Prijeđi na sadržaj

Ljubica Štefan

Izvor: Wikipedija

Ljubica Štefan (Prilep, 1921. – Zagreb, 17. ožujka 2002.), bila je hrvatska povjesničarka. Publicističke i znanstvene radove iz suvremene povijesti počela je objavljivati tek krajem 1980-ih godina. Dobitnica je izraelskoga priznanja Pravednik među narodima.[1]

Životopis[uredi | uredi kôd]

Ljubica Štefan rođena je 1921. godine u Prilepu. Osnovnu školu i gimnaziju pohađala je u raznim hrvatskim mjestima. Maturirala je u Krku 1939. godine. Studij je započela na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1939. godine, a završila 1949. godine u Beogradu, gdje diplomirala slavistiku. Kao profesorica slavistike radila je u Beogradu, Kosovu i Vojvodini.[2]

Drugi svjetski rat provela je kod strica Luje Štefana u Karlovcu. Zajedno su spašavali pripadnike židovskoga naroda za vrijeme ustaške vlasti u NDH za što su oboje od izraelske države, odnosno centra Yad Vashem, 1992. godine, dobili priznanje Pravednik među narodima.[1] Imena su im uklesana na mramornoj ploči na Zidu časti u Vrtu pravednika. Na izričit pisani zahtjev uz njihova imena prvi je puta u memorijalnom centru Yad Vashem uklesan naziv CROATIA.

Na svjetlo dana iznijela je i dokumente o susretu predstavnika Srpske pravoslavne crkve s njemačkim vojnim vlastima kada su im iskazali odanost, a objavila je i dokument o apelu 500 najznačajnijih predstavnika (intelektualaca) srpskog naroda u kojem se Srbe poziva na suradnju s nacistima i borbu protiv komunista i Židova.[2]

Radila je kao profesorica u Bosni, Vojvodini, Kosovu i Beogradu. Živjela je u Beogradu do 1992. godine, kada se vraća u Hrvatsku.

Krajem 1980-ih počinje objavljivati povijesne radove, isprva anonimno, odnosno skrivena iza pseudonima (Edo Bojović),[2] tuđeg imena (Tomislav Vuković) ili nije uopće navedena kao autor već je potpisan glavni urednik (Bojan Korsika, Časopis za kritiku znanosti), zbog opasnosti koja bi joj u Beogradu mogla prijetiti.[nedostaje izvor] Poslije dolaska u Zagreb 1992. godine radove objavljuje pod svojim imenom. Objavljivala je u mnogim tjednicima, dnevnim novinama i časopisima (Hrvatsko slovo, Hrvatski obzor, Vjesnik i inima.) te sudjelovala na savjetovanjima i stručnim i znanstvenim skupovima.

Ljubica Štefan umrla je 17. ožujka 2002. godine u Zagrebu, kremirana je na zagrebačkom Krematoriju, a prema pokojničinoj želji njezin pepeo posipan je 25. ožujka 2002. godine na Sunčanoj poljani Gaja urni.[3][4]

Prijepori[uredi | uredi kôd]

  • Ljubica Štefan je zastupala prijeporno gledište, koje je prvi objavio dr. Franjo Tuđman u svojim Bespućima, kako je Sabirni logor Jasenovac između 1945. i 1948. godine bio mjesto pogubljenja zarobljenih domobrana, ustaša i drugih neprijatelja tadašnjeg komunističkog režima.[5] Toj teoriji su se dugo protivili neki povjesničari Drugoga svjetskog rata na području bivše Jugoslavije kao i sam muzej u Jasenovcu.[6]
  • Drugi prijepor je onaj glede Nikole Tesle i tezi o hrvatskom podrijetlu njegovih predaka čemu se protive neki hrvatski i međunarodni stručnjaci koji govore o njegovom srpskom podrijetlu. Ljubica Štefan tvrdi kako je za boravka u Beogradu vidjela dijelove neobjavljenog Teslinog dnevnika u kojem on govori o hrvatskom podrijetlu svojih predaka. Zapis iz tajnog dnevnika Nikole Tesle objavljen je i u knjizi dr. Petra Vučića Govor Hrvatima o ispravnom putu, na 55. stranici.[7]

Djela[uredi | uredi kôd]

Knjige objavljene anonimno[uredi | uredi kôd]

