka ratničke družine i sela u Gornjoj Zeti. Okolne družine ratnika zaposjedaju i zadužbine Crnojevića na Skadarskom jezeru. Važniji vlastelini (Đuraškovići, Lješkovići i Nikolići) ostaju pasivni, s obzirom da im Mlečani nisu izvršili unapijed obećana davanja (po 30 dukata godišnje i odjeću za njihovu vlastelu). Bjelopavlići čak pljačkaju 300 kuća mletačkog podanika Stefanice Crnojevića, ali se zbog neispunjenih obećanja Mlečana zaustavljaju na tome. U svibnju 1443. godine, Republika prema Baru upućuje flotu galija pod komandom Antonija Dijeda, kao i suvozemne snage skadarskog kneza Franćeska Kvirinija. Mlečanima, u brdima iznad Bara, prilazi i jaka ratnička družina Krampsi. Grad bar se predao Mlečanima, svibnja 1443. godine, ali ne i vojna posada vojvode Stjepana Vukčića. Oko 80 ljudi, pod komandom Marka Borisa, dva dana se suprotstavljalo mletačkom napadu na tvrđavu (citadelu barskog grada) dok nisu izginule dvije trećine branilaca. Preostali (27) su se predali 4. lipnja 1443. godine, a uz mletačke propusnice omogućen im je put do Dubrovnika .

Povlačenje[uredi VE | uredi]

Stjepan Vukčić nije više imao mogućnosti da bilo šta preduzme u Donjoj Zeti. U Gornjoj Zeti su mu ostali utvrđeni Medun i Soko, sa posjedima Stefanice Crnojevića. Po smrti bosanskog kralja Tvrtka II. (22. studeni 1443), njegov nasljednik kralj Stjepan Tomaš Kotromanić, zauzima Stjepanov trg Drijeva i okuplja oko sebe vlsteline koji su neprijateljski raspoloževni prema vojvodi Stjepanu Vukčiću. Ovaj kralj, u prijateljstvu sa Republikom, zaslijepljen sukobom sa svojim vojvodom, omogućava Mlečanima da od Stjepana Vukčića oduzmu gradove Omiš i PPoljica (dakle, gradove koji su se tada nalazili u Stjepanovom vojvodstvu, ali i u njegovoj kraljevini). Vojvoda Stjepan se nije mogao nadati turskoj vojnoj pomoći, s obzirom na njihove borbe protiv ugarskog kralja, srpskog despota i Janka Hunajdija (jesen 1443. godine). Vojvoda više nije imao mogućnosti da pažnju posvećuje Zeti. Stefanica Crnojević ostao je vezan za njega iz poznatih razloga, ali je dao braći pismenu zakletvu da će preći na stranu Mlečana – kada mu od strane Stjepana Vukčića bude vraćen sin Ivan. Braća su i pored toga nastavila sa prijetnjama da će Stefanicu, kao vazala Stjepana Vukčića izbaciti „iz naših brda“. Vijesti o namjeri sklapanja mira između despota Đurađa Brankovića i Turaka, uticala je na to da Stefanica pređe pod mletačku vlast, sporazumom sa skadarskim knezom Kvirinom, 26. ožujka 1444. godine, a koji je između ostalog predviđao da Republika neće sklopiti mir sa vojvodom Stefanom dok ovaj ne vrati Ivana Crnojevića njegovom ocu.

