Konzerviranje

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Autoklav koji sterilizira s vrućom vodenom parom.
Tekući dušik.
Sušenje je jedna od najstarijih i najraširenijih metoda konzerviranja.
(Bijeli lim za limenke u konzerviranju hrane).
Kiseli kupus za zimnicu.

Konzerviranje (njem. konservieren < lat. conservare: sačuvati, održati) je postupak kojim se za kraće ili dulje vrijeme sprječava kvarenje lako pokvarljiva materijala ili postiže njegova zaštita od truljenja i propadanja; zadržavanje čega u postojećem stanju. [1]

Konzerviranje hrane[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Konzerviranje hrane

Uzročnici su kvarenja hrane mikroorganizmi, pa za održanje kakvoće ili kvalitete hrane treba suzbiti njihovo djelovanje. Metodama konzerviranja mikroorganizmi se ubijaju ili uklanjaju iz hrane (termička sterilizacija, kemosterilizacija kemijskim konzervansima, ionizirajuće zračenje) ili se pak stvaraju uvjeti nepovoljni za njihov rast i razvoj (hlađenje, smrzavanje, koncentriranje, sušenje, konzerviranje prirodnim konzervansima, biološko konzerviranje).

Termičko konzerviranje[uredi VE | uredi]

Termičkim konzerviranjem hrana se zagrijava na temperaturu na kojoj se uništavaju bakterije, plijesni i kvasci te inaktiviraju enzimi. Smatra se da je termičku sterilizaciju utemeljio Francuz Nicolas Appert početkom 19. stoljeća, pa se ona naziva i apertizacijom. Razlikuje se sterilizacija (temperatura viša od 100 °C, uglavnom od 121 do 130 °C) i pasterizacija (temperatura niža od 100 °C). S obzirom na to da se bakterije brže uništavaju pri nižoj vrijednosti pH, za slabo kiselu hranu (pH veći od 4,5, na primjer povrće, meso, riba, mlijeko, gotova jela) primjenjuje se sterilizacija, a za kiselu hranu (pH manji od 4,5, na primjer voćni sokovi, kompot, marmelada, ukiseljeno povrće) pasterizacija. Rabe se različiti izmjenjivači topline, tunelski pasterizatori, šaržni i kontinuirani autoklavi, a izbor ovisi o tome sterilizira li se hrana prije ili nakon punjenja u ambalažu, pod normalnim ili pod povišenim tlakom, u vrućoj vodi ili vodenoj pari.

Konzerviranje hlađenjem[uredi VE | uredi]

Konzerviranje hlađenjem ostvaruje se na temperaturama koje su malo više od temperature smrzavanja staničnoga soka. Tako se najbolje mogu sačuvati izvorna svojstva hrane, ali u kratkom razdoblju (nekoliko dana do nekoliko mjeseci). Hlađenje se često kombinira s primjenom takozvane kontrolirane atmosfere (zrak sa smanjenim udjelom kisika i povećanim udjelom ugljikova dioksida), posebno za čuvanje voća. Osim temperature, tijekom hlađenja potrebno je održavati i određenu relativnu vlažnost zraka.

Konzerviranje smrzavanjem[uredi VE | uredi]

Konzerviranje smrzavanjem praktički zaustavlja kemijske, biokemijske i mikrobiološke procese. Kvaliteta i trajnost hrane ovise o brzini smrzavanja i temperaturi čuvanja. Što je smrzavanje brže i temperatura niža, smrznuta je hrana kvalitetnija i trajnija. S obzirom na način odvođenja topline razlikuje se smrzavanje hladnim zrakom (komorni i tunelski uređaji, smrzavanje u lebdećem sloju), preko hlađenih metalnih površina (rotirajući bubnjevi i drugo) i izravnim dodirom s rashladnim sredstvom (ukapljeni dušik i ugljikov dioksid, otopina šećera ili soli).

Koncentriranje[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Koncentriranje

Koncentriranje je uklanjanje vode iz tekuće i polutekuće hrane (voćni sokovi, sokovi od povrća) do njezina udjela od približno 30%, što je, uz dovoljno nisku vrijednost pH, dostatno za zaustavljanje mikrobne aktivnosti. Najčešće se koncentrira uparavanjem u isparivačima, ali se može provesti i takozvano kriokoncentriranje ili pak primijeniti povratna ili reverzna osmoza.

Sušenje[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Sušenje

Sušenje je jedna od najstarijih i najraširenijih metoda konzerviranja, kojom se voda iz hrane uklanja do udjela od 10% (rjeđe više) te time onemogućuje mikrobna aktivnost. Najjednostavnije se može provesti prirodno (na suncu ili vjetru, samo za neku vrstu hrane) te umjetno, zagrijanim zrakom u sušnicama.

Biološko konzerviranje[uredi VE | uredi]

Biološko konzerviranje osniva se na kontroliranoj primjeni čistih kultura pojedinih mikroorganizama koji svojom aktivnošću (proizvedenom mliječnom kiselinom) stvaraju nepovoljne uvjete za razvoj mikroorganizama uzročnika kvarenja hrane, a istodobno oplemenjuju hranu kojoj su dodani (na primjer fermentirane masline, kiseli kupus, sir, jogurt).

Konzerviranje dodatcima[uredi VE | uredi]

Konzerviranje dodatcima podrazumijeva primjenu prirodnih ili kemijskih konzervansa koji bitno ne utječu na organoleptička svojstva. Prirodni su oni konzervansi koji su i sami hrana (šećer, sol, ocat, alkohol) i koji stvaraju nepovoljne uvjete za mikrobnu aktivnost, a obično se kombiniraju s pasterizacijom. Kemijski su konzervansi tvari koje, dodane u vrlo malim koncentracijama, sprječavaju mikrobnu aktivnost ili uništavaju mikroorganizme (sorbinska, benzojeva i propionska kiselina i njihove soli te mravlja i sumporasta kiselina).

Konzerviranje ionizirajućim zračenjem[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Ionizirajuće zračenje

Konzerviranje ionizirajućim zračenjem uzrokuje promjene na mikroorganizmima i enzimima, a najčešći su izvori zračenja radionuklidi (kobaltov 60Co i cezijev 137Cs) te različiti akceleratori elektrona. Može se primijeniti za konzerviranje svježega voća, povrća i nekih prerađevina (sušeno povrće), sprječavanje klijanja krumpira i luka, usporavanje dozrijevanja voća i gljiva, sprječavanje zagađivanja osušene hrane (povrće, gljive, žitarice) kukcima.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. konzerviranje, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2016.