Mario Vargas Llosa

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Mario Vargas Llosa
Vargas lsosa Göteborg Book Fair 2011c.jpg
Vargas Llosa na sajmu knjiga u Göteborgu 2011.
Puno ime Jorge Mario Pedro Vargas Llosa
Rođenje 28. ožujka 1936.
Arequipa, Peru
Nacionalnost Peruanac
Period pisanja 1952. - danas
Književne vrste roman, drama
Književni period postmodernizam
Supruga(e) Julia Urquidi (1955. – 1964.)
Patricia Llosa (1965. - danas)
Djeca Álvaro Vargas Llosa
Gonzalo Vargas Llosa
Morgana Vargas Llosa

Službena stranica

Jorge Mario Pedro Vargas Llosa (Arequipa, 28. ožujka 1936.), peruanski pisac, jedan od vodećih romanopisaca i esejista u Latinskoj Americi. Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2010. Jedan od najistaknutijih predstavnika "hispanoameričkog booma".[1]

Život i djelovanje[uredi VE | uredi]

Rodio se u gradu Arequipi na jugu Perua, u obitelji srednje klase španjolskih korijena. Roditelji su mu se rastali pet mjeseci nakon vjenčanja. Rano djetinjstvo provodi u okrilju majčine obitelji o kojoj brine djed. Obrazovao se u mjesnoj školi, a onda i u Boliviji, kamo obitelj seli nakon djedovog imenovanja počasnim konzulom Perua. U Peru se vraćaju kada djed dobiva diplomatsko namještenje u gradu Piuri na sjeveru zemlje. U Piuri se školuje kod salezijanaca. Oca je upoznao u 10. godini. Roditelji mu se ponovno združuju 1946. te živi s njima u predgrađu Lime. Za njega je to i kraj idiličog djetinjstva i ulazak u svijet autoritativnog oca, u kojem upoznaje strah i neprijateljstvo.[2]

U Limi pohađa kršćansku školu. Čita Hugoa i Dumasa. Sa 14 godina otac ga šalje na vojnu akademiju, koju pohađa 1950. i 1951., a potom i napušta. Školovanje završava u Piuri, gdje radi kao amaterski novinar, i piše svoju prvu dramu koja je ubrzo i izvedena. Studij prava i književnosti upisuje 1953. u Limi. Prve kratke priče objavljuje 1957. Nakon diplome (1958.) dobiva stipendiju za studij u Madridu. Tu ostaje do 1960., a zatim se nastanjuje u Parizu, gdje živi do 1966. Više godina živi u Londonu i Barceloni; u Limu se vraća 1974.[3]

Doktorirao je 1971. tezom o kolumbijskom nobelovcu i tadašnjem prijatelju Marquezu. O razlozima njihovog kasnijeg privatnog sukoba i razlaza nisu javno govorili. U drugoj polovici sedamdesetih dolazi na različita mjesta u književnim organizacijama i sveučilištima; predsjednik je međunarodnog PEN-a od 1976. do 1979.[4]

U mladosti je zanesen marksističkom filozofijom i podupire kubanskog vođu Fidela Castra. Od njega se distancira nakon što je Castrova vlast zatvorila kubanskog pisca Heberta Padillu. Kasnije zastupa demokratske i liberalne političke pozicije, s kojima se 1990. neuspješno kandidirao na predsjedničkim izborima u Peruu.[5]

Ženio se dva puta, otac je troje djece.

Književnost[uredi VE | uredi]

U književnosti postaje poznat romanom Grad i gušteri (La ciudad y los perros) iz 1963. godine u kojem opisuje odrastanje i surovo okruženje u kojem žive kadeti vojne škole. U tehnici pripovijedanja kroz više perspektiva vidljiv je utjecaj Williama Faulknera.[6] U romanu Zelena kuća (La casa verde, 1965.) kombinira mitske i popularne motive i napušta linearno pripovijedanje. Knjiga je dijelom inspirirana autorovom ekspedicijom u amazonsku prašumu, koja ga je snažno senzibilizirala o teškom položaju autohtonih peruanskih plemena. Politički roman Razgovor u Katedrali (Conversación en la Catedral, 1969.) prikazuje raspad peruanskoga društva u vrijeme diktature Manuela Odríje.

Nakon Razgovora u katedrali, u repertoar ozbiljnih političkih i društvenih tema uključuje i humoristične tonove.[7] Tako roman Pantaleón i posjetiteljice (Pantaleón y las visitadoras, 1973) satirizira vojni i religijski fanatizam u Peruu. U proznoj komediji Tetka Julija i piskaralo (La tía Julija y el escribidor, 1977.) prisjeća se ljubavnih epizdoda iz mladosti i propituje suvremeno književno stvaralaštvo.[8] Rat za kraj svijeta (La guerra del fin del mundo, 1981.), kapitalni roman-rijeka o vjerskom fanatizmu u Brazilu krajem 19. st. po mnogima je kulminacija njegovog pripovjedačkog umijeća.[9]

Napisao je i kriminalistički roman Tko je ubio Palomina Montera?. Roman Jarčevo slavlje opisuje vlast Rafaela Trujilla u Dominikanskoj Republici. Autor je erotskih romana Posveta pomajci i Don Rigobertova bilježnica.

Napisao je studije o Gabrielu Garcíji Márquezu (García Márquez: povijest bogoubojstva, 1971.), Gustaveu Flaubertu (Vječna orgija: Flaubert i Madame Bovary, 1975.), Jean-Paulu Sartreu i Albertu Camusu (Između Sartrea i Camusa, 1981.) i dr. Njegov dramski opus čine Gospođica iz Tacne (1981), Kathie i vodenkonj (1983.), Luđak s balkona, Lijepe oči, ružne slike (1996.) i dr.[10]

Autor je publicističkih naslova razne tematike: Pisma mladome piscu (1997.), Jezik strasti (2001.), Civilizacija spektakla (2012.) i dr.

Vidi još[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]