Sporazumi[uredi VE | uredi]

Od travnja 1444. godine Đurađ Branković obnavlja dobre odnose sa Turcima, koji mu vraćaju na upravu srpsku despotovinu sa 24 grada (već kolovoza 1444. godine). Stjepan Vukčić, kao turski vazal, u listopadu 1444. godine lično se izmirio sa despotom Đurađem Brankovićem, takođe turskim vazalom, sklopivši sa njim savez koji je otežao položaj kralja Tomaša u Bosni i Mlečana u Zeti (pogotovo što su obje strane iste godine otvoreno istupale protiv Turaka). Đurađ Branković će u Gornjoj Zeti bez otpora preuzeti ranija područja despotovine, ali do 1448. godine nije ništa preduzimao za obnovu svoje vlasti u Donjoj Zeti. Stjepan Vukčić nije uspio da povrati gradove Omiš i Bar, a zadovoljio se obećanjima Mletaka da će dobiti natrag svoje kuće u Mlecima, Zadru i Kotoru, uz redovnu isplatu kotorske provizije. Ovo je i povjereno ugovorom od 23. kolovoza 1445. godine.

Dobijanje titule - Herceg[uredi VE | uredi]

Godine 1448. priklonio se Osmanlijama i srpskom despotu Đurađu Brankoviću u napadu na bosanskog kralja i usvojio titulu hercega, kojom ga je oslovljavao Fridrik III.. Tokom trećeg braka, s bavarskom princezom Cecilijom, u korespodenciji je koristio njemačku transliteraciju njegove titule vojvoda - Hercog (što je, u narodnom jeziku, evaluiralo u 'herceg'). Teritorija pod njegovom vlašću, protezala se od Lima do Cetine i od Rame do Kotorskog zaljeva. Na tom je prostoru bio poput samostalnog vladara.

Herceg Stjepan stolovao je u više rezidencija, najčešće u dva grada: ljeti u Blagaju, a zimi u (Herceg) Novom. Težnje za privrednim osamostaljenjem došle su do izražaja i u njegovim naporima da grad Novi razvije u pomorsko i trgovačko središte (1449. osnovao je radionicu sukna). Pritom je izbio rat s Kotorom i Dubrovnikom, koji je trajao 1451-54. Drugi konavoski rat, a u njega su se upleli i hercegovi protivnici (kralj Stjepan Tomaš, hercegov sin Vladislav Hercegović Kosača, vlastela Vlatkovići i pojedini hercegovi vazali). Osmanlijska vojna pomoć upućena hercegu pokolebala je njegove protivnike pa se 1453. pomirio sa sinom Vladislavom, a 1454. s Dubrovnikom. Pošto su Osmanlije počeli upadati u njegovu zemlju, pomirio se i s novim bosanskim kraljem Stjepanom Tomaševićem (1461). Nakon pada Bosne 1463. njegove zemlje su postupno, od 1465. godine, osvajali Osmanlije (Hum i Podrinje) i Mlečani (Neretvansku krajinu). Potkraj života vlast mu je bila svedena na usko primorsko područje s gradom Novim, koji su Osmanlije zauzeli 1482. Herceg je umro 22. svibnja 1466. godine. Nakon osmanlijskog osvajanja, posjed hercegove zemlje dobio je ime Hercegovina. Kroz dalji razvoj hercegovačke historije, obim područja Hercegovina se mijenjao, a održao se do danas.

Brakovi i potomstvo[uredi VE | uredi]

Blažena Katarina Kosača-Kotromanić, kći hercega Stjepana.

Stjepanova prva supruga je bila zetska vojvotkinja Jelena Balšić (1407. - 1453.), kćerka Balše III. Balšića. Ona se udala za Stjepana oko 1422. godine. S njom je Stjepan imao jednu kći i dva sina.

Vojotkinja Jelena je umrla 1453. godine. Herceg Stjepan je 1455. oženio vojovtkinju Barbaru s njom je imao sina koji je živio kratko, koji se rodio 1456. Treća Stjepanova supruga je bila bavarska princeza Cecilija. Herceg Stjepan je imao sina Sjepana. On je rođen 1459. godine, ali je upitno tko je je bila njegova majka Barbara ili Cecilija. Veća Mogućnost da je Ahmetova majka bila Barbara. Isto tako upitno je za Stjepanovu kći Maru tko je bila njena majka. Mara je bila supruga Ivana Crnojevića.


Izvori[uredi VE | uredi]