Mario Vargas Llosa

Izvor: Wikipedija
Mario Vargas Llosa
Mario Vargas Llosa (crop 2).jpg
Mario Vargas Llosa 2016.
Puno ime Jorge Mario Pedro Vargas Llosa
Rođenje 28. ožujka 1936.
Arequipa, Peru
Nacionalnost Peruanac, Španjolac (od 1993)
Period pisanja 1952. - danas
Književne vrste roman, drama
Književni period postmodernizam
Supruga(e) Julia Urquidi (1955. – 1964.)
Patricia Llosa (1965. – 2015.)
Djeca Álvaro Vargas Llosa
Gonzalo Vargas Llosa
Morgana Vargas Llosa

Službena stranica

Portal o životopisima

Jorge Mario Pedro Vargas Llosa (Arequipa, Peru, 28. ožujka 1936.), peruansko-španjolski pisac, jedan od vodećih romanopisaca i esejista u Latinskoj Americi. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 2010. i jedan od najistaknutijih predstavnika "hispanoameričkog booma".[1]

Život i djelovanje[uredi | uredi kôd]

Rodio se u gradu Arequipi na jugu Perua, u obitelji srednje klase španjolskih korijena. Roditelji su mu se rastali pet mjeseci nakon vjenčanja. Rano djetinjstvo provodi u okrilju majčine obitelji o kojoj brine djed. Obrazovao se u mjesnoj školi, a onda i u Boliviji, kamo obitelj seli nakon djedovog imenovanja počasnim konzulom Perua. U Peru se vraćaju kada djed dobiva diplomatsko namještenje u gradu Piuri na sjeveru zemlje. U Piuri se školuje kod salezijanaca. Oca je upoznao u 10. godini. Roditelji mu se ponovno združuju 1946. te živi s njima u predgrađu Lime. Za njega je to i kraj idiličog djetinjstva i ulazak u svijet autoritativnog oca, u kojem upoznaje strah i neprijateljstvo.[2]

U Limi pohađa kršćansku školu. Čita Hugoa i Dumasa. S 14 godina otac ga šalje na vojnu akademiju, koju pohađa 1950. i 1951., a potom i napušta. Školovanje završava u Piuri, gdje radi kao amaterski novinar, i piše svoju prvu dramu koja je ubrzo i izvedena. Studij prava i književnosti upisuje 1953. u Limi. Prve kratke priče objavljuje 1957. Nakon diplome (1958.) dobiva stipendiju za studij u Madridu. Tu ostaje do 1960., a zatim se nastanjuje u Parizu, gdje živi do 1966. Više godina živi u Londonu i Barceloni; u Limu se vraća 1974.[3]

Doktorirao je 1971. tezom o kolumbijskom nobelovcu i tadašnjem prijatelju Gabrielu Garciji Márquezu. O razlozima njihovog kasnijeg privatnog sukoba i razlaza nisu javno govorili. U drugoj polovici sedamdesetih dolazi na različita mjesta u književnim organizacijama i sveučilištima; bio je predsjednik međunarodnog PEN-a od 1976. do 1979.[4]

U mladosti je zanesen marksističkom filozofijom i podupire kubanskog vođu Fidela Castra. Od njega se distancira nakon što je Castrova vlast zatvorila kubanskog pisca Heberta Padillu. Kasnije zastupa demokratske i liberalne političke pozicije, s kojima se 1990. neuspješno kandidirao na predsjedničkim izborima u Peruu.[5] Posjeduje također španjolsko državljanstvo od 1993. godine.

Ženio se dva puta, otac je troje djece.

Književno stvaralaštvo[uredi | uredi kôd]

U književnosti postaje poznat romanom Grad i gušteri (La ciudad y los perros) iz 1963. godine u kojem opisuje odrastanje i surovo okruženje u kojem žive kadeti vojne škole. U tehnici pripovijedanja kroz više perspektiva vidljiv je utjecaj Williama Faulknera.[5] U romanu Zelena kuća (La casa verde, 1965.) kombinira mitske i popularne motive i napušta linearno pripovijedanje. Knjiga je dijelom inspirirana autorovom ekspedicijom u amazonsku prašumu, koja ga je snažno senzibilizirala o teškom položaju autohtonih peruanskih plemena. Politički roman Razgovor u Katedrali (Conversación en la Catedral, 1969.) prikazuje raspad peruanskoga društva u vrijeme diktature Manuela Odríje.

Nakon Razgovora u katedrali, u repertoar ozbiljnih političkih i društvenih tema uključuje i humoristične tonove.[4] Tako roman Pantaleón i posjetiteljice (Pantaleón y las visitadoras, 1973) satirizira vojni i religijski fanatizam u Peruu. U proznoj komediji Tetka Julija i piskaralo (La tía Julija y el escribidor, 1977.) prisjeća se ljubavnih epizdoda iz mladosti i propituje suvremeno književno stvaralaštvo.[6] Rat za kraj svijeta (La guerra del fin del mundo, 1981.), kapitalni roman-rijeka o vjerskom fanatizmu u Brazilu krajem 19. st. po mnogima je kulminacija njegovog pripovjedačkog umijeća.[5]

Napisao je i kriminalistički roman Tko je ubio Palomina Montera?. Roman Jarčevo slavlje opisuje vlast Rafaela Trujilla u Dominikanskoj Republici. Autor je erotskih romana Posveta pomajci i Don Rigobertova bilježnica.

Napisao je studije o Gabrielu Garcíji Márquezu (García Márquez: povijest bogoubojstva, 1971.), Gustaveu Flaubertu (Vječna orgija: Flaubert i Madame Bovary, 1975.), Jean-Paulu Sartreu i Albertu Camusu (Između Sartrea i Camusja, 1981.) i dr.

Njegov dramski opus čine Gospođica iz Tacne (1981), Kathie i vodenkonj (1983.), Luđak s balkona, Lijepe oči, ružne slike (1996.), Teška vremena (Tiempos recios, 2019.) i dr.[7]

Autor je publicističkih naslova razne tematike: Pisma mladome piscu (1997.), Jezik strasti (2001.), Civilizacija spektakla (2012.) i Zov plemena (La llamada de la tribu, 2018.).

Povezani članci[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Mario Vargas Llosa