  • Srbija i Albanci: pregled politike Srbije prema Albancima od 1878. do 1914. godine: knjiga prva, Srbija i Albanci: pregled politike Srbije prema Albancima od 1913. do 1945. godine: knjiga druga, Srbija i Albanci: pregled politike Srbije prema Albancima od 1945. do 1989. godine: knjiga treća, "Časopis za kritiko znanosti", Ljubljana, 1989. (Objavljeno u tri djela, kao izvanredni brojevi časopisa br. 126-128. Nije naveden autor, nego samo Bojan Korsika kao glavni urednik.)
  • Srpska pravoslavna crkva i Srbija u II. svjetskom ratu, (Objavljeno početkom 1990. kao podlistak u Glasu Koncila. Feljton je, od materijala kojeg je poslala iz Beograda i u dogovoru s njom, priredio i objavio pod svojim imenom Koncilov novinar Tomislav Vuković.)
  • Mozaik izdaje, Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1991. (Potpisao Tomislav Vuković.)[8]
  • Pregled srpskog antisemitizma, Alatir, Zagreb, 1992. (Pokraj Tomislava Vukovića knjigu potpisuje svojim pseudonimom Edo Bojović.)

Knjige objavljene pod svojim imenom[uredi | uredi kôd]

  • Od bajke do holokausta, Ministarstvo vanjskih poslova, Zagreb, 1993. (Objavljeno na hrvatskom i engleskom jeziku. Knjiga obrađuje suradnju Srbije i okupatora u Drugom svjetskom ratu i srpski genocid nad Židovima.)
  • Srpska pravoslavna crkva i fašizam, Globus, Zagreb, 1996. (2. izd., 2023.)
  • Stepinac i Židovi, Croatiaprojekt, Zagreb, 1998.
  • El antisemitismo historico de Serbia, Buenos Aires, 1998., (zajedno s Tomislavom Vukovićem).[9]
  • Istinom i činjenicama za Hrvatsku, HKZ - Hrvatsko slovo, Zagreb, 1999.
  • Mitovi i zatajena povijest, "K. Krešimir" i "Slovo M", Zagreb, 1999.
  • Srbija i Albanci: pregled politike Srbije prema Albancima od 1878. do 1989. godine, Detecta, Velika Gorica, 2021.

Poveznice[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ a b (engl.) Righteous Among the Nations Honored by Yad Vashem - Croatia  Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. veljače 2017. (Wayback Machine), yadvashem.org, preuzeto 24. siječnja 2017.
  2. ↑ a b c Narod.hr, Petar Horvatić: 17. ožujka 2002. umrla Ljubica Štefan – heroina koja je iz Beograda pisala o genocidnim namjerama Srbije, 17. ožujka 2017. (pristupljeno 19. ožujka 2017.)
  3. ↑ Borovčak, Damir. 18. ožujka 2007. Sjećanje na Ljubicu Štefan. hkv.hr. Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Pristupljeno 10. srpnja 2024.. U počast toj časnoj i domoljubnoj Hrvatici njezini su prijatelji povodom 5. obljetnice smrti položili cvijeće, zapalili svijeće i pomolili se na Sunčanoj poljani podno krematorija na Mirogoju. Tu je naime po pokojničinoj želji posipan njezin pepeo nakon kremiranja.
  4. ↑ Tražilica pokojnika. gradskagroblja.hr. Groblje Gaj urni, odjel RKT, polje 31A, razred SUN.PO, broj 1. Gradska groblja Zagreb. Pristupljeno 10. srpnja 2024.CS1 održavanje: others (link)
  5. ↑ Ljubica Štefan, Poslijeratni Titov logor Jasenovac 1945.-1947./48.  Arhivirana inačica izvorne stranice od 29. prosinca 2014. (Wayback Machine), preuzeto 4. svibnja 2011.
  6. ↑ JUSP Jasenovac - Pitaju nas  Arhivirana inačica izvorne stranice od 14. svibnja 2021. (Wayback Machine), preuzeto 4. svibnja 2011.
  7. ↑ Otkrivena tajna strogo skrivanog dnevnika Nikole Tesle, preuzeto 4. svibnja 2011.
  8. ↑ Stepinac i Židovi, Croatiaprojekt, Zagreb, 1998., ISBN 953-6321-08-4, bilješka o autorici, str. 140.
  9. ↑ El antisemitismo histórico de Serbia by Vukovic, Tomislav; Stefan, Ljubica  Arhivirana inačica izvorne stranice od 30. lipnja 2020. (Wayback Machine), biblioteca.cancilleria.gob.ec, pristupljeno 30. lipnja 2020. (engl.)/(šp.)

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Ljubica_Štefan&oldid=6988120"